– Samo čas – rekla je. – Da ti pokažem što sam donijela. Ti si sigurno donio onu gadnu kavu Pobjeda? I mislila sam da hoćeš. E, možeš je baciti, jer nam ne treba. Gledaj ovamo.

Spustila se na koljena, otvorila torbu i izbacila prvo seriju matičnih ključeva i odvijača koji su bili na vrhu. Ispod alata bilo je više uredno zamotanih paketa. Prvi paket koji je dodala Winstonu izgledao je čudno, a opet nekako poznato. U njemu je bila nekakva gusta pjeskovita masa koja se na dodir runila pod prstima.

– Da ovo nije šećer? – rekao je.

– Pravi šećer. Ne saharin nego šećer. A evo ovdje kruh – pravi bijeli kruh, ne ona naša gadost – i mala staklenka pekmeza. A evo i konzerve mlijeka... ali gle! Na ovo sam zbilja ponosna! Morala sam je umotati u malo vreće, jer...

Ali nije mu trebala reći zašto ju je umotala. Miris je već ispunjavao sobu, jak, topao miris koji kao da je izvirao negdje iz njegova rana djetinjstva, ali koji čovjek povremeno susretne čak i danas, kad iznenada dopre iz neke ulice, prije nego što se dospiju zalupiti vrata, ili kad se rasprostre tajanstveno u kakvoj ulici punoj svijeta, gdje ga čovjek na trenutak namiriše, a onda zauvijek izgubi.

– To je kava – promrmljao je – prava kava.

– To je kava koju pije Uža Partija. Ovdje ima cijela kila – rekla je ona.

– Kako si se uspjela domoći svih tih stvari?

– Sve je to iz Uže Partije. Te svinje imaju sve, ama baš sve. Ali razumije se, konobari i posluga i ljudi oko njih ponešto ukradu i ... gle, imam i paketić čaja.

Winston je čučnuo kraj nje. Otvorio je ugao paketića.

– Ovo je pravi čaj. Nije lišće kupine?

– U posljednje vrijeme okolo se mota dosta čaja. Zauzeli su Indiju ili tako nešto – rekla je neodređeno. – Slušaj, dragi. Molim te da se na nekoliko minuta okreneš. Sjedni tamo, na drugu stranu kreveta. Ne prilazi preblizu prozoru. I ne okreći se dok ti ne kažem.