je bila premalena: krvi malo a vode mnogo. Napokon, i AIDS se prenosi samo neposrednim kontaktom, a ne na taj način. Sve je to imalo prije svega simbolično značenje.

Ali, s druge strane, tko zna? Ionako to sa širenjem side nije posve sigurno. Možda će virus preživjeti u vodi, možda ipak krene? A ako krene, tada s njim neće krenuti i epidemija – tako je barem mislio Krsto Brodnjak – nego će samo doći do borbe između virusa AIDS-a i virusa zdravlja, i tako će se uspostaviti normalno stanje.

Dobro je znao da su to fantazije, dobro je znao da će se normalno stanje teško opet uspostaviti, osim ako djelovanje praha i njegova virusa ne prestanu sami od sebe. Možda je djelovanje vremenski ograničeno? Možda će se već sutra Teri vratiti tumor, Frančeški šećer, don Špiri čir, Vici šepavost, a svima drugima njihove bolesti, njihove boli, njihov normalan ljudski život? To se nije moglo znati. Zasad, Lastovo je bilo prepušteno zdravlju, bilo je prepušteno svemu drugome što se moglo dogoditi. I dok je gledao crnu figuru Poklada kako se njiše na podlozi bijele ploče naplova gustirne, znao je da je bar zasad gustirna jedina nada i da zato treba što prije bježati.

Pustio je da povorka odmakne prema mjestu, da za njom odmaknu i takozvane lijepe maškare (inače specijalitet lastovskog karnevala), a onda je polako krenuo i sâm. Poljem su se vukle duge sjene kasnoga poslijepodneva, još je samo vršak brežuljka bio obasjan i čudno sjao, kao i pučina u daljini. Tamo, na pučini, kao da nije dolazila večer, tamo kao da je trajao neki drugi dan, neko drugo vrijeme, stalno svjetlo i radost. Tamo kao da nije trebalo svaki dan puštati sunce kroz koraljnu kapiju da izađe, tamo je ono stalno sjalo.

Krsto Brodnjak je znao da treba bježati, ne k tome suncu nego od njega. Trebalo je bježati s Lastova, kao što su i drugi pobjegli. Jer, Lastovo je bilo daleko na pučini, ali nije bilo

page prethodnih

page sljedećih