– Tako te volim čuti, lakomice i silo nečista – primiri se Matan – a sad pogledaj onu zelenu kupolu, pa onu manju iza nje, ter mi reci ter mi samo kaži što li vidiš između nje i kruške od zvonika?

– Tvoju četverokatnicu, moj Matane!

Matan se slađano osmjehnu i zadovoljno prijeđe dlanovima po najednom udvostručenim grudima:

– Moja, ženo, moja! – potom nesta i smiješka i milovanja, pa će strogo poslovno – eto, ženo… sad kad sam ti se Zagreba nakazivao i napokazivao, trči na tržnicu po štogod odojčića, a ja ću za svojim poslom.

Sredivši tako sve svoje poslove – novac čvrsto uložio, za švicarske urice dobra kupca pronašao, ženi se Zagreba napokazivao – stade se ogledavati i za općim.

Na Jelačić-placu umalo se ne sudari s Baukom Puhom, starim mačekovcem, kojemu žandari jedan bubreg odbiše i tri rebra načeše i koji nije nikad izlazio iz zemlje, već uglavnom po Zagrebu korpu nosao i svaku desetercem izricao. Stoga mu i Matan priđe s desetercem:

– Moj Bauče, iz gorice, vuče, svi mi vrazi oči zamagliše pa ne viđu kud sam ni gdje li sam: je li ovo zemlja Nizozemska, jal Luksemburg, jadna li mu majka?

– Znaš, brajo, zemlja niskozemska, jal luksum-bus, kako li već kaza?

– Nizozemski viju se barjaci!

– Nije ovo barjak niskozemski, već hrvatski barjak brdoviti: crveni, plavi, u sredini bijeli, Hrvatska se od Srbije dijeli – pa zapjeva što ga grlo nosi:

Pade srpska sila i ordeja, strašna vlada na magarcu perja, usraše se sileni žandari: Vlatko Maček poparu im svari, kralju Petru ljuti pozdrav daje: Vraćaj, more, sve hrvatske kraje, da sastavim svoju djedovinu, Hrvatsku mi šećer-banovinu: od Zagorja i od Međimurja, od Prigorja i od Moslavine,

page prethodnih

page sljedećih