Dobro došli na stranice Hrvatskoga jezičnog korpusa |
naslovnica | Riznica | dokumentacija | |
Ivan Raos [1984], Prosjaci i sinovi (Matica hrvatska, Zagreb, 2005), 591 pp. [broj pojavnica] [Raos_Prosjaci].
došao, pa je s četom svojih pripuza i nabiguza obilazio sela i komšiluke, mjerkao udavače pri zdjeli i “lejbi”, ali nijednu ne zamjeri… Istini za volju, oko tog birkanja nije se vele ni trudio, već ponesen sobom, svojim sjajem, svojom riječju, potpuno se predao sebi, uživanju u sebi, uživanju zbog uživanja drugih u njemu, onoj čarobnoj nasladi, koja prožima svaku kost i svaku žilicu kad postaneš netko i nešto oko čega se sve vrti ili ti se čini da se vrti. Rastapao se u sebi kao šećer u vodi i neprestance brbljao i brbljao o “goulden Kaliforniji”, o zemlji čudesnoj i preobećanoj, posutoj samim zlatnim grumenčićima – pa šetaj i kupi! – o žutim rijekama što huče zlatom – pa peri i ispiri! – o bitkama kopača s razbojnicima, o pljačkašima i otimačima, o ratu Sjevera i Juga u kojemu je i on sudjelovao, čas na jednoj čas na drugoj strani – već prema tome gdje se u priči većim junaštvom moglo zakititi – o Indijancima crvene kože ko oderan pas, o svim čudesima nebeskim, koja bi se na koncu konca ipak na jedno svela, na krv i zlato, “blad end gould”...a nad svim tim, poput nekog starovjekog Boga, kraljevala je “teknik”. I tako tek poslije petnaestak dana navrati jedne večeri u Kikaševu kuću – sramota je ne pohoditi kuma, makar u njeg i nema udavače. Dok su kokoši – nadojene maslom i stisnute slasnim brdskim “kraljskim” krumpirom – veselo cvrčale u tepsiji pod crijepnjom, dotle se Džo razgragorio o “goulden Kaliforniji”, zemlji preobećanoj, o rijekama kojima teče samo “blad end gould”…i tko zna dokle bi gragorio da ga ne prekinu baba Anđuka: – Ti se, moj Jozo… – On je Džo, babo Anđuko, Džo! – skoči uvrijeđeno i gotovo gnjevno brat mu Ivan. – Ti kako hoćeš, ma za me je bio i ostao Jozo! – otrese se Anđuka. – “O, jes, jes!” Za te sam vazda Jozo, “maj dir Endžel”, i samo za te – učini Džo milost kumi Anđuki. – Velju, moj Jozo – nastavi baba Anđuka – ti se raspripovijeda sve o nekim prdosijama, a ne upita što je s nama i našom sirotinjom. – Umukni, silo nečista, dok ljudi divane – obrecnu se Kikaš na ženu.
Ivan Raos [1984], Prosjaci i sinovi (Matica hrvatska, Zagreb, 2005), 591 pp. [broj pojavnica] [Raos_Prosjaci]. |