na svim putovima i prolazima, u šumama i jarcima, na njivama i livadama, hvatajući ih i ubijajući kao divlju zvjerad. Nije se više pitalo tko je krijumčar a tko nije – glavno se bilo dočepati nečije glave.

Ali ni to nije pomoglo: krijumčari uspostave nove skele – prvo u Čapljini odakle su plovili u Dalmaciju, zatim u Novom i u Risnu preko kojih su krišom unosili na mletačko zemljište sir i vunu, te sol, kavu i šećer.

Mlečani su, pak, imali i te kako računa uzimati takvu robu koja bijaše znatno jeftinija od robe što se uvozila preko dubrovačke skele. Zbog toga Dubrovčani bijahu na sto muka što da rade: puste li krijumčarima iz Hercegovine da, makar i s manjim količinama, prodiru na mletački teritorij, mogu odmah zatvoriti svoju skelu, i zato su činili sve da to spriječe. Osobito su se borili protiv otvaranja novih skela prema mletačkoj granici. U toj su borbi, s obzirom na to da su i Turci nesmiljeno progonili svoje krijumčare, imali jedno vrijeme uspjeha. Činilo se kao da je krijumčarenju došao kraj. Po zapovijedi bosanskog vezira sve se skele koje dotad bijahu otvorene moradoše zatvoriti. I kad se mislilo da je krijumčarima doista zatrt svaki trag, u počiteljskom kraju počeše ponovo padati mrtve glave. Ali sad više nisu ubijani krijumčari već njihovi progonitelji: naoružani, ljuti azapi – i to na takav način da je odjedanput u ljude ušao strah, veći i od smrti.

Počelo je prvo na čapljinskoj skeli pred kojom su bekčije, tj. čuvari skele danonoćno držali stražu, pazeći da im ne bi netko s kajakom otplovio niz Neretvu. I kad je jutarnja smjena došla primiti službu, pred skelom, na samom mostu, gdje je uvijek stajao stražar, nije bilo nikog, pa zapovjednik smjene, neki mlad čauš s crnim brčićima, pomisli da je čuvar skele zaspao i odjednom mu sinu mozgom: razoružati stražu koja sada sigurno spava dok kajaci s natovarenom robom nesmetano plove niz Neretvu. Okrenu se mahnuvši dvojici visokih, mladolikih azapa što su išli za njim ne žureći se.

– Brže, brže!

Pa pokazujući im na karaulu što se jedva nazirala iza neke suhe jaruge preko koje je bio prebačen most od brvana, reče tiho:

– Idite vi okolo, a ja ću pravo na skelu pa ćemo ih razoružati.

– A zašto? – jedan će krišom unijevši se čaušu pod samo lice.

– Mora da píle dok se nitko ne javlja, – odgovori Čauš sa zlobnim osmijehom.

Onaj drugi što mu se lice sijalo od znoja, a velike se, kao u djeteta klepave uši crvenjele, udari u smijeh.

– Alaj ćemo ih udesiti!