KRIJUMČARI

Bosanskom veziru Ahmed-paši Čupriliću stiže tajno izvješće o krijumčarenju robe u pograničnim kadilucima, naročito uz granicu Dalmacije, na donjoj Neretvi, pa i izvan trebinjskog i klobučkog kraja. Vezir odmah uputi bujruldiju na kadije, serdare, ajane i kapetane, koji objave zabranu krijumčarenja postavivši čuvare na svim skelama i graničnim prijelazima.

Krijumčarenje je, međutim, bilo teško spriječiti, budući da su neki artikli, u prvom redu duhan, sol, kava i šećer koji su se uvozili preko Istambula, bili upola jeftiniji u Bosni i Hercegovini nego u zemljama što stajahu pod vlašću Austrije i Venecije. Osim toga i neke age i neferi bijahu nemarni prema krijumčarima puštajući im da se bave nesmetano tim poslom.

Zbog toga vezir izdade pooštrenu bujruldiju, tražeći da se krijumčari strogo progone. On takvu zabranu udari najviše zato što mu Dubrovčani koji su imali monopol uvoza soli počeše plaćati znatne svote od prihoda svoje skele.

Medu krijumčarima nađoše se i dubrovački podanici pa bekčije moradoše i njih progoniti. Ali onda odjednom počeše prodirati preko mletačko-turske granice manje količine robe koju su Hercegovci krišom unosili, pa Dubrovčani propištaše kao guje u procijepu. Sad su uzalud bile i tužbe bosanskom veziru, i ajanima i kapetanima, jer krijumčarenje poče uzimati sve više maha, razvijajući se čak i na Savi i Prekounju.

Turci naročito pooštre zabranu za izvoz živeža u strane zemlje, bojeći se da, u slučaju rata ili za nerodnih godina, stanovništvo ne bi ostalo bez hrane, i zato su poduzimali protiv krijumčara najokrutnije mjere. To, međutim, osobito pogodovaše trebinjskim i klobučkim zapovjednicima i njihovim službenicima iz Klobuka te hercegovačkog Ključa i Krupe na Uni koji su ne samo primali redovne plaće od dubrovačke gospode nego su još i dobivali posebne nagrade za svakog krijumčara koga su im priveli živa ili mrtva.

Bijaše to za mnoge age unosan posao. Sad počeše gubiti glave i nevini ljudi. Azapi ih dočekivahu u zasjedama iza svakog grma i kamena,

page sljedećih