od te prašine gore. Stajali smo na istom onom mjestu na kojemu smo prije petnaestak minuta, prije uzlaska na kat, odgonetavali jedan drugome misli. Ali ovoga puta nije on meni pokroviteljski stiskao mišicu na ruci, nego je nabadao jagodicom kažiprsta u svoju kutijicu eukaliptus–bombona i oblizivao šećer, a za mišicu sam uhvatio njega ja, uljudno i lijepo, povukao ga malo u stranu, i onda nesmetano zatvorio vrata iz kojih smo maločas ispali. I kada sam kakotako ta vrata uspio nabiti u zid i privremeno ih zakvačiti nekim čavlom koji je odonud stršio, Gospodin Doktor lagano zakoračivši ponovo se vratio na prijašnje svoje mjesto pred vratima, kao u reflektorski krug, i kao da mu je baš tu mizanscenu izrežirala sama svevišnja ruka, pa reče ubadajući prst u već ovlaženo kartonsko dno kutijice – Znate što, točnije bi bilo reći da ja pomalo umirem od smijeha kad mi laici stanu nešto pričati o eutanaziji i takvim stvarima. Umirem od smijeha, to da, a ne ni od kakvog najdubljeg zgražanja. Pa ipak još nisam, Bogu hvala, ni od smijeha umro. Ali moram priznati: to je već niži šut! Ako se čovjek oprezno baci, može ga dočekati bez kakva zla, pa ako ga i ne obrani, ne će biti smiješan; šut je direktan, treba ga barem pokušati... Razmislit ću. – Spremio je svoju kutijicu kao razigranu busolu, i prije nego je izišao iz onoga magičnog magnetskog kruga pred obeščašćenim vratima, nakašljao se nepotrebno, gurnuo jezikom bombon među zube i rekao mašući oteklim očnim kapcima kao stari crnac – Ova vrata nemojte odmah zabijati, nisam još ništa pogledao. – Ja sam ga gledao zatečeno, a on je već u vrtu, ne okrećući se, i sasvim glasno oponašajući mene i moju intonaciju, rekao pred sebe u velikom glumljenom čudu – Ma nema veze!! Hahaha! – i samo je njihao kažiprst iznad glave poput Mojsija, poprjećujući meni ovamo otraga, jer nije vidio kako sam ostao zbunjen i zblesavljen.

page prethodnih

page sljedećih