STAJAO sam kraj prozora u Madoninoj sobi promatrajući nebo kako se u treptajima gasi. Erminija je, ne javivši se, švrljala po vrtu hraneći i napajajući našeg jedinog pjetlića, kojeg se odjutros, otkako ga posvojih, nisam više ni sjetio. Pjetlić je onako podrezanih krila, lak i prozračan skakutao pred Erminijom držeći se na uvijek istoj udaljenosti, i Erminija je uvelike kreveljila lice i čelo igrajući vješto brkovima i obrvama kao krvoločni Džingis-kanov Tatarin, ali ne u namjeri da zakolje, već od silne želje da se umili. Zubi su joj se bjelasali, i nerazumljivim šapatom, koji nisam mogao kroz prozorska stakla ni čuti, slala je preko mene Madoni razne opake želje za dug život. Znajući da ja moram zatajiti pred Madonom njezinu nazočnost, ona se rugala pomalo i meni sirovim i nesumnjivim kretnjama, a smirila i udaljila se tek kada je naš divlji pjetlić bersaljerski stresajući krjesticom stao rimskim korakom marširati prema gomilici krumpirovih lupinki.

Madona je bila upravo završila svoj popodnevni kakao. Moram priznati da sam jelovnik donekle obogatio jelima i napitcima koji po mom laičkom sudu barem ne potiču stolicu, da se ne bi prije vremena desilo kakvo zlo. Ona je još pokušavala jezikom doseći dno šalice misleći da se ondje valjda slegnuo šećer kojega nije bilo, a kada preuzeh od nje oblizanu šalicu, pogledala me zaljubljeno i preglasno rekla:

– Ona čini sve po svojoj glavi, a ti si mi kako moj sin. – Onda me udicom prsta pozove da se nagnem do nje i reče mi na uho – Je li čula, a? Neka čuje, neka!

page prethodnih

page sljedećih