kantom, a s punom se vraća. Mlijeko skuha u kuhinji. Ja jedem najradije šećer, koji ostane na dnu šalice. Sto put sam rekao: u Stenjevac više ne idem. Doktor mi je dugo gledao u oči. Ja sam se smijao. A sad mi je postalo sila...«

Stari je ustao sa stolca i u papučama odstrugao iz sobe. Mene su uzrujale riječi staroga, a i neki je čudni miris bio u sobi. Pa i umor me počeo hvatati. Stale mi se zaklapati oči. Još sam pred sobom vidio crnu škrinjicu panorame, kako se ljulja, ljulja; postajala je sve veća, veća, već je velika kao kuća, kao brdo, kao gora, kao crno, noćno, zimsko nebo i sve je oko mene crno. Tonem nekuda, kao da klizim s vlažnog lista kelja nekuda u dubinu, san me hvata, kako sam umoran, umoran, u... mo... ran...