»Vrag te odnio«, šaptao sam bijesno, »pa nećeš u grob odnijeti svoje novce. Dobro si izmislila ono o bolesti, koja je došla na perad. To si mi uzvratila za zubobolju. A kako sam lijepo opisao, da mi već zubno meso gnjije i da ću morati na operaciju. Ipak si ti bistra, pa si me prozrela. Vrag odnio i tu bistrinu! A sada ni u Caprag ne smijem! Pa što ću početi? Što? A što? Joj, kako je život gadan!!!«

Stao sam stiskati šake, kao da ću pojuriti na nekoga. No suviše je tih, na koje bih morao juriti, i svakako bih izvukao kraći kraj. I šake su se rastvorile i ruke se nemoćno ovjesile niz tijelo. No u sobi nisam više mogao izdržati. Uzeo sam bijesno svoj dnevnik s prozorne daske i bacio ga u ormar. Onda sam izašao na ulicu.

Sunce je toplo i ugodno grijalo, ljudi su, šaleći se i smijući, prolazili kraj mene, no mene se sada taj smijeh doimao glupo, jer u meni je sve bilo muklo i prazno. Kako ću ja odsad živjeti, stao sam zabrinuto razmišljati. Da sam barem petnaestog otkazao stan, ne bih sad imao okapanja s gazdaricom. Vrlo sumnjam, da bih skoro mogao naći kakvo namještenje, osim toga imam kod gazdarice još sto pedeset dinara duga, a kako ću joj slijedeći mjesec platiti stanarinu? Ona nema novaca i živi od iznajmljivanja. A što ću sada? Što ću sada?

Stao sam na pločniku i sigurno mi je lice bilo vrlo tužno, jer sam opazio, da su me neki prolaznici stali samilosno gledati. I najednom se u meni javio neki ponos i ja sam prekleo nešto masno i rekao glasno:

»Ali kavu i objed ću sebi danas ipak još priuštiti, a onda neka propadne i svijet, ako ga je volja! Pa ipak sam ja čovjek! Ili možda odsad više neću biti čovjek, ako sebi više neću moći priuštiti kavu i objed?! Naprijed na kavu!«

Ušao sam u prvi bife, koji sam ugledao, i glasno i odrješito naručio kavu. Još sam zatražio jedan kolač punjen orasima, jedini, koji je još stajao na pultu pod staklenim zvonom, da ga ne bi ogadile muhe, i stao sam slasno jesti. Bio sam bijesan, tako da sam žlicom glasno lupao po šalici i mrvio šećer u njoj. »Neka ide sve do vraga«, rekao sam glasno, tako da me je gazda pogledao malo prestrašeno i rekao:

»Gospodine, nemojte se uzrujavati, to se ne isplati. Danas je ionako sve postavljeno na glavu, pa bi i čudno bilo, kad bi sve bilo u redu. Sigurno vas je netko uzrujao. Ali nemojte misliti o tome. Ljudi su marva.«