kad te vide ovako gdje sjediš u prašini, da prosiš milostinju. To je za tebe i za nas velika sramota.« Starac zahihoće krezubim ustima. »Pa ja zaista prosim milostinju. Zaista, dragi moj. Takva su vremena sada nastupila.« Frank je pokušao da dokuči kakva su to vremena nastupila, ali nije mogao da dokuči. Jedan gospodin s torbom brzao je onuda. »Udijelite siromahu«, vikne starac osorno kao da psuje. Gospodin s torbom nespretno je prekapao po džepovima, dobroćudno se smješkao, najposlije baci novac dolje na pločnik, a novac je dugo poslije toga srebrno i jasno brenčao. »Nije loše«, reče starac i brže bolje proguta novac, »uopće nije loše. Udijeli mi. i ti nešto, dragi Frank. Uvijek si bio prljav u pitanjima novca. Udijeli nešto svome siromašnom ujaku.« I Frank se je dobroćudno smješkao, preturao po džepovima, ali nigdje ni jednog jedinog dinara nije našao. Dakako, on novaca nema, smetnuo je s uma da već od jučer ni prebijenog dinara nema, danas uopće nije ručao, nitko kod njegove kuće nije ručao, i on je došao na ovaj most sa žalosnom namjerom da se baci u vodu. To je zaboravio. Zato slegne ramenima. »Eto vidiš«, reče starac s prezirom, »nemaš novaca, nikada ti nemaš novaca.« Frank je htio reći, da nije kriv što nema novaca, on je nesretan zbog toga, i uopće je nesretan, pa je zato došao ovamo da se sunovrati s mosta i da se utopi. Ali nije rekao. Starac je dugo šutio. »Ajde sjedni ovdje pored mene«, reče na koncu, »odmah ćeš imati pun džep srebrnih klipera, pa ćeš se moći do sita nahraniti, i porodicu ćeš moći nahraniti, sve će povraćati koliko ćeš ju nahraniti, a to s utapljanjem odgodi za sutra ili za prekosutra.« Savjet onkla Teodora nije bio loš. Sjedne dakle na pločnik u prašinu pored njega. I kliperi smjesta počeli padati kao solika, kao šećer, kao snijeg. Ujak Teodor grabio ih je koštunjavim crnim prstima (kao pandžama u neke strašne ptičurine) i gurao ih u usta. Trbuh mu se napeo poput mješine u koju više ne može ništa stati. Srebrnjaci su udarali o zubnu

page prethodnih

page sljedećih