općini«, i to, s proljeća zeleni luk, po ljeti dinje, lubenice ili voće, s jeseni šljive ili malo rakijice, ako je pristavio kazan, a po zimi rakiju, suho meso i čajeve, neka imaju čime grijati duše. A cigarete, kavu i šećer uvijek! I tako, čim pomoliš nos u općinu, znaš i bez kalendara, a po mirisima, koje je godišnje doba. U proljeće biju iz soba i hodnika mirisi luka i zeleni, u ljeto bostana i voća kao iz voćarne, u jesen šljiva, đibre i kuhanih kukuruza, koje Ibro vari i raznosi, a u zimi po kamilici, dimu od pršute i rakiji. Često, onda, ispadaju činovnici u zimski i snježan dan i glavinjaju idući kućama, kao muhe s jeseni za prvih mrazeva. Sasvim općinski!

Naiđu li stranke na zatvorene sobe, vraćaju se brzo, kao da su išli po vatru, i bez rogoborenja, a zgrada ostaje prazna, tiha i izumrla, baš kao neka kužna bolnica. Darove obično nose natrag ili ih predaju Ibri, da ih podijeli, ali to čine nerado, jer su se uvjerili, da ih on dijeli kao bog brade.

U tom slučaju prolazi šapat čaršijom:

— Danas se nikako ne može govoriti s općinom!

— Što?

— Zar ja znam! Imaju sigurno nekog svog prešnog posla.

— Bit će da je tako: ne mogu oni uvijek sviđati samo naše poslove!

— Nego, što misliš! Svak svoje zna!

— Neka ih! Nek rade svoj posao. I onako imamo vremena, pa ćemo sutra, ako bog da.

— Sutra!

— Sutra, jakako!

Zaista hvalevrijedan i neobično koristan običaj, pa bi ga trebalo uvesti u sve naše urede, da se općinstvo zna ravnati.

I neka netko kaže, da Turci nisu pametan narod. Po ovome se to najbolje vidi!