Pogleda na brojanice, pa kad vidje, da nema no samo još jedno zrno prebaciti, on se ukruti sred opruženih nogu oba spola, spusti brojanice u džep od čakšira i uze treptati očima.

— Kaasaabaaa! — viče kondukter.

Hamzaga protrnu, a neki nemir pođe uza nj. Iako je imao samo zembilj, on prevrnu nekoliko putničkih kovčega, razbaca neke tuđe stvari, zaviri pod klupu, spopadne neku tuđu torbu, ali je odmah baci, kao da se opržio i opet se ukoči nasred odjelka. I da nije došao kondukter, koji ga na silu izgura, on bi ostao u vlaku. S vrata se sjeti zembilj a, te jedva prokrlja:

— Zembilj!

Dodadoše mu ga kroz prozor, a kad vlak protutnja ispred njega, on se skameni — sam na stanici Kasabe sa zembiljem preko ramena, iz kojega je virio kraj vezenog peškira. Bi mu jasno da je i zadnja veza sa Šeherom, sa njegovima, prekinuta, veza, koja ga je spajala kao pupkovina, i da je sad sam samcat, a njemu se činilo kao da stoji go, prepušten na milost neizvjesnoj budućnosti i još neizvjesnijoj sudbini.

Nesigurnim korakom pošao je prema čaršiji, koja ga je svojim žamorom mamila, ali se odmah prisjeti, da ne ide u kupnju, već u reviziju — ne bilo je — pa dođe nekako grbaviji i manji.

Usput je čitao oglase po zidovima, zastajkivao, ogledao se, milovao pse i konje, tražeći, iako je znao da nema, šećer po džepovima, pogledao u nebo, ali i u dvorišta, pružajući utisak čovjeka, koji se poslije dugog vremena odnekud vraća, pa želi da obnovi davno poznate stvari, i koji pri tome uživa.

Išao je ravnim kratkim koracima kao sputan konj.

— Eno ga! — Ote mu se uzvik iz suha grla.

Mala, ali bijela, svježe okrečena kuća s velikim slovima »Berićet« kao da mu klizi u susret.

Hamzaga je stao i netremice je promatrao, onda je zažmirio, odmjerivši u sebi prije toga udaljenost, i, kao čovjek koji se baca u vodu, ili nasrće u plamen i dim, zatvorio oči i zakoračio brzo, ali u ravnoj liniji, jer se boji, da bi se zabatrgao, kad bi išao običnim i odmjerenim korakom.