Znalo se da, kad on kaže »dosta«, ne će zaista ni da primi narudžbe.

Najbolje je radio s Obođaševima u dnu Romanije. Nosio je fesove da im kalupi, bakrače da kalaiše, pa i dijete, često, za kakve bolesti, znao je snijeti u Bosnasaraj. Uredio bi kao da su sobom pošli.

Bojali su ga se skoro svi. I jer im je bio potreban, i jer su vjerovali, da pronosi sudbinu, pa ipak, znali su ga dosta puta zadirkivati, ljutiti i vrijeđati. U takvim slučajevima, koji baš nisu bili rijetki, on bi počeo samo da se igra sa svojim rabošem i pokazivao rugaču njegov gajtan, i to uvijek sa smiješkom i bez riječi. Kao da ga se to ništa i ne tiče. Samo bi ga pokazao, i pomilovao, a čvorove pustio kroz svoje fine i mekane prste. Kao brojanicu. I ništa više.

— Batali, Ješua — branio se napadač — znam ja. Ja to, eto, od dragosti govorim, jes, dina mi. Vjerujem ja tebi, ti to i sam znaš. Koliko smo samo nas dvojica soli izjeli! Ostavi, prođi se, maskara je to.

I još bi on htio nešta da kaže, ali, ugledavši začuđen izraz Ješue, njegov bijedan i poguren lik, on bi ustuknnuo, sneveselio se i zaustio.