Razlog noćne užurbanosti u kući Mardaševih bio je skroz izvanredan: u popodnevnim novinama izišlo je kratko saopćenje da je izvršena smrtna kazna nad starom trgovkinjom Kontay u koje je pronađeno čitavo skladište skrivene robe. Vijest je svojom lakoničnošću djelovala porazno. Mardaševi su tek bili zasjeli u kavani — redovna subotnja sjedeljka kojoj su, preko volje i namušeno, morale prisustvovati i kćerke, — kad starom Egonu uzdrhtaše novine u ruci.

— Idemo kući, — izgovori naglo skidajući naočare i dozivljući pogledom konobara.

— Što je? Što je, tata? Što se dogodilo?

— Ništa... Hajdemo... Hajdemo...

Tek pod sjenom drvoreda u njihovoj ulici usporiše malko hod, i tad im Egon ukratko saopći vijest. Krenuše dalje preneraženi.

Proljeće je bilo napravilo jedan od svojih preuranjenih ispada i isturilo, kao na ogled, dva-tri topla i zamorna dana. Nad krovovima kuća valjao se tmast oblak prošaran, rujnim prugama; sutonje nebo bilo je puno pritajene munjine i prigušenih bljeskova, kao na platnima koja prikazuju raspeće. Na toj pozadini, štrecao je lik stare lihvarke: u jezivo tamnim podočnjacima sijevale su bjeloočnice krečnom bjelinom.

Na kućnim vratima zatekoše Zdenka koji je upravo izlazio, sav ulickan. Vratiše ga. Odmah otpoče vijećanje. Eto, sve ostale zalihe su kako tako sklonili, prenijeli u vinograd, porazdijelili na čuvanje — samo te dvije proklete vreće šećera ostale su u kući! — Što sad? Nema daljeg oklijevanja, treba se odlučiti: uništiti šećer, pa mir! — Ali kako? — Na Slavin prijedlog da »dobro nakure« i da ga spale, svi graknuše — to samo njoj može da padne na um! Ipak, ideja mora da je sadržavala dobru klicu, i vjerovatno se baš iz toga na koncu rodila odluka da ga na male partije rastope u kadi i izliju.

Prihvaćeno. Treba samo počekati dok se zaključa veža. Međutim će na brzu ruku večerati, pa na posao. Zdenko obuče staro odijelo.