— A sjećaš se ti, Pole, gvardijana Markovine, a?

Šjor Apollonio se upravo u taj čas bio probudio. U prvi mah nije znao, je li to samo jedna od onih malih pauza, u kojima autor na brzinu dotjeruje stil i stavlja interpunkcije, a takva se pauza može bez straha prespavati, ili je to gvardijan njega »uhvatio« u spavanju, pa će mu to sada predbaciti, zato je šjor Apollonio odlučio da ostane u onom istom položaju (skrštenih ruku, i bradom na prsima) u kome je i spavao. Taj je položaj, uostalom, bio vrlo sličan držanju najpažljivijeg slušača, kojega je autor najdublje zainteresirao, te je on sav utonuo u slušanje i topi se od uživanja, kao šećer na dnu šalice tople kave.

— Govorim, jesi li poznavao gvardijana Markovinu? — ponovi pater Bonaventura svoje pitanje.

— A, Markovinu? Jesan, jesan — reče šjor Apollonio zijevajući. — Zadubil san se u tvoju storiju, pak nišan ni čul... Ono su ga bili stavili na zli glas, da je sa onon... Ma ko zna je li to istina? Uvik se puno govori na ovemu škoju...

— Ma ne! To se govorilo o pokojnom gvardijanu Bonaventuri Krstuloviću, a gdje ti je Markovina! Markovina je bio iza njega.

— E da, imaš i ti pravo — reče šjor Apollonio. — Tira naprid tu storiju — zaklopi oči i usne, a gvardijan nastavi:

»Naselili su naš otok u IV. stoljeću prije Krista, prije ere tiranina sirakužkoga Dionizija, Pelazgi ili Liburni s otoka Lesbosa u Egejskom moru, nakon Deukalijonova potopa, i nazvali ga „Isa” po imenu svoje pređašnje stare postojbine.

»Stari grčki novac, grčke liburnijske vaze i kamenje s uklesanim zaključcima isejskoga magistrata, vijeća i narodne skupštine, iskopani su na mjestu gdje je nekada bila stara naseobina Issa, a danas se to mjesto zove Gradina, valjda po nekim sačuvanim ruševinama, a nalazi se u vlasništvu otočkog plemića gospodina Caramanea-Matijaševića,

page prethodnih

page sljedećih