— Pa znadem ja đe je šećer, a i vidilo se, jer je već svitalo... — Zatajio je svoju električnu lampu; ti lopovi nijesu smjeli znati ništa o njoj. — Rane su ti to ptice, brate, one idu kad se najslađe spava... I ja ti brate jednu ščepa, a druga pobježe... — svrši on nenadano naglo opis svog pothvata na veliko nezadovoljstvo slušateljica, koje su očekivale mnogo zanimljiviju priču. Pogledaše opet Pelišku s izrazom napetog iščekivanja na licu, i kada su vidjele da se na njenu licu odražava radost, što se upravo tako završilo pričanje, počele se jedna po jedna razilaziti, još uvijek se okrećući i postajkujući u nadi da će doći netko važniji i da će Junak opet počet s pričanjem. No kako se to nije dogodilo, otidoše govoreći jedna drugoj:

— Burićeta, an... Ko bi reka?!...

— Ma koja je to bila još š njon?...

— Ne će da izda!

— E, e, ko bi reka?!... A čudin se ja kako su jon dica i ona pritila...

— A što, živi boga ti pošteno, pa će ti poče pada pandil kako i meni...

Tako se o događaju razgovaralo po svim dvorištima, na cestama, u kuhinjama. Čintra je na primjer samo zato došla iz svoje kućice dolje u polju, mučeći se teško svojim ukočenim nogama.

U selu se već bilo i zaboravilo na to, i eto pred par dana se počeo opet razgovor o tome, jer da je pala osuda u gradu. Sud osudio... Radi toga Nikola Peliškin nije mogao doći. Poslaše ga u grad da se kod nekih djedinih prijatelja obavijesti o načinu kažnjavanja, da njihove savjete donese u zatvorenu pismu »oli glavaru, oli Dun Petru«.

Izletjevši iz spilje, naši junaci su uskim puteljkom trčali, skakali niz strminu, da bi što brže stigli na cestu, koja je vodila bokom padine do malog trga pred Svetim Rokom. Trg je bio popločen lijepo istesanim kamenom, obzidan nevisokim zidom, u kojemu su bila, kroz čitavu njegovu dužinu, ugrađena kamena sjedišta. Crkvica svetoga Roka nalazila se sa sjeverne strane trga, te ga tako zaštićivala od zimskih bura. Zvona crkvice su bila poznata u selu, njima se rastjeravale oluje. Tu činjenicu

page prethodnih

page sljedećih