šećer... Stari im je poslao nekog mladog čovjeka, koga su u selu svi zvali Vlah, a zato što je služio (ovdje su poznate samo žene kao služavke) zvahu ga Junak. Nije poznato kako se on u ovo ratno vrijeme mogao naći, kad su svi mladi ljudi bili pod oružjem. Junak je postao strah i trepet čitavog sela: »Junak te može ubi, po boga, pa se hodi tuži bogu!... Junak nima straha ni oj mrtvih ni oj živih!... On će te zakla di mu drago kako brava, pa se hodi apelaji...« Krađe su tada, posve razumljivo, na neko vrijeme prestale, ali kao da su se ljudi i na to navikli i eto, ovo proljeće počeše ponovno; nestale noću odjednom dvije vreće brašna. To se nije nikome govorilo, šutjelo se i šaptalo:

— Čekaj, čekaj nape ćemo ti mi trapulu ...

I doista, Junak je uhvatio lopova!... Sakrio, se među vreće brašna s električnom lampom kao najmoćnijim i najmističnijim sredstvom i čekao čitavu slijedeću i čitavu noć poslije te, ali ništa, tek treću noć uhvatio se miš...

— Pustija ja neka uđe, neka uzme i šutim, ni glasa!... — Pričao je on praveći se važan. Svojim crnim očima pod gustim tamnim obrvama, pogledavao je prisutne kao da i njih optužuje. — Nisam je odmah htija, neka vidin šta oće. Kad sam ti ja vidija šta oće, kad je napunila vrećicu sa šećerom, a ja hop!... Stani, stoj, stoj, lopove, vičem ja...

— A kako si vidi u mraku? — prekinula ga Nikolina majka u tom pričanju i ne gledajući ga. Ona je, sjedeći na stepenicama ispred kuće, trijebila grah, više da se pokaže kako radi, nego iz potrebe. Njegovo je pričanje čula već nekoliko puta, no ipak se interesirala za mnoge pojedinosti, uvijek tobože nehajno i superiorno. Gledajući u svoj skut smijuckala se svojim suhim licem, koje je na desnoj strani bilo išarano zaraslinama nekadanje operacije.

Skupina žena koja se okupila oko njih da se obavijesti o događaju pogledala nju, čim se ona oglasila primjedbom, a zatim opet njega, pokazavši izrazom svoga lica da je primjedba Peliške umjesna, a Čintra, iz velike revnosti, i ponovila pitanje:

— E, oči ti, kako si moga vidit?...