oštru prijetnju predstojnikovu zatvorom i državnim odvjetnikom, on je sasvim lijepo odbrusio:

— Samo izvolite, ali vam ne ću dugo ostati u buhari, a onda ćemo se tek porazgovoriti. Jer iza mene je i narod i svi vojni bjegunci, a tko stoji iza vas?... Tako je meni u brk kresao gospodin Bezjak... Pitat će se onda — veli on meni šta ste s narodom radili, kako ste rekviziciju provodili, tko je dobivao šećer i petrolej, kako ste vojne bjegunce gonili, kako ste oprosne prijedloge pravili...

Tu se sad malo uznemirili i općinari, a osobito bilježnik Špoljarić. Ta na koncu konca, našlo bi se i u njegovoj općini nezadovoljnika, jer tko bi cijelom svijetu ugodio. (Kao što je poznato, takav se još nije rodio!)

— A žandari?— zapitao s uzdahom bilježnik.— Šta nisu znali dati straha tom fakinu?

— Žtandari?!— ciknuo opet g. Benković.— Samo mi njih ne spominjite! To su kukavice, kakvih nema. Pokisle im njihove perjanice! Čim je vjetar donio prve glasove o slobodi, ni nosa da pokažu. Prije ćete lisicu istjerati iz rupe, negoli žandara iz kasarne!... A bez žandara, bez vojske, kakva je to vlast?!...

Tako je dakle njima, bijednim općinskim štakorima, bez ustezanja, upravo ludo iskreno otkrio svoje muke, svoj očaj i svoju grješnu, usplahirenu dušu taj, do neki dan još strašni, nemilostivi, bahati tiranin.

Pokušao je ipak da provede kakvu-takvu inspekciju, kakvu-takvu skontraciju blagajne, da bar nekako opravda svoj dolazak, ali nije mogao. Nije bio sposoban da zbroji ni jednu kolonu brojeva. Odbacio je pero i priznao skrušeno svoju slabost. Glupost je, što je dolazio. Ali ni kod kuće, ni u svojoj kancelariji nema mira. Nervi mu se rasklimali kao žice na staroj tamburi...

Ako ima da izgubi glavu, milije mu je, da ga tkogod kresne iz zasjede, nego da mu Miško Bezjak čita osudu. Uostalom, neka vide, da se ne boji. Zato je kao bajage pošao u lov. Vjerojatno sve to i ne će biti tako strašno, ali neizvjesnost ubija. Nervi, nervi!...

Samo ako to sve sretno preživi, bacit će tu prokletu službu do đavola i otići u penziju! Žena ima kuću, nešto su uštedjeli, pak će živjeti! Šta će mu karijera?! On je u stvari ipak vrlo skroman čovjek!...