Kad se određene, stvarne vrijednosti ovih faktora stave u relacije, nastaje vrsta intelektualne jednadžbe koja je veoma zavodljiva, kao sva pomagala za tumačenje zamršenih pojava duha, ali i puna opasnosti zabluda, čim se mehanički i dosljedno na sve primjenjuju.

Ne treba zaboraviti da su tu samo neke činjenice i neke pretpostavke povezane, neke pojave i opservacije uzete u obzir, da bi se pokušalo ustanoviti i protumačiti kauzalnost stvaranja. Niti jedna teorija ne obuhvaća i ne razjašnjava integralno život umjetnosti koji se u svom neprestanom kretanju i mnogostrukosti i ne može podrediti nekoj racionalnoj konstrukciji, pa bila ona i najsavršenija. Teorije su tek različiti načini približavanja istini.

Pozitivističko shvaćanje i tumačenje uzroka stvaranja i raznolikosti izraza pripravljalo je uspješno putove sociologiji umjetnosti koja će u povjesniku Wilhelmu Hausensteinu imati jednog od svojih istaknutijih teoretika i apostola. Taine prvi jasnije formulira odnos umjetnika i društva i upozorava da likovno djelo nastaje pod utjecajem duhovnog stanja i običaja sredine. Pa ipak se njegovi temeljni izvodi mogu tumačiti i u smislu nacionalne škole.

“C’est la structure physique de la contrée qui a laissé sur l’intelligence de la race l’empreinte que nous retrouvons dans son oeuvre.”[POGRJEŠKA: nema reftable :]

“Fizička struktura kraja ostavila je na inteligenciji rase pečat što ga nalazimo na njenom djelu.”

Danas se ovaj apsolutizam čini pomalo pretenciozan i zastario. No bez tjeranja u krajnost Taineovo tumačenje može štošta razjasniti, pogotovo kad se primijeni na neke homogene likovne škole prošlosti.

Približujući se novom vremenu, u kojem su zbog predominacije moderne tehnike i diktature stroja pregrade između

page prethodnih

page sljedećih