— Ne laj! — prasne Gušić. — Nikakav Kajin! Nikakav Abel! Nego gadovi jedan i drugi! Gadovi! Koje si ti rodila...!

— Zar sam ja kriva, što sam ih rodila? — zajauče Katica uvjerena, da veće sirote nema, pa se stane tužiti na svoj život i na goropadnu pasminu.

Toma udri nogama tapkati, razvije se bezglava prepirka, činilo se, da će stakla na prozorima popadati od buke, vike, kriještanja.

Beta se probudi. Malo se pridigne. Da nijesu poludjeli? Ili su možda došli vrazi iz pakla?

— Ljudi Božji, šta vam je?!

— Šta? Šta? Evo vidiš! — pokaže Toma prema škrinji, na Videka.

Dječak se suoči s njome. Pogled mu je bio pun ravnodušnosti.

Svejedno je, što će ona reći na sve, hoće li ga okriviti ili će ga svi zajedno jednostavno zatući. Ovdje je pakao kao i kod kuće. Pa šta, ako ga upravo zatuku? Više se ne boji.

Odvrati pogled od nje i tupo klone, kao da je željan sna, od kojega se više nikad ne će probuditi.

No Beta tek ugleda, kako je okrvavljen, sažali se i upre mozak, ne mogavši shvatiti, šta je to sve.

— Krv! Krv! — krikne tužno. — Uvijek krv u toj kući! Uvijek svađe... Kao da je vrag ostavio ovdje svoj blagoslov.

Tek izgovori, Katica se ponosno istegne i plane:

— A šta te je onda vuklo u tu kuću? Mogla si poći u Milčekov kotac!

— Mi-ir! — odreže Toma i stade objašnjavati Beti, što se dogodilo. Pritom je opet prigovarao Janku, pomalo ga vrijeđao, a žestoko udarao na Ivana, što se je dječaku sviđalo, te je sve više uživao, tek nije mogao shvatiti, kako bi to njegov otac »ulio u nj mržnju prema rodbini«. No slušao je napeto, a kad bi pao na oca pogrdan naziv, progutao ga kao najslađi šećer.

No Beta, tek je svekar ušutio, ne pokaže više nikakva zanimanja. Sjeti se materine smrti, sva joj soba postane puna užasa i bola te najednom osjeti, da ju svladava slabost. Bez riječi legne i okrene se k zidu.

— Šta se nje tiče? Takva kuća! — potiše će Katica. Okrene se k Janku, koji se naslonjen na brid ormara raskoračio i njihao gornjim tijelom pa samo žmirkao preda se

page prethodnih

page sljedećih