dijalekata, iždire se i kolje u nevjerojatnoj jednoj paklenoj anarhiji. U tim divljim, crnim, nepristupačnim hridinama, sedamdeset postotaka mužjaka umire od krvne osvete, a od bolesti na ležaju umrijeti je sramota. Ti krvožedni divljaci, ti evropski crvenokošci, vjerski do krajnosti netrpeljivi, kod kojih je riječ hajduk i razbojnik sinonim za vitez, te divlje životinje s ljudskim licem časte se na blagdane kuhanim kukuruznim brašnom, ne poznaju soli, a za šećer drže da je snijeg. Stanuju po spiljama kao ljudi neandertala, žive po kamenim kulama bez vrata, bez prozora i bez dimnjaka; spavaju kod svjetlosti luči obučeni s puškom u ruci, a pred svakom kolibom na kolac je nabita konjska lubanja kao ratnički trofej. Za Boga vjeruju da im je dao puške da se međusobno ubijaju, a imade sjevernih krajeva u kojima se još starim bogovima žrtvuju živi ljudi. Arnauti piju toplu krv svojih zaklanih žrtvi, sijeku loze, obaraju kule, uništavaju se međusobno strastveno, ubijaju žene iz pohote, a pojam ljubavi kod njih ne postoji i riječi ljubav u jeziku im nema. Nevjeste se kupuju i prodaju za miraz-od nekoliko žlica, klozeta u zemlji nema, sve je ušljivo i prljavo, i ti konjokradice, tati, provalnici, lažljivi i podmukli tipovi, koji obaraju pogled pred čovjekom k zemlji kao pseta, gadovi što žive u oblacima dima, tifusa, malarije, boginja, dizenterije i veneričnih bolesti, ti su već stoljetni i stoljetni krvnici i ubojice srpskog elementa u južnim krajevima. Ta goruća, bijesna, anarhična, živinska masa, kao lava se nalijeva u pitome doline južnih krajeva i tamo pali i prži i

page prethodnih

page sljedećih