kišu, mutnu, nabujalu Savu i mrko nebo, koje se prijetilo stablima, ljudima i životinjama. Još uvijek me je djetinjski veselila pjesma ptica i šareni let leptira po rascvaloj djetelini. Jednoga dana, poslije plahog, bučnog pljuska, koji je oprao lišće i cvijeće i osvježio uzduh, dotada zaparan, gluh i težak, sreo sam u žitu ispod sela svoju rođaku Višnju, koja je sada već bila velika, lijepa djevojka s dugačkim pletenicama i modrim očima ispod gustih, začudo sasvim crnih obrva, koje su joj osjenile i postarale lice. Išla je sama, mahala srpom po zraku, bose, lijepe, malo prekrupne za njezinu težinu noge, vlažne od kiše i trave, kroz koju je gazila, bile su joj crvene od vjetra, kopriva i ujeda komaraca. Bilo je nešto na njoj, što je sjećalo na zrele, crvene jagode, na poljsko cvijeće, koje oporo, teško miriše. Prošla je kraj mene, ne primijetivši me.

— Višnja! — zazvao sam je ja.

Stala je i nasmijala se.

— Kako si me uplašio! — rekla je tada. — Što tražiš ovdje?

Odgovorio sam joj, da ne tražim nikoga, ali da mi je milo, što sam našao nju. Sjetio sam se, kako je nekada bila mala i kako je zajedno sa mnom krala kocke šećera iz ormara, gdje je maćuha sakrivala šećer pred nama, pa sam se sada začudio, kako je velika i lijepa narasla za posljednjih nekoliko godina i kako su joj crne obrve. Njoj to valjda nije krivo?

— Zašto bi mi bilo krivo? — Pokazala je u smijehu bijele, zdrave zube. Kosa joj je još bila sva mokra od kiše. Cijelo poslije podne je hodala po pljusku, a nije se imala kuda skloniti, pa je prokisla do kože. Košulja joj je tijesno sapela pune grudi. Pustila me, da je uhvatim za ruku, ali ju je odmah i istrgla. Ruka joj je bila tvrda i izrađena, ali prsti su joj bili topli i vlažni, kao nekada. I oči su joj se modrile, kao nekada, dok je stajala uz mene kraj mrtvog oca i naslonila svoje toplo koljeno na moje. Proljepšala se i izrasla, ali u očima joj je ostalo još nešto od one negdašnje Višnje, što me je sjećalo na djetinjstvo i na našu staru kuću, koje više nema. Rastužio sam se i razveselio u isti čas.

— Pokisla si, Višnja. Tako ti je hladna ruka. — Osjećao sam, da bi sada trebalo nešto drugo reći, toplije i ljepše, što bi Višnju ganulo i sjetilo je naše zajedničke mladosti, u kojoj

page prethodnih

page sljedećih