bih mogao napraviti, nego bih morao pozvati tebe. Tko si ti meni, da se ja moram brinuti za tvoju djecu? Imam ja dosta svojih briga?

— Tako ti Boga, gazda, pomozi ako si čovjek. Kad nemaš svoje, ne daj ni tuđe da skapa. Kako ti meni, tako će Bog tebi. Zdravlja se nanosio, gazda, dobrotvore naš! Ne tražim badava, sve ću ti vratiti. — Seljak je zatresao rijetkom, sijedom kosom i produžio žalostivo. — Tako ti tvojega djeteta, pomozi.

— Pusti ti moje dijete na miru, ono se tebe ništa ne tiče. — Otac je pocrvenio i uspravio se iza stola, gdje je dosada sjedio, podbočivši desnom rukom glavu. — Kada ćeš mi vratiti, nikada mi ne ćeš vratiti, čim ćeš mi platiti: djecom? Meni je moje jedno dosta. Ne vjerujem ja na praznu riječ ni Bogu, pa ni tebi! Ne dam ništa, jesi li razumio?

— Ti nisi čovjek, gazda! Djeca mi umiru od gladi, a ti me goniš iz kuće praznih ruku. Pseta ti je žao, da ne skapa od gladi, a moje djece ti nije žao. Jesam li ja kriv, što nemam ništa? Tko je kriv?

— A zar sam ja kriv?

što je dalje bilo među njima, ne znam, jer sam baš u taj čas morao izaći iz dućana, da donesem ocu njegovu kutiju s cigarama, koju je zaboravio na noćnom ormariću. Hodnikom je prolazila maćuhina najmlađa sestra, zašuštala svilom pored mene, zamirisala jetko na jorgovan i počela se uspinjati u prvi kat. Čuo sam još samo, kako je seljak rekao ocu:

— Skini malo svile sa žene, pa daj meni. Samo jednim njezinim prstenom prehranit ćeš nas devetero. Bojiš li se ti Boga, gazda?

Kad sam se vratio u dućan, seljaka više nije bilo, a otac je šetao velikim koracima od zida do zida i nije se ni osvrnuo na mene. Pomoćnici su sipali šećer iz sanduka u velike, limene lijevke i zagrcavali se od smijeha. Te godine otvorena je u našem gradiću građanska škola, ali još nije počela u njoj obuka. Upravitelj škole (bivši općinski pisar, s nekoliko razreda gimnazije, ali ratni dobrovoljac i prema tome zaslužan čovjek za državu, koga je trebalo svakako nagraditi) stigao je pred nekoliko dana i nastanio se privremeno, dok ne nađe drugi stan i ne doseli se sa ženom, djecom i pokućtvom, u našem hotelu. To je bio čovjek sredovječan, nizak, okrugao, crven i nevjerojatno smiješan (ne toliko ružan, koliko smiješan), u službi

page prethodnih

page sljedećih