po šećer, rekao, da nemam vremena, morao sam cijelo poslije podne klečati na kukuruznom zrnju. A što sam joj isplazio jezik, kad mi je rekla, da sam neodgojen i bezobrazan, morao sam u njezinoj prisutnosti izmoliti glasno deset Očenaša i iza svakog se prekrstiti i pokloniti pred Isusovim likom, koji je poslije Terezina odlaska opet došao na svoje staro mjesto nad krevetom. Vjerujem, da je ona, kao i Tereza, osjetila iz mojih pogleda i postupaka (iako sam ja to nastojao, koliko je moguće, sakriti), iz riječi, koje su mi i nehotice pobjegle, da je ja mrzim, i nastojala to spriječiti još oštrijim pritiskom na mene, pogrešno računajući, da ću se ja uplašiti i popustiti. Od svadbene večere, kad me je uspjela zavarati i primamiti k sebi, a kad sam se ja prvi put razočarao u njoj, među nama nije bilo pravog razgovora ni bližeg dodira. Ona je uvijek imala svojih poslova, a ja svojih: poslova zbilja mojih, kojima sam se veselio, te poslova, koje mi je ona nametnula, da me oduči od nerada i privikne na red i poslušnost. Ona je cijeli dan prala, sušila i češljala svoju dugu, plavu, prekrasnu, mirisnu kosu, koja se zlatno prelijevala na suncu. Čupala je obrve, crvenila usta i lakirala nokte. Ponoseći se time, da je išla dvije godine u učiteljsku školu i da bi sigurno postala učiteljica (nasuprot moga oca, koji je svršio samo osnovnu školu), da joj nije prije vremena umro otac, ostavivši nju, majku i dvije sestre u velikoj bijedi, znala je po cijele sate prosjedjeti u dvorištu na suncu s knjigom u ruci. To je bilo prvi put, da su se u našoj kući pojavile i druge knjige osim očevih računica i mojih školskih knjiga. Kosa joj je tiho pucketala na suncu, kao da tajanstveno izgara sama u sebi. Psi su lajali kroz tarabe na nju, razdraženi žarkim, crvenim bojama njezinih haljina, kakve nije nitko nosio u našem mjestu. Kao da joj nije tekla žilama ista krv, koja i nama, ona se tuđila od nas, očito se dosađujući u našem društvu, zijevajući, dok smo mi govorili, ili čeznutljivo pogledajući u svoje sjajne nokte, svoje lijepe haljine, nakite i dragocjenosti, koje je uvijek sve nosila na sebi, teško se krećući i nelagodno se osjećajući s njima, a još nelagodnije bez njih. Rijetko se događalo, da bi me baš tukla, iako bi to meni, kako god bolno i sramotno bilo, često bilo milije od suzdržanog, promišljenog mučenja i ponižavanja klečanjem, molitvama, prepisivanjem na čisto pjesama iz čitanke, sastavljanjem dosadnih rečenica samo s podmetom i prirokom (što mi nikako nije išlo u glavu), ili risanjem jednog

page prethodnih

page sljedećih