Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
  Dobro došli na stranice Hrvatskoga jezičnog korpusa   English
   naslovnica |  Riznica |  dokumentacija |   
August Šenoa [1885], Sabrane pripoviesti (Matica hrvatska, Zagreb), 431 pp. [broj pojavnica] [SenoaA_Pripoviesti].
page prethodnih

page sljedećih

-- 28 --

i sva briga spala na Iliju. Kadkad bi Vid zašao i u dućan i tu je, sjednuv na bačvicu figa, iza suznih očala mirno gledao Iliju, kako hitro i revno radi. Govorio nije ništa. Kad je onako sjedio jednog po podne, prihvati Ilija iza dućanskog stola:

»Dragi gospodaru Vide! Evo se danas digoste u pet sati, pa ste pri tom vlažnom vremenu stajali u dvorištu, gdje su ljudi spremali šećer u magazin, i tako vazdan sami sebi na ledja krcate poslove, kojih mogu sam obavljati. Stari ste, čuvati valja zdravlje, jer Bog nije stvorio čovjeka od kamena. Vi liepo počivajte u svojoj komorici, pa se kriepite starim vinom, a moje ruke pustite; — il neima Vaš ortak više vjere u Vašem srdcu?«

»Beno, Beno!« odpovrnu ljutito Vid na te rieči, i očale mu se jače suzami orosiše. »Ja tebi nevjerovati, ja tebi, svomu Iliji, koji si mi što i rodjeni sin! Ta nebi li se ja morao bojati božje pravice, da u mom srdcu i piknjica dvojbe na tvoju poštenu dušu ima? Misliš li ti, da pazim na tvoje prste? A jà! Nà evo, ovu desnu ruku dao bih za te, kojom sam samo dva puta za svoga vieka prisego: kad sam se ženio i kad sam postao gradjaninom. Nebio zdrav, ako je nebi dao! Pak nije li tvoje, što je moje? Nije li tvoja glava moju staru pamet izvadila iz kolomaza, te mi danas zvoni kesa, da se čuje i preko vrha sv. Jakoba? Nego,« nastavi Vid mekše, »pusti me, da te gledam, jer te rado gledam. Srdce mi igra, kad vidim ovaku poštenu glavu, koja nestoji zaman u svietu božjem, gdje je jelo plaća za valjano djelo, srdce mi igra, kad — kad gledam toga — ha, ha, ha vragometnoga morskoga raka!« Obrisav svoje očale nastavi Vid: »Nu već mi se odavna nješta po grlu mota, al danas, na moj vjenčani dan, mora mi to izpuznuti na jezik, puklo kud puklo. Čuj! Babika je umrla, a drvo za moju mrtvačku škrinju odavna je zrelo. Dva, tri dana, pa onda u onaj — u božji kraj. Roda neimam. Sve je oko mene mraz ofurio — samo je ostala Jagica —

page prethodnih

page sljedećih


August Šenoa [1885], Sabrane pripoviesti (Matica hrvatska, Zagreb), 431 pp. [broj pojavnica] [SenoaA_Pripoviesti].

© 2006-2009 Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Powered by PhiloLogic
i doprinosi D. Ćavara