ovce dotjerali, Nuša ne ustaje. Zazvoni i podne. Što li joj je? Sluškinjica donese zdjelu juhe, Nuša odbi cimnuvši s dva koštunjava pomodrjela prsta. Eh, da mu je upitati! Kako upitati kad je govor stvar životna, a on međaš života prekoračio uza sve što mu jezik nepce sastruga od ljute želje. U sumrak želja jezik svlada:

– Da i ti nisi oboljela, starice moja?

– Nisam, sunce moje, ve ć kano i ti: legla pa zalegla.

– Moje je drugo. A ti ustani i brljaj štogod.

– Ni šta mi se više ne brlja dok te takva gledam, sunce moje. Bogu dušu, Bog je neće. Pa, kukavna, u sebi mislim: ako i sama zalegnem, i u smrti ima zerka ljudske lakomosti, lakše će se zamučiti po dvoje nego po jedno.

Potrka joj tek treći dan odgovori:

– Ne će!

– Što neće? – upita Nuša koja se ne mogaše snaći.

– Neće se smrt ni na dvoje polakomiti! Bit će da sam negdje pogriješio. Ali gdje i u čemu? Života se zasitio, klonulost u tijelu oćutio, s djecom se valjano pozdravio, pa i maloj Šimici…

– Što, maloj Šimici…?

– Ni šta, silo… starice moja. Kažem, sve sredio i uredio, pa opet tavori i taveljaj na tom šašavom putu između života i smrti…

Najednom se Nuša kao nečeg sjeti, ugrize se desnama za donju usnu:

– A jesi li baš sve sredio i uredio? S ljudima jesi. Ma jesi li s Bogom? Sunce moje, kako ćeš i umrijeti bez svete popudbine, bez ispovijedi i pričesti, bez ulja svetog i otajstva umirućih? Kako ćeš umrijeti dok se s Bogom ne narediš! Suzo moja, zovimo popa.

– Ni Kikaš ga nije zvao, već se po svoju s Bogom naredio!

– Tko zna kakvu je on tajnu znao. Ti je ne znaš, grešno moje.

– Boge mi, ako je ne znam ja, ne zna je ni onaj tvoj mladi prdekter!

– Što smeta da je mlad, svete su knjige stare!

– U lošoj ruci i najbolja puška puhaljka! E da je don Petar, ili don Pavao…

– Meni je svaki misnik dobar – tihano će Nuša, pa milo uzdiže na muža još uvijek živahne oči – ja ću se narediti, a ti… veliku ćeš mi ljubav učiniti.

page prethodnih

page sljedećih