− Niste − reče Ana i pođe, a Petar izvrne oči i bude odvučen prema Vidikovcu. Uspio je samo progunđati »kak da vam velim... ne udajemo ju mi«.

Stari hrastovi pokazivali su iznenađujuću želju da još jedanput prolistaju, nitko ne pruža utjehu tako brzo i dobro kao priroda što si je stvorio, Gospode, tako na brzinu, a opet se nigdje ne vidi da je rađena u fušu.

Arhivar u miru gledao je neko vrijeme za njima, češkao Adamovu jabučicu i na kraju objema rukama natukao šešir na glavu, otpljunuvši prema šafranima.

− Kako oni to rade? − upitao je Petar nakon duge šutnje. Sjedili su na klupi, neko je dijete vuklo limeni tramvaj i skakutalo na jednoj nozi.

− Nemam pojma, niti me zanima.

Još pet minuta, a zatim se pokazalo da ima i te kako pojma, da se dobro raspitala i bilo mu je žao što je sada i on upućen, pa premda ga je Magdalena uvjeravala da takvo vjenčanje ne dolazi u obzir, da su oni moderni mladi ljudi, on ju je zamišljao kako pod baldahinom otpija gutljaj iz pehara dok vonja opletena svijeća, a taj mladi Baruh gura joj prsten na kažiprst, gle, ti si posvećena meni po Zakonu...

− Kojem zakonu? − upita Petar.

− Mojsijevu.

− Ah.

− I Izraelovu.

Kao svaki dobar katolik, i Petar Kolar bijaše vrlo loše obaviješten o židovskim običajima, sve ide naopako, Branimir u Engleskoj, Hinko tko zna gdje i zašto, Ferdo se oženio glumicom i slizao sa Švabama, Lidi nije pomogao ni Lourdes, Majko Božja Lurdska, možda hrvatski teško razumiješ, mali je to jezik i grdi za naučiti, niš, iako ju je gurnuo u prvi red probijajući se energično između

Previous page

Next page