23.

I OD TELEVIZIJE IPAK IMA NEKAKVE KORISTI, MISLIO JE BANIĆdok je sa sto trideset na sat jurio prema Krapini. Jer, eto, da nije nekoliko puta vidio taj agresivni televizijski spot za čudotvornu, snobovsku kliniku, sada bi zacijelo izgubio mnogo vremena da istraži gdje se Krilo anđelovo nalazi i kako se tamo ide. Naravno da sto trideset na sat nije bila jurnjava za street racere, za zlatnu mladež koja subotom uvečer obiđe sve coctail barove, a onda negdje pred zoru završi u periferijskom turbo folk lokalu, ali je za sivi Golf, kojemu je Banić i prestao brojiti godine, ta brzina bila prava kušnja. Pušio je cigaretu za cigaretom i pratio bijelu crtu što je izranjala iz magle, koja je s nailaskom večeri bila sve neprozirnija, nadajući se sve vrijeme da je Svilarova aluzija bila prijetnja bez pravoga pokrića, nešto kao uvjetovana razmjena. Ono − ti ćeš prešutjeti sve što znaš o nama, a mi ćemo biti korektni prema našoj dragoj pacijentici. Ipak, koliko god pokušavao dobiti Lidiju na mobitel, anonimni ga je digitalni glas obavještavao kako je »mobilna stanica isključena«. Nije mu to bilo jasno jer nikada nije čuo da bi u bolnicama, javnim ili privatnim, pacijenti morali isključivati svoje mobilne telefone.

Iza Krapine spustio se s autoceste, kupio na brzinu nešto goriva i pošao užom asfaltiranom cestom prema slovenskoj granici, gdje se nalazila klinika o kojoj je Lidija s toliko očekivanja sanjarila. Naravno, tuda nije mogao voziti više od osamdeset na sat, na nekim je dijelovima

Previous page

Next page