− Razmišljao sam puno o tomu. Ako je te noći stradala njegova majka, možda je taj momak podsvjesno zamrzio oca. Možda se dočepao nečega što je moglo temeljito kompromitirati starog Svilara i srušiti ga u prašinu. Možda je zbog toga ubijen?

Zatim malo pošuti, pa doda:

− Ili ga je jednostavno smaknuo poludjevši zbog te svoje mlade žene...

− Obje su ti interpretacije skroz šuplje − prekine ga Banić. − Jer u oba slučaja ispada da ja nisam ubojica. A to je deplasirano.

− Idi u kurac! − opsuje Dogan, što je za one bakice s išlerima bilo previše, tako da su na brzinu platile i otišle negodujući. − I krenuo sam u tom smjeru i pokušao pronaći spis iz 1992., ali vraga! Možeš se jebat! I to je netko definitivno uništio!

Baniću zamalo izleti kako je taj spis privremeno drpio debeli Komar, ali je u posljednji čas zastao. Konačno, u nečemu je Dogan bio u pravu, jer je ono što je Komar donio bilo nekompletno. Švicarski sir s golemim rupama.

− Daj mi još nekoliko dana − reče Banić. − Postoje ipak neke male šanse da ću doći u posjed nečega čime bih mogao potegnuti po Svilarovu grobnom zvonu...

− To si dobro rekao − zadovoljno će Dogan. − Uvijek si se znao bolje izražavati od mene. Ali, u svemu ostalome, ja sam bio daleko bolji.

− A ako to ne dobijem − nastavi Banić − ispričat ću ti što se dogodilo, ali i to će, sasvim sigurno, završiti u košari s nedokazivim svinjarijama.

Časak kasnije već je izjurio iz slastičarnice jer se pokraj njegova Golfa zaustavio veliki »pauk«. Morao je to spriječiti jer je bilo veoma dvojbeno vrijedi li taj prastari automobil više od naknade za odvoz i globe. I dok je jurio

Previous page

Next page