nakita nepoznatog sadržaja i vrijednosti jer je uvid u nju imala samo pokojna Effie.

I tad, negdje pri dnu papira, Banić spazi nešto što mu se učini vrijednim pozornosti. Među otuđenim stvarima bio je naveden i akvarel veličine 19x12 centimetara, rad Fritza Goethea, ali nije bio naveden naslov slike nego tek žanrovska naznaka po kojoj je to bila erotska slikarija, premda nije bilo izričito navedeno je li to bio akt ili nešto drugo. Naravno, Banić je čuo za velikoga njemačkog pjesnika JohannaWolfganga Goethea, ali pojma nije imao da je postojao i slikar istoga prezimena. Ipak, držao je da je važan podatak jer je posve čudno da je u kući prepunoj slika ukradeno baš to, a ne nešto od svih onih zvučnih imena kojima se razmetao Robert Svilar. Usto je imao onaj prokleti osjećaj da je ovih dana negdje, na nekome važnome mjestu, vidio sliku razgolićene žene, dakle erotski motiv, povezan s ovim stvarima, ali se, da ga tko ubije, nije mogao sjetiti gdje.

I dok je Banić razmišljao nagnut nad svim tim papirima pokušavajući proniknuti o čemu je riječ, u sobu je ušlo nekakvo nisko debelo čudovište s mrežicom na kosi i krpom u ruci, te počelo brzo pospremati papire s okruglog stolića, krećući se poput kakvoga automatskog uređaja.

− Što je ovo? − viknuo je Banić. − Genetski modificirana spremačica?

− Ružice, što vam je? Jeste li poludjeli? − skočio je Komar u uzaludnom pokušaju da je zaustavi.

− Gospođa je rekla da u vašoj sobi opet ima nereda, a prašina može škoditi bebama − govorila je ona prskajući nekakvim sprejom po stolu i spremajući na brzinu spise što ih je Komar donio iz policijske arhive u ladicu ispod stolića.

Previous page

Next page