U sobi, naime, više nije bilo onog nevjerojatnog nereda, dapače, reklo bi se da je marljiva Marayina ruka dovela stvari u red. Televizor je bio uključen i na njemu je upravo tekao prijenos ili snimka nekakvoga dvoranskog atletskog mitinga. I baš kad ga je htio isključiti i na brzinu »projuriti« kroz ormare, police i ladice, pretražiti krevete, izvrnuti madrace i obaviti sve druge »lopovske« radnje, prenuo ga je šum iz kupaonice koja se nalazila odmah do ulaza u sobu.

K vragu, nije valjda opet kakav prokleti šaran, pomisli Banić, izađe iz sobe i zastane pred vratima kupaonice razmišljajući bi li pričekao da vidi što će se dogoditi ili bi ušao i otkrio podrijetlo zvuka.

A zatim je zvuk postao glasan i sasvim jasan, i bilo je više nego prepoznatljivo odakle dolazi. Netko je tamo unutra upravo obavio nuždu i pustio vodu. Znajući koliko je malo potrebno čovjeku da navuče i zakopča hlače, i možda opere ruke, Banić se sjuri s kata, izjuri iz zgrade, doslovno preleti preko stuba ispred ulaza i zaustavi se tek na pločniku ispred dvorišta. Dvadesetak metara dalje, na suprotnoj strani, sada je ugledao i Arnov Punto, uredno parkiran na starome mjestu.

Znao je da je postupio glupo, idiotski, neoprezno, neprofesionalno, da je uradio sve zbog čega bi već sutradan morao otkazati djelatnost i prepustiti se radostima mirovine, koja bi uglavnom bila ispunjena čarima šaha i domina što ih kasno popodne igraju umirovljenici s Britanskog trga na praznim štandovima tamošnje tržnice. A ponajviše si je predbacivao to što je povjerovao djetetu, sluđenom klincu koji fantazira i ne razlikuje stvarnost od izmišljaja.

− Pratio sam vašu malu avanturu − rekao mu je gostioničar staklena oka kad se nalaktio uz izlog njegova kafića.

Previous page

Next page