Tomaž kimne potvrdno glavom, okrene se kao da će otići, a potom ipak časkom zastane:

− Gospod Pintarić, moja žena je Hrvatica in je slišala za vas. Zelo bi bila vesela, če bi ji podarili svojo pesniško zbirko .

Banić prokune u sebi. Znao je da će mu jednoga dana sva ta njegova lažna predstavljanja doći glave, ali nije imao kamo. Požuri odmah smisliti ispriku.

− Čim dođe izdavač. Gospod Župančič. On mi donosi nekoliko stotina neprodanih knjiga.

Vlasnik lokala promrmlja nešto i ode po naručeno pivo.

Što je dulje promatrao Arna i djevojku, sve su mu manje djelovali kao romantični zaljubljeni par. Naime, bilo je očito da je on zaljubljen u nju preko ušiju, ali da ona u njega nije. Bilo je možda vjerojatnije da ga iz nekog svog razloga drži na ljubavnoj uzici potežući je čas na jednu, čas na drugu stranu. Nije bilo nimalo čudno pomisliti kako je on pravi uzorak za iskorištavanje, zlatni rudnik za lijepu pokvarenjakinju. Bogat, mlad, zaljubljiv, lakovjeran... A možda i nije, pokušavao je obrnuti pretpostavke istražitelj, ali što ga je dulje gledao, to je bio sigurniji da je baš Arno taj koji će pojuriti za njom kamo god ona pošla.

Nakon nekog vremena gazda Tomaž je prišao njihovu stolu, pokupio posuđe, a zatim im stao nešto tumačiti, našto su oni samo kimali glavama pokazujući da ga razumiju. Nakon toga je ona ustala i pošla van. Kao da se boji da bi mu mogla uteći, Arno na brzinu pokupi svoje stvari sa stola i požuri za njom.

Mučeći se sa svojom velikom kriglom tamnog piva koje je imalo slatkast, karameliziran okus i možda tek tri ili tri i pol postotka alkohola, Banić ih je vidio kroz prozor kako zamiču prema parkiralištu. Trebao je pojuriti

Previous page

Next page