– A da što? U nogometu je važna tehnika, vještina, fina igra, a ne golovi.

Oko mladića u vjetrovki i smežuranog penzionera okupila se poprilična gomilica navijača.

– Ajte mi vi s vragom! Kad bi bilo po vašemu, golštange bi se skinule i samo bi se pasiralo i driblalo. Nogomet je zato da se zabijaju golovi – uvjerava mladić penzionera. Ne zato što mu je stalo do toga da ga uvjeri, ne, nego zbog toga što osjeća predstavu.

Navijački obruč se otvarao poput nasmijanih usta. Dolje, u ždrijelu, Boris protrne, dolje gleda u Degyja i Kvrgu. S njima je čovjek čiju je sliku vidio u Kriminološkom odjelu.

Kišna kaplja padne u Borisovo razrogačeno oko.

– Frajer ko bog ima potres mozga kad tako kenja kvake – javi se novi diskutant. Ramena su mu obješena o štake koje pridržava rukama. Noge jedva da mu dodiruju popljuvani asfalt.

Pratiti ih do kuće. Telefonirati na broj s cedulje. Odakle?

– Imat ćete vi potres mozga kad vam Ajduk napuni mrižu s pet baluna – nije se dao Piskutavi.

Nebo je sišlo još za nekoliko stepenica i kišne kapi su učestale. Kvrga ispruži dlan. Poškaklja ga nekoliko kapi po nježnoj, kvrgavoj štavljenoj kožetini. Pucne jezikom, ajmo, reče, svi ga slušaju, i Degy i Gnjuso, a naročito Boris, koji se sad igra detektiva, kao klinac, ali ozbiljno ipak? Da, sasvim ozbiljno. Boris zamalo da nije zabio svoju pametnu glavu u dojke ljepotice koja je trčala prema tramvaju, koja se uplašila za svoje tijelo, da se ne bi navlažilo, da se ne bi opustilo, da ne bi opustilo. Gnjuso s prijateljima ubrza korak, zatim sva trojica potrče. Borisu se nije sviđalo što i on mora trčati za njima, dokle će oni trčati, po skliskom, sluzavom asfaltu. Tamo gdje je Gnjuso, ne trči se predugo. Gnjuso podigne lijevu ruku u visinu ramena i ispruži je kao iskusni motorist i trojka zakrene u lijevu ulicu, u kavanu. Boris ostane neko vrijeme na vratima, a zatim se oprezno ušulja unutra. Napipa

Previous page