– Ništa... nisam znao kamo si nestao... pitao sam ga jesi libio s njim na utovaru... – izmotava se Borna, (zna to Čangi). Pritisne mu nos, savije glavu.

– Čangi, zašto te to toliko zanima? – pomogne Flor Borni.

– Flor, ti i ja idemo na čašicu razgovora... Borna, ti si umoran i bolje je da se odmaraš – promijenjenim, surovim glasom naredi Čangi.

– Nije potrebno. Možemo ovdje razgovarati sva trojica – reče Flor. Čangi osjeti da je Flor konačno popustio.

– U redu. Tko će početi?

Prvi put, možda, događa se Čangiju da do kraja i odlučno raščišćava nemoguću situaciju. Ne prepušta se, ne čeka.

− Dobro, ja ću početi. Flor, htio bih znati je li Borna rekao da sam nestao, pobjegao, kad su se pojavila milicijska kola. Da ili ne?

Flor ga pažljivo pogleda.

– Da! – reče odsječeno.

– Ali ja nisam mislio ništa loše – uznervira se Borna. Nitko, međutim, nije više na njega obraćao pažnju.

– I ti si... Flor... sve shvatio, zar ne?

– Tako je!

– I?

Koliko je god pitanje postavio njemu, toliko ga je postavio i sebi.

– Da, ali sad više nije važno jesam li prepoznao tvoje lice iz grada. Meni je mnogo važnije što sam prepoznao tvoje lice onakvo kakvo je bilo danas poslije podne.

Ovdje se ubija vrijeme. Otvoreni klub pod otvorenim nebom. Ako nemaš novca, možeš doći ovamo. Ovdje šiparice izlažu svoje čarape svoje dojke svoj ukus. Ovdje mladi svijet gura mladi svijet koji se kreće nasuprot njemu. A ipak ovo nije bludilište. Na stopalima petokatnica i jednoga nebodera, ograđen tramvajskim tračnicama, ukrašen s dva kioska,

Next page