samoj jezgri tragičkog, u odnosima koji su se sveli na dva agensa: ljubav i smrt.

Motiv smrti ne unosi u stvari Don José, onaj koji će ubiti, već ga unosi Carmen, ona koja će (a možda, koja hoće) umrijeti.

Sfinga kao da je predodredila vlastitu smrt

Zašto? Zašto Carmen taj čudesni svijet izrastao iz blata, nosi stvarni zov smrti?

Iskustvo slobode svakako. Iskustvo do krajnjih granica. Ali ima tu još nešto, nešto u njoj, u Carmen. Neki neizdrživi sukob sklonosti Sunca i sklonosti Mjeseca, možda. Sunčanog i lunarnog. Carmen, ta Carmen moje predstave ima u sebi neizrecivo mnogo mjesečastog, vlažnog, ženskog. Ali nad tim mjesečastim vodama bljesne neizdrživi bljesak sunca, bljesak koji žari i pali, i sažiže. Dva se elementa kovitlaju u njoj, povlače u taj kovitlac i nju i ljude oko nje. Moglo bi se pojednostavnjeno reći da je Don José lunatik, čovjek neporecivo Mjeseca, da je Escamillo, onaj koji ubija bika, i koji blista u areni, Sunce. I stoga oba privlače Carmen. Ali nijedan, tako jednostran, ne bi je mogao zadržati. Ni s Escamillom Carmen zacijelo ne bi ostala mnogo dulje nego s Don Joséom.

Zadnji čin je ispunjenje tragedije. Prvi njegov dio mora na brzinu rekapitulirati trivijalnost polusvijeta iz kojeg izniče Carmen. Navijači, masa pred stražnjim ulazom u arenu, prodavači i raspačivači, zorna korupcija. I ono što je tim ljudima jedino dostupno: događanje u daljini i video-zid. Umjesto smiješnih statista koji pretrčavaju pozornicom, postavio sam u dubini veliki ekran, video-zid na kojem promiču, polako, uvećane figure crvenkastog odsjaja, figure sudionika koride. Masa maše, viče, navija.

A tu, dolje, na donjoj razini je klupa. Gdje inače navijači ispijaju limenke piva. Na toj gruboj drvenoj klupi ispunit će se tragedija.

Previous page

Next page