Zvonimir Bajsić, 1978. “Tišina” Sinopsis za zvučni esej

Tišina je dobro tlo. Sve je stvoreno iz tišine. Tišina je upravo supstancija radija.

Zvonimir Bajsić

Put nas vodi u visoku planinu pokrivenu dubokim mekim snijegom.

. . .

Tišina je zapravo ono što zovemo dobrom zemljom. Plodotvorna i maštotvorna.

. . .

Ne samo zrak, i tišina postaje sve dragocjenija. Danas već prodaju svježi zrak u konzervama. Kako pakirati tišinu? Možda u školjkama.

. . .

Uzmeš metar, dva sirove tišine i nosiš je doma. Staviš je u podrum, mračni kut podruma, i svake večeri lagano vlažiš dok ne primijetiš da je proklijala. Sad treba samo čekati. Povremeno čistiti od prašine.

21. ožujka uredno zarolanu nosiš je u stan i prostreš preko sobe. Poput saga. Legneš i slušaš.

Adelaide Crapsey (američka pjesnikinja) pisala je:

“Ovo su

tri najtiše stvari:

Snijeg koji pada… sat

prije svitanja… usta nekoga

koji je umro.”

. . .

“Preletio je tihi anđeo. Tako se kod nas kaže kad svi zašute.” Ovo je replika iz Čehovljeva, mislim, “Galeba”. U povećem društvu zavladala je bezrazložna šutnja.

Mora da je bio đavo, ne anđeo, u Antoninu Pavloviču, koji ga je iskušavao, tentao (Tentazioni di San Antonio) da svoj govor, za vrijeme ionako neuobičajeno protkan tišinama, sasvim zamijeni šutnjom kao krajnjim izrazom svoga genija.

Inače s tim tihim anđelom nešto nije u redu, trebalo bi provjeriti. Vjerojatno se radi o anđelu tišine, anđelu koji nečujnim lepetanjem svojih krila sije tišinu, ili koji poput gumice koja na ispisanom papiru ostavlja trag praznine briše svaku čujnost na mjestima kojima ga vodi put. Mnogo se govori o anđeoskoj glazbi i njenom ljekovitom djelovanju na dušu čovječjeg stvora punu svakojakih rana, no nitko te muzike još nije čuo. Nije li to tišina, ako tišinu shvatimo kao koncentraciju, to jest sam pred licem božjim, što će reći sam pred sobom, dakle spoznavanje sebe.

Pa i počast nečijoj uspomeni odaje se minutom šutnje, nikako minutom urlikanja. “Pošutimo još časak”, kažu ljudi prije nego što će se na dulje vrijeme ili zauvijek rastati. Popijmo još gutljaj tišine, tog najčarobnijeg napitka, koji će nam jedini omogućiti da nikad ne zaboravimo ni ovaj trenutak rastanka, ni jedan drugoga.

. . .

Julije Knifer ponudio je prazno platno kao sadržaj svoje slike. Unutar kolekcije njegovih radova koji su svjedočanstvo krajnjih redukcija, straha umjetnika pred i najmanjim tragom razmetljivosti , iskaz kontemplacije ljudske skromnosti koja jedina ličnost čini vjerodostojnom, - nije li ta prividno prazna slika naprosto trajno zaustavljeni trenutak pred prvim potezom kista? Slikati ili ne? Popustit slabosti samoiskazivanja? Jesam li siguran da će moj potez kistom biti vrjedniji od mira koji sad vlada na ovoj praznoj plohi? Ili je prazna slika završna slikarska spoznaja o uzaludnosti napora da se ikad stigne do sklada i ravnovjesja koji caruju u divoti praznine?

Prazna pozornica tema je Šopove radio drame “Tragedija praznine”. U igri postavlja se i pitanje odgovornosti arhitekta koji neki prazan prostor u svemiru ili na zemlji nadomješta svojim zdanjem. Prirodi smo ukrali prazni prostor i nadomjestili ga svojom izmišljotinom. Recimo i, prirodi smo ukrali njenu tišinu i samouvjereno i prepotentno je nadomjestili svojom bukom, svojom muzikom, svojom nekontroliranom brbljavošću. Ukrali smo rijekama ribe i bistre vode, zemlju prekrili asfaltom jer je glađi i manje se praši, pa smo… stanimo s nabrajanjem. Uostalom, ne zovemo li ljubiteljima cvijeća po poljima (u taški nose škarice) pa ih kod kuće stavljaju u vaze s vodom umjesto s formalinom. U takvom redu stvari i lovci na ljudske glave (spomenimo samo Indijance, oni se neće uvrijediti) pravi su filantropi.

Vratimo se trajno zaustavljenom trenutku pred prvim potezom kista u interpretaciji Julija Knifera. Tako u slušateljstvu koncerata se pamti onaj trenutak kad dirigent izađe na podij i podigne ruku. Nastupa tajac, zapravo neka svečanost iščekivanja prvih tonova koji će zabrujati salom. Sve to traje samo nekoliko sekundi , no u njima je uključeno sve. I ono što nas je dovelo na koncert, i kako smo se još sat prije, brijali i ono čemu se nadamo i što bismo željeli čuti. Ta nada, naša posebna nada, krojena je po našoj želji, po mjeri naše (izgovorimo to sa stidom) žeđi za umjetničkim doživljajem, dok ono što kasnije primamo nužno je konfekcija, jer mora zadovoljiti zajednički nazivnik naše žeđi. U tih nekoliko sabrane i svečane tišine mi smo već sve doživjeli. Ostalo, kad koncert već počne, samo je rasprodaja naših nadanja. (Ovo je malo pretjerano.) Kakva bi se čarolija dogodila kad bi dirigent nakon što je podigao ruke (ovo je već znatno pretjerano), kad bi svirači nakon što su podigli gudala s kojih se još u svjetlu svjetiljaka sa stalka cijedi kalofonijumska prašina, i mi slušači koji smo prestali listati programe i širom otvorili vrata svoga sluha, kad bismo svi tako zastali na neko vrijeme, možda i dulje, čak i vrlo dugo. Kako kome njegov koncert završi, ili kako se koji svirač umori, tako taj lijepo na prstima izađe iz dvorane, ode kući, večera i legne u krevet. Tek kad i posljednji posjetilac napusti dvoranu, razvodnici pogase svjetla i smatra se da je koncert završen.

Nezgoda je jedino u tome što bi, ako bi takva praksa ušla u modu, muzički kritičari ostali bez kruha. Kompozitorima je svejedno, oni su ionako.

. . .

Beckettov Krapp na početku komada u potpunoj nepokretnosti i bezizražajnosti žvače bananu do krajnje izdržljivosti gledalaca. Vrijeme za koncentraciju, za putovanje u samu sebe. Možda je i to normiranje. Norma neka bude ništa. Na temelju takve konvencije svaki će i najmanji pokret, svaka krhotina od riječi zadobiti svoju punu vrijednost.

Da bi se raspoznala nepokretnost, treba joj dati neki znak za raspoznavanje. Bananu. Praznini treba dati okvir. Tišinu treba prokapavati.

. . .

Tišina je svakako prapočetak svega. Plodna voda roditeljica. Kao što se vraćamo precima da bismo prepoznali svoja otuđena bića, izvorištima, počecima, tako se treba kojiput okrenuti tišini, praznom papiru, “Schwamm Ÿber”, ničemu.

. . .

Krokodili. (Stanje krokodila)

. . .

U “Slici” (Das Bild), komadu Meyer-Wehlackovih, dvoje žitelja zapadnoevropskog velegrada naviklih na, među ostalim, i određenu pastu za zube, put nanese u pustoš golih sinjskih** brda i zaseoka. Cvrčci cvrče, podnevno sunce žari, žene u crnom spokojno čekaju autobus u hladu smokve, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, kao da u daljini i neki konj tromo vuče kola, ili je to samo zaostali šum od nekog prošlog dana. Tad ona njemu kaže: “Htjela bih ovdje živjeti”. On joj odgovara: “Znaš li da ovdje još vlada skromnost?”

Tišina je skromnost. Kako se ponovno priviknuti na skromnost?

. . .

Kako je Arthur Rimbaud napisao svoju pjesničku poruku koja nikad nije bila objavljena?

Bila je svakako duboka zima. I bilo je veče. I mjesec je obasjavao rubove oblaka otežalih od snijega. Bilo je grdo.

Arthur je Rimbaud, zasukanih rukava, stajao kraj lavaboa u kutu sobe. U zrcalu je gledao svoje dječačko lice. Onda je oprao i ruke, vrlo pomno, po prst. Sjeo je za stol i iz ladice izvukao list papira. List papira, bijel i mekan, bešuman, jedan od onih s Wasserdruckom.

Nagnut nad papirom.

Tek kad je jutarnje svjetlo počelo prodirati u sobu. on se pomaknuo, zapravo tek je prstima dohvatio pero, umočio ga u tintu, i pri dnu snježnog papira upisao točku. Kasnije se i potpisao, nakon izvjesnog kolebanja.

. . .

“Materijal radio-drame je sve čujno kao i negacija toga čujnog, sve proizvedeno tehničkim sredstvima radija.”

Tako glasi strukturalistička definicija materijala radio-drame (u kojoj se umjetničko djelo promatra u svojstvu materijal-umjetničko korištenje materijala).

Rado bismo danas, nakon svih čujnih iskustava, rekli: “Materijal radio-drame je tišina, kao i njena negacija-čujno.” Urednici programa postali bi samim time urednici negacija. Već sama ova doskočica bila bi neki dobitak za napredak stvari.

Budućnost radija moguće je sagledati u ovakvoj shemi: Od 16-17 sati emitiramo žubor planinskog potoka, od 17-18 slušat ćete udaranje atlantskih valova o Kanarske otoke, od 18-19 uključujemo se u izravni prijenos pod naslovom “Zaboravljena muha u napuštenoj seoskoj kući”, a od 19 h, dajemo lahor povjetarca među čempresima na Mihajlu.

Ovaj melodiozni program tišine mogao bi narušiti koji od današnjih urednika negacija, s pjesmom poput one: “Kokoloko – ljubim te u oko!”***

. . .

Prva radio-drama originalnog tona imala je programatski naslov: “Zbogom”. Posljednja ne trpi od slabosti poruke. Zove se: “Tišina.”

. . .

Put nas vodi u planinu pokrivenu dubokim, mekim snijegom.

O “pobuni”:

Mi smo se svi na neki način “pobunili”, željeli smo izići van iz studija, iz programiranih shema dramaturgije, režije i snimanja, morali smo naći put, ponajprije između nas. Svaka je “pobuna”, nezadovoljstvo, pomalo na brzinu, pa smo i mi to na brzinu nazvali “dokumentarna radio-drama”, dakle nešto kao za inat, kao protiv autorske, pisane radio-drame.

Mi smo ovim odlaskom u šume, i među velika izvorišta voda, među sjekire i gorštake-osamljenike – željeli istražiti mogućnost tonskog bilježenja u onim trenucima, stanjima i raspoloženjima života, kad se dramski i poetski izraz života doima više nego sam život.

Čedo Prica

Ulomak iz eseja Sudbine (Pribilješke na rubu vrpce o radio-emisiji: Starolička Patetična /Č. Prica, Z. Bajsić, M. Jurjević/, 1975.)

O “prisluškivanju”:

Kad se govori o dokumentarnoj radio-drami, svakako valja spomenuti problem snimanja “skrivenim” mikrofonom. Radi se dakako o radu izvan studijskih prostorija.

Neminovno je dakle da u tom razdoblju svakako dođe do “prisluškivanja”, to jest do snimanja, i tada kad ljudi koji govore nemaju pojma da govore u mikrofon. No upravo u takvim trenucima oni govore najbolje. Kažem najbolje, a trebalo bi da kažem – prirodno. To je ono što je dokumentu potrebno. To je ono što konačnu realizaciju čini dokumentarnom.

Vrlo često čovjek kojeg se želi snimiti na magnetofonsku vrpcu postavi pitanje: Snimate li? I ako dobije potvrdan odgovor iz njega ni slova, no ukoliko zatajite i magnetofon registrira, iz njega poteče bujica rečenica koje je milina slušati. Na kraju, kad mu pustite snimku, on većinom biva sretan što je uspio biti tako pametan. Naravno, redovito pristaje da se koristi baš ta snimka koja je snimljena mimo njegova znanja.

Maksim Jurjević

Ulomak iz eseja O Dokumentu – snimateljski

(Pribilješke na rubu vrpce o radio-emisiji: Starolička Patetična /Č. Prica, Z. Bajsić, M. Jurjević/, 1975.)

O prostoru:

Prostor, za nas koji se igramo zvukom, koji koristimo glas, šum, akustičku metaforu, glazbu, tišinu… je neograničen. Trebamo ga prvo osvojiti u svojim glavama. Bertold Brecht napisao je 1927. u kratkom članku Radio – pretpotopni izum? : “…Teško je čovjeku koji ima što reći, a ne nađe slušatelja. Još je gore slušateljima koji ne nađu nikoga tko bi imao što reći.”

Mladen Rutić

(u povodu 28. IFC u Zagrebu 2002.)

O publici:

Radio ima publiku.

Umjesto kazališne dvorane od nekoliko stotina sjedala, čekaju nas svakoga dana stotine tisuća nevidljivih slušača u različitim krajevima, različitim stanovima, različitim obiteljima. Mi ulazimo u njihovu intimnost.

Gostujemo u tisuću domova.

Pa ipak, tko neće u tišini pustih studija zaboraviti na prisutnost ove tajnovite publike i osjetiti se sam pred samim sobom, uvjeren da obavlja posao koji se ne vidi, koji se bez odjeka rasplinjuje u zraku kao da nije ni postojao, neuhvatljiv i nematerijalan.

Uistinu, na ulazu u svaki studio trebalo bi pisati: Iza ovih metalnih mreža, kablova i debelih stakala prisluškuju tisuće ljudi svaki tvoj uzdah, osluškuju tvoje disanje! I još nešto: Vjeruju ti i nadaju se!

Zvonimir Bajsić, 1976.