Agata Juniku

Prije petnaest godina umro je Zvonimir Bajsić i ovaj temat posvećen je njemu. Utoliko i radiju, rođenom prije stotinjak godina.

Bajsić je rođen 1925. u Zagrebu. Bio je književnik i režiser, na radiju, televiziji i u kazalištu. Nakon studija estetike na Karlovom sveučilištu u Pragu – od 1950. godine – bio je zaposlen na Radio Zagrebu. Autor je prve hrvatske dokumentarne radio drame Zbogom (1968.). Jedan je od najizvođenijih i najnagrađivanijih radijskih autora i redatelja u svijetu.

Ovom prilikom objavljujemo njegov sinopsis za zvučni esej Tišina iz 1978. godine i njegovu posljednju radio dramu – Slike iz života jednog radio dramaturga iz 1986. godine.

Kao neposredni povod objavljivanju ovog temata bilo je logično odabrati Međunarodnu feature konferenciju, nedavno održanu u Zagrebu, te Međunarodni festival igrane i dokumentarne radio drame Prix Marulić, koji se proteklog tjedna održavao u Hvaru. Naime, to okupljanje najkreativnijih radijskih ljudi što ga već šestu godinu za redom organizira Dramski pro-gram Hrvatskoga radija, jedan je od rezultata djelovanja zagrebačke škole Zvonimira Bajsića. Slučaj je htio da su na festivalu gostovali njegovi dugogodišnji prijatelji i kolege, također istaknuti pioniri radio-dokumentaristike, Peter Leohnard Braun i RenŽ Farabet.

Na suradnji, savjetima i idejama, najljepše zahvaljujemo suradnicima Dramskog programa Hrvatskog radija, od kojih ćete samo neke naći ovdje potpisane.

Što je radio program?

Biti zaljubljen i slijediti instinkte.

Renž Farabet

Kao poseban gost na ovogodišnji Prix Marulić pozvan je Peter Leonhard Braun, jedan od utemeljitelja International Feature Conference u Berlinu 1975., pa kao takav jedan od autoriteta u svijetu featurea, kao i radijske struke općenito. Autor je svega nekoliko djela, ali svako od njih je bilo na neki način revolucionarno u svom vremenu. Sada umirovljeni, Braun je bio dugogodišnji šef odjela za radio-dokumentaristiku Sender Freies Berlin te jedan od utemeljitelja najvećeg svjetskog radio-televizijskog festivala Prix Europa.

Zašto baš izabrali feature kao svoj način izražavanja?

– Feature je dokumentarna knjiga u zvuku, moglo bi se reći. Za mene je to najstarija radijska forma, ali to nije toliko bitno. Bitno je da on pokriva sva izražajna sredstva radija. Dramatične scene, zvukove, naraciju i sve ono što radio kao medij može izraziti upotrebljivo je u kreiranju featurea. Sve to može i radio drama, ali ona taj način izražavanja koristi tek posljednjih godina. Ona se donedavno oslanjala isključivo na dramski pristup, dijalog, igru, na čemu je i dalje fokusirana. Feature je već od samog početka koristio sve načine izražavanja.

Lance Sieviking – jedan od najstarijih featurista s početka dvadesetih godina s BBC-ja, kojeg sam susreo za svog boravka u Londonu šezdesetih godina – na moje je pitanje što jest feature, a što nije odgovorio da je to svaka informacija upotpunjena različitim elementima, dodatnim opisima, zvukovima. Feature je dakle svaka obogaćena informacija. Informacija je kralježnica, a feature počinje nadogradnjom mesa oko kosti. To je vrlo široka forma – započinje već s najobičnijim informacijama (koje nisu vijesti) i završava akustičkim filmom. Podrazumijeva identitet i sve mogućnosti radija. I zbog toga sam zaljubljen u fičer.

Može li se feature smatrati najumjetničkijom formom radija, i koji su parametri za njegovo procjenjivanje?

– Ne bih rekao da je najumjetničkija forma, ali svakako je najbogatija. Moramo imati na umu da radeći feature ne koristimo sve forme. Svaki puta pronalaziš svoj osobni jezik baš za neki određeni feature. Išao bih čak toliko daleko da kažem da je svaki feature u potpunosti nov u formi i sadržaju, jer svaki autor mora težiti tome da kroz sadržaj izrazi svoj identitet. Nije samo tema ono što prelazi na slušatelja već i autor sam. Stvarajući feature, emitiramo publici sami sebe. Dobro djelo je ono koje je živo. Ako slušamo samo izvježbane glasove koji nam nešto objašnjavaju, tada je djelo mrtvo. Ali ako čujemo osobnost autora, njegovo približavanje temi, osjećanje i promišljanje teme, pa tek nakon toga stvaranje featurea, tada djelo postaje živo – diše, komunicira, ima srce i želudac. Čak i najjednostavnija forma može postati jedinstvena, neobična, nešto posve novo. Postoji nekoliko tipova, škola i rukopisa – francuski, skandinavski, poljski, bibisijevski – dakle nekoliko različitih stilova produkcije i komuniciranja, i među tim različitim pravcima nailazimo na vrlo talentirane i kvalitetne autore. Prvi kriterij za procjenu je dakle mjera u kojoj se osjeća identitet autora, njegov način razmišljanja, strukturiranja i komuniciranja. Kada radimo emisiju moramo razmišljati o slušateljima i kontaktu s njima. Radio su uši, a uši su direktno povezane s osjećajima, za razliku od očiju koje su u vezi s mozgom. Često se zaboravlja da slušatelj, dok nešto sluša, mora i osjećati.

Treba li autor ostavljati prostora slušatelju da sam donese odluku ili ima pravo nametati mu stav?

– Za početak treba pronaći svoj identitet, a to nije posve jednostavno. Počeo sam pisati sa 23, 24 godine, a tada nisam imao dovoljno jak identitet da bih podnio ono što treba za tridesetominutni program. Sa 28 sam bio sposoban razumjeti i sagledati temu na osoban način te ga predstaviti publici. Čuli smo mnogo primjera produkcija različite kvalitete, ali bez osobnosti. Treba otkrivati i razvijati vlastiti identitet i stil. Svaki put se mijenja pristup jer svaka tema ima neke svoje zahtjeve, traži drukčije oblikovanje, ali slušatelje privlači stav. Treba dotaknuti ruku slušatelja, prodrijeti do njih kroz zvučnik, samo tako oni mogu slijediti djelo, ne samo razumjeti nego i osjetiti. Da bi se osobni razvoj podudarao s profesionalnim, treba imati sreće. Najvažnije je biti iskren prema sebi i priznati samome sebi što možeš, a što ne.

Može li se povući paralela između filma i featurea?

– Ako si izuzetno razvijena osoba možeš izabrati medij. Neki su stvoreni samo za jedan medij. Ja sam stvoren za slušanje, imam veliku akustičku memoriju, pamtim glasove koje sam čuo prije mnogo godina. Vidom slabo osjećam i razumijem.

U vrijeme dominacije slike, stječe se dojam da – u odnosu na osjetilo vida – sluh, tj. uši, na svojevrstan način “kržljaju”...

– Naravno, ali to je dugotrajan proces. Radio sam mnogo pokusa s mikrofonom kao umjetnom glavom (“Kunstkopf”). Naime, mi sve što slušamo stavljamo ispred sebe, ne čujemo ništa što je iza. Jako dobro čujemo na mjestima ušiju, loše iznad sebe. U vrijeme dominacije slike, istina, uši kržljaju, ali negdje “duboko” to osjetilo je još uvijek dovoljno snažno. Sve je više medicinskih istraživanja i pronalazaka o deformaciji sluha. Ali ljudska bića nisu dovoljno glupa da bi do kraja uništila osjetilo sluha. Zapostavljanje sluha može ići do određene granice, ali negdje će se zaustaviti.

Radio za razliku od televizije ostavlja puno prostora mašti...

– Radio je nevjerojatan komunikator ako se koristi na pravilan način. Mnoge stanice ne razumiju što radio može i čemu je u svojoj biti namijenjen.

Radio-dokumentaristika traži vrijeme. Koliko je to u kontradikciji s uobičajenim poimanjem radija kao brzog medija?

– Radio kao medij aktualnosti traži brzinu. No on je istovremeno izuzetan primjerak sporog medija. Naime, da bi rastao, mora biti spor. On je kao tijelo. Neki dijelovi su mu spori, a neki brzi. Treba poštovati zakone tog tijela.

Slažete li se s Farabetovom metaforom da je mikrofon kao ticalo kukca i kako je tumačite?

– Druga metafora je da je svatko sam po sebi kao antena. Ako nešto ne čuješ i ne osjećaš, to ne može ni mikrofon. Ako si osjetljiv na stvari, ali i fleksibilan i pažljiv, možeš osjetiti, otkriti i zabilježiti nešto što ne očekuješ. Nije dovoljno biti insekt i pronalaziti. Sljedeći korak je strukturiranje, gradnja, stvaranje organizma od onoga što imaš – ruke, kosti, meso. Tek naknadno otkrivaš snagu izraza i snimljenog materijala. Prvo snimaš, bilježiš, procjenjuješ. Ponekad neke zaista izvrsne snimke kasnije ne možeš upotrijebiti jer se ne uklapaju u priču. Pa onda neke elemente treba izbaciti, jer bi bili kao Quasimodova grba. Naprosto ne odgovaraju. Treba biti snažan i ne vezati se, procijeniti i izbaciti što treba, da se ne bi stvorio horror vacui.

Eho što ga ostavlja radio mora biti glasniji od originalnog zvuka.

Jussi Parviainen

Od 11. do 17. svibnja u Hvaru se održavao 6. međunarodni festival igrane i dokumentarne radio drame, na kojemu je odslušano 38 radova. U kategoriji igrane radio drame, prvu nagradu osvojio je Radio Plzen za Everyman, drugu Radio Baden-Baden za Or the Hapless Landing, a treću Hrvatski radio Golden Ass. U kategoriji dokumentarne radio drame, međunarodno i kolokvijalno zvane feature, prvu nagradu osvojili su David Zane Mairowitz i Nicole Marmet, autori The Faces of Jeanne d’Arc , drugu je primio Chris Brookes za The Letter S, a treću Miro Pijaca za Searching for a Stone Beauty.