Ramón Díaz Eterovic Saga o iseljeništvu Ono što su mnogi kritičari primijetili – tj. da se u mojim romanima uz jednu banalnu, vrlo jednostavnu strukturu, provlače neke vrlo duboke misli koje potiču na razmišljanje – dio je moje namjere da kao pisac ne ostavim sve na razini zabave za čitatelja Grozdana Cvitan

S predstavnicima hrvatske iseljeničke zajednice u Santiagu moguće se upoznati organizirano ili po vlastitom izboru. Organizirano bi pripadalo priredbi na koju dođu čelnici raznih sekcija zajednice i nakon bilo kojeg programa krenu na večeru i ples. U međuvremenu sve je krasno, dirljivo… Ipak, Santiago je i jedna izuzetna sredina koju vrijedi bolje upoznati i s kojom bi veze između kulturnih radnika ili gospodarstvenika mogle biti više od uobičajenog, tj. srdačnih večera s kolačem ili sladoledom na kraju. Nedavno objavljena dvojezična knjiga Hrvatska/Čile u kojoj su predstavljeni čileanski pisci hrvatskog podrijetla bila je pravo otkriće jedne zanimljive skupine stvaralaca o kojoj smo znali vrlo malo.

Santiago je, međutim, grad koji može ponuditi i više bude li netko (osim vrlo maloga kruga zainteresiranih i često marginaliziranih autora) pokušao otkriti i osmisliti njegove hrvatsko-čileanske mogućnosti. Iseljeništvo je silaskom s vlasti HDZ-a prestala biti važna tema društva, a na način na koji je to bila proteklog desetljeća uglavnom je ostavila golemu štetu i domovini i iseljeništvu. Dok su prve stranice novina ili tv-priloge u dnevnicima ispunjavali oni koji su u tzv. humanitarnoj pomoći nosili i radijatore za nove stanove raznih urednica i urednika, sasvim su zanemarivani oni koji, primjerice kao Institut za kulturu Čile – Hrvatska, imaju brojno članstvo ili gdje posebne udruge akademski obrazovanih građana broje i do 800 članova. Njihove ideje o odnosima između Hrvatske i Čilea nadilaze, međutim, transporte radijatora za privatne stanove i izvješća o njihovu humanitarnom dolasku u Hrvatsku. Ipak, možda baš zbog toga mogu biti zanimljivi mnogima u obje zemlje.

Do vojnog prevrata 1973. godine na sveučilištima su postojali lektori za hrvatski jezik. Tu bi praksu trebalo obnoviti, kaže mi jedan od Hrvata, sveučilišnih profesora u Santiagu.

U Santiagu postoji i Gospodarska komora Hrvatska – Čile te razne druge udruge s čijom bi se djelatnošću trebali pozabaviti oni koji imaju ideje i programe što i kako raditi i surađivati ne samo s brojnim Hrvatima tog dalekog svijeta nego s različitim segmentima čileanskog društva, koje je otvorilo svoje granice i kulturne i gospodarske.

Svatko ima svoju Arkadiju

S Ramónom Díazom Eterovićem sastala sam se u impresivnom hotelu Carrera u središtu Santiaga. Mi bismo ga zvali neboderom, ali kako u Čileu neboder znači zgradu iznad četrdeset katova to je ipak samo velika zgrada pred kojom goste dočekuje uniformirani vratar, a na prvi kat do recepcije i malog restorana, pripremljenog za usputni doručak ili razgovor, vode monumentalne široke stube. Sve puno mramora, stakla, zelenila, zrcala i goleme intarzije na crnim površinama zidova. Na njima u živim bojama prizori iz života južnoameričkih Indijanaca. Svatko ima svoju vrstu arkadije. Ipak, najmonumentalniji prizor pripada španjolskoj kraljevskoj obitelji iz doba osvajačkih pohoda i u tom su prizoru Indijanci samo statisti sa strane.

U toj čudesnoj zemlji u kojoj su prema ustavu došljaci temeljni građani, a domoroci nacionalna manjina, od Europljana pa ni Europljanki se ne očekuje da javno primjećuju taj raskorak, jer tko su bili došljaci! Europske rasprave o povijesnim istinama, potrebama isprike i sličnim stvarima još su dalja budućnost. Možda je i mnogo mode u svemu – uvjerava me dan ranije vladin dužnosnik. Ipak, u pješačkoj zoni na središnjem gradskom trgu (ili jednom od središnjih, jer imaju li gradovi od šest milijuna stanovnika bilo što za što je moguće reći da je središnje, kad je vjerojatno kako mnogi njegovi žitelji mogu umrijeti ni ne svrativši do tog središnjeg) uz angažman čileanskih i svjetskih književnika prije deset godina podignut je spomenik narodu Mapuche. (To je domorodački narod, najbrojniji u središnjem dijelu Čilea, koji se i danas smatra diskriminiranim zbog čega čestim prosvjedima u regijama u kojima žive svraćaju na sebe pozornost društva i izražavaju sasvim konkretne kulturne i političke zahtjeve). Spomenik je bio priznanje svim autohtonim narodima koji žive u Čileu. Bio je to civilizacijski iskorak, jer je poznato da politika nije uvijek bila korektna, a danas je nedovoljno transparentna (prilog diplomatskom rječniku), tj. jedno je deklarativno prihvaćanje, a drugo praksa.

Spomenik je, u vrijeme kad je podignut, vjerojatno značio više nego danas kad oni koji se smatraju obespravljenima rješenje više ne vide u spomeniku, nego u autonomiji jedne od oblasti (kantona, ili nečeg sličnog) u kojoj predstavljaju brojniju skupinu žitelja. Za razliku od Perua, gdje domoroci predstavljaju puno više od turističke atrakcije (jer oni jesu tema razglednica, ali i trgovci tih razglednica), u Čileu je Mapuche moguće naći rijetko na starim crno-bijelim razglednicama iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Oni koji nisu nestali iz života, čini mi se, nestali su iz vlastite civilizacije. To je zakon preživljavanja u dramatičnim vremenima. Pitam se koliko moja pitanja o odnosima starosjedilaca i došljaka vrijeđaju one kojima ih postavljam. Svi konstatiraju činjenicu, ali odgovor baš i ne primjećujem, dakle ne dobivam. S druge strane, izvornog je vrlo malo u zemljama u koje se stizalo odasvud, a u međuvremenu ipak krenulo prema demokraciji.

Za početak poruke Maruni

Gospodinu Eteroviću (je li u Hrvatskoj Eterovicu ili Eteroviću? Vjerovatno Eterovicu, što mi je neobično, ali bi njemu u susretu s, primjerice, carinikom bilo itekako važno) ponajprije prenosim pozdrave Borisa Marune i poruku da pošalje neke proze koje bi rado objavio u Hrvatskoj. Eterović spominje dvije priče koje mu je poslao elektroničkom poštom i nada se da će one kad tad biti objavljenje. (Kad mu to kažem, Maruna će zamišljeno zatražiti time out. Rečenica glasi: Čekaj, čekaj, o čemu govoriš?)

Na brzinu, skoro sramežljivo, Eterović iz nekog fascikla vadi program Encuentro de Narrativa Policial Latinoamericana, više kao potporu uz primjedbu kako večeras neće moći posjetiti hrvatski program u sveučilišnom kazalištu. Naime, jedan je od organizatora i sudionika simpozija na kojem će tri dana (od 17. do 19. travnja) raspravljati autori i teoretičari kriminalističkog žanra iz cijele Južne Amerike.

Nakon tih obaveznih likova u razgovoru kao u klizanju na ledu, teško je održati ravnotežu i početi suvisao razgovor s čovjekom od kojeg očekujem više od klasične nacionalne priče o podrijetlu, ali koja je objektivno, razgovor inicirala. Jer, zahvaljujući majci podrijetlom Bračanki, Ramón Díaz Eterovic preveden je u Hrvatskoj kao jedan od rijetkih čilenskih pisaca, bez obzira što bi to njegovo djelo zasluživalo po sebi. Ipak, on još jednom rekapitulira svoju priču o rođenju i odrastanju u Punta Arenasu i ulasku u literaturu.

Jeste li pomišljali i na uspjeh u Hrvatskoj od početka bavljenja literaturom, iako ste ponajprije čileanski pisac španjolskoga govornog područja?

– Naravno, u djetinjstvu nisam mogao pretpostaviti da ću jednog dana postati pisac, a još manje da će to naići na zanimanje u Hrvatskoj. Međutim, mogao sam to pretpostaviti kao jednu daleku projekciju. Na opće zadovoljstvo, to se sve ostvarilo.

Jedna od presudnih činjenica na mom životnom i profesionalnom putu, u literarnom stvaranju, jest činjenica da sam rođen u Punta Arenasu, štoviše u dijelu grada u kojem su velikim dijelom živjeli potomci hrvatskih doseljenika. Tamo se njegovao hrvatski jezik, njegovale su se uspomene: pjesme, priče i cijeli taj ambijent ostavio je u djetinjstvu snažan dojam na mene. Kasnije mi je pomogao da se razvijem i da jedan takav izvor pretvorim u konkretno književno stvaralaštvo.

Vrlo je dirljiv način na koji u djelo uvodite likove Hrvata u Punta Arenasu. Koliko je točan dojam da su oni uvijek tu negdje uokolo da bi život bio moguć i da bi radnja romana bila moguća?

– Gotovo svi likovi u mojim romanima i pričama vezani su uz sjećanje iz djetinjstva ili konkretno uz neku osobu koju još pamtim. Primjerice, u romanu Ne zaljubljuj se u stranca imam u vidu jednu vrlo konkretnu osobu, vlasnika hotela, i to je jedan zgodan način da se povijesna distanca realizirala u tom obliku.

Otočki svijet

Zapravo, svi ti likovi koji su dosad zastupljeni u mojim novelama svojevrsno su približavanje mojoj želji da jednog dana, kad dođem do te razine, u jednom romanu obuhvatim složeniju temu: hrvatski iseljenici u ovom dijelu svijeta. U cjelini. Mislim da je to jedan zahtjevniji rad, a ovo što sam dosad pisao smatram anticipacijom i pripremanjem za to teže i ozbiljnije djelo za koje se nadam da ću ga jednog dana moći ostvariti.

Zanimljiv je trag hrvatske prisutnosti u Punta Arenasu. On se već u moje doba nije osjećao izravno kao za ranijih generacija, jer se već tada pomalo gubio, a danas je to naročito izraženo. Zbog toga nije moguće govoriti o nekoj čvrstoj poveznici, ali nešto neizbježno ostaje prisutno. To nije lako opisati, čuva se najčešće u obitelji u obliku običaja, priča, referenci na temelju kojih se onda izvlače neke paralele i dobiva osjećaj vezanosti.

Je li Vas odlazak u Santiago udaljio od vašeg hrvatskog, ali i literarnog elementa u sredini u kojoj živite?

– Moj odlazak iz Punta Arenasa, odnosno dolazak u glavni grad Čilea Santiago, nije narušio moj osjećaj vezanosti uz Hrvatsku i druge moje teme koje sam prepoznavao u Punta Arenasu. Ukoliko sam možda odvučen iz izravnoga kontakta sa sredinom, utoliko mi je Santiago itekako ponudio nove poticaje i prisutnosti što ih uvijek nudi veliki grad.

Za moj osjećaj vezanosti uz Hrvatsku osobito su mi pomogla putovanja koja sam imao prigodu ostvariti. Nekoliko puta odlazio sam na otok Brač gdje su rođeni moji preci. Imao sam priliku uvjeriti se i, štoviše, naći markantnu sličnost između likova koje sam viđao u djetinjstvu i s kojima sam živio u Punta Arenasu s onima koji žive u današnjoj Hrvatskoj.

Moja majka više nije živa i strašno mi je žao što nije doživjela vrijeme u kojem bi vidjela da njezin sin piše knjige i to knjige u kojima su prepoznatljiva i obilježja koja je po njoj stekao.

Inače, smatram još jednu činjenicu važnom u mom životu, imajući u vidu moje podrijetlo. Moj otac je Čileanac, ali također otočanin, s Chiloé i mislim da je važan taj moj dvostruki otočni element. Otok je ipak prostor koji čovjeka formira na poseban način.

Koliko je obrazovanje utjecalo na Vaše stvaralaštvo? Vrlo mudre rečenice Vaši junaci izgovaraju ili misle jednostavno, kao da neće, stilom koji je rijedak u kriminalističkom žanru. Pripada onim piscima koji pokazuju da žanr i mudrost nisu inkopatibilni. Utječe li i, ako da, koliko obrazovanje na pisca?

– Ima nešto u odgoju, ali ono što su mnogi kritičari primijetili – tj. da se u mojim romanima uz jednu banalnu, vrlo jednostavnu strukturu provlače neke vrlo duboke misli koje potiču na razmišljanje – dio je moje namjere da kao pisac ne ostavim sve na razini zabave za čitatelja. Želim ga navesti na neka razmišljanja, a posebno na razmišljanja o problemima suvremenog društva. Upravo zato mi se posebno svidio kriminalistički žanr (u Latinskoj Americi uobičajeni termin je policijski žanr). Takva tematika imponira, navodi, tjera autora da uđe u pore tog društva, da se pita zašto se nešto događa, koji su motivi i razlozi.

Tražite li na takve teme odgovor i na skupu koji ste upravo pripremili u Santiagu? Tko na njemu sudjeluje? Imate li materijalnu i promidžbenu potporu?

– To je seminar na temu kriminalističkog žanra na području Južne Amerike. Organizator je jedno od udruženja čileanskih književnika koje jest jedna vrsta društva književnika, ali manje pretenciozno, manjeg formata, koje djeluje od prošle godine i već je pokrenulo neke inicijative. Postoji i izvjesna državna pomoć, s obzirom na to da je skup ostvaren uz potporu nacionalnog vijeća za knjigu. Dakle, riječ je o državnoj asocijaciji čiji je zadatak promicanje književne riječi, a što omogućava mladim književnicima i umjetnicima uopće da svoje stvaralaštvo približe, predstave publici. To je i ideja Corporación Letras de Chile da nađe put od djela do čitatelja.

Politizacija književne scene

Ovaj tematski simpozij zasad je naišao na velik odjek u javnosti, posebice u Čileu, jer je to prvi susret takve vrste i na tu temu koji se uopće organizira, pa je kao takav vrlo zanimljiv. Na skupu su sudjelovali autori, pisci i književni kritičari te profesori – teoretičari iz mnogih latinoameričkih zemalja (Argentine, Urugvaja, Meksika...), ali neki su bili zainteresirani pojaviti se i iz Irske (profesori sveučilišta u Dublinu).

Tridesetak književnih stvaralaca i teoretičara ima što reći, jer trebalo je i dočekati taj skup i mislim da će neka razmišljanja sa skupa zavrijedjeti trajnije mjesto. Cijeli skup bi se uskoro trebao naći na Internetu.

Zanimalo bi me da se jednog dana upoznam s autorima kriminalističkoga žanra u Hrvatskoj. Ima li takvih autora među hrvatskim piscima?

Nakon što mu odgovorim za pisce općenito, on se onda posebno zanima za mlađe. (Mislim da mi je uspjelo nabrojiti mu relevantna imena i djela, ukoliko to bez prijevoda nešto više znači u ovom slučaju.)

Kako je biti pisac u čileanskom društvu? Je li to povezano s ugledom ili možda s problemima (političkim, egzistencijalnim, društvenim)? Postoji li neki oblik cenzure?

– Čileansko društvo, odnosno država, odnosno vlast danas ne pomaže pisca i u skladu s tim jedan talentirani pisac ne može računati ni na kakvu materijalnu pomoć. Vlada tržišni princip, sve ustanove vezane uz konkretnu proizvodnju knjige su privatizirane i normalno – to je poteškoća. S druge strane, nije baš moguće reći da je čileanska vlast indiferentna prema književnom stvaranju, jer barem na deklarativnoj razini pozdravlja pa i podupire neke aktivnosti. Točno je to da je u današnje vrijeme ipak lakše distribuirati informacije i predstaviti svoj rad.

Kako se organiziraju odnosno udružuju pisci u Čileu? Imaju li jednu ili više udruga i imaju li pritom na umu stvaralaštvo, politička stajališta, sindikalna pitanja?

– Postoji glavna udruga pisaca Čilea s ispostavama u svim većim čileanskim gradovima i to je temeljna organizacija. Naravno, svi pisci ne participiraju i ne sudjeluju u toj instituciji jer s jedne strane ne osjećaju potrebu za tim (imaju svoje neformalne načine djelovanja), a s druge strane je činjenica da Društvo čileanskih književnika nije u mogućnosti konkretno materijalno pomoći djelovanje autora, pa zbog toga nije poticajno za mnoge autore.

Jesu li čileanski pisci aktivirani u društvu svojim političkim i socijalnim stajalištima i kako prolaze pritom?

– Može se kazati da većina čileanskih pisaca ima potrebu za političkim angažmanom, da su na neki način politički obilježeni. Zanimaju se za zbivanja, razmišljaju kako bi izrekli svoj stav, pokazali svoje držanje prema nekim pitanjima, dali ili uskratili potporu... Nastoje i sudjeluju u javnom životu putem medija i to je novija tradicija, praksa novije povijesti u kojoj je ideološka karika bila vrlo prisutna.

Iako je danas mogućnost prezentiranja putem medija velika, golema, u Čileu ne postoji jedan forum ili mjesto gdje bi čileanski pisci mogli povesti široku raspravu o pitanjima koja se tiču cijelog društva, ali koja zadiru u politiku. Naše osobne preferencije i politička usmjerenja su pomalo skrivena, odnosno dolaze do izražaja parcijalno i raspršeno u raznim prigodama i medijima, više ili manje slučajno.

Može se ustvrditi da u Čileu pisac ima pozitivan rejting u javnosti i većina građana cijeni mišljenje književnika. To je vezano uz čileansku tradiciju i noviju povijest gdje su u više navrata istaknuti pisci aktivno sudjelovali u političkim zbivanjima i javnom životu, pa je veza neizbježna. Dovoljno je spomenuti upravo one koji su dosad jedini u Čileu dobili Nobelovu nagradu, Gabrielu Mistral i Pabla Nerudu. Zbog toga i ono što se očekuje od čileanskog pisca u javnosti jest ne samo njegovo književno djelo (stvaralaštvo u užem smislu riječi) nego i njihova stajališta, doprinos prema općedruštvenim, političkim pitanjima i problemima u cjelini.

U nedavnoj prošlosti pisci su imali problema. Imaju li ih i danas? Jesu li ostali tragovi straha u javnosti ili u piscima?

– Danas Čile živi u demokratskom društvu, prilično razvijenom, gdje svaki pojedinac, pa i književnik, može slobodno izraziti svoje ideje, simpatije i otvoreno zalaganje za neke principe bez straha da će zbog toga imati ikakvih posljedica. Situacija je puno bolja nego u nedavnoj prošlosti. Također, treba spomenuti da je u Čileu nedavno ukinut bilo koji oblik cenzure, pa postoji gotovo potpuna sloboda objavljivanja sadržaja u svakom pogledu i to je velik napredak. To je nova situacija. S druge strane, kad jedan pisac želi predstaviti ono s čime se bavi i za što se zalaže, neki ipak nailaze na teškoće u pronalasku odgovarajućeg medija i mogućnosti da predstave ono što žele.

Susreti su uvijek dobrodošli

Općenito se može zaključiti da današnji Čile ipak omogućava svim piscima vrlo, vrlo otvoren pristup medijima. Postoje načini da se knjige publiciraju otvoreno i podaci govore da je nakladnička djelatnost u velikom porastu. Slobodno se mogu organizirati seminari, susreti, simpoziji – kao što je i ovaj kojeg organiziram. Mislim da je situacija povoljna. Naravno, nije moguće govoriti da je sve u najboljem redu, jer demokracija je nešto što se stalno razvija i mnoge pojedinosti bi se još mogle popraviti i dotjerati, ali situacija je načelno povoljna.

Što mislite o mogućnosti da se hrvatski pisci iz Hrvatske predstave čileanskoj čitalačkoj publici?

– Rado bih istaknuo da mi je vrlo drago što sam imao priliku da se neka moja djela objave u Hrvatskoj. Bilo bi dobro omogućiti i čileanskoj publici da upozna noviju hrvatsku književnost. Mislim da je na lijep način nedavno u hrvatskoj predstavljeno stvaralaštvo hrvatskih Čileanaca u dvojezičnom izdanju Hrvatska/Čile. Trebalo bi poraditi i na sličnoj knjizi hrvatski pisaca za Čile.

Imate li konkretan prijedlog?

– Osobno, kao potomak Hrvata, osjećam ono što i mnogi moji rođaci i prijatelji, ili svi oni koji su hrvatskog podrijetla, a to je nedostatak kojem su uzroci vremenska i prostorna distanca. Imamo, naime, vrlo skroman uvid u aktualni trenutak hrvatskoga književnog stvaralaštva.

U susretima s književnicima, intelektualcima, uopće ljudima od pera, često doživljavam zanimanje za hrvatsku književnost. To zanimanje možda krene od činjenice da su zainteresirani za moje podrijetlo, ali interes završi na današnjem trenutku hrvatske književne produkcije, usmjerenjima, situaciji itd. Na ta pitanja teško odgovaram jer zasad nemamo dobro prezentirano to područje, nedostaju prijevodi djela, udio u nekakvim susretima ili razmjeni mišljenja i inicijativa ne postoji, pa bi tek trebalo nešto osmisliti i pokrenuti. Možda bi se mogao u Santiagu pripremiti susret čileanskih i hrvatskih pisaca, na kojem bi se prijedlozi domislili i konkretizirali.

Takvu ideju bih potpuno podržao i u tom smislu je potrebno (kao i uvijek u životu da se neki plan i želja ostvare) da se ljudi koji imaju interes nađu, razgovaraju i iz takvih književnih susreta sklope konkretne dogovore i pronađu načine na koji bi se ideje mogle i realizirati. Inače, nemam nikakve druge konkretne sugestije, ali možda je izbor, antologija poezije – uvijek dobar početak.