Philologic Results

Welcome to the Croatian Language Corpus

| | |

<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<!DOCTYPE TEI.2 PUBLIC "-//TEI P4//ELEMENTS TEI Lite XML ver. 1//EN"
"http://www.tei-c.org/Lite/DTD/teixlite.dtd">
<TEI.2>
<teiHeader type="text">
<fileDesc>
<titleStmt>
<title type="main">Vjesnik online</title>
<author/>
</titleStmt>
<editionStmt>
<edition></edition>
</editionStmt>
<extent>
<seg type="size">Filesize uncompressed: 342424 bytes.</seg>
<seg type="format">XML TEI Lite</seg>
<seg type="location">online</seg>
</extent>
<publicationStmt>
<distributor>
<address>
<addrLine>
<name type="organisation">Vjesnik d.d.</name>
</addrLine>
<addrLine>Slavonska avenija 4</addrLine>
<addrLine>10000</addrLine>
<addrLine>
<name type="place">Zagreb</name>
</addrLine>
<addrLine><name type="country">Croatia</name></addrLine>
<addrLine>vjesnik@vjesnik.hr</addrLine>
</address>
</distributor>
<availability status="restricted">
Copyright Vjesnik d.d.
</availability>
<date>23.06.2002</date>
<pubPlace>Zagreb, Croatia</pubPlace>
<publisher>© 2006, Vjesnik d.d.</publisher>
</publicationStmt>
<sourceDesc>
Compiled from the Vjesnik online archive.
</sourceDesc>
</fileDesc>
<revisionDesc>
<change>
<date>2006-01-08</date>
<respStmt>
<name>Damir Ćavar</name>
<resp>edt (Editor)</resp>
</respStmt>
<item>Created the initial version of the article from the HTML source.</item>
</change>
</revisionDesc>
</teiHeader>
<text>
<body>

<div type="part" n="1">
<head>Teme dana</head>
<div type="article" n="1">
Hoćemo li rasprodati »raj na zemlji«?
Treba li hrvatsku obalu Jadrana zaštititi kao posljednji svjetski nedevastirani arhipelag ili dopustiti da je najezda kapitala potpuno razori?
Tko se još sjeća hrvatskog promidžbenog slogana »Mala zemlja za veliki turizam«? Nastao u vremenu nakon rata, kada su Hrvatsku stranci još uvijek u strahu od nesigurnog prostora zaobilazili u velikom luku, danas je pomalo zaboravljen. Zašto? Zato što su sad oči svijeta, često baš onog elitnog, uprte u tu malu Hrvatsku, koja se još doima poput raja na zemlji. I to ne samo zbog njezine predivne razvedene obale, čistoga mora i netaknute prirode, nego i zbog drugih mogućnosti koje se ovdje nude na dlanu. Siromašna zemlja, naime, teži privući strani kapital - tzv. financijske investicije, te strancima nudi gotovo sve: kupnju hotela, poduzeća u stečaja, industrijske komplekse, zemljište za izgradnju novih proizvodnih pogona, koncesije najrazličitijih vrsta pa čak i prodaju vlastitog prostora. Rasprodaja otoka najavljena je glamurozno u inozemnom tisku.
U želji da se sve što brže kapitalizira zaboravlja se na ono najvažnije. Želimo li unovčiti taj raj na zemlji, koji treba ostati kao nepresušni izvor vlastitih prihoda, ili ga naprosto želimo rasprodati ne sluteći posljedice te neracionalnosti zbog koje su obale drugih mediteranskih zemalja već odavno uništene - ne primjerenom gradnjom, uništavanjem prostora i zagađenjem zbog prekapacitiranosti? 
Kad je Hrvatska potkraj devedesetih u Strasbourgu pred Vijećem Europe obrazlagala i branila svoju kulturnu strategiju, koja je tamo pobrala najlaskavije ocjene, davane su joj sugestije što su proizlazile iz drugih iskustava, upravo u očuvanju identiteta i zatečenih vrijednosti toga prostora. S obzirom na očuvanost zemljišta predlagana je proizvodnja zdrave hrane koja se drugdje više ne može uzgojiti zbog prekomjerne zagađenosti tla. Predlagan je i elitni turizam malih kapaciteta i visokih cijena upravo zbog održivog razvoja koji ne bi smio uništiti one blagodati koje su sačuvane zbog dosadašnje »nerazvijenosti«. 
Sve je to, međutim, zaboravljeno. U utrci za novcem, bez strogih pravila igre, Hrvatska je spremna, kratkoročno gledano, uništiti sve svoje vrijednosti. Počelo je s rasprodajom hotela, koji se uglavnom isplaćuju iz dobiti poslovanja. Zar to nismo mogli i sami i tako zadržati kapital u vlastitoj zemlji? Dogodilo se potom da se u turistički najatraktivnijim zonama, kakva je Dubrovnik, rasprodaju objekti u zaštićenim povijesnim sredinama te da novi vlasnici, uz »ishođenje« dozvola pregrađuju ta zdanja uništavajući njihovu spomeničku vrijednost. Tako je i Služba zaštite spomenika pokleknula pred »fascinantnim kapitalom«. 
Onda je otkriveno naše čisto more pogodno za uzgoj, primjerice, tuna za japansko tržište, pa su najljepše otočke uvale date u koncesiju za tu unosnu proizvodnju hrane, koja nesmiljeno zagađuje valu po valu, tjerajući iz njih ne samo nautičare i druge turiste nego i domaće ribare. Nakon svega uočena je pogodnost hrvatske obale i za razne vrste industrija - od one turističke koju bi, primjerice, u Splitu trebao osigurati AFCO, do konačno dočekanog izvoza ruske nafte preko omišaljske naftne luke. U potrazi za novcem i usredotočeni na taj famozni kapital zaboravili smo na paket propisa koji bi strogo, uz visoke kazne (opet novac, na koji se u tom slučaju zaboravlja) određivao pravila igre u tako dragocjenom prostoru kakvim još Hrvatska raspolaže.
Ozbiljno zabrinuti, u Splitu se ovih dana za istim stolom neformalno sastala grupa svjesnih stručnjaka raznih profila - od ribara do sveučilišnih profesora i akademika, koja javnost želi upozoriti da treba čuti alarmno zvono, zvuk kojega prigušuje kapital. Zbog toga su oni spremni na javne akcije kako bi upozorili sve one zaslijepljene koji ne vide kako počinje uništavanje hrvatskoga mora i priobalja. 
Dosad su brojni industrijski nasrtaji na obalu ipak zaustavljeni, a neke greške prošlosti i ispravljene. Prisjetimo se želja gradnje tvornice sintermagnezita u Omišu kraj Splita, ili nuklearne elektrane na Viru te projekta od 13 termoelektrana duž obale, što je na sreću i uz pomoć medija onemogućeno. Nakon desetljeća zagađivanja zatvorena je i koksara u Bakarskom zaljevu. No, hoće li se uništeni zaljev moći obnoviti? Onaj, nekoć prekrasni u uvali Sepen kraj Omišlja na Krku nepovratno je uništila petrokemija. Neka mala sreća za otok je što je umjesto planiranih 13 sagrađena samo jedna tvornica te prljave bazne industrije. Ostala je, međutim, naftna luka koja je istjerala visoki turizam i uništila za to građene hotele. 
U Omišlju sad vreba druga opasnost - izvoz ruske nafte preko JANAF-a. Sklapajući dobar posao zaboravilo se na propise jer nitko ne misli na opasnosti koje vrebaju. Tankeri koji će dolaziti po tu naftu, naime, uplovljavat će nakrcani balastnom vodom bez koje prazni ne mogu ploviti. U Hrvatskoj ih ništa ne obvezuje na mjesto izmjene tih balastnih voda s kojima mogu proizvesti poremećaj eko-sustava u hrvatskom dijelu Jadrana. Dolazeći s balastnim vodama s dalekih destinacija, oni će donositi razne mikroorganizme koji u novim uvjetima mogu izazvati pravu katastrofu, kao što se to dogodilo na Crnome moru gdje su desetkovali riblji fond ili na američkim Velikim jezerima gdje su izazvali ekološku katastrofu. Za ispravljanje te pogreške Amerikanci su potrošili više desetaka milijuna dolara. Treba, dakle, razmišljati o pravoj cijeni određenoga kapitala.
Stoga bi valjalo primijeniti međunarodne preporuke, to jest uvesti obvezu o izmjeni balastnih voda na udaljenosti od 12 milja od obale. No, budući da je Jadran zatvoreni zaljev Mediterana, dr. Adam Benović iz dubrovačkog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, predlaže da se bude što rigoroznijim te da se te balastne vode izmjenjuju ne samo izvan teritorijalnoga hrvatskoga mora nego da Hrvatska proglašujući gospodarski pojas to onemogući u Jadranu. Kada bi, naime, Hrvatska proglasila gospodarski pojas, učinili bi to vjerojatno odmah i Talijani, a potom bi slijedili Grci i možda bi lančano reagirale druge mediteranske zemlje (učinile su to već Libija, Tunis i Alžir) te tako zaštitile od mogućih opasnosti čitav Mediteran koji je zatvoreno more.
Tu ideju podržavaju i ribari, nadovezujući na to i ribarske probleme. Ograničeni u svom djelovanju zbog industrijskog izlova, često za Talijane, kao i korištenjem mora koje bi zahvatio gospodarski pojas (upadi u teritorijalne su zbog manjkavosti kontrole sve češći), oni gube svoj egzistencijalni posao. Uz to upozoravaju na drastično zagađenje što ga u najljepšim otočkim valama uzrokuju uzgajivači tuna. Zbog njihove ishrane more u valama je masno i smrdljivo, dno »bitumenizirano«, a voda ostala bez kisika što uzgajivače tjera da kaveze s tunama sele osvajajući i druge uvale u kojima nisu dobili koncesije. Tako pada dio po dio obale.
 Uništavaju se i ostale ribe koje odavde bježe ili ako su se prilagodile mijenjaju (izlovljene) okus. One su zapravo isto zagađene što potvrđuju mačke koje takvu ribu ne žele jesti. Turizam na takvim mjestima, naravno, ne dolazi u obzir. A upravo su te vale bile utočište brojnim nautičarima koji sada ne mogu pristati ne samo zato što je sve zagađeno već i zbog toga što ih koncesionari ne puštaju na »svoj prostor«. 
To je još jedan problem u našem priobalju. Koncesionari raznih vrsta bez naplate ne puštaju ni ribarske ni druge brodice u te vale čak i kad zbog nevere traže zaklonište. Slično je i s novim vlasnicima hotela koji ograđuju »svoje« plaže i ne dopuštaju drugima pristup (jedan od primjera je dubrovački Babin kuk). O pomorskom dobru gotovo nitko više i ne govori. A obala komad po komad postaje sve nepristupačnija. Hrvatska, dakle, gubi »svoju» prekrasnu obalu, a najezda na nju sve je veća. Zov kapitala je primamljiv. Na onu drugu cijenu uništenja nitko ne misli, a mogao bi samo pogledati na vlastiti primjer troška za demontiranje bakarske koksare. 
Ribari sad javno vape za pomoć: Petar Baranović, predsjednik Sindikata ribara Hrvatske poziva na mobilizaciju svjesnih ljudi i na rat protiv slijepe politike. Miki Gamulin, dopredsjednik Sindikata tvrdi da je strategija morskoga ribarstva pala u vodu. Mate Jakšić, predsjednik Sindikata bračkih ribara upozorava da su bračke vale uništene tunama, a Ante Babarović, dopredsjednik Sindikata ribara zajedno s ostalima upozorava ne samo na razmjere štete, nego i na pravi zločin nad hrvatskim morem. 
Pridružuju im se i brodari. Lenko Garbin, predsjednik Udruge brodara na moru upozorava kako se koncesijama rasprodaje obala ne za deset godina, na koliko su izdane koncesije, nego na sto - kao posljedica u lancu u kojem se karike međusobno drže. 
Ističući manjkavost zakona, on zabrinuto ukazuje na dozvole izdate stranim vlasnicima brodova koji domaćima oduzimaju kabotaže. Njima je dozvoljeno da pod stranim zastavama prevoze robu i putnike u hrvatskom Jadranu, oduzimajući tako kruh domaćim brodarima. To druge zemlje, primjerice, Grčka, nikome ne dozvoljavaju nego štite svoje brodare. Druge zemlje ne prodaju ni vlastito zemljište već dozvoljavaju gradnju novih objekata na zemljištu koje ostaje državno (primjerice Norveška). 
Na još jednu opasnost upozorio je prof. dr. Ivo Babić. Riječ je o mogućem ustupanju viške luke NATO-u. Zašto sada ideolozi nesvrstanosti zastupaju NATO, pita se Babić, a prof. dr. Joško Božanić, poznat po projektu falkuša, otkriva prikrivenu opasnost za taj djevičanski otok. Dvadeset i četiri kilometara tunela bivše JNA sada bi mogli poslužiti kao NATO-ovo odlagalište municije obogaćene uranom. Drugog obrazloženja nema, jer za njih Vis nije nikakva strateška točka. Tako bi taj raj ubrzo mogao postati paklom. 
Zbog čega je sve to moguće? Zbog toga što su znanost i politika kompromitirane - znanost nudeći lažne eko studije (zbog profita), a politika zbog novaca rasprodaje sve. Tako se zbiva nova kolonizacija, tvrdi dr. Babić, a svi se s njime slažu. Ono što nekima nije uspjelo s ratom, drugi postiži u kaotičnom miru. Osvajanje uništava Hrvatsku koja demografski nestaje, na što upozorava prof. Elza Jurun, ostavljajući prostor tim novim naseljenicima kojima su sva vrata otvorena. Sve je to mozaik opće tragične situacije koju uočava i akademik Nenad Cambi tvrdeći da nema čuda kao što je tzv. »irsko čudo« kojim upravlja strani kapital i koji bi i nas mogao skupo stajati, poput Argentine. 
Da ova ekološka oaza svijeta pred tom najezdom kapitala ne bi bila razorena, dr. Božanić predlaže da se hrvatska obala Jadrana, taj posljednji svjetski nedevastirani arhipelag, zaštiti. S tim prijedlogom treba izaći pred UNESCO i tako spasiti hrvatsko priobalje. U protivnom će nam se dogoditi, parafrazirajući opet turistički slogan - »Više cvijeća, manje smeća«, da će nam ostati samo smeće, a cvijeće će odnijeti netko drugi.
Vesna Kusin
</div>
<div type="article" n="2">
Proglasiti gospodarski pojas na Jadranu ili ne
Proglašenje gospodarskog pojasa, tu kontroverznu odluku koja bi dodatno zakomplicirala odnose s Italijom, podržavaju pripadnici oporbe u nadi da će privući glasače, pogotovo ribare koji sve teže žive, dok su protiv većinom članovi diplomacije. U općoj eroziji nepovjerenja koalicija zasad nema hrabrosti ni ozbiljno raspraviti o svim aspektima ove odluke, a kamoli donijeti službeni stav 
Hrvatska vlada nema hrabrosti niti snage razriješiti političku dilemu o tome treba li Hrvatska jednostrano proglasiti gospodarski pojas na Jadranu. Proglašenje gospodarskog pojasa, tu kontroverznu odluku, koja bi dodatno zakoplicirala odnose s Italijom, podržavaju pripadnici hrvatske oporbe u nadi da će privući glasače, pogotovo ribare koji sve teže žive, lobije koji zagovaraju takvu odluku, dok su protiv te odluke najvećim dijelom pripadnici hrvatske diplomacije čiji argumenti u obzir uzimaju vanjskopolitičke aspekte. 
 Hrvatsko je Ministarstvo vanjskih poslova izradilo cjelokupni dokument čiji argumenti idu u prilog odbijanju takvog zahtjeva, no u politikanskoj atmosferi u vladajućoj koaliciji čak se ni najviši dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova ne usuđuju javno suprotstaviti takvoj odluci, iako su diplomatski stručnjaci analizu napravili već prije dva mjeseca. Najglasniji zagovornik jednostranog proglašenja gospodarskog pojasa zastupnik je HSP -a Tonči Tadić koji je argumente hrvatske diplomacije, na jednom okruglom stolu nazvao glupima, dok je bivši hrvatski ambasador u Italiji Davorin Rudolf, iako načelno podržava proglašenje gospodarskog pojasa, priznao kako je analiza Ministarstva vanjskih poslova vrlo - korektna. No, što proglašenje gospodarskog pojasa zapravo znači ?
Ukoliko bi Hrvatska jednostrano proglasila gospodarski pojas dobila bi dodatnog teritorija na moru od 23 000 četvornih metara. Zagovornici takve ideje tvrde kako bi se time riješili problemi ribarenja na moru, a Hrvatska bi bila u mogućnosti zaštiti vlastito more. 
Ove teme nitko se ne želi prihvatiti jer predstavlja vrući krumpir unutar koalicije - oni koji su za gospodarski pojas ne žele to javno reći, kao ni oni koji su protiv te odluke. Za važne odluke, poput ove vladajuće koalicija često nema hrabrosti. 
Prije dva tjedna na koordinaciji Vlade pitanje gospodarskog pojasa ponovno je došlo na dnevni red. Budući da niti jedno resorno ministarstvo koje se ova tema tiče, suprotno odluci Sabora, nije sačinilo analizu, osim ministarstva vanjskih poslova, njegov predstavnik je na kooridnaciji zaključio kako bi bilo najpametnije izabrati » srednji put «. Nije navedeno direktno protivljene takvoj odluci, već je izložena strategija izvršenja svih predradnji potrebnih prije nego što se donese odluka o proglašenju gospodarskog pojasa. Na taj način, odluka se ponovno prolongirala. Takvu argumantaciju ministarstva vanjskih poslova na sastanku je prihvatio zamjenik premijera Dražen Budiša. 
Zagovornici uvođenja gospodarskog pojasa, svatko iz svojih razloga, opasno se igraju državnim interesima, a strani diplomati već su nekoliko puta upozorili Hrvatsku da se ne igra s gospodarskim pojasem jer bi joj takav potez mogao naštetiti u međunarodnim odnosima. Poruka prijateljskog upozorenja nije, naime, došla samo iz Italije. 
Razloga ima nekoliko. Iako svaka zemlja ima pravo na donošenje takve odluke, niti jedna mediteranska zemlja, osim Libije to nije učinila. Jedine europske zemlje koje su donijele takvu odluku su Norveška i Litva, no prije su konzultirale Europku uniju. Sve mediteranske zemlje takvu su praksu odavno napustile, jer se, između ostaloga smatra kako je ona razlogom za međudržavne sukobe, posebice u zatvorenim morima. Hrvatska diplomacija smatra kako bi takva odluka izazvala velike probleme sa susjednom Italijom. Uostalom, granica s Slovenijom i Jugoslavijom na moru još uvijek nije određena pa je nejasno kako bi se ta crta mogla uopće povući. No, problemi su još puno dublji. 
Kao jedan od razloga za uvođenje gospodarskog pojasa navodi se i briga za Jadran. Međutim s tom brigom Hrvatska teško izlazi na kraj čak i s postojećim teritorijem. Hrvatska posjeduje jedan jedini patrolni čamac za kontrolu granice pa je nemoguće očekivati suvislu i efikasnu kontrolu povećanog teritorija na moru. Hrvatski ribari, nadalje, slabo su opremljeni pa sa svojim brodicama, ne mogu izlaziti na otvoreno more i iskoristi jadranski riblji fond. S druge strane Talijani imaju suvremeno opremljenu flotu zbog subvencija koje dobijaju od Europske unije, pa su u nemjerljivoj prednosti pred hrvatskim ribarima. Samo proglašenje gospodarskog pojasa hrvatskim ribarima neće nimalo pomoći. Jedino razumno rješenje bilo bi da hrvatska vlada, kada bi mogla, sama subvencionira ribarstvo Hrvatskoj. 
S druge strane, Hrvatska je donijela takve zakone koji hrvatskim ribarima omogućuju lov ribe i ostalih morskih životinja doslovce svim sredstvima, pa se već sada cinično upozorava kako za pustošenje Jadrana nisu potrebni Talijani - Hrvatska to može učiniti sama. Kada bi se to moglo, Hrvatska bi za početak trebala stati na kraj švercu u kojeg su upleteni i pojedinci s hrvatske strane. 
Kada je hrvatska policija u Istri uhvatila talijanske švercere u brodici im je pronašla i školjke. Školjke ne rastu, naime, na otvorenom moru. Nadalje, kada je uhvaćena talijanska ribarica kod otoka Jabuka, nađene su velike količine novca. 
Predstavnici tzv. ribarskog lobija tvrde kako bi Hrvatska da je takvu odluku donijela puno ranije, mogla bi godišnje zarađivati na stotine milijuna eura. Takve argumentacije nisu utemljene niti ozbiljne već služe samo nepotrenim dodotanim politizacijama. Naime, Hrvatska nema tržišta na kojem može prodati stotine milijuna tona ribe. Hrvati toliko ribe ne jedu, a novih tržišta za plasman nema. Osim toga, sporazumom Europskom unijom za prodaju rive određene su kvote. Hrvatska ne može prodati više od 30 000 tona. 
Inzistiranje na proglašenju gospodarskog pojasa sasvim sigurno koristi političarima poput HSP-ovca Tadića, no teško je zamisliti da bi bivši veleposlanik Rudolf, da je sada ministar, dao zeleno svjetlo takvoj odluci. Zar nije mudrije ovo pitanje držati u džepu ususret novih rundi pregovora s Italijom koji se polako približavaju? Koalicija za sada, u općoj eroziji međusobnog povjerenja zasada nema hrabrosti niti ozbiljno raspraviti o svim aspektima ove odluke, a kamoli donijeti službeni stav.
Bruno Lopandić
</div>
<div type="article" n="3">
Kregar: Politička elita u Hrvatskoj više se bavi sama sobom nego životom ljudi
Izostanak korupcionaških skandala u novinama i mali broj slučajeva pred sudovima nije pokazatelj da korupcije nema. Prije je riječ o tome da je ona velika i raširena u vrhu vlasti pa postoji strah diranja političkih moćnika
S prof. dr. Josipom Kregarom, redovnim profesorom na zagrebačkom Pravnom fakultetu i članom Povjerenstva za donošenje nacionalne strategije za borbu protiv korupcije i zakona o sprečavanju konflikta interesa razgovaramo upravo o tim temama, po kojima ga hrvatska javnost dobro poznaje. Podsjetimo, jedno je vrijeme bio i povjerenik Vlade RH za Zagreb, a u posljednjoj višemjesečnoj krizi gradske vlasti njegovo se ime opet spominjalo u tom kontekstu.
 • Jednom ste rekli da je »zakone lakše donijeti nego ih primijeniti«. Na što ste mislili, na borbu protiv korupcije?
– Ne samo na to. I kod zakona, poznato je, vrijedi princip inflacije. Više zakona ne jamči više pravde, ni više regulacije. Štoviše, i ne samo u Hrvatskoj, politička elita zabavljena je zakonskim projektima, prijedlozima, planovima i najavama. Više se bave sami sobom nego životom ljudi. Više nego drugdje prevladava neki mitski odnos prema zakonu. Sama činjenica njegovog donošenja smatra se rješenjem problema. Kad je zakon usvojen, kao da je i problem riješen, što podsjeća na rituale primitivnih plemena, gdje sâm izbor poglavice ili magijski čin znači i kraj brige. Problem je riješen jer je briga tuđa. Umjesto stvarnog problema on postaje pravni problem. Na primjer, umjesto stvarnog problema neplaćanja dugova – nepoštene i nečasne prakse – problem postaje sudski mehanizam ovrhe.
U prijedlozima zakona obično piše da on ne zahtijeva troškove primjene, a stvarni troškovi su predvidivo veliki, osobito oni koje plaćaju adresati zakona. Zakoni se donesu, a nema institucija koje ih mogu provesti, nema navika koje u tome pomažu i nema pravne kulture koja može popuniti neizbježne praznine. Da se razumijemo, ne tvrdim da zakoni ne trebaju, oni su temelj modernog društva, ali fraza da je problem u njihovoj primjeni, često znači prikrivanje istine da je slaba volja koja stoji iza njihovog donošenja, da je analitička i stručna priprema nikakva, da nema institucija, ljudi i sredstava da se provede sve što se hoće.
 Ovako veliki teret očekivanja pada na nedovoljno jak institucionalni skelet države, sudstvo i upravu, koji teret ne mogu nositi. Problem degradacije društvenih normi tako se pretvori u problem pravne države.
 • Prije promjene vlasti Hrvatska je bila na 74. mjestu ljestvice koja je procjenjivala korumpiranost zemalja. Zatim se počela pomicati na ljestvici, sad je oko 50. mjesta. Sadašnja vlast rado ističe da je nešto promijenila i u tome. Slažete li se s time?
– Ne, Hrvatska je sad na 47. mjestu. To je velik uspjeh i napredak kojeg treba pripisati činjenici da je u početku nova vlast najavila obračun s organiziranim kriminalom i korupcijom, no mnoge najavljene mjere su izostale i nisam siguran da ćemo zadržati takav dobar položaj. 
 • Izjavili ste da je »korupcija više ekonomski nego moralni problem«. Zar to nije u prvom redu doista moralni problem?
– Ne miješajmo analitičku i vrijednosnu razinu. Moralna indignacija je nužna, ali nedovoljna pretpostavka da se spriječi kvarenje društva. Gađenje, zgražanje prema pokvarenosti, odbacivanje cinizma i moralne indiferentnosti naši su prirodni osjećaji prema potkupljivosti. No, osjećaji nam ponekad prikriju dublje uzroke patologije. S moralne točke gledanja podjednako je kriv i onaj tko u nevolji mora potkupljivati i onaj tko bahato traži mito. U stvarnosti često nije tako, pa se točno kaže da položaj kvari ljude i da prilika čini lopova. I o tome je riječ. 
Slabo plaćen sudac ili referent, političar koji nema strah od javnosti i odgovornosti, čovjek kojem prigovaraju da nije iskoristio priliku da se obogati, uobičajene su uloge. Njih definira sustav koji stvara prilike i neprilike, koji daje opravdanja i relativizira prekršaj. Nije dovoljno samo apelirati na ljude niti je dosta kažnjavati i smjenjivati one koji zloupotrebljavaju javne dužnosti. Da je riječ o sustavu, a ne pojedincu, otkrivamo i kad se razočaramo u nekome i otkrijemo mu krivnju i slabost. 
Osim ljudske savjesti treba mijenjati i okolnosti, reformirati sustav, otkriti dublje veze između morala, ekonomskih uvjeta, političkih institucija, opće i pravne kulture. Ali, u jedno sam siguran. Korupcija je najjasnije vidljiva u njenim ekonomskim posljedicama. Umjesto na temelju razumnosti i stručnosti u korumpiranom društvu, ekonomske odluke donose se po osobnim interesima. To uništava osobnu inicijativu, stvara dojam da je rad bezvrijedan, a znanje nepotrebno, da ne ovisimo o osobnom radu i uspjehu, već o sreći i lukavstvu. Tada prestaju korisne investicije, strana ulaganja su maske za provizije, vlast je prilika, a ne obveza. Ne trebaju nam ekonomske analize (koje inače jasno to potvrđuju) da korupciju shvatimo kao prepreku ekonomskom napretku.
 • Razgovarajući s vodećim političarima u državi, svi kažu da je korupcija golem problem, ali da zapravo nema efikasnog rješenja jer je neiskorjenjiva. Što Vi kažete?
– Volio bih promijeniti tu ocjenu. Korupcija nigdje i nikad nije bila sasvim uklonjena. Uvijek će postojati uvjeti, prilike i ljudi da do nje dođe. No, ono što trebamo je da ona prestane biti sustav, da ponavljamo da je loša i tvrdimo da se može smanjiti. Reći da nema jednostavnog rješenja je točno, ali to je početak djelovanja, a ne kraj kad sklopimo ruke i tužno zdvajamo da se ništa ne može. To je izazov, a ne zaključak.
 • Hrvatska je korumpirana država i to svi znaju. No, gdje po Vašim saznanjima korupcije ima najviše?
– Postoji izreka da »riba smrdi od glave, a čisti se od repa». Hrvatska je napravila velik korak u izmjeni te poslovice. Riba je već davno nejestiva, korupcija je podjednako raširena u svim dijelovima društva.
 • Iako će svi reći da u Hrvatskoj ima korupcije, mnogi kažu da to nije glavni društveni problem. Kako je to moguće, ako su građani pritom prisiljeni mimo svoje volje platiti nešto što trebaju regularno ostvarivati, a krše se i njihova prava? 
– Ja korupciju vidim kao primarni i prioritetni problem. Ako ne uklonimo njene uzroke i posljedice, malo što će ostati i od ionako presporih promjena.
 • Jesu li MMF i Svjetska banka, s kojima mnoge države imaju problema, a ni Hrvatska nije izuzetak, doista glavni sponzori u borbi protiv korupcije? 
– Doista, svjetski centri ekonomske moći potiču borbu protiv korupcije i čine to iz sasvim praktičnih i ne isključivo plemenitih motiva. Davati kredite za nacionalne razvojne planove i velike ekonomske skokove, koji se onda pretvaraju u izvor osobnog bogaćenja lokalnih moćnika i na kraju završavaju na računima zapadnih banaka, loša je politika. Ti krediti se ne vraćaju, dugovi rastu, zemlje stagniraju, socijalne napetosti i siromaštvo rastu, što je sve opća prijetnja sigurnosti i slobodi svjetskog tržišta. Ipak, najveći sponzori borbe protiv korupcije su vlade razvijenih zemalja te velike humanitarne fondacije. U obzir treba uzeti i pokušaje ograničenja izvoza korupcije, činjenicu da velike tvrtke u borbi za poslove ne biraju sredstva. Nova međunarodna pravila te postupke smatraju kaznenim djelima.
 • Mnogi su skloni reći da je Hrvatska kao tranzicijska država više podložna korupciji, no postoje i mnoge države, bitno siromašnije od naše, gdje korupcija nije uzela toliko maha. Kako to objašnjavate? 
– Navedite ih pa će se vidjeti i objašnjenja. Izuzeci, na primjer, Botsvana, za nas, nažalost, nisu korisni kao objašnjenje. Točno je, naravno, da ekonomski faktori nisu jedini koji utječu na stupanj korupcije, kulturni i politički čimbenici su podjednako važni, a naročito varaju podaci koji pokazuju da u nedemokratskim i totalitarnim državama nema korupcije, što se pripisuje strogim kaznama. Izostanak korupcionaških skandala u novinama i mali broj slučajeva pred sudovima nije pokazatelj da korupcije nema. Prije je riječ o tome da je ona velika i raširena u vrhu vlasti pa postoji strah diranja političkih moćnika. Zar smo tako malo zapamtili iz naše prošlosti?
• Zašto Danska, Švedska, Norveška i Novi Zeland imaju najmanje problema s korupcijom? Je li riječ samo o visokom standardu i dobrim zakonima, ili je riječ o drukčijem moralnom svjetonazoru i svijesti da se svaki pokušaj korupcije drastično sankcionira?
– Stabilna i bogata država više je posljedica rada i poštenja nego objašnjenje zašto u tim zemljama nema korupcije. To je i dobar primjer da je korupcija rezultat sustava. U tim zemljama ni ljudima koji dolaze iz sasvim drukčije političke i kulturne tradicije ne pada na pamet potkupljivati ili biti potkupljen. Kulturni čimbenici i tradicija svakako su objašnjenje, ali ne i opravdanje. To da smo naslijedili i loše tradicije i da patimo od patologija bivših sustava, ne znači da se s nasljeđem možemo pomiriti i zaključiti da se ništa ne može napraviti.
Andrea Latinović
</div>
<div type="article" n="4">
Dok nema novca, nema ni bolje »sudačke glazbe« 
S obzirom na oštrinu s kojom je o financiranju sudova zadnjih dana govorio predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić, predbacujući i izvršnoj i zakonodavnoj vlasti da se previše bahato ponašaju prema sudbenoj vlasti stavljajući je na rep novčarskih i zakonodavnih poslova, jasnim postaje - dok se ne riješi pitanje novca, neće biti ni bolje »sudačke glazbe«
Prvo je Mato Arlović izjavio da će se rebalansirati državni proračun kako bi se iznašao dodatak potreban za pravosudnu reformu. Dan kasnije je premijer Ivica Račan rekao da rebalans za Vladu koju vodi nije opcija kojom bi se trebala dovršiti ova proračunska godina. A što se novca za pravosudnu reformu tiče, pokušat će se pronaći u budžetskim rezervama. S obzirom na oštrinu s kojom je o financiranju sudova zadnjih dana govorio Ivica Crnić, predsjednik Vrhovnog suda, predbacujući i izvršnoj i zakonodavnoj vlasti da se previše bahato ponašaju prema trećoj, sudbenoj vlasti stavljajući je na rep novčarskih, ali i zakonodavnih i drugih poslova, jasnim postaje - dok se ne riješi pitanje novca, neće biti ni bolje »sudačke glazbe«. Recimo da je to dojam, pa još i pomalo nakrivi.
Račan je posredno odgovarajući Arloviću, spomenuo i neracionalno raspolaganje novcima koji iz svijeta u obliku donacija stižu u Hrvatsku. I to samo za sudove. I tu je premijer dirnuo u osjetljivu žicu.
Naime, nitko živ u zemlji ne zna koliko toga novca ima. 
Strani ulagači s kojima se o tome može razgovarati kažu: »Hrvatsko bi pravosuđe dobivalo i veću novčanu pomoć kad bi se na jednom mjestu skupljali podaci o programima i njihovoj cijeni, kad bi se vodilo neko knjigovodstvo hrvatskih sudbenih potreba. Ovako, ubada se ovisno o tome koja fundacija ili čiji vladin ured nasluti da bi se nekome moglo pomoći«.
Nitko od tih stranaca ne želi domaćem novinaru reći kako završavaju novci koji se daju sudovima. Kao, njima je to neugodno. A kako je tek nezgodno onome tko zna koliko je sudački novac napregnut, a čuje da je, recimo, donacija nekoliko desetaka računala za sudove završila u ostavi s partvišima. Jer, stranci ne bacaju novac, vole vidjeti gdje je završio taj trošak njihovih dobrih namjera. Još je neugodnije znati da se tek pripremaju projekti mreže koja bi internetizirala sudske odluke i učinila ih dostupnima i sucima i svima kojima to treba, a čitati u novinama da je američki đak Dražen Komarica takvu mrežu već izradio na dolarski trošak (poduzeće se zove »Sudačka mreža d.o.o«) u okviru svojeg doktorskog rada. Iako mrežu u svojim planovima projektiraju i Vrhovni sud i Ministarstvo pravosuđa, spomenutog Komaricu nitko živ neće primiti u audijenciju, ali se njegov projekt ne prihvaća, a doktorat mu propada. Gotovo i besplatno se odbacuje, a za buduće, ali »naše« projekte, traži se novac.
Nije lijepo u raznim prilikama čuti da se reforma pravosuđa vodi bez pravog poznavanja stvarnih prilika u hrvatskim sudnicama. A stranci baš za istraživanja vole dati novac, jer im istraživački podaci služe za usporedbu s drugim zemljama i rangiranje Hrvatske u odnosu na slične zajednice. Kad neće domaći, hoće stranci, pa sami organiziraju ankete, obrađuju ih i serviraju svojim financijerima. O jednom takvom, »ABA/CEELI-a«, javno nije rečeno ni slova. Nekmoli, da se netko službeno osvrne na njegove rezultate.
 Domaći faktori sad su se zagrijali za sudačko doobrazovanje. Predlaže se čak i osnivanje institucije koja bi se zvala sudačkom akademijom. Pretjerano rečeno, već »sto godina« suci inzistiraju na sudskoj praksi dostupnoj za prvi i sve ostale razrede stalnog učenja, za ciljane jednodnevne seminare, za bližu suradnju eksperata porezne, carinske, knjigovodstvene struke. I da štos bude potpun, takve se stvari već događaju, silni se dolari, krune i odnedavno euri troše na stručno usavršavanje hrvatskih sudaca. Nije problem, kažu stranci, u novcu ili nedostatku sudačkih učitelja. Problem je u izletničkom shvaćanju seminarske nastave. A za promjenu te navike reforma se niti ne sprema.
Dakle, ima premijer pravo: i novac koji stigne na pladnju se »sprčka« bez izravna učinka po ono što se zove krizom pravosuđa. Ima i Ivica Crnić pravo kad kaže da nije novac reforma, reforma su ljudi i njihovi uvjeti rada. Ali, pravo imaju i stranci kad kažu da bi pomogli, da bi financirali i više i bolje kad bi znali što treba, kome treba i koliko to košta. U Ministarstvu pravosuđa nema ministričina pomoćnika za razvoj pravosuđa, u Vladi nema punkta na kojem bi se skupljali projekti i inicijative hrvatskih sudova i sudaca, tužitelja i odvjetnika i studenata prava. Bez toga nema ni potrebnih dolara. A kad dolari pokažu inicijativu, onda se to zove »guranje nosa u hrvatske stvari«.
Vlado Rajić
</div>
<div type="article" n="5">
Njemački promatrač krijumčario oružje Armiji BiH?!
Berzhold je u Zagrebu dodijeljen tzv. gospodarskoj sekciji, iako se znalo da dolazi iz obavještajnog miljea, čime je prekršena odredba iz memoranduma da Europska zajednica za svoje promatrače neće koristiti obavještajce
U njemačkom gradu Mainzu pri kraju je sudski proces u povodu tužbe bivšeg EU promatrača, promatračke misije u Zagrebu Christopha von Berzholda, protiv Drugog programa njemačke javne televizije ZDF. 
 Njemački ZDF, objavio je u lipnju 2000. u emisiji »Monitor« opsežnu priču o tom humanitarcu, ustvrdivši da je Christoph von Berzhold 1994., kao djelatnik njemačkog veleposlanstva u Zagrebu i kao pripadnik njemačke obavještajne službe BND (Bundesnachrichendiensta), sudjelovao u krijumčarenju streljiva Armiji BiH u Bihaću. 
 No, još mnogo prije ZDF-a ozbiljnih primjedbi na »neutralnost« europskih promatrača bilo je i u emisiji »Monitor« televizijske mreže ARD. Tako su još u rujnu 1996. urednici raspolagali indicijama (ali i pisanim dokazima) da su europski promatrači u travnju i svibnju 1994. godine u Bihać, jednoj od zaraćenih strana, prevozili oružje i streljivo. 
 Odvjetnik Christopha von Berzholda Thomas F. Winter podneskom sudu u Mainzu optužuje ZDF da je na svaki mogući način, poimence i neistinito, njegova klijenta oklevetao na osnovi indicija, a bez stvarnih dokaza, da je time nanesena šteta njegovoj časti i ugledu, da se ono što je rečeno u spornom prilogu, ne može relativizirati i time umanjiti grijeh autora spornog priloga i napokon, da njegov klijent nije bio jedini pratitelj humanitarnog konvoja za bihaćku bolnicu, niti je bio odgovoran za sadržaj pošiljke.
 Odvjetnik zahtijeva da ZDF otkrije identitet anonimnih svjedoka i dovodi u sumnju vjerodostojnost »svjedočenja iz treće ruke« pred milijunskim auditorijem, jer tvrdi, na sudu se takvi »svjedoci« ne bi usudili niti pojaviti. Sud u Mainzu tražio je i očitovanje BND-a, koji je Christopha von Berzholda, umirovio baš u vrijeme prikazivanja sporne »Monitorove« emisije. U posjedu smo tog zanimljivog očitovanja, koje, kako za Nedjeljni Vjesnik komentira Erich Schmit Eenboom, poznati njemački kritičar rada BND-a i pisac knjige o Klausu Kinkelu »Ratnik u sjeni«, »još više potkrepljuje ZDF-ove tvrdnje«.
 Izjavom pod naslovom »Javni opoziv klevete« izričito se potvrđuje da je Christoph von Berzhold, među europske promatrače dospio kao pripadnik Bundesnachrichendiensta, da je u toj službi bio sve do 30. lipnja 2000., kada je umirovljen, a to se upravo poklapa s vremenom sporne emisije na ZDF-u u kojoj je »oklevetan« da je jednoj od zaraćenih strana u BiH krijumčario oružje i streljivo, zakamuflirano u mlijeku u prahu.
Christoph von Berzhold je, točno se navodi, od 18. listopada 1993. do 31. prosinca 1996. bio »na službi« u njemačkom diplomatskom predstavništvu u Zagrebu, da bi pružao usluge Promatračkoj misiji Europske zajednice u bivšoj Jugoslaviji. Prema memorandumu europskih promatrača njihova najvažnija zadaća jest »striktna neutralnost«, a u spornoj emisiji ZDF-a najviše se sumnja upravo na taj aspekt, pa se i Bundesnachrichendienst, očito, trudi »Javnim opozivom klevete« sprati ljagu sa svog pripadnika.
 Tako se navodi da je Christoph von Berzhold, prateći humanitarne konvoje, imao razloga vjerovati da doista prevozi mlijeko u prahu i da je stegovni postupak koji je s tim u vezi pokrenut, otklonio svaku sumnju da je bilo krijumčareno oružje i streljivo, odnosno da je, ako je i bilo kakvih nepravilnosti, sve to radio u najboljem uvjerenju da provodi misiju nadzora prekida vatre među zaraćenim stranama, poštivanja ljudskih prava i pružanja humanitarne pomoći.
Na očite rupe u »Javnom opozivu klevete«, koje je očito za potrebe dokazivanja nevinosti pred sudom svom pripadniku izdao BND, a potpisao izvjesni Hofmann, sud je upozorila pravna služba ZDF-a. »Javnim opozivom klevete izričito se potvrđuje da je Christoph von Berzhold u Bihać transportirao oružje i streljivo, a doista je sporedno i nevažno to što je on radio u uvjerenju da time zaraćenim stranama pruža humanitarnu pomoć«. Pravna služba ZDF-a primjećuje koliko je »Javni opoziv klevete« tanak u tom dijelu, jer naivno je vjerovati da njemački obavještajac, dakle profesionalac od glave do pete, nije znao ili nije trebao znati što se nalazi u kutijama ispod limenki s mlijekom u prahu za bihaćku bolnicu. 
Pravna služba ZDF-a je uočila i još nekoliko nelogičnosti. Berzhold je u Zagrebu dodijeljen tzv. gospodarskoj sekciji, iako se znalo da dolazi iz obavještajnog miljea, čime je prekršena odredba iz memoranduma da Europska zajednica za svoje promatrače neće koristiti obavještajce. 
Željko Peratović, Ico Majerić
</div>
<div type="article" n="6">
Nikić:Zaklada nije konkurencija Caritasu i Crvenom križu 
Zaklada će se truditi senzibilizirati javnost da bude osjetljiva za potrebe ugroženih i napuštenih osoba. Nadalje, stvorit ćemo mogućnosti da se plemenite želje građana provedu u djelo pomažući onima kojima je pomoć nužno potrebna
Nedavno je Rezidencija Družbe Isusove u Zagrebu osnovala Zakladu »Biskup Josip Lang« kojoj je glavna svrha trajno pomagati bolesne, siromašne i napuštene osobe. Predsjednik ove Zaklade je svećenik i psiholog o. Mijo Nikić, a njena duša, Zagrepčanima dobro znani o. Antun Cvek, dušobrižnik i skrbnik odbačenih i zaboravljenih. O planovima Zaklade porazgovarali smo s njenim predsjednikom i jednim od njenih utemeljitelja o. Mijom Nikićem. 
• Kako je došlo do ideje o osnivanju ove Zaklade?
– Pater Antun Cvek, veliki prijatelj siromaha i bolesnika u Zagrebu, svakodnevno obilazi one kojima je potrebna duhovna, tjelesna i materijalna pomoć. Obilazeći tako siromašne, napuštene, bolesne i osamljene osobe shvatio je da bi mogao puno više učiniti za te jadnike kad bi imao iza sebe jaku organizaciju i nekakvu Zakladu koja bi imala čime pomagati tolike siromahe našega grada. U razgovoru s grupom laika vjernika, među kojima su bili najbrojniji ugledni odvjetnici, došlo se na ideju da bi trebalo osnovati jednu Zakladu koja će imati dobar i stalan kapital, a od kamata te glavnice koja se ne smije smanjivati, nego samo povećavati, moglo bi se stalno pomagati mnogima koji su u nevolji. Tako se rodila ideja o osnivanju Zaklade »Biskup Josip Lang«. 
 • Zašto je Zaklada dobila ime baš po tom biskupu?
– Josip Lang je bio veliki prijatelj i dobročinitelj siromaha i bolesnika. Da njegovo ime nosi naša Zaklada, preporučio je sam nadbiskup zagrebački mons. Josip Bozanić, koji je svesrdno podržao našu ideju o osnivanju spomenute Zaklade. Rezidencija Družbe Isusove u Palmotićevoj ulici kojoj pripada i p. Cvek prihvatila je ovu ideju i velikodušno je podržala.
 • Koja će biti temeljna funkcija Zaklade?
 – Temeljna funkcija, odnosno glavna svrha Zaklade je pružanje trajne pomoći onima kojima bude najpotrebnija. Radi se o novčanoj, psihološkoj i duhovnoj pomoći bolesnim, napuštenim i siromašnim osobama. Zaklada će se truditi da senzibilizira javnost za potrebe ugroženih i napuštenih osoba. Nadalje, stvorit ćemo mogućnosti za sve koji se budu željeli uključiti u ovu humanu akciju da pomažu onima kojima je pomoć nužno potrebna. Zaklada će aktivirati i potaknuti potencijalne dobrotvore da barem nešto od svoga bogatstva ulože u djelo koje će kamate vraćati kroz čitavu vječnost. Naime, mi smo uvjereni u istinitost Isusovih riječi da će za svako djelo dobrote i nesebične ljubavi uzvratiti vječnom nagradom na nebesima. 
 • Na koji način kanite realizirati ideju o pomoći napuštenima, bolesnima i nemoćnima?
– Zaklada će, nakon što prikupi potrebna sredstva, osnivati staračke domove i razna prihvatilišta za napuštene i nemoćne osobe. Poznato je da se za vrijeme velike zime više beskućnika smrzne na ulici jer nemaju svoga toplog doma. Zaklada će se truditi da i takvi beskućnici dobiju krov nad glavom i topli obrok. Zaklada će djelovati na području čitave Republike Hrvatske, drugim riječima gdje god bude siromaha i napuštenih osoba. Naše su želje velike, ali njihovo ostvarenje ovisi o dobroti i velikodušnosti onih koji budu svoje srce, odnosno svoj novac i svoje sile ulagali u ovu Zakladu.
 • Rekli ste da ne želite biti konkurencija Caritasu i Crvenom križu. Kako se mislite nadopunjavati i eventualno surađivati s njima?
– Zaklada »Biskup Josip Lang« ne želi biti konkurencija nikome, a želi surađivati sa svima. Zapravo, mi bismo bili sretni ako se i nama pojavi konkurencija. Toliko je siromaha, napuštenih i zaboravljenih osoba da bi i više ovakvih institucija imale pune ruke posla. Mi ćemo surađivati s Caritasom i Crvenim križem tako što ćemo podržavati njihove akcije, izmjenjivati svoja iskustva i prema potrebama i mogućnostima u nekim projektima zajednički nastupati.
Gordan Pandža
</div>
<div type="article" n="7">
Iznenadna proljetna berba plodova otvorenog softvera
Mogu li upravo objavljeni projekti otvorenog softvera zauzeti dio velikog tržišta koje je sada čvrsto u rukama jedne korporacije? Sudeći po onome što smo vidjeli sada bi već mogli preuzeti dio posla i na stolovima običnih korisnika računala 
Nakon dugog čekanja, dva velika projekta temeljena na kooperativnom razvoju softvera iz otvorenog i slobodnog programskog koda ovoga su proljeća napokon zaživjela do javnog objavljivanja i sučeljavanja s komercijalnim i zatvorenim protivnicima koji dominiraju na svojim segmentima tržišta. 
Tvrtka Sun Microsystems i međunarodna zajednica zainteresiranih programera došli su do nove verzije uredskih paketa StarOffice i OpenOffice.org koji bi ne samo niskom, odnosno, u potonjem slučaju, nikakvom cijenom trebali napasti hegemoniju Microsoftovog uredskog softvera, a projekt Mozilla i internetski div AOL svojim su browserima Mozilla 1.0 i Netscape 7.0 najavili povratak browsera koji je Microsoft prije nekoliko godina prestigao i ostavio daleko za sobom. I jedan i drugi projekt radili su s ciljem da proizvodi ne budu vezani za samo jedan operacijski sustav, nego da ih se može dobiti i za druge.
Oba su velika projekta kasnila, no čini se da su plodovi opravdali veliko čekanje i pokazali da razvoj softvera iz neskrivenog programskog koda ponuđenog svakome na modificiranje može dati atraktivne alternative zatvorenim komercijalnim projektima ne samo na serverima (gdje otvoreni kod i otvoreni standardi pogone najveći dio Interneta), nego i na računalima običnih krajnjih korisnika, kojima se time otvaraju nove mogućnosti izbora. Isprobali smo »tržišne« i otvorene verzije proizvoda obaju projekata na dvjema platformama - sveprisutnim Windowsima i upravo izdanoj domaćoj distribuciji Linuxa.
Darko Brdarić
</div>
<div type="article" n="8">
Ministri u nadzornim odborima i upravama poduzeća oblik su korupcije
»Preuzeli smo najgori dio kapitalizma koji negira solidarnost. U Hrvatskoj je stranačka politika, nažalost, najunosnije zanimanje, a stranke sve više postaju interesne udruge za dobivanje položaja i moći. Najveće zlo je što stranke misle samo na četiri godine, kako osvojiti ili zadržati vlast«, kaže Ivan Supek
Gost posljednje emisije »Naprijed-nazad« bio je čovjek koji je cijeli svoj životni vijek posvetio humanizmu i naporima za stvaranje pravednijeg i boljeg svijeta. Akademik Ivan Supek, teorijski fizičar, filozof, književnik i humanist, skoro je uvijek u oporbi - kao antifašist protivio se stvaranju atomske bombe, u komunizmu je bio disident, kao predsjednik HAZU-a 90-ih bio je glavni osporavatelj Tuđmanove politike, da bi nakon 3. siječnja dosljedno upozoravao da petorka ne ispunjava očekivanja građana. Odnedavno je, zajedno s don Ivanom Grubišićem, pokrenuo Alijansu za treću Hrvatsku za koju kaže da želi napokon stvoriti državu u kojoj će političari služiti građanima, a ne uživati privilegije. Iako baštini iskustvo življenja pod različitim vlastima i režimima, Supek ističe da je optimist i da vjeruje da će Hrvatska ostvariti promjenu na bolje.
»Mislim da to ponajprije ovisi o ljudima. Nema determinizma u povijesti, ljudi imaju slobodnu volju i kako odluče tako će biti. Ja nisam nikad izgubio nadu i vjerujem da će većina ljudi biti za ideale koje zastupaju humanisti i mirotvorci«. Za Hrvatsku kaže da je »oboljela od politike« jer se stranačke i državne strukture suviše miješaju u sva područja života. »Politika je stvar svih ljudi i općeg dobra i svi bi se njome trebali baviti. Nisam za depolitizaciju, nego želim da se te društvene djelatnosti oslobode teške državne i stranačke ruke. To što sam uvijek u opoziciji, nije jer ja to želim, nego jer se zalažem za društvo koje će biti pravedno, pošteno i podržavati razvoj znanosti«. 
Za vlast HDZ-a kaže da je imala pet smrtnih grijeha: rehabilitaciju fašističke NDH, podjelu BIH, kriminalnu pretvorbu, kršenje ljudskih prava i izolaciju od svijeta. Petorci, pak, najviše zamjera što nije raščistila pretvorbu i što privilegira podobne na račun stručnih. Supek se zalaže za decentralizaciju i upozorava da organizacija vlasti s golemim aparatom činovnika, sa 426 općina i 21 županijom, osim što je spora i skupa, koči i inicijative građana.
 »Petorka je propustila prvih 100 dana kada je na valu oduševljenja naroda mogla provesti bitne promjene. Najvažnije je bilo da se ispravi zlo pretvorbe, da se onima koji su se obogatili prijevarom, imetak oduzme i da se uspostavi pravda«. Supek smatra da se privatizacija trebala provesti kombinirajući iz komunizma stečeno radničko samoupravljanje i tržišno gospodarstvu tako da su se radnicima trebale podijeliti dionice poduzeća. »Preuzeli smo najgori dio kapitalizma koji negira solidarnost. Nije dovoljno, kako promovira neoliberalno gospodarstvo, imati slobodu i ravnopravnost. Uspostava solidarnosti je iznimno važna, a toga nema ni u Hrvatskoj ni u svijetu jer je jaz između bogatih i siromašnih sve veći. Nije cilj ljudskog društva stvaranje vrlo efikasnog gospodarstva. Po tom načelu, nekoliko multinacionalnih kompanija moglo bi cijeli svijet opskrbiti robom, što je stravična vizija! Moramo stvarati društvo koje će za cilj imati ljudsku sreću i zadovoljstvo i koje će poticati sve aktivnosti, osobito kulturu«.
Kaže da ga je ponašanje petorke osupnulo još na početku, kad je Ivić Pašalić izabran za potpredsjednika Sabora te kad su za ustavne suce imenovani »kriminalci i ljudi koji tvrde da se u obrani ne može počiniti zločin, a predsjednikom suda postao je čovjek koji tvrdi da novac nije kapital«. Supek ističe da je profesija političara, i u Hrvatskoj i u svijetu, s gledišta morala diskreditirana, što za posljedicu ima apatiju građana i sve veću izbornu apstinenciju. »Na Zapadu je olakotna okolnost što se u drugim poslovima može puno više zaraditi nego u politici. U Hrvatskoj je stranačka politika, nažalost, najunosnije zanimanje, a stranke sve više postaju interesne udruge za dobivanje položaja i moći. Najveće zlo je što stranke misle samo na četiri godine, kako osvojiti ili zadržati vlast«.
Najavu Alijanse za treću Hrvatsku neki vladajući političari poput Zdravka Tomca kritizirali su kao »želju skupine intelektualaca da nas vrate u pretpolitičko doba bez stranaka«. Supek ističe da se najprije ne radi o skupini intelektualaca. »Mi izražavamo općenarodne težnje. Uvijek su mi u životu bili važniji poštenje i dobrota, nego intelekt. Uvjerio sam se da ima jako pametnih ljudi koji su jako pokvareni. Dakle, mi želimo vratiti u politiku poštenje, sposobnost i radišnost. Bez toga Hrvatska ne može ići naprijed, a baš se to strašno pokvarilo. Kad narod vidi da se ljudi bogate prevarama, gubi se osjećaj pravde, zato se mora uspostaviti moral kako bi ljudi znali da o njihovom radu i poštenju ovisi napredak«.
Supek zasad ne želi javno iznositi imena ljudi okupljenih u Alijansu jer je ona tek u stvaranju te najavljuje osnivačku skupštinu za početak jeseni. »To će vjerojatno biti udruga. Naša je želja da pobijede načela za koja se zalažemo, prvenstveno da se ukinu privilegije političarima. Naravno, mi nismo protiv stranaka jer će se ljudi uvijek udruživati oko ideja i programa. Ali, želimo da stranke prestanu biti interesne grupe za dobivanje položaja i novca. Želimo da ljudi koji ulaze u politiku to rade po svojoj volji i iz želje da se žrtvuju za opće dobro«. Ističe da se ne smije čekati s ulaganjem u znanost, prosvjetu i kulturu pravdajući se gospodarskom situacijom. 
»Tako se privreda nikad neće dići. Samo ulaganjem u prosvjetu, znanost i kulturu možemo graditi moderno gospodarstvo. Vlada bi morala biti apsolutno sastavljena od stručnih i sposobnih ljudi. Parlament treba donositi glavne političke odluke, a Vlada uređivati funkcioniranje države i to ne sama, nego u suradnji s Vijećima, koja bi bila gospodarska, znanstvena, kulturna i sportska, a koja bi činili stručnjaci iz tih područja«. Supek dodaje da se pri svemu mora poštovati autonomija - od sveučilišta, kulturnih ustanova do autonomije gospodarstva. »Nedopustivo je da ministri budu u nadzornim odborima ili upravama poduzeća, to je oblik korupcije!«
 Smatra da se stvari ne bi puno promijenile ni u slučaju da na vlast dođe HDZ, jer sve stranke vode ekonomsku politiku po diktatu MMF-a. »Ta politika nije u interesu građana. Održava se jaka kuna koja koristi, dopustite mi reći, mafiji koja je na uvozu jako profitirala, a on je ujedno uništio hrvatsku poljoprivredu, obrt i industriju. Dakle, očito ne treba slušati sve što kaže MMF, a najgore je da smo se počeli zaduživati kako bi se pokrpale rupe u apsurdno velikom proračunu. Pa ne može proračun jedne države biti preko pola nacionalnog dohotka! Da bi se namirio apsurdan proračun, Vlada čini dvije loše stvari - nemilice prodaje »narodno srebro« te diže kredite i prodaje državne obveznice. Tako se ne može voditi ekonomija, ovo je srljanje u propast! Zemlja je presiromašna da izdržavamo tako veliku birokraciju. Državna administracija mora biti skromna, mala, ali sposobna. To je cilj koji Alijansa želi postići!«
Ilija Jandrić
</div>
<div type="article" n="9">
Točan broj ovisnika ili narkomana još uvijek je nepoznat. 
Dr. Slavko Sakoman smatra kako u Hrvatskoj ima oko 15.000 živućih ovisnika, iako službene statistike bilježe tek njih 7500. Ipak, najveći problem predstavlja dostupnost droga na tržištu koje se mogu kupiti skoro na svakom uglu
Dok se hrvatska politička scena, ministarstva, nevladine udruge i roditelji prepiru tko je odgovoran za ovisnost i dostupnost droga na tržištu, svakim danom se povećava broj ovisnika o drogama ili narkomana. Crne brojke su svakim danom sve prepoznatljivije počevši od dvorišta dječjih vrtića do disko klubova, u koje, za dilere, djevojke unose drogu u grudnjacima i gaćicama.
 Prema posljednjim podacima Hrvati godišnje popuše 12 tona marihuane, uživaju u pola tone heroina i 150 kilograma kokaina. Zarada od ilegalne trgovine drogom iznosi nekoliko stotina milijuna eura. Cijene droge su različite, kao i ponuda. Naime, cijena ovisi i o kvaliteti odnosno čistoći droge. Čistoća droge je vrlo bitna, jer ako se konzumira nečista droga, primjerice heroin koji se ubrizgava u krvotok, nastupa trenutačna smrt. Isto tako je i s ecstasyjem koji ako ima previše kemijski nečistih tvari izaziva srčani arest, a pacijentu pomoći nema. Čak i ako je Hitna pomoć na mjestu događaja. Tako, primjerice, šut heroina košta 100 kuna, doza kokaina 150 kuna, marihuana za dva do tri džointa 50 kuna, a tableta ecstasyja 30 kuna. Ecstasy je najlakše nabaviti, odnosno, puno je dostupniji, posebno na techno partyjima.
Prema posljednjim rezultatima Europskog istraživanja o alkoholu i ostalim drogama u školske djece, svaki peti srednjoškolac je barem jednom probao marihuanu, a više od polovice ih puši i pije. Kokain, crack i heroin lako su dostupni za oko 11 posto mladih, a marihuanu i hašiš nije problem nabaviti trećini djece. 
Porazni podaci, očito nisu nikog previše uzrujali. Par masno otisnutih naslova objavljenih rezultata u dnevnom tisku, nije dalo pomaka. Ipak je to tema koja je naša svakodnevica i na nju se nitko ne osvrće. Stoga, ne čudi što ima onih koji misle da je u Hrvatskoj postalo normalno drogirati se. Dok njihovo dijete nije u pitanju.
Jedan od dokaza indolentnosti našeg sustava je i porast broja narkomana, u razdoblju od samo godinu dana. Naime, prema podacima iz 2001. godine, narkomana je bilo oko 13.000. Službeno ih je sedam i pol tisuća, jer nisu svi evidentirani. Podsjetimo, narkomanom se smatra samo ona osoba koja ima postavljenu liječničku dijagnozu da je narkoman. 
Prema riječima dr. Slavka Sakomana, u 2002. godini bilo ih je oko 15.000, odnosno, evidentiranih sedam i pol tisuća. »To je broj ovisnika o heroinu. Međutim, polovica njih nije uopće bila u kontaktu sa zdravstvom. Ti se ovisnici nalaze na cesti, bez kontrole. Stoga je vrlo bitna Nacionalna strategija u borbi protiv ovisnosti, koja se nažalost ne primjenjuje. Napretka nema jer nema primjene nacionalnog programa«, rekao je dr. Sakoman. Cilj je strategije, tvrdi dr. Sakoman, suvremenim pristupom privući što veći broj ovisnika u Centre za borbu protiv ovisnosti. »U Nizozemskoj se tako, primjerice, uspjelo 'uvući' oko 70 posto ovisnika u programe. No, mi u tome ne uspijevamo, jer imamo premalo resursa, i ljudskih i financijskih«, izjavio je dr. Sakoman. 
Ovisnost je bolest mozga, što znači da se prilikom pristupa ovisniku, treba uvažiti njegovo mentalno funkcioniranje. »Oni su kao mali automati kojima je na pameti samo kako doći do droge. Pristup njima mora imati posebnu 'tehnologiju'. To podrazumijeva out-reach program. Znači, ovisniku treba pružiti ruku, a ne mu oko vrata staviti mlinski kamen koji će ga dokrajčiti. Treba mu postupno prići, prvo s razgovorom pa ga onda uvjeriti, kroz razgovor, da posjeti centar i onda će sigurno, nakon nekog vremena, pristati na liječenje«, smatra dr. Sakoman. Naravno, većina ovisnika pristaje na liječenje u ustanovama zbog heptanona. »On im, u početku, nudi određenu sigurnost. Nakon nekog vremena pacijent se polako 'skida' s heptanonske terapije. Ako pacijent konstantno recidivira, znači vraća se starom načinu života, bolje ga je staviti na heptanon nego ga pustiti da i dalje luta ulicama, koristi tko zna kakve igle koje su zaražene. A ako je on zaražen tu će zarazu dalje sam širiti na druge«, rekao je dr. Sakoman. 
Nacionalna je strategija, pojasnila i definirala suzbijanje narkomanije. Međutim, ističe dr. Sakoman, problem je u manjku stručnog kadra. »U inozemstvu, primjerice, na jednog terapeuta dolazi 50 narkomana, a kod nas na jednog terapeuta dolazi 400 ovisnika«, tvrdi dr. Sakoman. Sreća je, smatra on, da su se i liječnici opće prakse uključili u liječenje ovisnika, međutim to je još nedovoljan broj. »Država ne da ljude«, tvrdi dr. Sakoman. Osim toga, nema školske prevencije ovisnosti. »Djecu bi već u osnovnim školama trebalo podučavati o štetnosti droga, održavati okrugle stolove i upoznati ih s drogama, u slučaju da dođu u doticaj s njima«, smatra dr. Sakoman. 
Dodatne bi snage, smatra dr. Sakoman, trebalo poslati u Zadar i Pulu, jer su brojevi ovisnika izuzetno poražavajući. Problem također predstavljaju terapijski kapaciteti, loša organizacija školske i predškolske preventive, a ni lokalne zajednice nemaju organiziranu prevenciju, odnosno suzbijanje ovisnosti. »Najveći dio akcija mora se odvijati na najnižoj razini lokalnih zajednica - na cesti. Na cesti sve počinje i na cesti sve završava. Ako narkomani ne nađu pomoć na cesti će i završiti, s iglom u ruci, što je česta slika«, rekao je dr. Sakoman. Moraju se provoditi sustavna terenska istraživanja da bi se vidio put droge do krajnjeg konzumenta.
Poseban problem su nevladine udruge koje kritiziraju rad Centra za suzbijanje ovisnosti u bolnici Sestara milosrdnica. »Nevladine udruge kritiziraju sustave koje vode sveučilišni profesori, znači vodi ih najviša stručna razina«, izjavio je dr. Sakoman. A rezultati su, tvrdi dr. Sakoman, neusporedivi. »Mali broj ovisnika uspije završiti programe u udrugama. U jednoj zajednici je u razdoblju od šest godina svega 30 do 40 narkomana uspješno završilo rehabilitaciju. S našom se ustanovom i mojim uspjehom to ne može mjeriti«, smatra dr. Sakoman. Problem je što je narkomanija kronična, recidivirajuća bolest mozga. Znači, nema doživotnog ozdravljenja. »U većini slučajeva se pojavljuju recidivi, jer narkomani misle 'samo ću još ovaj put i neću se navući'. No, to nije tako, svi se vrate na staro«, rekao je dr. Sakoman. Nitko ne postavlja pitanje za alkoholičare. Koliki broj njih recidivira, drži dr. Sakoman, ali za njih je u redu da idu na ponovno liječenje, nije važno koliko puta. »Uspješnog, doživotnog izlječenja nema«, smatra dr. Sakoman. 
Na pitanje zašto neke udruge napadaju primjenu metadonske terapije, dr. Sakoman je odgovorio kako napadi usljeđuju ukoliko napadate nečije interese. »Ne želim sada polemizirati čiji su kakvi interesi, ali činjenica je da su neki ljudi koji se bave prevencijom ovisnosti - početnici. Pokušavaju stručnjake staviti u poziciju koja njima odgovara. Politika me ne zanima, iza mene stoji ogromno iskustvo, znanje i stručnost, ali činjenica je da me pokušavaju instrumentalizirati«, smatra on. Također drži kako nema sustavnog provođenja programa, te da nitko ne želi učiti, nego jednostavno samo dobiti poziciju.
S druge strane, u zajednici »Susret«, kako smatraju izliječeni narkomani, jednom od najboljih centara za liječenje ovisnosti, tvrde da imaju velik broj izliječenih narkomana. Zajednica je osnovana prije 11 godina, a jedna je od prvih koja je počela primjenjivati američki program odvikavanja od droga. Godine 1992. osnovana je kao humanitarna organizacija. Danas ima šest terapijskih zajednica, od čega ih se pet nalazi u Hrvatskoj, a jedna u BiH. 
Terapijske zajednice se u Hrvatskoj nalaze u Đakovu, Okučanima i Cisti Velikoj za muškarce, a za žene je na Čiovu. U BiH se zajednica nalazi u Banja Luci, gdje su smještena sva tri entiteta - Hrvati, Srbi i Muslimani. Uz terapijsku zajednicu »Susret« ima i dvije registrirane udruge roditelja, a kako saznajemo, treća je u formiranju. 
Smještajni kapaciteti u terapijskim su zajednicama nedovoljni, tvrde u »Susretu«. Imaju 120 registriranih kreveta, no uvijek se nađe pokoji dodatan, neregistriran. »Dosta se dugo čeka na slobodan krevet, tako da ponekad znamo ugurati kojeg pacijenta sa strane«, rekli su nam u zajednici. Kako saznajemo, s Ministarstvom zdravstva imaju ugovor za financiranje kreveta za 82 osobe. »Za financiranje ostalih kreveta sami se snalazimo«, tvrde.
 Terapijske zajednice imaju poseban program rada. »Svaka terapijska zajednica ima posebnu radnu i grupnu terapiju. Neki misle, s obzirom da nas vodi sestra Bernardica, da nam je terapija povezana samo s molitvama i obraćanjem Bogu, no to nije istina«, kažu su u zajednici. 
Kroz svih 11 godina postojanja, bili su u kontaktu, što terapijskom što savjetodavnom, s oko 16.000 ljudi. U taj broj ulaze i liječeni ovisnici i mladi koji su došli u dodir s drogom. Osim toga, provode i program »Benjamin«. 
Taj se program može još nazvati i tihom dekriminalizacijom. »Polaznici« programa nisu »pravi« narkomani, nego potencijalni, što znači da su došli u susret s drogom ili ih je policija zatekla s drogom, te privela. »Stoga ih policija, umjesto da podigne optužnicu protiv njih, upućuje u naš savjetodavni centar gdje prolaze terapiju. Naša je obveza prema odvjetništvu, slati rezultate uzoraka urina, ne bi li se slučajno utvrdilo da su potencijalni ovisnici konzumirali drogu«, ističu u »Susretu«. Takva terapija traje od tri do šest mjeseci. 
Za suzbijanje ovisnosti u Hrvatskoj, smatraju u »Susretu«, prijeko je potreban nacionalni program koji će se i primjenjivati. »Ako se on uskoro ne počne primjenjivati, imat ćemo još veći broj ovisnika, koji je ionako u stalnom porastu. Primjerice, studenti Medicinskog fakulteta nemaju predmet »Ovisnost«, a socijalni radnici koji bi trebali započeti rad s ovisnicima, nisu dovoljno educirani. Nama je samo u 2000. godini oko 3000 mladih došlo na savjetodavnu terapiju, a 1907 osoba imali smo u terapijskoj zajednici. Ako netko kaže da zna broj ovisnika, neozbiljan je. Hrvatska nema evidenciju o broju narkomana«, ističu u »Susretu«. i dodaju da bi »već jednom trebalo povući crtu«.
Jedan od najodgovornijih čimbenika u suzbijanju ovisnosti zasigurno je policija, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova. Jer, poznato je, da droga nije toliko dostupna na tržištu, ne bi ni bilo toliko ovisnika. Pored toga, velik broj mladih još u srednjoj školi započne s konzumiranjem, prvo marihuane, pa onda nastavlja s težim drogama. »Mjerodavnost policije u suzbijanju zloporabe droga proizlazi iz činjenice da je zloporaba opojnih droga kazneno djelo iz članka 173. Kaznenog zakona koje se progoni po službenoj dužnosti. Temeljem toga kao i temeljem Zakona o kaznenom postupku, Zakona o policiji i Zakona o suzbijanju zloporabe droga, policija poduzima sve zakonom dopuštene mjere i radnje u cilju otkrivanja počinitelja kaznenog djela«, rekla nam je Zinka Bardić, glasnogovornica MUP-a. 
Kako Vjesnik saznaje, u posljednje vrijeme je na ilegalnom tržištu pojačan priljev droga. Bardić nam je tu izjavu komentirala kao »vrlo upitnu«. 
»Unazad nekoliko godina zabilježili smo na pojedinim područjima RH i smanjenje količina pojedinih vrsta droga na ilegalnom tržištu, čemu je jedan od razloga bila i pojačana aktivnost policije«, rekla je Bardić. No, na nekim područjima povremeno se, tvrdi ona, bilježi i pojačan dotok ilegalnih droga. »Razlog tome je povećana potražnja i interes za svim vrstama droga u Europi, pa tako i Hrvatskoj«, tvrdi glasnogovornica MUP-a. Kao jedan od razloga dotoka ilegalnih droga u Hrvatsku, navodi nedovoljnu aktivnost policije. »Moguće je da je tom stanju kumovala i nedovoljna aktivnost policije, no na to nastojimo što brže reagirati«, kaže Bardić.
Najnovija operativna saznanja, tvrdi ona, ukazuju na povremene pokušaje krijumčarenja većih količina takozvanih sintetičkih droga, poput amfetamina odnosno tableta ecstasyja. »U prilog tim saznanjima ide i podatak da je do 31. svibnja u Hrvatskoj ukupno zaplijenjeno nešto manje od 15 kilograma amfetamina te preko 15.000 tableta ecstasyja«, zaključuje Zinka Bardić.
Nataša Zečević
</div>
<div type="article" n="10">
Aladinova čarobna svjetiljka u rukama hrvatskih meteorologa
Svi meteorolozi svijeta, pa i oni iz DHMZ-a po čijim se prognozama svakodnevno ravnaju milijuni Hrvata, svjesni su da prognoze mogu biti i točnije. Hrvatska je stoga još 1995. postala član projekta ALADIN, čiji je cilj poboljšanje prognoze 
Dobri stari Aladin vjerojatno ni slutio nije da će jednoga dana, u dalekoj mu budućnosti, njegov lebdeći potomak postati meteorolog i ljudima, umjesto ispunjavanja želja, zadovoljavati znatiželju. Pa ipak, upravo se to i dogodilo. Istine radi, Europom njegov duh luta već desetak godina, a Hrvatskom - od travnja 1995.
Šalu na stranu, projekt ALADIN međunarodni je projekt razvoja i primjene numeričkog modela za prognozu vremena na ograničenom području. Budući da je inicijativu za to 1990. dala francuska meteorološka služba, ALADIN je akronim od francuskog naziva projekta u čijem znanstveno-istraživačkom radu uz Francusku sudjeluju i Belgija, Portugal, Maroko i Poljska, zatim države Srednje Europe okupljene u LACE-u te države jugoistočne Europe - Bugarska, Rumunjska i Moldavija.
Hrvatska je u sklopu srednjoeuropske inicijative, razumljivo, još od 1992. godine dio LACE-a u čiji su rad uključene i Austrija, Češka, Mađarska, Slovačka i Slovenija. Reklo bi se - Austrougarska - okupljena oko meteorologije. Ipak, središte operativnog centra LACE-a osnovanog 1998. sa ciljem operativnog provođenja kratkoročnih prognoza više rezolucije za područje Srednje Europe nije Beč, nego Prag. 
Od 1999. kao zamjenik voditelja LACE projekta, iz Hrvatske radi Dijana Klarić, a od početka sudjelovanja na projektu izmijenili su se brojni naši stručnjaci - iz DHMZ-a Nedjeljka Brzović, Dražen Glasnović, Dijana Klarić, Meriem Zitouni, Blaženka Matjačić i Zoran Vakula te, s Geofizičkog odsjeka PMF-a, Antun Marki, Maja Telišman Prtenjak i Igor Kos. 
Na ALADIN-u, kako u Pragu, tako i u francuskom sjedištu projekta, u Toulouseu, u zadnje vrijeme radi još dvoje mladih stručnjaka iz DHMZ-a. Martina Tudor i Stjepan Ivatek-Šahdan dio su skupine od oko 100 članova iz cijele Europe koja zadnje dvije godine intenzivno radi na poboljšanju ALADIN-a. Njihov je stručni rad na temama s područja numeričke prognoze u mnogome potpomogao i razvoj aplikacije ALADIN/HR u DHMZ-u.
»Zahvaljujući njima, u kolovozu 2000., kad je model instaliran, ovdje na zagrebačkom Griču, sve je bilo spremno za početak njegova predoperativnog rada. Od travnja ove godine model ALADIN/HR krenuo je punom snagom i to na najnovijem računalu SGI 3400/16 CPU, jednom od najvećih računala danas u Hrvatskoj. Samo Pliva, čini mi se, ima veće. Slična računala imaju i ostale države iz projekta ALADIN«, ističe za Nedjeljni Vjesnik Branka Ivančan-Picek, pomoćnica ravnatelja DHMZ-a.
A što o svome zanimljivom znanstvenom poslu kažu Martina i Stjepan, oboje višegodišnji stručni suradnici u Službi za meteorološka istraživanja DHMZ-a, gdje su dospjeli s diplomama PMF-a? »Kad smo krenuli na usavršavanje u Prag i Toulouse znali smo samo osnove, ali smo zadnjih godina puno napredovali. Ukupno smo tamo, unatrag dvije godine, proveli oko 15 mjeseci, ja oko devet, a Martina oko šest«, govori Stjepan Ivatek-Šahdan.
»Sadašnji posao u DHMZ-u je raznovrstan, radimo sve - od održavanja računala i spremanja potrebnih podataka koje, preko Praga, dobivamo od globalnog modela, pa do skripti kojima se pokreće i kontrolira računanje prognoze. Dobivene podatke moramo i vizualizirati kako bi ih sinoptičari mogli lakše koristiti«, navodi Stjepan, a u pomoć mu priskače Martina.
»Da bi model uopće meteorološki funkcionirao na nekom području, trebamo imati početne uvjete, početno stanje atmosfere... Treba, uz to, imati i rubne uvjete za svih 48 sati prognoze, a mi ih iz Praga dobivamo za svakih šest sati«.
Model ALADIN ne računa vrijeme neprekidno u prostoru, već u točkama mreže. Za globalne je modele, objašnjavaju nam, ta mreža definirana s korakom od 40 i više kilometara, što znači da je vrijeme zapravo poznato u točkama koje su udaljene 40 kilometara, a to je za potrebe detaljne vremenske prognoze - nedovoljno. ALADIN u Hrvatskoj stoga radi na točkama mreže koje su udaljene osam kilometara i na 37 vertikalnih nivoa.
»Model radi prognozu za 48 sati unaprijed, a mreža na kojoj se računa vrlo je gusta pa traži i mnogo računalnog vremena, za razliku od velikih, globalnih modela koji danas idu i do 10 dana unaprijed, ali im je zato ta horizontalna mreža puno rjeđa - 40-50 kilometara«, tvrde Martina i Stjepan dodajući da je rezolucija »udaljenost između točaka mreže u kojima se računaju meteorološke varijable«.
Kakav je osjećaj predviđati vrijeme, pitamo ih. »Lijepo je nacrtati to, vidjeti kakvi su produkti analiza i prognoza i potom se uvjeriti da se to vrijeme zbilja i ostvarilo. Srećom, to se događa vrlo često pa je osjećaj zbilja poseban«, iskreno će taj dvojac. Ipak, uvjeravaju nas da nikako ne bi htjeli završiti na televiziji kao poznate tv-osobe. Prednost daju radu »u pozadini« kako bi prave poznate tv-osobe javnosti mogle prenijeti što točnije prognoze.
Pred njima se, doznajemo, smiješe novi profesionalni izazovi. Martina se vraća u Prag sredinom ljeta, dok će Stjepan njenim stopama nešto kasnije. Njezin sljedeći zadatak glasi - implementacija nove antifibrilacijske sheme u globalni model, ili, hrvatskim jezikom rečeno, poboljšanje globalnog modela. »Postoji jedna numerička shema za sprječavanje nemeteoroloških pojava u modelu koje nastaju zbog matematičkih metoda primijenjenih u njemu. Shema ne radi najbolje, pa bih ja u njoj trebala istražiti neke stvari i poboljšati je«. Zanimljivo, pogreške u prognozi rezultat su činjenice da u kompjutorskim modelima još uvijek nisu opisani svi procesi u atmosferi, odnosno - neki su opisani samo s osnovnim obilježjima.
Stjepanov je zadatak nešto drugačiji. »U ALADIN-u još ne postoji analiza, već se samo koriste podaci globalnog modela. Pretpostavka je da bi se, uz uključivanje novijih podataka na finijoj rezoluciji, mogla poboljšati ukupna prognoza vremena. Hoće li utjecaj novih podataka biti značajan na krajnju prognozu, još se ne zna«, kaže Stjepan. »Naš je problem što mi iz globalnog modela dobivamo podatke s rezolucije od 40 kilometara i indirektno ih interpoliramo na našu, finiju mrežu, prvo se u Pragu globalni podaci interpoliraju na 12, a onda u Zagrebu na 8 kilometara pri čemu se dobar dio finih podataka jednostavno - izgubi«.
Unatoč tome, meteorološka »čarobna svjetiljka« sve je pouzdanija u svojim predviđanjima. A hoće li vrijeme biti ugodno ili ne, hoće li biti pustinjski vruće ili sibirski hladno, hoće li padati snijeg, kiša ili žabe, to ipak ne ovisi o Aladinu. Naše želje su jedno, dok je znanost nešto - posve drugo.
 >
Antun Krešimir Buterin
</div>
</div>

<div type="part" n="2">
<head>Komentari</head>
<div type="article" n="11">
O bahatosti kapitala i bahatosti žutog novinarstva 
Naravno da nitko ne može tvrditi da je prirodno ako država posjeduje novine. Ali ova »neprirodna veza« u kojoj država posjeduje novine (»Vjesnik«), traje, kao što je poznato, zbog želje države da spasi, dakle ne ugasi ono za što smatra da je Hrvatskoj potrebno, naime list s takvom tradicijom – najstariji hrvatski dnevnik – i list koji svojom kvalitetom čini hrvatsku medijsku, a bogme i političku i kulturnu scenu i društvenu uopće – boljom nego što bi ona bila da »Vjesnik« ne postoji. Pa nije valjda država spašavala list »Vjesnik« da bi ga jednoga dana predala u ruke Nini Paviću? Ali, priznat ćemo, ima u toj vezi nešto »neprirodno«. To je činjenica da je država, dakle ova Vlada, vlasnik »Vjesnika«, a da nikad u proteklih četrnaest mjeseci nije ni na koji način pokušala utjecati na njegovu uređivačku politiku! To je kompliment ovoj vlasti i ovoj Vladi, ali bez toga ovaj list ne bi bio ovako dobar i prepoznatljiv kao što jest (ma što god o tome mislili u EPH, recimo)
KREŠIMIR FIJAČKO
U raspravu o listu »Vjesnik«, koju su u srijedu na sjednici Vlade rasplamsali vicepremijer Dražen Budiša i ministar gospodarstva Hrvoje Vojković, obojica socijalni liberali, svojim izjavama kako Vjesnik »treba prodati ili ugasiti«, jer da »to državno poduzeće gomila gubitke«, uključio se u svom dvobroju (21. i 22. lipnja) i »Jutarnji list«, što i nije nelogično s obzirom na činjenicu da je u cijeloj priči izdavač tih novina, EPH, vrlo zainteresirana stranka.
 U »Dnevnom osvrtu«, dakle komentaru, pod naslovom »Vjesnik: Prodati, ali…«, o Vladinoj dilemi što učiniti s »Vjesnikom«, piše Igor Vukić.
 Taj smušeni tekst vapi za odgovorom. Ne samo zbog prozirne teze koja se pokušava nametnuti, i ne samo zato što je »Jutarnji list« (što nije ništa novo), pobrkao novinarsku formu (komentar), s nečim drugim (pismom o namjerama). Pisma o namjerama, recimo o namjeri, dakle ponudi EPH da kupi Vjesnikovu tiskaru i list »Vjesnik«, šalju se u omotnici vlasniku, dakle Vladi. Ali kad je već »Jutarnji list« pismo svoga vlasnika, EPH, objavio kao komentar, onda je red da na to odgovorimo, jer to je također prilika da se javnost upozna s činjenicama i točnim podacima, umjesto da bude bombardirana glasinama i dezinformacijama.
 S jednom takvom glasinom EPH je već uspio zabrinuti zaposlenike Vjesnikove tiskare. Glasinom o tome da će EPH, ako mu Vlada ne proda Tiskaru, povući iz nje sve svoje edicije i sagraditi svoju!? Sindikat grafičara Vjesnika već je izrazio svoju zabrinutost da bi se u tom slučaju za tri godine radnici Vjesnikove tiskare mogli naći na ulici. 
To je, inače, vrlo zanimljiva ucjena s kojom EPH maše već duže vremena. Ali, prvo, tiskara se ne gradi preko noći, drugo, ona je vrlo, vrlo skupa, a treće - kada bi EPH i investirao u tako nešto, na koncu više nijedna tiskara ne bi imala dovoljno posla, pogotovu ne eventualna nova Pavićeva. To se, dakle, ne isplati, ali zgodno je s tim mahati, plašiti i ucjenjivati.
 Ali, pretpostavimo da EPH ipak učini tako nešto: u tom nevjerojatnom i neisplativom slučaju valjda bi, osim svojih novina, EPH u novu tiskaru odveo i dio sadašnjih zaposlenika Vjesnikove tiskare... No, pustimo sad tu prozirnu ucjenu.
 Prije svega, ako netko kaže da Vjesnik d.d., državno poduzeće, »gomila gubitke« (Budiša, Vojković), onda je nužno naglasiti da je Vlada, kao vlasnik poduzeća, u svojim zaključcima prošle godine prihvatila da će »Vjesnik« i u ovoj godini poslovati s gubicima, te da je prihvatila program prema kojem će ti gubici biti znatno smanjeni.
 Oni i jesu manji, i svi pokazatelji govore da je i list »Vjesnik« na putu ozdravljenja, kao što je i drugi dio toga poduzeća, Tiskara, već počela poslovati s dobitkom. Prema tome, Vjesnik d.d. ne »gomila gubitke«, već posluje sve bolje, te i list »Vjesnik« smanjuje gubitke. Prodana naklada lista »Vjesnik« povećana je u godinu dana za više od 40 posto, te raste i dalje, i taj je trend očit, poticajan i ohrabrujući. »Vjesnik« je sada jedini list u Hrvatskoj čija naklada permanentno raste, dok većina ostalih novina bilježi pad naklade.
 Naravno da smo i mi sami nezadovoljni brzinom kojom nam raste naklada, ali naravno da mi nismo jedini koji znaju da tu sporost uzrokuju, nažalost, mnogi razlozi. Pored ostaloga, profesionalno i tiražno preporoditi list koji je godinama bio profesionalno uništavan i sasvim uništen, izgubivši zbog toga gotovo sve svoje čitatelje, nije posao koji se može obaviti preko noći. Dakle, prije svega ponovo naglašavamo: »Vjesnik« ne gomila gubitke, već ih smanjuje, neprestano povećava nakladu i danomice privlači nove čitatelje.
 Naklade listova ne rastu preko noći. One »preko noći«, eventualno padaju. To znamo mi u »Vjesniku«, kojima su čitatelji »preko noći« okrenuli leđa kada je taj list, pretvorivši se u bilten jedne stranke, okrenuo leđa profesionalnosti. Nama se čitatelji sada vraćaju, jer u »Vjesniku« prepoznaju upravo ono što smo prije godinu dana i najavljivali: dobre, ozbiljne, uravnotežene, ugledne, pouzdane, poštene i atraktivne novine, koje ne varaju čitatelje, novine kojima se može vjerovati.
 Ali o tome kako je tiražu lako izgubiti, a teško vratiti, znaju i naši kolege u drugim novinama. Recimo, u »Jutarnjem listu« koji je u proteklih godinu dana pao sa 225.000 tiskanih primjeraka na današnjih 115.000 (od čega se proda oko 80.000 primjeraka dnevno), što se dogodilo, među ostalim, i kad je novinama zabranjeno bavljenje igrama na sreću i nagradnim igrama. Usput rečeno, saznajemo da će nagradne igre u novinama uskoro ponovo biti dopuštene, te i »Jutarnjem listu« iskreno želimo mnogo uspjeha u već provjerenim uređivačkim pothvatima.
 No, vratimo se pismu o namjerama koje pod zavaravajućim naslovom »Dnevni osvrt« objavljuje »Jutarnji list«. Naravno da je mnogo toga pritom legitimno. Zašto EPH ne bi želio kupiti tiskaru i preuzeti list »Vjesnik«? Kapital može sve, ali drugo je pitanje – koliko smije. Posve je prirodna težnja Nine Pavića i EPH (i njegova njemačkog suvlasnika WAZ-a) da osvoje monopolističku poziciju na hrvatskom medijskom prostoru. Ali također je posve prirodno da netko – a mi to, eto, ovdje i sada činimo – podsjeti na to kako bi hrvatski medijski prostor izgledao ako bude uređen po mjeri EPH.
 Ne kažemo da je to zastrašujuća vizija da se novine u Hrvatskoj svedu na dva tabloida od kojih bi jedan izlazio ujutro, a drugi navečer. Ništa protiv tabloida, naravno. Ali kažemo da ne bi bilo dobro ako bi se dogodio monopol i dominacija površnog novinarstva.
 U pismu o namjerama u »Jutarnjem listu« Igor Vukić (dobro, ne on nego onaj tko mu je zadao teze za taj »komentar«) vrlo jasno polemizira (?) s neimenovanim autorima teze prema kojoj bi , nakon »odvajanja Tiskare i Vjesnika«, mogli biti ugroženi drugi izdavači, pa bi trebalo biti zajamčeno svima njima da će eventualni novi vlasnik prema svim korisnicima Tiskare voditi ravnopravnu politiku cijena. Pa kaže: »…sličan strah postojao je i prije privatizacije Tiska, najvećeg distributera novina, koji su nakon stečaja prošle godine preuzeli veliki hrvatski izdavači. Dosad se nitko od malih izdavača nije javio žaleći se da su mu otežani uvjeti distribucije. Dapače.« 
 Ne znamo za druge, ali, možda se »nitko nije žalio« samo zato što mi iz »Vjesnika« još nismo javno progovorili o tome kakav je osjećaj kada distribuciju i prodaju »Vjesnika« kontrolira netko tko se toliko trudi nametnuti svoju tezu da »ovakve novine« kakav je »Vjesnik« nemaju šanse na tržištu, a onakve kakve on radi, imaju. Nije to baš ugodan osjećaj.
 Ali »Jutarnji list« sada, eto, već unaprijed »tješi« sve zainteresirane, da bi EPH, ako mu država dopusti monopolističku poziciju, bio pošten i da bi svima omogućio ravnopravne uvjete. Naravno, pa svaki monopolist i ne teži ni za čime drugim nego da svojim konkurentima omogući »ravnopravnu« utakmicu. Tako barem piše u pismu o namjerama u »Jutarnjem listu«.
 Ali »Jutarnji list« u tom pismu također spominje i strahovanja da bi »novi vlasnik mogao od njega (»Vjesnika«) napraviti neki tabloid«.
 Vrlo zanimljivo. Ta su strahovanja (inače, vrlo realna) bila spominjana jedino kada je EPH reklamirao svoju aspiraciju da preuzme list »Vjesnik« i preko njega Tiskaru (ili Tiskaru, pa preko nje ili usput i »Vjesnik«), a sada iz ovoga smijemo dodatno zaključiti kako smo u pravu kad govorimo o namjerama EPH. Ali još je zanimljivije (ako ispustimo Vukićeve nebuloze o tabloidima i šansama) kad već najavljuje da bi »novi vlasnik vjerojatno postavio novi tim koji bi list napravio privlačnijim, uvjerljivijim (?!) i čitljivijim (!?)«. Vukić misli da zna što bi novi vlasnik, EPH, učinio? Ali čime je to EPH dosad pokazao da zna praviti takve novine, naime, privlačnije, uvjerljivije i čitljivije!?
 Naravno da bi novi vlasnik, kao i svaki vlasnik, postavio »svoj tim«, samo, ako bi novi vlasnik doista bio EPH, onda bi »Vjesnik« dobio »atraktivnost« i »profesionalnost« tabloida, recimo, »Jutarnji list« na malo većem formatu, a ako bi novi vlasnik bio Krešimir Fijačko, možda bi se na kraju izborio za tezu da Hrvatska mora imati i jedne tako dobre i tako ozbiljne, pouzdane i poštene novine, umjesto da je zaglupljuju i svojom površnošću i političkim igrama zavode i plaše tabloidi?
 No, u tom vrlo smušenom pismu o namjerama koje je »Jutarnji list« proglasio komentarom, najzanimljivije tek slijedi. Nije to još ono kad Vukić piše o promjenama koje su u posljednje dvije godine rezultirale blagim, a još nedovoljnim rastom naklade (jer promjene su se dogodile u proteklih godinu dana). Nije to još ni ono kad Vukić piše da bi rezultati došli brže s privatnim vlasnikom, koji bi čvršće kontrolirao troškove (jer mi u »Vjesniku« nažalost, i ne možemo drukčije nego da vrlo oštro kontroliramo troškove i smanjujemo gubitke). Ali, zanimljivo je kad Vukić piše o »neprirodnoj vezi novina i države«.
 Naravno da nitko ne može tvrditi da je prirodno ako država posjeduje novine. Ali ova »neprirodna veza« u kojoj država posjeduje novine (»Vjesnik«), traje, kao što je poznato, zbog želje države da spasi, dakle ne ugasi ono za što smatra da je Hrvatskoj potrebno, naime list s takvom tradicijom – najstariji hrvatski dnevnik – i list koji svojom kvalitetom čini hrvatsku medijsku, a bogme i političku i kulturnu scenu i društvenu uopće – boljom nego što bi ona bila da »Vjesnik« ne postoji, a da »jutro bude pametnije od večeri«, ili tako nekako.
 Pa nije valjda država prije godinu i pol dana spašavala list »Vjesnik« da bi ga jednoga dana predala u ruke Nini Paviću? 
Ali, priznat ćemo, ima u toj vezi nešto »neprirodno«. To je činjenica da je država, dakle ova Vlada, vlasnik »Vjesnika«, a da nikad u proteklih četrnaest mjeseci nije ni na koji način pokušala utjecati na njegovu uređivačku politiku! To je kompliment ovoj vlasti i ovoj Vladi, ali bez toga ovaj list ne bi bio ovako dobar i prepoznatljiv kao što jest (ma što god o tome mislili u EPH, recimo).
 Što bi jamčio (ili što će jamčiti) eventualni privatni vlasnik jednoga dana »Vjesniku« u uređivačkom smislu i kako bi ga i kamo (politički) okretao, o tome ne možemo nagađati. Ali zaista ne mislimo da je privatno vlasništvo samo po sebi jamstvo onoga o čemu piše »Jutarnji list« kad nudi EPH kao mogućeg kupca i Tiskare i »Vjesnika«. »Jutarnji list«, recimo, ima privatnog vlasnika, ali ga to ne amnestira od neprofesionalizma, nepouzdanosti i senzacionalizma.
 Utoliko je u tom pismu o namjerama objavljenom u »Jutarnjem listu« svakako najzanimljivije kad Vukić (odnosno onaj tko mu je dao da to piše) kaže: »Uz prodaju ('Vjesnika') se može dodati i 'ali': prodati dnevnik 'Vjesnik' ali pod uvjetom da novi vlasnik pristane (sic!) na uspostavu svojevrsnog izdavačkog savjeta sastavljenog od uglednih pojedinaca iz javnog života. Oni bi bili jamac da će list poštivati bolje profesionalne standarde. Nešto slično kao kad je početkom osamdesetih Murdochu prodavan londonski The Times…« 
 E, sad, što je tu Vukić htio reći, to nije lako dokučiti. I zato se moramo pozabaviti s najmanje dvije moguće poruke te smušene teze. Ako Vukić (ili tko je već autor toga teksta) hoće kazati da bi »izdavački savjet« trebalo postaviti u slučaju da EPH kupi »Vjesnik«, onda bi se to moglo odčitati kao poruka da bi takav izdavački savjet bio jamstvo da EPH ne bi u »Vjesniku« napravio lom i krš u uređivačkom smislu, već bi (jeste li na to mislili, Vukiću?), izdavački savjet pazio da će se i dalje u tom listu poštivati »bolji profesionalni standardi«. 
 Je li to možda Vukić htio reći da sada u »Vjesniku« nešto nije u redu s profesionalnim standardima, što god to bilo, te bi nekakav izdavački savjet, valjda, pazio da se list ubuduće uređuje prema »boljim profesionalnim standardima«. Možda prema standardima EPH? 
Ako je to mislio, onda moramo pitati kolegu Vukića o profesionalnim standardima u listu koji ga plaća. Kad bi to tako funkcioniralo, onda bi takav izdavački savjet bio nužan »Jutarnjem listu«, jer tamo se tek ima na što »paziti«. Od lažnih i senzacionalističkih naslova koji nemaju veze s tekstom, pa do ovakvih brkanja novinarskog žanra (komentar) s pismom o namjerama. 
 Ali, to je ono o čemu govorimo: ne samo o bahatosti novca ili kapitala (jer uostalom kapital ima pravo biti bahat), već o bahatosti tabloidnog novinarstva koje ne vidi i ne priznaje ništa drugo što nadilazi njegovu površnost. I zato mislimo da bi za Hrvatsku medijsku, političku i kulturnu scenu bila krajnje pogubna monopolistička dominacija bilo čega ili bilo koga, a pogotovo novinskoga žutila.
</div>
<div type="article" n="12">
Ugodan boravak žele vam carinici, cestari i - birokracija!
PERO GABRIĆ
Carinici su, dakle, održali i riječ i proveli dvodnevni tzv. »bijeli štrajk« te na graničnim prijelazima nanizali »kolone do Beča«, kako su ih nazvali prigodom lanjske prijetnje štrajkom, također u ovo doba godine. Ako im se ne udovolji u trenutku kad su u receptivnoj zemlji usporili (najblaže rečeno) turističke tokove, kad će onda doći do ispunjenja njihovih traženja?! To vrijedi i za druge potencijalne najavljivače štrajkova, jer je dobro poznato što znače i koliko su štetni za svaku turističku destinaciju incidenti koji izravno pogađaju nedužne goste! Njih se niti najmanje ne tiču naši problemi i nesporazumi, a i zašto bi. Svoj dolazak ovamo većina ih je unaprijed uplatila. Kad se god nešto izobliči ili krene pogrešnim putem, a posebno kad čitav »slučaj« ima tragikomična obilježja, onda naš narod po starome običaju kaže kako se ne zna »...bi li se čovjek smijao ili plakao«! Slično se događa i kad nešto »uđe u modu« – kontru tome ne može se naći ni da se »...na glavi stoji«. Nasmijali se ili zaplakali, čudili se ili odmahnuli rukom, prihvatili modu ili je popljuvali rješenja uglavnom nema ili su nedorečena, pa je tako i s najavama i provedbama štrajkova uoči glavne turističke sezone. Istina, »balvani na cesti« mogu se dogoditi (i događaju se) u bilo koje doba godine, ali ovi »turistički« su sasvim nešto drugo.
No, ovaj »carinski slučaj« posebno je zanimljiv baš zato što se ponavlja, a to znači da onaj prošlogodišnji nije »upalio«, odnosno da državna administracija (ili točnije: birokracija) nije riješila slučaj. Naime, i lani nekako u ovo doba carinici su zaprijetili štrajkom jer nisu usvojeni zahtjevi njihova sindikata o poboljšanju uvjeta rada upućeni na adrese dva ili tri resorna ministarstva. Koliko su ti zahtjevi (ne)opravdani nije briga ni turizma ni turista, ali u turističkoj zemlji jednostavno moraju biti tretirani, a ako nema potpunih ima djelomičnih ili tzv. prijelaznih rješenja. No, izgleda da nije bilo – nikakvih...
I što kad nakon torture na graničnim prijelazima naši gosti naiđu na prometnice na kojima se još izvode radovi i putuje se prema odredištima »u nastavcima« propuštanjem kolona po jednoj traci? U našemu je primorju, poznato je, građevinska sezona i zimi moguća, a eto ovoga su tjedna, na primjer, još trajali (i traju) radovi na dijelu ceste od Hreljina prema Križišću, a to je ona cesta koja spaja poluautocestu Zagreb – Rijeka s Jadranskom magistralom kod Crikvenice. Tu su za trajanja turističke sezone, posebno za vikenda, dugačke kolone vozila prema jugu ili otocima Krku i Lošinju i obrnuto. No, radovi su u toku...
U toku su radovi i na drugim prometnicama, gotovo podjednako na kolnicima i rubnjacima, a što se tiče usluga uz prometnice (ugibališta, odmorišta, javnih zahoda, »francuskih ključeva«, informacija, itd.) na to će gosti i ostali putnici još koju godinu čekati, kao uostalom i na ispisivanje kilometraže na smjerokazima.
 Boljih prometnica od postojećih nažalost nemamo i tko zna kad ćemo ih imati, ali kad je već tako onda su odgovarajuće službe u ovoj turističkoj zemlji dužne (za to su i plaćene) gostima i putnicima smanjiti muke barem uslugama uz prometnice! Da su te službe barem upola revnosne kao u naplati (skupe) cestarine bilo bi znatno manje mučenja na našim prometnicama. Ovako... sretan Vam put, gospodo turisti!
</div>
<div type="article" n="13">
Zašto Štrljića čekaju galge?
BRANKO VUKŠIĆ
Kako čestitati na izboru intendanta glumcu kojem ne biste ni po koju cijenu htjeli biti u koži?! Nije li pametnije prešutjeti činjenicu da je između dva kandidata splitska »vlada« izabrala onog kojem bi i moja malenkost dala puno povjerenje da vodi HNK u Splitu? Ma, brus. Ionako će oko Štrljića započeti ljevičarski bal vampira. Treba stati i iza demokratske procedure i dati, ma kakva god manjinina manjina bio, podršku čovjeku koji je obećao da će u jedan od hrvatskih nacionalnih teatara vratiti identitet kojeg su izgubila gotovo sva naša najznačajnija kazališta. 
Što će se do '90. poznatom jugoslavenskom, a danas hrvatskom glumcu zamjerati? 
Stavljat će ga na galge kulturnjaci »europske orijentacije« zbog dva razloga. Prvi je taj što su za njega dali glas Budišini liberali, seljaci i, dakako, desno orijentirani hadezeovci, a već su mu, uostalom, podmuklo, spočitavali prošlost. Kakvu? 
Zato što su za njega digli glas oni kojima je svaka pomisao na Beograd, u kojem je Štrljić ostvario zavidnu filmsku karijeru, mrska. 
Oprostite, ako se uistinu članovima desno orijentiranih splitskih stranaka ježi koža na sve što korijene vuče s onu stranu Drine, tada im treba stisnuti ruku zbog tolerancije. Okej... možda i nisu glasovali za programe, već su - po staroj hrvatskoj navadi - dobro znali koga ne žele. A ne žele Mani Gotovac. I zato im glasna većina podržavatelja dosadašnje intendantice spočitava neprincipijelnost, koju, recimo, ne vide u trećem siječnju i tisućama drugih dubioznih odluka koje je donijela koalicija.
U predizbornoj su se kampanji nastojali što više ismijati Štrljićevi podržavatelji kao nekompetentni i nekulturni. Za donošenje odluke o intendantu ili bilo kojem drugom kadrovskom rješenju u institucijama kulture ništa više kompetentnosti ne pokazuju, uostalom, ni vijećnici tzv. ljevičarskih stranaka, bilo da je riječ o Splitu ili Zagrebu. Uostalom, koalicija je nakon trećega siječnja postavljala na čelo glasovitih, za funkcioniranje hrvatske kulture značajnih institucija, ne po kriteriju stručnosti već podobnosti ili ideološke opredijeljenosti. 
Zašto? Zato što su, kao u slučaju i ZKM-a i Drame zagrebačkog HNK, primjerice, nagrađivali svoje ljude. Je li to bio legitiman, demokratski čin? 
Naravno. Sve su odluke donesene po utvrđenoj proceduri. Pitanje je samo jesu li uvijek na prava mjesta postavljeni i pravi ljudi. Nisu, naravno. Jer stručnost i kompetentnost u Hrvatskoj nisu bili niti će uskoro biti ikakva vodilja političarima.
Zašto sada, na Štrljićevom slučaju, iskazivati toliko živčanosti? Pa, u Splitu se dogodila, kao sredinom devedesetih u zagrebačkoj gradskoj skupštini, oporbena situacija. I nju, Bogu hvala, treba, u ime principijelnosti i demokracije, podržati. Nakon što sam u Splitu odgledao jednu od, u medijima slavljenih, ali po svim kriterijima očajnih predstava, smjena na čelu splitskog HNK čini mi se logičnom.
Treba imati živaca gotovo svakoga dana slušati tzv. komentare Ive Šuška, kojeg je HTV pozvao u Koreju i Japan kako bi stručnim ocjenama pomogao novinarima. Međutim, komično je i kako i što govori Šušak, rekorder u izricanju praznih fraza.
</div>
</div>

<div type="part" n="3">
<head>Otvoreno</head>
<div type="article" n="14">
Nogomet i hrvatska politika: dame i gospoda proroci
Uzmite škare ili nož, izrežite ovaj tekst, spremite ga u ladicu i zapamtite gdje ste ga spremili. Izvadite ga kad vam se učini da je došao trenutak kad bi vam on mogao dobro doći. To može biti jedan od onih trenutaka u kojima (se) čovjek pita koliko (se) ljudima takva profila, odnosno njihovim najavama, može vjerovati. Taj trenutak mogli bi biti, recimo, neki izbori na kojima bi se za neke položaje natjecali dame i gospoda proroci navedeni na izrezanu popisu
ŽELJKO BRIHTA
Dva dana prije no što se skupina izabranih
 - ili možda bolje reći odabranih - hrvatskih nogometaša na Svjetskom nogometnom prvenstvu (SNP) u Japanu igrati s isto takvom ili sličnom skupinom iz Meksika, evo što je (u) nekim hrvatskim novinama (pro)rekla skupina odabranih - ili možda bolje reći izabranih - hrvatskih političara.
Pobijedit ćemo, najvjerojatnije s dva jedan (Željka Antunović, SDP).
Dva jedan za nas (Dražen Budiša, HSLS).
Jedan nula za naše (Goran Granić, HSLS).
Mislim da će biti neriješeno (Damir Kajin, IDS).
Tri nula, a golove će dati Prosinečki, Bokšić i Šuker (Joško Kontić, HSLS).
Dva jedan za nas, a jedan gol će sigurno dati Šuker (Jadranka Kosor, HDZ).
Dva jedan za Hrvatsku, strijelci Bokšić i Šuker (Zlatko Kramarić, LS).
Sigurno ćemo pobijediti (Stipe Mesić).
Tri jedan, a golgeteri će biti Bokšić i Prosinečki (Jozo Radoš, HSLS).
Dva nula za Hrvatsku, a golove će dati Šuker i Kovač (Vladimir Šeks, HDZ).
Utakmica je - za one koji su možda zaboravili, ali i uopće - završila jedan nula (za Meksiko).
Ekvadorski proroci
Dva dana prije no što će uvodno navedena nogometna skupina u Japanu igrati s isto takvom ili sličnom iz Ekvadora, slična političarska (pro)rekla je (u) istim hrvatskim novinama sljedeće: 
Pobijedit ćemo s najmanje dva gola razlike (Željko Glavan, HSLS).
Pobijedit ćemo s najmanje dva nula (Jadranka Kosor).
Pobijedit ćemo rezultatom dostatnim za plasman u osminu finala (Stipe Mesić).
Nadam se da će biti dva nula (Ivan Ninić, SDP).
Nadam se da će Hrvatska pobijediti sa dva razlike (Furio Radin, IDS).
Dva nula za nas, sigurno (Ante Simonić, HSS).
Tri jedan za Hrvatsku (Ivica Škarić, HDZ).
Pobijedit ćemo (Tonči Tadić, HSP).
Utakmica je - ponavljamo opet - završila kao i ona navedena prije, odnosno jedan nula (za Ekvador).
Poznato se na ovom mjestu ponavlja zato što je poučno, a uz želju i savjet čitateljima: uzmite škare ili nož, izrežite ovaj tekst, spremite ga u ladicu i zapamtite gdje ste ga spremili. 
Izvadite ga kad vam se učini da je došao trenutak kad bi vam on mogao dobro doći. To može biti jedan od onih trenutaka u kojima (se) čovjek pita koliko (se) ljudima takva profila, odnosno njihovim najavama, može vjerovati.
Taj trenutak mogli bi biti, recimo, neki izbori na kojima bi se za neke položaje natjecali dame i gospoda proroci navedeni na izrezanu popisu. Ili, uopće, neka prigoda u kojoj bi oni osjetili potrebu priopćiti vama, odnosno široj javnosti, i neke svoje političke i(li) stranačke a ne samo nogometaške zamisli, poglede i predviđanja.
Ne treba smetnuti s uma ni hipotezu da je čovjek kao takav cjelovito biće, bavio se nogometom kao politikom ili politikom kao nogometom. Nije samo nogomet (prema nekim teorijama) najvažnija sporedna stvar na svijetu, a nije ni samo to. Za neke je on i posao i zabava, a ima i takvih kojima je isto to i politika.
Utješno je stoga, ipak i unatoč svemu, što i među majstorima politike ima različitih i svakojakih, baš kao što ih je bilo i ima i među majstorima lopte na SNP-u i drugdje. Zato novinar sad navodi još dva imena koja se, makar se na njima nalaze, ipak ne uklapaju u dosad imenovanu naivno-optimistično-domoljubnu hrvatsku političku proročku vrstu s popisa broj jedan (ono s Meksikom) i dva (s Ekvadorom).
S popisa broj jedan: Ne želim ništa prognozirati (Ivica Račan, SDP).
S popisa broj dva: Gledajući realno, teško je biti siguran da se može ikoga pobijediti sa dva gola razlike (Zlatko Canjuga, HND). 
Sigurno je samo jedno: korist bavidbe političara nogometom, razmjerna je koristi bavidbe nogometaša politikom, svaka čast jednima i drugima, ali svakom posebno. 
Za jedne i druge podjednako vrijedi poznata izreka izmišljena za političare ali još prije otkrića nogometa (i Hrvatske) u starom Rimu: si tacuisses, philosophus mansisses. Kako ona sad vrijedi i za nas, prevodimo - u duhu političke korektnosti - na hrvatski barem djelomice: bolje mudro šutjeti...
Autor je novinar iz Zagreba
</div>
<div type="article" n="15">
To Grubiša dramatizira navodna europska stajališta
Umjesto da se čimbenike na političkoj sceni potiče na konstruktivne inicijative i izradu konkretnih programa s kojima će suočiti i kojima će angažirati glasače, odgovornost se prebacuje na strane sile. Pasivizirani građani se dovode u situaciju da stalno ispunjavaju nekakve nametnute zadaće, iza kojih - nerijetko s razlogom - naslućuju tuđe interese. To svakako pridonosi tendencijama društvene paranoje koje opterećuju naše političko podneblje / Nisu baš svi političari uvijek sasvim naivni u predstavljanju stranih receptura. Dio njih se igra dvostrukih zrcala, pokušavajući u javnost i sustav odlučivanja plasirati vlastite zamisli i vrednovanja, maskirane kao nepogovorne zadaće strogih stranih učitelja. To im često i uspijeva, jer politički sustav ne zapaža takve mućke, a hrvatski su mediji toliko zaokupljeni crnim kronikama da nemaju ni prostora ni energije za ozbiljno istraživačko novinarstvo
BRANKO SALAJ 
Mnogi hrvatski političari misle da se zbog političkih slabosti i nezrelosti samo pod pritiskom izvana možemo prilagoditi političkim, gospodarskim i tehnološkim kretanjima u svijetu. 
Ta doktrina potrebe »biča Božjega«, ili neke babaroge izvan uobičajena sustava odlučivanja jedne suverene zemlje, težak je kamen o vratu mladoj i neiskusnoj hrvatskoj demokraciji. 
Umjesto da se čimbenike na političkoj sceni potiče na konstruktivne inicijative i izradu konkretnih programa s kojima će suočiti i kojima će angažirati glasače, odgovornost se prebacuje na strane sile.
Pasivizirani građani se dovode u situaciju da stalno ispunjavaju nekakve nametnute zadaće, iza kojih - nerijetko s razlogom - naslućuju tuđe interese. To svakako pridonosi tendencijama društvene paranoje koje opterećuju naše političko podneblje.
No nisu baš svi političari uvijek sasvim naivni u predstavljanju stranih receptura. Dio njih se igra dvostrukih zrcala, pokušavajući u javnost i sustav odlučivanja plasirati vlastite zamisli i vrednovanja, maskirane kao nepogovorne zadaće strogih stranih učitelja. To im često i uspijeva, jer politički sustav ne zapaža takve mućke, a hrvatski su mediji toliko zaokupljeni crnim kronikama da nemaju ni prostora ni energije za ozbiljno istraživačko novinarstvo.
Čitajući kolumnu dr. Damira Grubiše u Novom listu (»Hrvatske domaće zadaće«, 17. svibnja 2002.) bio sam osupnut nediplomatskim tonom i prepotencijom zahtjeva, koje je, prema njemu, Europska komisija uputila Hrvatskoj u izvješću o napretku (Progress Report) u sklopu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. 
U svom, inače hvalevrijednu, pokušaju da upotpuni službenu, prema običaju, izlakiranu sliku europskih »zadaća«, sam autor dodatno dramatizira navodna europska stajališta: »Javnost još nije s tim zadacima upoznata, pa ćemo ih stoga nabrojiti. Nisam, uostalom, siguran niti da svi članovi Vlade znaju za njih, a kamoli šira javnost. Na primjer, da je oporba upoznata samo s prvim zadatkom - već bi vrisnula.«
Srećom, najneprimjereniji među navedenim zahtjevima, koji ne pristaje suverenim državama, ne dolaze od Europske komisije nego su proizvoljna tumačenja samoga dr. Grubiše. Pogledajmo.
Grubiša spominje sedam političkih uvjeta u izvješću Europske komisije. 
Četiri od tih uvjeta Grubiša prenosi kratko i o njihovim tumačenjima nema posebnih dvojbi: Potreba strategije za reformu pravosuđa, brzo donošenje zakona o nacionalnim manjinama, zakoni o HRT-u, odnosno telekomunikacijama te pitanje suradnje s Haaškim sudom. 
To je veći raskorak u bitnim naglascima u ostala tri pitanja.
Prvo od njih - koje će, prema autoru, izazvati oporbeni vrisak - svodi se u znatnoj mjeri na nešto što on prepričava kao »redefiniranje dijaspore u novom izbornom sustavu, što znači njeno redimenzioniranje, pa čak i definitivno uklanjanje 'liste za dijasporu' u Hrvatskom saboru.«. Tako Grubiša.
No izvješće Komisije u svom opisu problema govori samo o »planovima Vlade (koja se sprema) u proljeće 2002. podnijeti parlamentu prijedlog novoga izbornog zakona. 
Glavni su mu ciljevi - sažima Europska komisija te Vladine planove! - ukinuti glasovanje hrvatske 'dijaspore' i naći pravedniji sustav razmjerne zastupljenosti, uključivši one manjina. 
Čini se da postoji opći konsenzus o potrebi ukidanja specifična glasovanja 'dijaspore', ali postoji podrška mehanizmu koji bi omogućio hrvatskim građanima koji žive u inozemstvu da budu zastupljeni.« (str. 5) 
U sažetku »prioritetnih područja koje zahtijevaju pozornost tijekom idućih dvanaest mjeseci« (str.13) kaže se pak samo kratko: »Prihvaćanje novoga izbornog zakonodavstva za redefiniciju zastupanja 'dijaspore'«. 
Dakle, dok se dr. Grubiša hvata za riječ »redefiniranje« pa u nj uključuje redimenzioniranje pa čak i »definitivno uklanjanje«, Europska komisija u svom opisu problema samo spominje da u Hrvatskoj o ukidanju prava glasa dijaspore postoji neki »opći konsenzus« [?!].
U sažetku »prioriteta«, što se u našem autoritarnom/podložničkom žargonu prevodi sa »zadacima«, Komisija govori samo o »redefiniciji« zastupanja dijaspore. Kakvo bi to redefiniranje trebalo biti, Europa mudro prepušta odluci hrvatske politike!
Uz dijasporu Europska komisija aktualizira i pitanje zastupanja manjina. Prema Grubišinu opisu Komisija »zahtijeva adekvatno predstavljanje manjina (što znači da one sada nisu odgovarajuće predstavljene!), i imperativno zahtijeva objavljivanje popisa stanovništva iz 2001., što ga Vlada još taji pred javnošću«. 
Tom se formulacijom stvara se dojam da se Komisija miješa u aktualnu diskusiju o problematici manjinskog zastupstva u Hrvatskom saboru i važnosti, koju u tom pogledu mogu imati rezultati popisa pučanstva. 
A što zapravo kaže Europska komisija? Ponajprije, u opisnu dijelu izvješća ustanovljuje lakonski da »broj zastupničkih mjesta (u Saboru) rezerviranih za nacionalne manjine ostaje sporan« (str. 5). To je sve što je Bruxelles domislio o manjinskim mandatima u Saboru. I ne bez razloga. 
U sređenim zemljama zapadne Europe manjine su dio jedinstvenoga političkog naroda, a svoj manjinski status u vjerskom, etničkom, kulturnom ili nekom drugom smislu ostvaruju kao slobodni, suvereni građani većinom u sklopu lokalne samouprave. 
Osim jednostavna, ali važna i nadasve zahtjevna poučka o građanskoj odgovornosti i jednakosti Europa nam u tom smislu zapravo i nema što reći.
Zato tri stranice dalje Komisija i stavlja naglasak na samoupravu i podsjeća da hrvatski »Zakon o izborima u lokalnoj samoupravi, donesen u travnju 2001., manjinama jamči zastupstvo razmjerno njihovu broju, ali se o provedbi može odlučiti jedino na osnovi vjerodostojnih podataka o etničkoj strukturi stanovništva«. 
Zato bi, prema Komisijinu mišljenju, »konačne rezultate popisa 2001. trebalo objaviti barem unutar godine dana, odnosno do travnja 2002., a dodatna kašnjenja u njihovu objavljivanju jedva bi se mogla tumačiti jedino tehničkim problemima«. (str. 8). Ipak, nigdje nije ustanovila da je Vlada ta koja »još taji podatke pred javnošću« kako uzastopce tvrdi dr. Grubiša. 
U zemlji s tako sumornom upravom kao što je naša, sva je prilika da će rezultati popisa milijuna ljudi biti rekordno brzi - kad god dođu! 
U sažetku prioriteta, koje stavlja na dušu hrvatskoj Vladi tijekom idućih dvanaest mjeseci, Komisija spominje i potrebu da se »osigura razmjerno i primjereno zastupanje manjina«. 
Već iduća rečenica pokazuje da se pritom ne misli, kako daje naslutiti dr. Grubiša, na saborske mandate ili neku prosudbu Komisije da manjine sada nisu adekvatno zastupljene: »Žurno objavljivanje konačnih rezultata popisa 2001. omogućit će punu primjenu odredbi novog zakona o razmjernu zastupanju manjina u lokalnim izborima«. 
Nije, dakle, riječ o neadekvatnosti rješenja nego želji, da se manjinsko zastupanje na lokalnoj razini što prije utemelji na stvarnu brojčanu stanju.
Drugi od triju prioriteta, koje je Grubiša iskrivio, tiče se regionalne suradnje. On, naime, tvrdi da Europska komisija izričito zahtijeva »ratifikaciju (dakle, ne ponovno pregovaranje!) sporazuma o granici sa Slovenijom«, što bi bilo dalekosežno miješanje u odluke suverene države. 
Europska komisija pak kaže nešto sasvim drugo: »Budući da u Hrvatskom saboru manjka dvotrećinska većina u korist sporazuma (...), on još nije ratificiran. Saznanje da pitanje granice i spor o dugovima Ljubljanske banke treba riješiti i da će to zahtijevati kompromise na objema stranama, upozorilo bi na viši stupanj političke zrelosti«. I to je to. 
U popisu prioritetnih zadaća u istom se duhu kaže: »Raditi na iznalaženju konačnih rješenja u aktualnim pitanjima granica, posebice Prevlake i ratifikacije graničnog sporazuma sa Slovenijom«. 
Dakle, termin ratifikacija ovdje označava potrebu konačna rješenja, tako da se, nakon pregovora i kompromisa koje Komisija predviđa, ne bi ponovio diplomatski perpetuum mobile.
Treća Grubišina netočnost odnosi se na problem povratka izbjeglica i prognanika i raznih njihovih prava. On je u izvješću Komisije kao zadaću Hrvatskoj iščitao »povratak imovine, a osobito stanarskog prava izbjeglicama i prognanicima i ukidanje svih administrativnih i pravnih prepreka za njihov povratak«. 
Komisija je daleko realističnija od Grubiše pa, spominjući »stanarska/zakupna prava koja su ukinuta kada su ljudi napustili svoje stanove tijekom sukoba«, utvrđuje da je to »složeno pitanje i Vlada bi trebala učiniti ozbiljan napor da se s njime pozabavi i nađe prihvatljiva rješenja. Pozitivan korak učinjen je u prosincu 2001.... (ali) dosad nije došlo do konkretne provedbe«. 
U tom smislu Komisija kao prioritet ističe »Ubrzan povratak imovine, pronalaženje primjerena rješenja za stanarska/zakupna prava i uklanjanje svih administrativnih i pravnih smetnji povratku«. 
Ukratko, dr. Grubiša prodaje pod firmom EU-a hrvatskoj javnosti - i Vladi! - neka svoja privatna razmišljanja i vrednovanja. Kako se autorovo ime pojavilo i u inicijativnu krugu Supek-Grubišićeva »trećeg smjera«, nameće se pitanje, nije li s te strane trebalo očekivati intelektualno korektniji pristup.
Autor je magistar ekonomije, publicist
</div>
<div type="article" n="16">
Slabi političari traju u riječima, a dobri u djelima
Ako gđa Pusić, kao »komesar nad pravnicima« smatra da »zakonodavstvo uopće nije loše i da može procesuirati kriminal u pretvorbi«, to može značiti i da su zakoni doneseni sa HDZ-ovom većinom dobri (što u mnogo čemu nije točno) i da »ova vlast« nije sposobna za procesuiranje eventualnog kriminala (što je točno) / Političari u nas bi trebali jednom za svagda naučiti prvo slovo pravne abecede koje glasi: ako nešto u vrijeme činjenja ili nečinjenja nije bilo kazneno djelo tada za njegova počinitelja nikada više ne može biti u pravnoj državi niti odgovornosti za to djelo! I tu je potpuno irelevantno s kaznenopravnog stajališta je li ono moralno ili nemoralno, je li bilo gospodarski učinkovito ili nije 
JADRANKO ČRNKO
Izjave predsjednice HNS-a Vesne Pusić u intervjuu Vjesniku (2. lipnja 2002.) klasičan su primjer maglomilozvučna promicanja stranačke i osobne predizborne pozicije umjesto odgovorne politike.
Na pitanje je li početak revizije predizborna parola odgovara: »Istina je da je to predizborna parola ove vlasti, ali s prošlih izbora«.
Valja čestitati na istini, ali nije za čestitanje što »ova vlast« nije ništa učinkovito pozitivno napravila pa mora s istim praznim parolama i na nove izbore.
Gđa Pusić bi trebala pokušati objasniti zašto bi joj građani trebali vjerovati ako nije ispunila obećanja prošle predizborne kampanje pa sada kao novu nadu nudi »prošli predizborni snijeg«!
Napadi nekih članova aktualne koalicijske neuspješnice na izvještaj Državne revizije upozoravaju na nedostatak znanja i prebacivanje odgovornosti na druge, jer: čl. 14. Zakona o reviziji odredili su da treba obvezno ustanoviti izvor sredstava za otplatu dionica. 
To bi značilo i svojevrsno ispitivanje porijekla imovine fizičkih osoba, za što Državna revizija nije mjerodavna niti ima zakonsku osnovu.
Ako gđa Pusić, kao »komesar nad pravnicima« smatra da »zakonodavstvo uopće nije loše i da može procesuirati kriminal u pretvorbi«, to može značiti i da su zakoni doneseni sa HDZ-ovom većinom dobri (što u mnogo čemu nije točno) i da »ova vlast« nije sposobna za procesuiranje eventualnog kriminala (što je točno).
Gđa Pusić očito ne zna da njezina »funkcija procesuiranja kriminala« uopće ne postoji, da je sintagma nepostojećeg čina i brzopleto političko nabacivanje, riječju nogometnih znalaca, efektnih, ali neučinkovitih lopti. 
Postoji procesuiranje nečijeg djelovanja ili nedjelovanja za koje se opravdano sumnja da ima obilježja kaznenog djela, a svako procesuiranje znači ozbiljno i odgovorno provođenje pravno dogovorenog reda i tzv. pravne države ako postoji opravdana sumnja da je narušen.
Kako takvoga učinkovitog procesuiranja za vrijeme »vlasti« koalicijske petopojke nije bilo, može se zaključiti je da ista nije dala hvalevrijedan doprinos pravnom redu.
S obzirom na to da gđa Pusić kaže da »prostim okom se vidi da 'Diona' propada, a 'Agrokor' je uspješna tvrtka«, možda je u čl. 11. Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije kao moguće podnositelje zahtjeva za pokretanje postupka revizije trebalo navesti i nju osobno.
Ili ju uključiti barem izmjenama i dopunama, s obzirom na njezino, navodno, izuzetno poznavanje situacije u hrvatskim tvrtkama s jedne strane i činjenicu da su dva ovlaštena podnositelja u međuvremenu »otpala« kao nepostojeća (Financijska policija i Državno pravobraniteljstvo)!
Nije jasno je li njezin kriterij ustanovljavanja »prostim okom« znači da je lopovluk prihvatljiv i nekažnjiv ako eventualni lopov dobro iskoristi ukradeno, a neprihvatljiv i kažnjiv ako ukradeno upropasti? 
Znači li to inauguriranje licemjerja da samo eventualni lopov koji loše postupa s ukradenim treba odgovarati? Je li to nov i originalan doprinos Vesne Pusić i HNS-a i pravnoj teoriji i osobito praksi?
Ako formalno značajne političke osobe koje odlučuju o postavljanju i smjenjivanju državnog odvjetnika i pravosudnih struktura imaju takve teorijske i praktične postavke o funkcioniranju tzv. »pravne države« i pravnog reda nije čudo da se u pravnom redu u državi (ne)događa to što se (ne)događa!
Inauguriramo licemjerje da je eventualno uspješno rukovođenje eventualno ukradenim svojevrsna ekonomska indulgencija kojom se lopovluk oprašta uspješnu lopovu u postlopovskom životu?
Ako je to tako, onda nema razloga zamjerati niti HDZ-u na modelu pretvorbe i privatizacije - osim ako se ne dokaže eventualno da je namjera konstituiranja takvog modela bila veleizdajnička - da se sve upropasti, što, vjerujem, nije bila namjera.
Druga je stvar što često dobre namjere diletanata vode u pakao.
Napokon, za ustanovljavanje eventualna kriminala u pretvorbi nije trebalo donositi nikakav novi zakon o reviziji nego jednostavno radnje za koje se sumnja da imaju obilježja kaznenog djela podvrgnuti odgovarajućoj odgovornoj i zakonski slobodnoj istrazi i postupku.
Političari u nas bi trebali jednom za svagda naučiti prvo slovo pravne abecede koje glasi: ako nešto u vrijeme činjenja ili nečinjenja nije bilo kazneno djelo tada za njegova počinitelja nikada više ne može biti u pravnoj državi niti odgovornosti za to djelo! I tu je potpuno irelevantno s kaznenopravnog stajališta je li ono moralno ili nemoralno, je li bilo gospodarski učinkovito ili nije. 
Ako nije bilo predviđeno kao kazneno djelo - tada za njega nema ni odgovornosti, a ako je bilo tada se po pozitivnim zakonima treba procesuirati, ako nije nastupila zastara i bez donošenja ikakvoga novog zakona.
To prvo slovo pravnog reda nisu poštivali boljševici, a čini se da ne poštuje, barem na riječima predizborne namjere, niti Vesna Pusić i neki članovi koalicijske petopojke radi očitoga predizbornog nuđenja praznih šarenih paketa s lijepo vezanim mašnicama!
Licemjerno je i neučinkovito s aspekta općeg dobra »izvlačiti zmazani veš« ako ga se ne može oprati. Umjesto toga treba koncipiranjem boljih zakona stvoriti situaciju da se može zakonito normalno i učinkovito poslovati, učiniti gospodarstvo i obveze propulzivnijima (pa i eventualno bivše lopove odgovornijima) kako bi svako odgovarao za svoj daljnji čin ili nedjelovanje - od onih u gospodarstvu do onih u pravosuđu.
Politika koja to zna učiniti jeste politika, a politika koja to ne zna učiniti nego samo »nabacivati se blatom na one prije«, govoriti da se »ništa preko noći ne može napraviti« i iz izbora u izbore ići s istim parolama jeste političko prenemaganje radi osobnih probitaka!
Ako je HDZ nepopravljivo uništio Hrvatsku - tada sve više nema niti smisla. Ako se pak stvari mogu poboljšati (a mogu) - tada treba raditi na njihovom poboljšanju, a ne »prodavati žalopojke« i »štancati« zakone zamjenjujući njihovu nekvalitetu količinom.
Ako su se pak i HDZ i koalicijska petorednica pokazali nedovoljno sposobnima za koncipiranje prosperiteta naroda i države, tada, u nedostatku drugih političkih snaga, trebaju poslušati one koji nisu upregnuti u »stranačka kola« i koji slobodom svog djelovanja i pameti mogu pomoći u nalaženju puta za opće dobro naroda i države. 
Ali ne kako je to, na primjer, HNS pokušao činiti sa Velimirom Srićom, SDP s ubrzo marginaliziranim i nikad profunkcioniranim Savjetom SDP-a ili HDZ sa (zlo)upotrebom niza vrsnih i ozbiljnih ljudi.
Domovinu treba čuvati uvijek, a loše političare nikada - oni se čuvaju sami! Slabi političari traju u riječima, a dobri u djelima.
Autor je odvjetnik iz Zagreba
</div>
</div>

<div type="part" n="4">
<head>Zagreb i županija</head>
<div type="article" n="17">
Hrvati - najveći umjetnici u kreiranju dugih vikenda
Središte grada bez prolaznika/ Umirovljenici-planinari i roditelji, kojima je ponedjeljak radni dan, osvježenje su potražili na Medvednici/ Na Jarun po tamniji ten i u »školu« plivanja
Vrućina, utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, ali prije svega državni praznici i produženi vikend, »otjerali« su ovog vikenda Zagrepčane s gradskih ulica. Ali i iz grada jer ih je veoma malo odmor i osvježenje potražilo u popularnim zagrebačkim izletištima: Maksimiru, Medvednici, Jarunu i jezeru Čiče. Tako su parkirališta na Bliznecu, kod skretanja za sljemensku žičaru, uz Dom željezničara kao i uz Sljemensku cestu bila poluprazna. Najčešći izletnici bili su umirovljenici-planinari te roditelji s malom djecom. Roštiljalo se, loptalo, igrao badminton te izležavalo u hladovini stabala. Malobrojne koje smo zatekli pitali smo za razlog ostanka u gradu.
»Planinarimo već pedeset godina, a danas je Medvednica naš domet i s financijske i s kondicijske strane. Danas smo tu kao gotovo svakog dana«, rekle su nam umirovljenice Anđela, Zvjezdana i Katice koje su odmarale na livadi kraj Hunjke uz jabuke i kruh. Kako su u mirovini, praznici im ne znače ništa, a ako će ovoga ljeta i otići iz Zagreba bit će to na planine, a nikako ne na more. 
»Radimo u ponedjeljak pa smo ostali u Zagrebu. Na Sljeme ćemo doći i u nedjelju jer su vrućina i sparina u gradu strašne«, rekla nam je baka Julijana u predahu igranja nogometa sa suprugom Jožom i unukom Filipom koji je za tu prigodu obukao dres hrvatske nogometne reprezentacije. »Tješimo se da nam nogomet ide bolje nego našoj reprezentaciji«, dobacila nam je.
Sa raspucanih dijelova Sljemenske ceste, u dužini od oko 300 metara nakon skretanja za Tomislavov dom, »skinut« je sloj asfalta pa vozači, do polaganja novog, trebaju opreznije voziti. Stari asfalt je usitnjen, rekao nam je nadzornik u Javnoj ustanovi Park prirode Medvednica Dubravko Kavčić, i utrošen na proširenje dijelova Sljemenske ceste od šumskih jaslica do skretanja za Tomislavov dom. 
Na jarunsko jezero i jezero Čiče također je došlo najviše građana kojima je ponedjeljak radni dan. Plaže i kafići na Jarunu bili su poluprazni. Najviše ljudi se »sakrilo« u sijenu drveća na južnoj obali jarunskog jezera. Na jezeru Čiče bilo je nešto više kupaća i onih željnih brončane puti. 
»Prije odlaska na ljetovanje želim malo potamnjeti«, rekla nam je uporna Marina koja se unatoč tome što je bila oblivena znojem nije micala s jarunske plaže. Mala Mirna učila je pak, prije odlaska na otok Susak, plivati, a bilo je i onih kojima će Jarun ove godine biti zamjena za more. 
Gordana Petrovčić
</div>
<div type="article" n="18">
Vatrogascima kazne do 30.000 kuna?
Na Športsko rekreativnom centru Svetice u subotu je, u organizaciji Vatrogasne zajednice grada Zagreba, održano završno vatrogasno natjecanje uoči državnog prvenstva slijedeće godine. Natjecalo se oko 1100 članova iz svih 50 dobrovoljnih vatrogasnih društava u Zagrebu. Ukupno 85 ekipa po devet članova bilo je podijeljeno u više kategorija; muške A i B ekipe, ženske A i B ekipe te muška i ženska djeca od 6 do 12 godina..
Djeca su se takmičila u brzom nošenju brentača-spremnika s vodom i u spretnosti rukovanja vatrogasnim agregatima.
Pobjedu u dječjoj i obje muške konkurencije postiglo je DVD Kašina, dok su DVD Dragonožec i DVD Zagreb podijelili pobjedu u ženskoj konkurenciji.
»Natjecanje je dobro organizirano s velikim brojem sudionika što pokazuje da vatrogastvo u Zagrebu živi i napreduje bez obzira na poteškoće s kojima smo suočeni«, istaknuo je predsjednik Vatrogasne zajednice grada Zagreba Zlatko Križanić. Riječ je, pojašnjava, o inspekcijskim nalazima Ministarstva unutarnjih poslova na osnovu kojih su u 25 društava upućene kazne od 20.000 do 30.000 kuna. »Prema novom zakonu od dobrovoljnih vatrogasnih društava traži se da imaju točan broj određene opreme, a zbog financija je to nemoguće ostvariti«, kaže Križanić. Od zapovjednika se, dodaje, pak traži stručnost i točno određena škola iako su neki na tim mjestima više od 30 godina.
Ante Novak
</div>
<div type="article" n="19">
Zagrebparking - 2,6 milijuna kuna za gradnju parkirališta na Langovom trgu 
Trgovačko društvo Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo (GSKG) poslovalo je u 2001. godini sa 1, 3 milijuna kuna dobiti, a od tog će iznosa ukupno 1, 2 milijuna završiti u proračunu Gradskog poglavarstva, rečeno je u petak na konferenciji za novinare. GSKG je smanjilo broj zaposlenih sa 318 na 305, a u ukupno deset sudskih tužbi GSKG potražuje 2,55 milijuna kuna. 
Trgovačko društvo Zagrebparking ostvarilo je u 2001. godini 2,6 milijuna kuna dobiti, a taj će iznos biti uložen u pripreme i izgradnju novog parkirališta na Langovu trgu zbog koje će se, najavljeno je, benzinska stanica premjestiti do početka školske godine.
Trgovačko društvo Zoološki vrt poslovalo je sa 457.000 kuna gubitka koje će pokriti Gradsko poglavarstvo. Proširenje zagrebačkog zološkog vrta, rečeno je, još uvijek ovisi o pitanjima vlasništva.
Sa mjesta člana Nadzornog odbora trgovačkog društva Jarun d.o.o. smijenjen je Ivan Valek, a na njegovo je mjesto došao Ivan Fertalić. Također, prihvaćeno je da će se, na inzistiranje novog direktora Aleksa Kocijana, veslači kajakaši vratiti u prostorije upravne zgrade.
Sa mjesta člana Nadzornog odbora Gradske plinare smijenjen je Stipe Tojčić zbog preuzimanja drugih dužnosti, a njegovo je mjesto došla Zorka Lirak.
Vedran Horvat
</div>
<div type="article" n="20">
Zagreb bez stomatologa koji bi liječili HIV zaražene
»Oboljeli od AIDS-a u Zagrebu danas: rađa li neznanje predrasude?« bila je tema okruglog stola kojeg je organizirala Gradska organizacija HSLS-a. grada Zagreba. Povod okruglom stolu bila je nedavna pobuna stanara u jednom zagrebačkom naselju koji ne žele da u njihovoj zgradi stanuju dvije djevojčice zaražene virusom HIV-a.
U Hrvatskoj trenutno ima osmero djece predškolske dobi zaražene virusom HIV-a, pa je predsjednik Hrvatske udruge za oboljele od HIV-a Tomislav Vurušić izrazio bojazan što će biti s njima kada krenu u školu. Naime, nije rijedak slučaj da ravnatelji, kako vrtića tako i škola, odbijaju primiti takvu djecu u »svoje« ustanove. Čest je, dodaje, i pritisak roditelja. Stoga je, naglasio je, medijsko eksponiranje dodjele stana HIV zaraženim djevojčicama i njihovim starateljima donijelo puno više štete nego koristi, posebno što su u nekim medijima objavljena njihova imena i adrese stanovanja. 
Vurušić je istaknuo i problem nedostatka stomatologa. U Zagrebu, rekao je, nema stomatologa koji bi liječio osobe zaražene HIV-om.
Sociolog Slaven Letica predložio je da se u Hrvatskoj provede istraživanje-anketa, kako bi se utvrdio odnos javnosti prema HIV pozitivnim osobama te radi pronalaženja odgovarajućih načina educiranja javnosti koja je na veoma niskoj razini. 
Zaključeno je da je neophodno osnivanje savjetovališta i grupa za psiho-socijalnu pomoć zaraženih i oboljelih osoba, zajamčiti diskreciju kako bi određene skupine građanstva (ovisnici o drogama, homoseksualci te mlađa populacija) stekle povjerenje u zdravstvene djelatnike i redovito odlazile na testiranje, provoditi kontinuiranu edukaciju u školama i putem javnih akcija te ukinuti PDV na prezervative. U Hrvatskoj je do ožujka ove godine evidentirano 342 oboljele osobe od AIDS-a, od čega ih je oko 30 posto u Zagrebu. 
Gordana Petrovčić
</div>
<div type="article" n="21">
U domovima stenjevčana 30 bombi manje 
Za vrijeme trajanja akcije Zbogom oružje, na području Gradske četvrti Stenjevec u samo pet dana u prostorijama Mjesnih samouprava prikupljeno je 30 ručnih bombi, 20 komada protuavionskog streljiva, više od 3000 raznokalibarskog streljiva, jedna automatska puška, detonator i sporogoreći štapin. Akcija je provedena na inicijativu Vijeća Gradske četvrti Stenjevec uz podršku Kluba veterana 101. brigade Hrvatske vojske, Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Malešnica - Stenjevec i MUP-a.
Voditelj akcije Zbogom oružje na nacionalnoj razini, Slavko Kopjar iz MUP-a, rekao je u petak, po završetku akcije u Stenjevcu kako se može samo pretpostavljati što bi se dogodilo da je to oružje ostalo u rukama građana. Upozorio je, međutim kako je unatoč uspješnosti ove akcije još uvijek velika količina oružja u posjedu građana, pa da još postoji opasnost od tragedija. Kopjar tvrdi da se prilikom predaje nije, a niti neće provjeravati identitet osoba ili porijeklo oružja. Iako su neki kao nedostatak akcije navodili prešutnu legalizaciju nošenja oružja, Kopjar je napomenuo da MUP-u nije prvenstveni cilj sankcioniranje građana, već sprječavanje tragedija. 
»Ponukani tragičnim događajima u Španskom i Malešnici priključili smo se akciji prikupljanja oružja. Rezultati su više nego zadovoljavajući i želja nam je da s akcijom nastavimo na jesen«, kaže Stjepan Bratković ispred veterana 101. brigade HV-a. 
Predsjednik Vijeća Gradske četvrti, Mario Jelić kazao je kako za akciju nije izdvojena niti jedna kuna što je dokaz da se može nešto učiniti i bez novaca. Izrada i distribucija letaka kojima se pozivalo građane da se »oproste « od oružja bila je, naime, sponzorirana, dok su branitelji radili volonterski. 
Boris Jagačić
</div>
<div type="article" n="22">
Ukidanje obrane od tuče znači i ukidanje radnih mjesta
Sindikat: sustav obrane od tuče ima ukupno 23 države / Župani Vukovarsko-Srijemske i Bjelovarsko-Bilogorske županije podržavaju nastavak OT-a / Sindikalci navode kako ne stoje tvrdnje ravnatelja o mogućoj preraspodjeli radnika u okviru radarske meteorologije / Povjerenik podružnice SSSH - DHMZ, Damir Ščavničar tvrdi da je ravnatelj »kaznio« sindikalne povjerenike tako što im je dao nezadovoljavajuću ocjenu o radu
Izjave koje su nedavno u medijima iznijeli ravnatelj Državnog hidrometeorološkog zavoda Branko Gelo i načelnik Odjela za vremenske prognoze i analize DHMZ-a Ivan Čačić, te »pritisci na sindikaliste« ponukale su zagrebačko Povjereništvo Saveza samostalnih sindikata da u petak sazove konferenciju za novinare. »Neobično je da se ravnatelj Državnog hidrometeorološkog zavoda odjednom zalaže za ukidanje sustava obrane od tuče (OT)«, rekao je povjerenik SSSH za grad Zagreb Damir Gašparović. Pozivajući se na Šestu znanstvenu konferenciju Svjetske meteorološke organizacije (WMO) i neke znanstvene radove u kojima je Gelo navodno podržavao borbu protiv tučonosnih oblaka, Gašparović je zaključio kako ispada da je ravnatelj »znanstveno evoluirao«.
»Gelo konstatira da OT u Hrvatskoj nema pozitivnih učinaka, pa bi za državu valjda bilo najbolje da ga se ukine«, rekao je Gašparović. Sindikalci pak procjenjuju da bi od ukidanja OT-a bile znatno veće štete nego što košta njegovo financiranje. Sustav OT-a, dodao je, ima ukupno 23 države u svijetu. Priložio je i službene dopise u kojima župani Vukovarsko-Srijemske i Bjelovarsko-Bilogorske županije podržavaju nastavak OT-a.
Osim toga ukidanje OT-a dovelo bi do vala otpuštanja radnika. Tamo je trenutačno zaposleno njih 96. Sindikalci navode kako ne stoje tvrdnje ravnatelja o mogućoj preraspodjeli radnika u okviru radarske meteorologije, jer u drugim primjenama radari rade automatski i nema potrebe za operaterima, dok »drugi poslovi unutar meteorologije, osim u izuzecima ne postoje«.
Povjerenik podružnice SSSH - DHMZ Damir Ščavničar, tvrdi da je ravnatelj nakon što su na prošloj konferenciji za novinare iskritizirane neke njegove odluke i postupci »kaznio« sindikalne povjerenike tako što im je dao nezadovoljavajuću ocjenu o radu. Takve dvije uzastopne ocjene, objasnio je, znače otkaz po sili zakona. 
Ščavničar je istaknuo kako ravnatelj nikada nije pokušao razgovarati sa sindikalnim povjerenicima DHMZ-a, premda su ga dopisima upozoravali na situaciju. Umjesto toga, kažu predstavnici sindikata, Gelo je uporno pokušavao doći do predsjednika SSSH Davora Jurića, ne bi li arbitražom uklonio reakcije sindikata. 
Boris Jagačić
</div>
</div>

<div type="part" n="5">
<head>Sa svih strana</head>
<div type="article" n="23">
Amerikanci traže javno spaljivanje piromanke 
ZAGREB, 22. lipnja
 – Temperature koje su proteklih dana bile više od 30 stupnjeva Celzija, dodatno su podgrijavale veliki šumski požar jugozapadno od Denvera u američkoj državi Colorado. Riječ je o najvećem požaru u povijesti Colorada, koji je zahvatio čak 55.000 hektara površine. 
 »The Denver Post« izvijestio je da američko tužilaštvo istražuje teoriju o tome da je Terry Lynn Barton, koja je 18 godina radila upravo na prevenciji šumskih požara, namjerno zapalila vatru, kako bi ispala junakinja nakon što bi je ugasila. Međutim, požar je izmakao kontroli. Iako je 38-godišnja Terry Lynn Barton, majka dvoje djece, kazala istražiteljima da je slučajno izazvala požar dok je palila pismo tipa »Dear John«, drugim riječima oproštajno pismo svog supruga koji joj objašnjava da je ostavlja, istražitelji su odlučni u namjeri da dokažu da je požar izazvan namjerno. 
 Colorado, poput drugih država u području Rocky Mountaina, država je u kojoj su suše normalna stvar, a trava nikada nije zelena, nego spaljena. Zrak je toliko suh da se stanovnici stalno moraju mazati kremama kako bi im koža ostala donekle vlažna. U takvim uvjetima vatri doista ne treba mnogo da plane. Požar koji u Coloradu traje od 8. lipnja primorao je više od 6000 stanovnika da napuste svoje domove. Vatra, na sreću, nije zahvatila sam grad Denver, koji leži 90 kilometara od mjesta požara, iako periodični naleti dima i pepela prekrivaju grad. Terry Lynn Barton koja je uhićena prošle nedjelje, ako joj se dokaže krivnja za namjerno izazivanje požara, prijeti do 65 godina zatvora. Optužena je za počinjenje četiri kaznena djela. Iako nije zabilježena ni jedna direktna smrt kao posljedica požara, lokalni zdravstveni djelatnici izvijestili su o smrti jedne žene koja je bolovala od astme, a što se može povezati s velikom količinom dima u zraku. 
Američka je javnost ogorčena postupkom Terry Lynn Barton, tim više što je njen posao bio prevencija požara. Lokalni mediji zatrpani su pozivima razjarenih građana koji doslovce žele glavu Terry Lynn Barton, pa tako neki predlažu i njeno javno spaljivanje na lomači. To je primoralo medije da javno zatraže od građana da prestanu slati takve poruke. 
Američki predsjednik George W. Bush proglasio je u Denveru stanje elementarne nepogode. Veliki požari haraju i po desetak drugih država - s vatrenom stihijom vatrogasci se bore i u Arizoni, Kaliforniji, Floridi, Georgiji, Nevadi, New Mexicu, Južnoj Karolini, Utahu, Virginiji i Wyomingu, a prema službenim izvješćima ova je godina, što se požara tiče, puno gora nego prijašnjih godina.
Nataša Kovačić
</div>
<div type="article" n="24">
Manifestacija koju rado pohode i djeca i odrasli
Od subote 22. lipnja pa sve do 6. srpnja Šibenik će biti grad djece, grad dječje radosti, dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu
ŠIBENIK, 22. lipnja
 – Od subote 22. lipnja pa sve do 6. srpnja Šibenik će biti grad djece, grad dječje radosti, dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu. U subotu navečer u 21 sat na impozantnoj Ljetnoj pozornici smještenoj između Katedrale sv. Jakova i renesansne Gradske vijećnice, ministar kulture Antun Vujić svečano će otvoriti 42. po redu Međunarodni dječji festival koji je za preko četiri desetljeća trajanja postao renomirana manifestacija koju rado pohode i djeca i odrasli. Preko stotinu programa koji će okupiti blizu tisuću djece, izvest će se tijekom dva tjedna trajanja festivala u kojem će se jedan za drugim nizati dramski, lutkarski, glazbeno-scenski, inozemni, literarni, filmski, radionički i disperzirani inozemni programi koji će se osim u Šibeniku izvesti još u Vodicama, Kninu, Primoštenu i Bratiškovcima.
 Ogroman interes proteklih godina vlada za radioničkim programima pa stoga ne treba čuditi što ih je ove godine čak 16 koji okupljaju više od 500 djece različitih uzrasta. Na šibenskom festivalu inozemni ansambli uvijek su rado viđeni gosti, a ove godine Šibenik pohode ansambli iz Češke, Slovačke, Tajvana, Italije, Mađarske, Slovenije, Poljske, Irske i Austrije. S velikim nestrpljenjem očekuje se nastup Dječjeg plesnog ansambla iz Dablina u Irskoj koji će se predstaviti izvedbom tradicionalnog, svima nama dobro poznatog irskog plesa, u koreografiji Aoibnheann Ni Mhaoleidigh.
Ovaj dječji ansambl nastupit će i na svečanoj ceremoniji otvaranja festivala zajedno s dječjim zborovima, plesnim ansamblima i pjevačkim društvima iz Šibenika i Zadra. Festival će se ove godine otvoriti svojevrsnim kolažom pjesme i plesa u režiji Pere Mioča, a kao posebni gosti nastupit će pjevač Guliano i Brasil dance show, te Damir Mihanović-Čubi. Direktnog televizijskog prijenosa svečanosti otvaranja ove dječje fešte, na žalost, neće biti, već će se reprizno prikazati u nedjelju u 18 sati. Inače, svečano otvaranje kojem će pored ministra kulture Antuna Vujića biti nazočni brojni poznati kulturnjaci iz zemlje i svijeta, te brojni političari, nosi naziv »Godine pune ljubavi«. 
Nakon podizanja festivalske zastavice koja će trg između katedrale i vijećnice krasiti narednih petnaest dana, za sve Šibenčane i njihove goste upriličit će se pučka veselica i vatromet, na radost najmlađih. A sutradan, u nedjelju, po dobrom starom običaju, festival započinje otvaranjem triju izložaba - izložbe grafika učenika osnovnih škola otvorit će se u ex-Galeriji Matija, autorskom izložbom u Galeriji sv. Krševana predstavit će se Čeh Adolf Born, a u Muzeju grada Šibenika moći će se pogledati izložba hrvatskih grafičara. 
Jadranka Klisović
</div>
<div type="article" n="25">
Prometna gužva kroz Karlovac
KARLOVAC, 22. lipnja
 – Prometna gužva kroz Karlovac tijekom subote prijepodne jenjala je, a najveće kolone stvarale su se ranim jutarnjim satima. Velike su gužve i višekilometarske kolone na autocesti Zagreb-Karlovac i na staroj cesti kroz Jastrebarsko. 
 U policiji se doznaje da je priljev vozila na graničnim prijelazima u Karlovačkoj županiji, Jurovski Brod, Macelj i Goričan, tijekom prijepodneva i dalje bio intenzivan, no budući da je noćni prometni val prošao, nisu se očekivale nove prometne gužve sa zastojima.
 Šef naplatne postaje Karlovac Autoceste Rijeka Zagreb d.d., Davorin Konfic, kaže da je promet bio intenzivan od dva sata ujutro i da je od ponoći, a do 10 sati kroz naplatne kućice prošlo više od 10.000 vozila.
 Od ranih jutarnjih sati na naplatnim kućicama na autocesti Zagreb- Karlovac stvarale su se višekilometarske gužve.
 Budući da je zagrebačka policija od 7,40 sati počela usmjeravati dio automobila na staru cestu kroz Jastrebarsko i na tom se alternativnom smjeru vozi sporo i u višekilometarskim kolonama. 
 U petak je kroz Karlovac prošlo oko 26.000 vozila u oba smjera, od čega više od 19.000 prema jugu. (H)
</div>
<div type="article" n="26">
Prst s noge uspješno transplantiran na ruku 
RIJEKA, 22. lipnja
 – Kirurzi riječkog KBC-a uspješno su obavili vrlo složenu operaciju autotransplantacije drugog prsta noge na ruku pacijenta, a zahvat je trajao punih 13 sati. Predstojnik Kirurške klinike na Sušaku, dr. Željko Fučkar kazao je da je to prvi slučaj u Hrvatskoj, gdje je drugi prst s noge uspješno transplanstiran na šaku, čime je ona postala maksimalno funkcionalna. 
Dvadesetosmogodišnjem Mladenu Fugušiću iz Krka preša teška 2,5 tone zgnječila je šaku desne ruke. Tri prsta spašena su mikrovaskularnom rekonstrukcijom, no to se nije moglo učiniti i s palcem. Stoga se kirurški tim riječkog KBC-a predvođen kirurgom-traumatologom dr. Ivanom Kirinom i anesteziologom dr. Nikolom Žgrablićem odlučio za transplantaciju drugog nožnog prsta na šaku pacijenta. Fugušić je izjavio da se osjeća vrlo dobro, iako se na oparaciju teško odlučio. Transplantacija drugog nožnog prsta u svijetu je poznata metoda, ali se rijetko primjenjuje zbog složenosti i delikatnosti. Dr. Kirin naglasio je da se tu radi o sitnim krvnim žilama koje treba prenijeti zajedno s prstom noge na ruku. Problem je što su kod drugog prsta krvne žile često kratke, zbog čega ih je potrebno produžiti sa krvnim žilama i venama sa ruke ili noge. 
Za istaknuti je kako je navedeni zahvat samo jedan u nizu uspjeha riječkih kirurga. Na Sušaku je, naime. obavljeno više stotina zahvata prišivanja dijelova i cijelih ekstremiteta, 700 transplantacija bubrega, te 5 transplantacija gušterače.
Ljiljana Pandža
</div>
<div type="article" n="27">
Asteroid projurio pokraj Zemlje
WASHINGTON, 22. lipnja 
 – Asteroid veličine nogometnog igrališta prošao je kraj Zemlje na udaljenosti mnogo manjoj od Mjeseca, što je najveći asteroid koji se u nekoliko desetljeća toliko približio našem planetu, objavili su američki znanstvenici. 
 Asteroid 2002MN uočen je tek u ponedjeljak, tri dana prije nego što je došao do najbliže točke, do udaljenosti od 120.000 kilometara pri brzini od 37.015 kilometara na sat. Trenutačno se nalazi na udaljenosti od nekoliko milijuna kilometara, tvrdi Brian Marsden iz Centra za astrofiziku Harvard-Smithsonian.
 »To je najveći asteroid koji smo vidjeli na toj udaljenosti u posljednjih nekoliko desetljeća«, kazao je. »Posljednji put se asteroid toliko približio našem planetu 1994. godine.« 
 Da je asteroid promjera 110 metara pogodio Zemlju, to ne bi izazvalo globalnu katastrofu - za to bi bio potreban asteroid promjera nekoliko kilometara - no vjerojatno bi izazvao jednako veliku štetu kao i asteroid koji je 1908. godine pogodio Tungušku u Siberiji, kad je uništeno 1290 četvornih kilometara šume.
 »Dobro je da je promašio Zemlju, jer ga nismo uočili dok već nije bilo kasno«, kazao je Steve Maran iz Američke udruge astronoma. 
 Asteroid veličine 2002MN mogao bi pogoditi Zemlju otprilike jednom svakih stotinu godina, a postoji mogućnost da ovaj isti asteroid udari u naš planet 2061. godine. Mogućnost da se to dogodi su 1:100.000. (H)
</div>
</div>

<div type="part" n="6">
<head>Kultura</head>
<div type="article" n="28">
Kazalište koje je izgubilo putokaze
Opterećeno kompromisima, estetskim i organizacijskim, lišeno ikakva nacrta, hrvatsko je kazalište sa svojim repertoarnim proizvodima izvan kategorija dobroga i lošega. Ono je prepušteno produciranju istoga, upućeno na sebe, bez zrcala u kojem bi moglo ogledati svoje uspjehe i promašaje, bez potrebe za izazovima ili makar autentičnošću, bez istraživanja, iznalaženja novoga, bez provokacije
Godinama se već hrvatsko kazalište nalazi na opasnim rubovima s kojih samo još svjedoči o urušavanju. Neki tvrde da je odavno već posrnulo i da se ništa više neće moći spasiti, neki se još nadaju da nije sve izgubljeno. Posljednje veliko razdoblje hrvatskoga, ali i svjetskog teatra završilo je 80-ih godina. Desetljeće prije još se vjerovalo da se s kazališnih pozornica može mijenjati izgled svijeta i da će ta nova, izmijenjena slika ovisiti i o umjetnicima. No, slika svijeta ubrzano se stala mijenjati na drugim mjestima – s Berlinskog zida, s ulica, iz odaja raznih predsjednika i njihovih protivnika, u tajnim i javnim političkim rasporedima, na našim ratištima… u svakom slučaju, daleko od teatarskih dvorana gdje se stvarnost, odnosno prekomjernost te stvarnosti već dugo nije uspijevala potrošiti.
 Kraj sedamdesetih i osamdesete su, iako pomireni s nemogućnošću velikih ili barem presudnih kazališnih revolucija, ponudili zavodljiva sjećanja na hrabrost onih koji su donedavno sa scene snatrili o izravnom suodnosu između estetskih zaloma i društvenih poremećaja, tih, po njima, nezaobilaznih karika povijesnih prekretnica. 
Bilo je to vrijeme, a danas ga se s nostalgijom još samo prisjećamo, spektakularnih autorskih predstava, atraktivnih redateljskih koncepata, dopadljivih glumačkih samovolja i uvjerljivo glumljenih sloboda. Bilo je to vrijeme kada se hrvatsko kazalište otvaralo autoritetima Božidara Violića i Georgija Para, divilo Ivici Kunčeviću i otkrivalo, još uvijek prilično zbunjeno, tadašnje kazališne smionosti Paola Magellija. Krležin »Aretej« s dubrovačkog Bokara festivalsku je publiku uveo u igru suvremenosti, one realne i one kazališne poništavajući im granice. Držićev je »Dundo Maroje« s pozornice zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta dešifrirao govor baštine i preveo ga u samorazumljiv jezik svakodnevice. Euripidova je »Elektra« u napuštenom selu Zeljovići anticipirala krajem 80-ih tragičnu budućnost sljedećeg desetljeća znakovima grčke tragedije. Iako su se tada činile kao zanimljivi primjeri, bile su to posljednje velike ili antologijske predstave novijega hrvatskog teatra.
Na kraju još jedne sezone, petnaestak godina kasnije, izvjesno je da se slika našega kazališta rasula i da je njezine krhotine danas gotovo nemoguće posložiti. Nakon eklektično-traumatičnih 90-ih u kojima je revaloriziranje dramske baštine završilo nekonzistentnim pokušajima, od kojih je većina žudjela za njima ipak nepoznatim teatrom 19. stoljeća, a ostali su se nastojali snaći u njima često nerazumljivim postmodernističkim procjepima, kaotičnost je čini se prevladala, ovaj put praćena ravnodušnošću. Kao da su se svi (kazališni ravnatelji, redatelji, glumci, publika, kao i oni što su u prilici odlučivati o kazalištu) pomirili s postojećom situacijom (nekog pasivnog trajanja ili čekanja imaginarnog razrješenja), bez pretjeranih ambicija i potrebe da se nešto pokrene ili barem pokaže kako bi se željelo pokrenuti. Opterećeno kompromisima, estetskim i organizacijskim, lišeno ikakva nacrta, to je kazalište sa svojim repertoarnim proizvodima, a ne predstavama, izvan kategorija dobroga i lošega. 
Ono je prepušteno produciranju istoga, upućeno na sebe, bez zrcala u kojem bi moglo ogledati svoje uspjehe i promašaje, bez potrebe za izazovima ili makar autentičnošću, bez istraživanja, iznalaženja novoga, bez provokacije. Kao da se je sve što se u njemu moglo dogoditi davno već dogodilo, a ono što se moglo reći već je izrečeno. U njemu se ne postavljaju pitanja, već unaprijed prihvaćaju odgovori. Mogućnost rizika gotovo i ne postoji, društveno osigurano hrvatsko kazalište godinama se bavi pukim procesom proizvodnje: uredno programsko raspoređene premijerne izvedbe, čiji je broj iz sezone u sezonu sve manji, prati niz repriznih naslova. 
Nema Događaja, spektakla, radikalnih iskaza, polemika, govora o teatru… Nema čak ni skandala, barem ne onih koje pokreću estetski razlozi. Skandali se još samo javljaju uz imenovanja ili smjenjivanja intendanata i ravnatelja kazališta, imaju predznak političkih igara i poprimaju gotovo brešanovske prizvuke, one iz kultne dramske groteske »Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja« što je 70-ih godina politiku s podsmijehom promatrala iz teatarskih vizura, dok se danas izokreću perspektive i teatar se, bez opiranja, prepušta političkim odlukama.
I gledatelji se više ne osjećaju dobro u našim kazalištima. Zbunjeni pred programskim nelogičnostima, nisu u prilici izbora, ako i imaju »svoje kazalište«, ono će ih ubrzo iznenaditi nekim od naslova koje nisu tu očekivali. Stoga nije slučajno što se već na drugu ili treću reprizu »privode« srednjoškolci, a teatar postaje nametnutom školskom obavezom. Gubeći pravo na pristanak i otkrivanje, mladi se ne nalaze u kazalištu, ono za njih predstavlja staromodno mjesto u kojem se ništa uzbudljivo, zapanjujuće ili čak zbunjujuće neće dogoditi. Naše kazalište i sâmo odustajući od slijeđenja svjetskih trendova, više nije u modi. Nogometaši, manekenke, poduzetnici, političari… zanimljiviji su javnosti od redatelja ili glumaca, njihova imena ispunjavaju stranice žutog tiska, njihove su priče mnogo intrigantnije od kazališnih predstava i više odgovaraju nezasitnom senzibilitetu potrošačkog vremena.
Sezona što upravo završava u hrvatskim kazalištima dokaz je sveopćeg ravnodušja i gubitka interesa svih onih koje kazalište okuplja. Ona je protekla bez većih estetskih uzbuđenja, bez rizika i potreba za promjenom. Označile su je, u nekim krajnjim izvodima, predstave što su u znaku obljetnice propitivale stvaralaštvo Miroslava Krleže i one nastale po novim dramskim tekstovima hrvatskih dramatičara što su, sa zakašnjenjem, nastojali progovoriti o traumama iz 90-ih godina govorom »pouzdanih sjećanja«. 
Početak te sezone pamtit će se po scenski smionom iščitavanju Krležine pripovijetke »Veliki meštar sviju hulja« Branka Brezovca, s ansamblom Zagrebačkoga kazališta mladih, što je izazvao u javnosti poneke polemične tonove spektakularnom formom okupljenom oko brojnih teatarskih atrakcija u rasvjetljavanju onih povijesnih nesreća što su svijet učinile nemogućim u luku od 20-ih godina prošlog stoljeća do danas. Brezovčeva predstava, izvedena u histeričnom ritmu konceptualnih zanosa autorski je komentar Krležina iščitavanja zbilje kroz ludilo koje, na žalost, s lakoćom može razumjeti i naša sadašnjost.
 U splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu ruski redatelj Aleksandar Anurov postavio je Krležine drame »Gospodu Glembajeve« i »U agoniji«, prvu u operetno-vodviljskim tonovima, drugu gotovo po načelima cabareta, trudeći se dočarati salonske tragedije iz pomaknutog pogleda, s rubova kojih je nastojao svjedočiti o razaranju strukture i dramskog iskaza i obiteljskog utočišta. 
Zlatko Vitez prisjetio se Krleže u scenskom kolažu raznorodnih proznih i dramskih tekstova pod nazivom »Kroatenlager« čija je namjera bila ocrtati ratnu zbilju, a ostvarena je rasutim teatarskim jezikom. Jedno od najatraktivnijih scenskih viđenja Krležinih djela dogodilo se slučajno, bez najava, na rubu grada, u hali nekadašnje tvornice kotlova »Jedinstvo«, u produkciji Kazališne udruge frustriranih redatelja. »Adam i Eva« u režiji Franke Perković i izvedbi mladih glumaca prevedena u prostore suvremenosti zadržava istu autentičnost neriješenih pitanja, ali ih smješta u jedno drugo, jednako histerično vrijeme.
No, osim još jednog dijaloga hrvatskog teatra s Krležom, sezona 2001./02. će se pamtiti i po kaotičnom repertoaru Dramskoga kazališta »Gavella« koji je po mnogo čemu više odgovarao nekim drugim zagrebačkim kazalištima te po pomacima u našoj središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući. I dok je program »Gavelle« vrludao između djela Vujčića, Krleže, Feydeaua i Ackburnea, bez ijedne dramaturške poveznice i teatarskog opravdanja, izvedbe »Večeras improviziramo« Luigija Pirandella te »Očevi i sinovi« Ivana Sergejeviča Turgenjeva i Briana Friela s pozornice godinama uspavanoga zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta pokazale su neki put u avanturu istraživanja mogućnosti nacionalnog teatra koje želi klasike približiti gledateljima i učiniti ih suvremenim dramama, ovoga prostora i ovoga vremena.
Orijentirano prema novim piscima i, koliko je to danas moguće, političko angažiranim dramama, Zagrebačko kazalište mladih predstavilo je zapis iz svakodnevice s pretenzijama ogleda cijelog društvenog stanja – »Susjedu« Zorice Radaković kao prije svega redateljski zanimljiv iskaz osobnih stradanja u deprimantnoj ratnoj zbilji te atraktivni dramski rukopis Damira Šodana o kaotičnom ispisivanju raspada svijeta zahvaćenog ratnim ludilom u redateljski ne odveć ambiciozno zamišljenoj »Zaštićenoj zoni«. 
Riječko je kazalište pokazalo da se želi izmaknuti repertoarnim običnostima tek u postavki Ivšićeva »Akvarija« mladog redatelja Maria Kovača, koji je ponajviše zaintrigirao javnost po izvedenim političko-novinarskim post-komentarima splitskog uprizorenja Tomićeve »Krovne udruge«. Zavičajni rukopis Elvisa Bošnjaka u još jednoj, manje polemičnoj splitskoj izvedbi »Nosi nas rijeka« s lakoćom je osvojio gledatelje.
Satiričko kazalište »Kerempuh« zadržalo je i ove sezone svoju publiku koja se tu, upravo zbog repertoarnih neupitnosti, snalazi bolje no u bilo kojem od zagrebačkih kazališta. Gradsko kazalište »Komedija« ostalo je u okvirima korektnosti. Teatar ITD ispisao je još jedan nacrt teatarskih lutanja – od zanimljivog dramskog prvijenca Filipa Nole »Jukebox Melita« do zakasnjelog zagrebačkog uprizorenja Wedekindova »Proljetnog buđenja«. Mala scena iznenadila je mnogobrojnošću svojih premijernih izvedbi i trendovskim naslovima, Teatar Žar ptica predstavio je jednu od najatraktivnijih ovosezonskih dječjih predstava Puškinovu »Bajku o ribaru i ribici«.
Zatečene »slučajno« na repertoarima, sve te predstave ocrtavaju neosmišljene teatarske smjerove odnosno kazalište koje je izgubilo svoje putokaze. Ono se više ne snalazi ni u odnosu prema tradiciji (domaćoj i svjetskoj baštini) niti prema suvremenosti. Recentne dramske i teatarske opsesije drugih europskih sredina ostaju i dalje našom nepoznanicom, pregled svjetskog teatarskog snalaženja u ovim eklektičnim post-vremenima još uvijek nam je nedostupan. No, je li nedostatak redatelja, nesistematičnost školovanja, izostanak godinama već najavljivanog Zakona o kazalištu, nemogućnost usporedbe s drugima, periferna pozicija teatra u društvu… danas samo isprika ili priziva upozorenje? I postoji li mogućnost da sa ta kazališna rasutost okupi jednom oko pitanja – u kojem smjeru, napokon, krenuti?, ili je možda potrebno unaprijed pristati na bilo koji smjer, jer se sve trenutačno čini boljim od recikliranja istoga u nedogađanju što se izvodi iz toga beznadnog i sada već odveć dugog čekanja.
Dubravka Vrgoč
</div>
<div type="article" n="29">
Byrne: Na globalnom tržištu, osim Coca-cole i Britney Spears, ima još zanimljivih stvari
David Byrne proslavio se po efektnom spajanju složenosti i jednostavnosti, u kojem se susreću najrazličitija tradicionalna glazba i urbani recepti. Koja je ideja vodilja sadašnje europske turneje i kakva glazbena iskustva donosi novi Byrneov album – objašnjava naš sugovornik 
Intervju s Davidom Byrneom vođen je u ljubljanskom hotelu Lev-Inter Continental, oko podneva 17. lipnja, prije večernjeg koncerta na Križankama u sklopu europske turneje zadnjeg Byrneova albuma »Look Into The Eyeball«. 
 • Koja je ideja vodilja sadašnje turneje? Kada smo ragovarali prije četiri godine, u Grazu, koncerti su bili prilično šaroliki i eksplozivni, s dosta promjena kostima i ambijenta na pozornici. 
– Sadašnji nastupi su puno manje šareni, ujedno i bez ikakvih promjena odjeće (smijeh). Ovaj puta budžet sam potrošio na dovođenje gudačke sekcije. Šest svirača putuje sa mnom, a i na zadnjem albumu »Look Into The Eyeball« prisutan je njihov zvuk. Ali ne sviramo samo materijal sa zadnje ploče, nego i pjesme Talking Headsa, pa nove, još neobjavljene pjesme, kao i teme koje sam radio za filmove i kazališne predstave. Na repertoaru je i plesni DJ remiks pjesme »Lazy« koji se ovih dana često pušta u klubovima. Zanimljivo je spojiti gudače i ritam sekciju, tako da je jedan dio koncerta naglasak na žičanim, a drugi na parkusivnim instrumentima. Na neki način sam pomiješao to dvoje, što se čuje i na albumu, ali još više na nastupima u živo. 
 • Imate li još uvijek različite gudačke sekcije, iz gradova u kojima nastupate, kao na prvom dijelu turneje?
– Ne, sada putujem s istim ljudima, glazbenicima iz Austina, koji su dio jedne šire tango skupine i upravo su snimili glazbu za film »Waking Life«.
 • Još od prije upotrebljavate elektronsku podlogu i samplove povezane s prirodnim zvukom instrumenata. To vas je zanimalo prije nego je postalo trend, zapravo ste ga pokrenuli albumima poput »My Life In The Bush Of Ghosts« 1980. s Brianom Enom. 
– Za to treba vremena, to je nepobitno. U tonskom studiju to čak i nije toliki problem, ali se treba više potruditi za nastupe u živo. Kada sam to prvi put počeo isprobavati, moram priznati da je bilo teško, tek kasnije se sve posložilo kako treba. Zapravo, izmjenjujete i iskušavate zvuk dok se sve ne uklopi kako treba. No, na ovoj turneji puno je manje elektronike. 
 • Prošla turneja bila je scenski vrlo zanimljiva, ali ste mi rekli da ne namjeravate filmskom kamerom zabilježiti nastup. Postoje li ikakvi planovi da se ovaj put objavi neki DVD zapis, jer je osim glazbe vrlo bitan i vizualni aspekt vaših koncerata?
– Koji put se radi o novcu i problemu kako ga rasporediti na sve što čovjeka zanima. Mislim da ćemo napraviti jedan koncert za televiziju u Londonu, ili nešto slično, do kraja ove godine, pa ćemo vidjeti kakav će biti rezultat. 
• Nikada niste skrivali sklonost prema različitim područjima rada. Bavite se fotografijom, imali ste izložbu instalacija s vašom suprugom, a i glazba koju radite je prilično raznovrsna. Kako doživljavate različite umjetničke forme, razblažujete li granice koje među njima postoje? 
– Za mene one jesu povezane, to i jest smisao života u sadašnjosti, na početku trećega tisućljeća. Živimo u vremenu kada možemo »čitati« vizualni jezik, govorimo, razumijemo i čujemo različite stvari ili glazbu. Velik broj raznorodnih stvari postaje dijelom našeg iskustva. Razdvojiti ih, kako to često čine na fakultetima i u školama, na službenoj razini koja je često vrlo moćna, prilično je umjetno i pogubno. Jer, svakodnevan život uči vas upravo suprotno, da sve spada zajedno i može se spojiti. Danas u umjetnosti često imate vizualan poticaj i istodobno »osjetite« zvuk. Mislim da je razdvajanje umjetno i uvijek pokušavam stvari spojiti zajedno. Svakodnevan život uči vas takvim stvarima. 
 • Potpomažete velik broj zanimljivih izvođača kroz svoju etiketu Luaka Bop, ali distribucija ide kroz veliku kompaniju EMI. Čini mi se da pokušavate spojiti najbolje od oba svijeta, autorsku zanimljivost i prodajnu sposobnost velike diskografske kuće?
– Dio posla s izvođačima je manje-više lagan. Ne uvijek, jer neki su glazbenici teške naravi, ali ih barem razumijem. A drugi dio posla... Kada sve funkcionira kako treba, relativno sam zadovoljan, a kada nije tako, frustriran sam jer se ne želim baviti poslovnim stvarima koje ne razumijem. Ponekad pokušavate nešto shvatiti, ali je prilično teško. Velike kompanije su sumnjičave i stalno vole nešto provjeravati.
 • Slažete li se da je proces globalizacije sa sobom donio mnogo negativnih stvari, ali je u glazbenom svijetu otvorio tržište za zanimljivu glazbu s raznih krajeva planeta? Doista smo svi povezani.
– Stvari su se dosta promijenile. Ljudima koji su svjesni sve te glazbe koja postoji možda je teško shvatiti da, kada sam počeo slušati glazbu iz Afrike, Indije ili Meksika, nije bilo nikakvih informacija o tome. Možda, ako ste pronašli neke podatke na sveučilištima, mogli ste nešto saznati. No, obično se radilo o tradicionalnoj ruralnoj glazbi, a ne lokalnoj popularnoj glazbi nekog podneblja. To je bila neka vrsta kocke, nabavljali ste ploče, a niste znali o čemu se radi. U to vrijeme sve je bilo izazov, a masovnija distribucija takve glazbe je bila prilično teška. Prva velika promjena je došla s poularnošću kaseta za snimanje, pa se afrička glazba odjednom počela svirati po Parizu, Brisbaneu ili Italiji istodobno. Kvaliteta snimaka je bila užasna, ali ste barem mogli nešto napraviti s informacijama koje ste dobili. Predstavilo nam se jedno cijelo područje popularne glazbe za koju do tada niste ni znali da postoji.
 • Korištenje etničkom glazbom u neku ruku je pokušaj povratka korijenima. Mislite li da se možda radi o trendu koji ide u suprotnom smjeru od onoga kamo bi suvremena glazba trebala ići? 
– Na neki način kao da se radi o neotkrivenom arhaičnom svijetu, ali ga morate povezati s budućnošću. Za mene osobno to nije retro postupak jer uvijek otkrijem nešto što mi je novo i nepoznato. Nikada ne pokušavam mehanički rekreirati, obnoviti zvuk ili način rada od prije dvadeset ili četrdeset godina. Radim fuziju određenog ritma ili postupka koji mi se čini pogodan s nečim novim. I nekim se ljudima to ne sviđa. Ali, za mene je to način da dođem do nečega, moj osnovni princip u životu je da pokušam nekoliko različitih sastojaka pomiješati zajedno.
 • Koliko se autoru zapadne kulture teško, ili lako, približiti duhu neke lokalne narodne glazbe?
– Katkad proces funkcionira na klimavim nogama, a da bismo došli do pravog rezultata, potrebno je reći »OK, hajdemo promijeniti pristup da bismo došli do sljedeće stepenice«. Na primjer, imao sam pjesmu koja je bila u ritmu uobičajenom i često iskorištavanom u Dominikanskoj Republici, u njihovoj lokalnoj glazbi. Često se svira na maloj harmonici, ali ona svira samo dva ili tri tonaliteta. Naravno, moja pjesma je bila prekomplicirana, s previše modulacija kojima se obično koristim. Mogao sam snimiti samo dio pjesme, ali ne i cijelu. Stvari jednostavno nisu išle skupa, radilo se o mojoj nesnalažljivosti. Izabrao sam pogrešan pristup, a takve stvari vas često i na drugoj razini mogu onesposobiti na neko vrijeme. 
 • Da li u ovoj fazi rada bogata glazbena prošlost Davida Byrnea čini teret ili prednost? Jer, možete vrlo lako odabrati formu pjesme ili vlastiti rukopis iz bilo kojeg dijela karijere, a to vjerojatno može biti i svojevrsno ograničenje.
– To može biti veliki teret. Ono što nastojim raditi, jest da se fokusiram na nešto i ograničim izbor mogućnosti koje mi stoje na rasplolaganju kada radim. Onda občno kažem »mogu izabrati ovaj ili onaj stil..., ali ne ću to napraviti«. Usmjerite se na samo jedan izlaz iz situacije, što morate napraviti ako ne želite da se pred vama stvori prava zbrka mogućih putova. 
 • Koliko vam se sviđa brza kreacija ili distribucija glazbe mimo uobičajenih diskografskih kanala?
- Mnogo se plesne klupske glazbe pojavljuje u toj formi, što je vrlo uzbudljivo. I sama distribucija je uzbudljiva, gotovo najbitnija, jer klubovi su povezani u jednu paralelnu, alternativnu mrežu koju čine svi zainteresirani. Stvari postaju najzanimljivije upravo kada se događaju mimo globalnih marketinških strategija, pa na globalnom tržištu osim Coca Cole i Britney Spears ima još zanimljivih stvari. 
 • Kako gledate na trenutnu situaciju sa downloadiranjem glazbe s Interneta i način na koji se velike diskografske kuće postavljaju prema tome?
– Ako stvari promatramo na jednoj razini, CD-i su previše skupi i ljudi će ih pokušati nabaviti na drugi način. Internet je zahvalan medij za ljude koje zanima glazba, ali nemaju novaca za kupiti neke neuobičajene ploče. A baš zato što su nepoznate, volim ih kupiti i provjeriti da li se među njima krije nešto zanimljivo. Protiv sam skidanja glazbe s Interneta zbog drugačijih razloga nego što se uobičajeno navode, jer se na takav način uništava društveni aspekt koji glazba nosi sa sobom. Glazba nije samo zvuk ili CD, već komunikacijsko iskustvo. Ne govorim samo o koncertima. Čak i ploče, njihovo izmjenjivanje s prijateljima , razgovaranje, a ne samo slanje e-mailova, čine iskustvo koje je uništeno skidanjem glazbe s kompjutera. A to je vitalan dio cijele priče.
Hrvoje Horvat
</div>
<div type="article" n="30">
Miščin: Stvorili smo Kranjčevićev internetski dom 
»Želio sam vidjeti papire i rukopisnu ostavštinu nekoga koga smatram svojim prijateljem, nekoga tko je tkao moju nutrinu, dakle Kranjčevića. Naravno da sam mu htio vidjeti rukopise jer mi se činilo da doći od knjiga k rukopisima znači imati mogućnost onoga heideggerovskog vraćanja izvoru«, kaže mr. Daniel Miščin, voditelj projekta digitalizacije ostavštine Silvija Strahimira Kranjčevića
Prošlog tjedna javnosti je predstavljen projekt »Zaštita, digitalizacija i popularizacija ostavštine Silvija Strahimira Kranjčevića«, pod vodstvom magistra Daniela Miščina s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, koji je ostvaren u suradnji s Hrvatskom akademskom i istraživačkom mrežom - CARNet. Projektna ekipa je na ovome pothvatu radila tri godine, a plod je prva digitalizirana cjelokupna baština jednoga hrvatskog književnika. Ona uključuje pjesme, pisma, dijaloge, biografije i predmete iz Kranjčevićeva života, a sve to je dostupno na nternetskoj adresi www.sskranjcevic.hr.
O tome kako je došlo do zaživljavanja i izvedbe ovoga projekta i što on znači za hrvatsku kulturu razgovarali smo sa začetnikom i voditeljem projekta mr. Danielom Miščinom.
• Kako je došlo do ideje da se čitava Kranjčevićeva pisana ostavština digitalizira i učini dostupnom na Internetu? 
– Postojala su dva osnovna motiva: subjektivan i objektivan. Na subjektivnoj razini uvjek sam smatrao da je Kranjčević moj glasnogovornik koji govori ono o čemu ja šutim ili da ono o čemu ja šutim, on govori bolje nego što bih ja mogao reći. A druga, objektivna razina, daleko je ozbiljnija. Naime, imajući iskustava s arhivima u Njemačkoj i drugdje u Europi, navikao sam da se nacionalno blago tih zemalja čuva u staklenim vitrinama i, želeći se susresti s Kranjčevićevom baštinom, mislio sam da će isto biti i ovdje. Međutim, imajući razumijevanje za situaciju u Hrvatskoj, prihvaćam činjenicu, koja me tada ipak iznenadila, a ta je da je Kranjčevićeva ostavština bila u tehnički vrlo lošem stanju i neprimjerenim okolnostima čuvanja. Stoga sam želio učiniti sve da se to promijeni na više razina. Dakle, ne samo da promijenimo tehničko stanje ostavštine, nego da u zajednici s Carnetom napravimo nešto kako bismo satkali ruho Kranjčeviću za 21. stoljeće, odnosno posredstvom najboljih odlika novih tehnologija dali zamaha za jedan nov pristup njegovu djelu – i u tehničkome i u misaonome smislu.
• Kako ste dobili pristup cijeloj Kranjčevićevoj ostavštini? 
– Do toga je došlo sasvim spontano. Želio sam vidjeti papire i rukopisnu ostavštinu nekoga koga smatram svojim prijateljem, nekoga tko je tkao moju nutrinu, dakle Kranjčevića. Naravno da sam mu htio vidjeti rukopise jer mi se činilo da doći od knjiga k rukopisima znači imati mogućnost onoga heideggerovskog vraćanja izvoru. Dakle, doći na početak, jer stojeći pred rukopisom, možeš zaviriti u nutrinu stvaratelja, po načinu kako piše možeš vidjeti mnogo od njegove nutrine.
 To se najbolje vidi u Kranjčevićevim bečkim pismima, koja su puna patnje, a to se vidi i po rukopisu. I gotovo da se njegov svakodnevni životopis u to vrijeme piše oblikom tih slova. Dakle moj prvi pristup Kranjčevićevoj ostavštini bio je sasvim rutinski i privatan.
Nakon toga sam u suradnji s Carnetom došao na ideju da se napravi sustavni popis cijele Kranjčevićeve ostavštine u skladu s međunarodnim standardima. Nakon toga smo počeli razmišljati kako da se, probijajući novi put, na što prikladniji način prikaže jedan hrvatski velikan. Da bismo, zapravo, stvorili jedan internetski dom Kranjčeviću, u kojem bismo prikazali sve ono što se o njemu može naći: od rukopisa preko fotografija do svjedočanstava drugih.
 • Kao filozof usmjereni ste k Heideggeru, kao predavač na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove držite seminare o Dostojevskome. Koje mjesto zauzima Kranjčević u isprepletanju Vaših filozofskih, religioznih i poetičkih interesa? 
– Upravo je u tome misaonom horizontu moj interes za Kranjčevića. Jer, mene ne zanima toliko metrika stiha, koliko ideja koja leži ispod Kranjčevićeva stiha. Ovdje bih želio spomenuti Krležu, koji je rekao da je Kranjčević gurao glavu u pijesak govoreći o metafizičkim problemima da bi se na takav način sakrio od krute bosanske stvarnosti u kojoj se nalazio. Ja mislim upravo obrnuto. Mislim da je bit Kranjčevićeve poetike i njegova nastojanja, njegovog razmišljanja, upravo metafizička inspiracija i razmišljanje o egzistencijalnoj situaciji čovjeka i njegovu odnosu prema kozmosu i Bogu.
U tom odnosu prema Bogu strašno mi je interesantno to što Kranjčević, upravo kao i Dostojevski, ne samo da Bogu postavlja pitanja, nego svom energičnošću svoje egzistencije, gotovo ultimativno, traži od njega ključne odgovore na kojima bi se mogao utemeljiti. Ta snaga metafizičkog pitanja i ozbiljnosti egzistencijalne situacije je ono što je za mene veliki motiv pristupa Kranjčeviću. Stoga bih volio da ovo što je sada s internetizacijom Kranjčevića započeto, zaokružim u doktorskoj radnji o Kranjčeviću na temu filozofskih i teoloških intencija Kranjčevićeve poetike.
 • Može li digitalizacija Kranjčevića, kao pjesnika zakasnjelog romantizma europskoga »fin de sieclea«, ponovno oživiti kao suvremenog pjesnika?
– Sve silnice koje su se slile u ovaj projekt, koji je rezultat suradnje desetaka ljudi, mogle bi se svesti na jednu misao – živi Kranjčević! Jer imam dojam da je upravo obilježje velikana to da oni nadilaze svoje vrijeme i da im prolaznost ne može štetiti. Upravo radi univerzalnosti navedene tematike, o kojoj smo već govorili, Kranjčević je pjesnik za sva vremena i prikladan uvijek za novo vraćanje. Ali, kako se ne bi dogodilo da ga se ponovno ošteti nekim ideološkim kritikama i kritičkim manipulacijama, poput negdašnje socrealističke kritike, pokušali smo ga dati u najizvornijem mogućem pristupu i tako ostaviti mogućnost neprestanog vraćanja iskonskom Kranjčeviću.
 Pritom smo napravili ključnu novost. Imajući u vidu Bahtinovu tezu da se čovjek može razumjeti samo u suzvučju sa životima onih koje voli, da ga se pravilno može vidjeti samo kroz oči onih koji njega vole, pokazali smo ne samo Kranjčevića nego i čitavu njegovu obitelj, pa sada njegov život možemo pratiti i kroz oči njegove supruge i tako ga prepoznati i kao privatnu osobu i kao velikog stvaratelja, s druge strane otkrivajući u tome neke detalje bitne za nastanak njegovih velikih djela.
 Ukratko, Kranjčević je trajno suvremeni pjesnik, upravo zato što je velikan. Jer Kranjčevićev rad je samo u prvoj fazi »zakasnjeli romantizam«, dok je još bio na liniji Preradovića, Harambašića, Šenoe. Ali pravi Kranjčević nastupa kada se u svojoj poeziji počinje okretati od romantizma ka ključnim metafizičkim pitanjima.
 • Napisali ste i scenarij za dokumentarac o Kranjčeviću pod naslovom »Pisma Silviju«. Što Vas je motiviralo za tu ideju? 
– Na ideju za dokumentarac došao sam zajedno s divnim ljudima Brankom i Danijelom Riđičkim, koji su realizatori filma. Od prvog trenutka susreta bilo nam je jasno sljedeće: odmaknut ćemo se od klasične dokumentaristike, koja bi stvorila film na način »jedan red mudrih glava, jedan red biografije«. Htjeli smo nešto novo pa smo se odlučili za formu u kojoj bi supruga Ela pisala Silviju pisma kroz svoja sjećanja iz onoga vremena, ja bih mu pisao iz današnjeg vremena, a sam Silvije bi bio most između ta dva vremena. Ideju mi je dalo i to što sam prije, neovisno o ovom projektu, napisao svoje osobno pismo Silviju. Film se zove »Pisma Silviju« između ostalog i zato što smo po prvi put javnosti predstavili cjelokupni arhiv njegove supruge, koja je dragocjeni rudnik izvornih informacija o Silviju.
 • Koje su bile ključne nakane ovoga projekta? 
 – Ono što smo ovim projektom željeli napraviti je ne samo da »osvježenog« Kranjčevića vratimo na mjesto koje mu pripada, nego da njime potaknemo i druge slične projekte, tj. ponudimo izazov stručnoj i kulturnoj javnosti da lavina krene i s drugim velikanima umjetnosti i znanosti jer su baza koju smo u okviru ovoga projekta osmislili i način strukture cijele priče podesni za bilo kojeg velikana. Ukratko, mi smo ponudili izazov: baza Kranjčević je na serveru Nacionalne i sveučilišne knjižnice, kamo i pripada. 
 • Imate li u planu još neke projekte? 
– Osobno bih se sada vratio znanstvenom radu i zaokružio svoje bavljenje Kranjčevićem doktorskim radom o filozofskim i teološkim intencijama Kranjčevićeve poetike. Tako da bi za mene osobno na taj način projekt bio dovršen. Mislim da mi je to i dužnost nakon što smo, zapravo, izvukli na svjetlo dana sve rukopise, da ih se revalorizira iz jedne nove perspektive koja dosad nije bila prisutna, a svim projektima na tome području rado bismo u formi nekakve supervizije bili od koristi čisto zato da se nacionalno blago očuva i dalje razvija.
Gordan Pandža
</div>
<div type="article" n="31">
Moderni čovjek okreće se nostalgiji
Film »Otac i kći« Nizozemca Michaela Dudoka de Wita izazvao je dubok dojam i najčešće se spominje među autorima i publikom nakon petoga dana 15. svjetskoga festivala animiranih filmova u Zagrebu. O tome remek djelu suvremene animacije pripovijeda se kao svojedobno o Dragićevu »Dnevniku« i Gašparovićevoj »Setiemaniji« 
Animatorske velesile Amerika, Kanada i Velika Britanija ipak su se na kraju iskazale svojim izvrsnim ostvarenjima kojima utiru put svjetskoj animaciji. Dakako vodeći je Bill Plymton koji je ove godine došao s najnovijim filmom »Eat« gdje je u otmjeni francuski restoran s četiri stola uspio ubaciti »cijeli jedan svijet«, gramzljiv, pohlepan, proždrljiv, netolerantan, brbljiv, licemjeran, neodgojen, otuđen, ratoboran, pun gladi i zasićenja u isto vrijeme. Težak, dramatičan, poučan film sa sjajnim crtežom i aktualnom tematikom ovaj film je na trenutke brutalan, gotovo gadljiv, a opet tako prepoznatljiv u našoj svakodnevici.
 Iz Amerike je Sheila M. Sofian koja je napravila film »Razgovor s Harisom«, animirani razgovor s jedanaestogodišnjim bosanskim dječakom, useljenikom u SAD. On se prisjeća strahota rata kroz koje je prošao i drame svoje obitelji. Stariji od svojih godina, on zrelo i odlučno komentira situaciju i opravdava svoje stavove. Bojenjem na staklu autorica vizualno prati događanja, što uz dječakov glas još više naglašava tragediju.
 Beskrajno tužan je film »Pas« Britanke Suzie Templeton koja uz pomoć lutaka prikazuje pet minuta mračnog, dickensovskog života dječaka uz oca koji mu je vjerojatno ubio majku, a onda i psa. Kultom smrti bavi se i Meksikanac Rene Castillo u »Down to the Bone«, koji je motive tražio u tradicionalnom meksičkom žalovanju. Kičasti kosturi, koji se u najrazličitijim varijantama pojavljuju u filmu u glinenoj tehnici animacije, napravljeni su u počast Josea Guadalupe Posade, proslavljenog kipara iz prošlog stoljeća.
 Beatrijs Hulskes iz Nizozemske, poznata po svojim perfomansima, ovoga puta bavi se šeširima i borbi s opakom bolešću. U trenutku kada stavi šešir, ona asocira svoju tešku i mukotrpnu borbu s bolešću u kojoj prevladavaju strah, sumnja i nada.
 Koreanka Hyekung Jung, koja je studirala animaciju u Kasselu, predstavlja Njemačku sa svojim fillmom »Sofa«. Ma kako apsurdno zvučalo, ovaj film na duhovit i zabavan način govori o otuđenju i osamljenosti, učmalosti svakodnevnog života dvoje ljudi. S jedne strane sofe muškarac, s druge strane žena s mačkom. Ma koliko bili bliski, oni su udaljeni nekoliko svjetlosnih godina jedno od drugoga,...Svatko od njih bavi se svojim traumama, zanimacijama, frustracijama i očekivanjima, a kada promijene mjesta na sofi, sve je isto, samo s druge strane. Mogli bismo reći da njih dvoje utjelovljuju otuđenu bliskost. 
Bračna otuđenost osjeća se i u filmu »Nož među viljuškama« Alaina Gagnola i Jeana-Loupa Feliciolija, iz Francuske, samo što su ti autori mnogo mračniji i doslovniji u svojim vizijama obiteljskih laži, hladnoće i tišine svakodnevnog života koji se vrti u krug kao unaprijed izgubljena potraga za izgubljenim vremenom. 
 Diego Agudo Pinilla iz Španjolske napravio je »El Aparecido«, izvanredan film o životu i smrti, koji odlikuje majstorski crtež u funkciji pokreta i dramatičnog plesa, na glazbu Manuela de Falle. U kadru je žena koja pleše, njezina crvena suknja i tamna kosa, i njezini pokreti laki, temperamentni, raspusni i raskošni tako da ju »nevidljivi« muškarac u prvo vrijeme ne može slijediti, a kasnije je sve više i više preuzimao inicijativu ,...A vječni ples između života i smrti uvijek isto, tragično, završava, jer smrt kad-tad uspijeva uhvatiti korak sa životom, ma kako ovaj otporan i naoko neuhvatljiv bio.
 Hossein Ziaei uz pomoć najjednostavnijeg i najtežeg sredstva, olovke na papiru, napravio je dojmljiv film o zbunjenosti i zbrkanosti čovjeka. 
 Izraelci su također zapaženi zahvaljujući Uri Kranotu, koji je predstavio film »Avinu Malkenu« o dvoličnosti i ambiciji koja ne preže ni od čega. Ljudi se mole, uvjereni kako će ih to učiniti bezgriješnima i osloboditi im put do neba, iako se ne odriču sebičnosti i isključivosti. Sve kulminira kada započne penjanje prema nebu i na imaginarnim ljestvama započinje tučnjava i uništavanje. Svatko se trudi da onemogući onoga iznad sebe na putu k nebu i oslobodi prolaz za vlastite ambicije. Pri takvom komešanju nitko od njih ne može stići do vrha, osim jednoga, ali...
 Treći hrvatski predstavnik u konkurenciji je Zoran Mudronja s filmom »Uvijek me prekinu kada pišem Gra...«, o čovjeku i cigli koja umije dobro »udarati«. To je samo djelić opsežnog dvodnevnog programa 38 filmova koliko ih je prikazano u konkurenciji posljednjih dvaju dana.
 Ostaje činjenica da se i nakon petog natjecateljskog dana prilično često spominje film »Otac i kći« Nizozemca Michaela Dudoka de Wita, koji je napravio u koprodukciji Nizozemske i Velike Britanije. Film je izazvao dubok dojam kako među festivalskim znalcima, samim autorima tako i među publikom, tako da se kao u vremena Dragićeva »Dnevnika« i Gašparovićeve »Setiemanije« po Zagrebu pripovijeda o tome nesumnjivom remek djelu suvremene animacije. Riječ je o filmu koji je bez kompjutora, uz pomoć ugljena i olovke te digitalnim bojama, savršenim crtežom i besprijekorno izabranom efektnom muzikom savršeno pogodio bilo suvremenog svijeta, sve više okrenutog sentimentalnim sjećanjima, nostalgiji i tradiciji. 
Branka Sömen
</div>
<div type="article" n="32">
Gola jahačica apokalipse u hrvatskoj metropoli
U pozadini ovog konceptualnog čina krije se srednjovjekovna priča o Grofu Leofricu koji obećao da će ukinuti visoke porezne namete stanovnicima Coventryja, ako njegova žena Lady Godiva gradom projaše gola na bijelome konju, želeći je time poniziti. Hoće li se preslik povijesnog događaja koji je osuvremenila Vlasta Delimar jašući naga ulicama Zagreba odraziti na porezni sustav u Hrvatskoj, ili barem na Zakon o doprinosima na umjetničke honorare? 
Bilo je to godine (tisuću) devetsto i treće kad su našu Hrvatsku stigle nesreće, stihovi su pjesme o banu Jelačiću. Gotovo sto godina od opjevane godine nakon Jelačića bana u odori, konceptualna umjetnica Vlasta Delimar projahala je naga na konju ulicama Zagreba na njezinu osobnu sreću, a na zadovoljstvo svih onih koji su je promatrali. To pokazuju fotografije predstavljene na izložbi »Šetnja kao Lady Godiva« u Galeriji proširenih medija u Domu HDLU-a u Zagrebu. Snimci pokazuju »akciju«, »perfomance« ili hrvatski rečeno – događaj koji se zbio 24. srpnja prošle godine kada je naša nadasve ekscentrična umjetnica, jašući razodjevena na konju u kasu i galopu, sablaznila stanovnike hrvatske metropole prolazeći samim njezinim središtem. Akciju je posudbom konja omogućila farma »Almina potkovica« iz Zagreba, a fotografije su snimili Boris Demur, Fredy Fijačko i Mio Vesović.
»Sodoma i Gomora«, reći će jedni gledajući ove fotografije, asocirajući na razvrat od biblijskih vremena. »Sudnji dan«, nadodat će drugi prepoznajući u prizoru viziju propasti svijeta. Bez obzira na sve, »jahačica apokalipse« tog je srpanjskog popodneva odjahala u suton, prolazeći od HNK Masarykovom, Teslinom, Gajevom, Ilicom i Praškom do Umjetničkoga paviljona na Zrinjevcu.
Ovaj sablazni čin, kako bi to na prvi pogled protumačio neupućeni promatrač, oskvrnuće javnog reda i mira u svakodnevnim okolnostima, opravdava objašnjenje da je riječ o umjetničkom projektu. Kakve to ima veze s umjetnošću? – pitat će čitatelj. I to s likovnom? – dvojit će zatim. Umjetnički je to događaj zaustavljen objektivom i tako trajno dokumentiran, a fotografija kao vid likovne umjetnosti danas prijeti tradicionalnim medijima želeći ih istisnuti, nudeći bilježenje konceptualnih događaja kamerom umjesto izražavanja doživljaja kistom, perom i dlijetom. 
U pozadini ovih erotičnih prizora krije se romantična priča o Lady Godivi, engleskoj plemkinji i ženi grofa Leofrica koja je sredinom 11. stoljeća živjela u Coventryju. To je jedna od najljepših pripovijesti o moralnoj, duhovnoj i intelektualnoj snazi žene nad iracionalnom, nasilnom i fizičkom superiornošću muškarca. Lady Godiva bila je žena dubokog uma i širokog srca i dobrotvorka niza samostana. Grof Leofric obećao je da će ukinuti visoke porezne namete stanovnicima Coventryja, ako mu žena gradom projaše gola na bijelome konju, želeći je time poniziti. Hoće li se preslik povijesnog događaja koji je osuvremenila Vlasta Delimar, jašući naga ulicama Zagreba, odraziti na porezni sustav u Hrvatskoj ili barem na Zakon o doprinosima na umjetničke honorare? Ili će samo izazvati suprotnu reakciju i poniziti umjetnicu kao ženu?
Nasuprot tome, nagost Lady Godive bila je i ostala obredno razodijevanje kojeg žena nije osjetila kao poniženje i nelagodu, već kao moralnu obvezu prema svojim sugrađanima, koji su svjesni njezine žrtve zatvorili vrata svojih domova i oborili pogled pred nagim tijelom svoje dobrotvorke. 
Jašući razodjevena kroz grad, Vlasta Delimar namjeravala je zapravo snažnim dojmom koji prizor ostavlja probuditi ustajalu kreativnost i približiti Hrvatsku svjetskim umjetničkim trendovima, što joj je u cijelosti uspjelo. Ako smo po ičemu tako bliski svijetu, onda smo to u konceptualnoj umjetnosti koja ruši ustaljene društvene norme što pokazuje i ova izložba. Umjetnica je ovim simboličnim činom, ogorčena nepravdama u društvu, upozorila na potrebu dostojanstva pojedinca u njemu. 
»Šetnja kao Lady Godiva« jednostavna je, jasna i uzvišena poruka koja upućuje na kulturnu ustajalost na ovome prostoru, naglašenu ratom i neimaštinom, što je duhovni i materijalni namet u kojem je Vlasta Delimar uočila analogiju s nametima srednjovjekovlja. Ponovljena skandalozna gesta engleske dame iz visokog staleža otvoren je poziv umjetnice na razmišljanje i apel za spas od kulturne katastrofe. Sam čin razodijevanja, izlaganja intimnog na javnome mjestu, simbolika je sa značenjem, kodovima i porukama koja se može iščitavati na više razina, od nastranog ekshibicionizma do uzvišenog protesta. 
Radi se o projektu koji je lani privukao značajnu pozornost javnosti i podigao poprilično medijske prašine, a umjetnici priskrbio probleme sa zakonom i javnim čudoređem. Vlasta Delimar u našim je okvirima već poznata po razodijevanju. Prve sklonosti k razbijanju društvenih normi iskazala je 1968. spaljivanjem grudnjaka, kada je sve počelo, a do kuda je doguralo, vidljivo je iz priloženog. Ostaje nam zapitati se: do kamo će sve to stići? O tome možemo samo nagađati.
– Moja šetnja gradom na konju samo je nastavak cikličkog ponavljanja ljudske egzistencije u traženju smisla. Kada jahač dobro ne vidi, tada konj upravlja, jer samo on može proći nekažnjeno kroz vrata tajne, nedostupne razumu – poručuje ovom izložbom umjetnica. Kako se u pozadini ovakve umjetnosti krije priča, ostaje nam zapitati se, koliko konceptualna umjetnost posuđuje od sociologije, koliko duguje psihologiji, a koliko sve to vraća literaturi?
Vlasta Tolić
</div>
<div type="article" n="33">
Kožarićev atelijer kao sidro documente
»Kožarićevo djelo jedno je od najvažnijih u povijesti poslijeratne skulpture. Možete povezati mnoge suvremene kiparske prakse, možete razmišljati o mnogim umjetnicima, no ne bih ga ni s kim mogao uspoređivati. On je doista uspostavio potpuno drugačiji način razumijevanja značenja nekog objekta, a osobito poimanja tijela skulpture«, tvrdi za »Vjesnik« Carlos Basualdo, jedan od selektora Documente 11
Newyorški pjesnik, kritičar i kustos argentinskog podrijetla Carlos Basualdo, 2000. godine u ljubljanskoj Modernoj galeriji bavio se idejom vrijednosti u suvremenoj umjetnosti i priredio izložbu pod nazivom »Bezvrijedno/Neprocjenjivo«. Ljubljanski kustosi upoznali su ga tada s djelom Ivana Kožarića i u istom trenutku dogodila se ljubav na prvi pogled. Taj temperamentni Argentinac koji često citira Borgesa, zaslužan je naime za Kožarićev »preneseni atelijer« u staroj kasselskoj pivnici. Oduševljen projektom Antuna Maračića, koji je 1993. »deložirao« Kožarića iz njegova atelijera u zagrebačkoj Medulićevoj ulici i radni mu prostor zamjenio Galerijom »Zvonimir«, Basualdo je odlučio ponoviti postupak u mnogo širim zemljopisnim koordinatama.
 U svojoj biografiji Basualdo niže sjajne projekte, izložbe, publikacije i predgovore u katalozima relevantnih svjetskih umjetnika. Kao jedan od selektora Documente, predstavlja se kao glavni kustos Wexner centra, koordinator kustoskog programa Apex u New Yorku, kao član nekoliko uglednih žirija te stalni suradnik časopisa Artforum i Art Nexus. U slučaju našeg umjetnika vrlo je zanimljiv podatak da je zajedno s Hansom Ulrichom Obristom (kustosom Kožarićeve izložbe u Muzeju Moderne umjetnosti grada Pariza) 1998. utemeljio on-line forum za rasprave o temama koje se tiču kustoske prakse. Premda su u danima oko otvorenja Documente Enwezorovi pomoćnici bili neopisivo zaposleni, kada je čuo da mu pitanja dolaze iz zemlje njegova miljenika, Carlos je spremno pristao na razgovor.
• Kada ste se susreli s Kožarićevim djelom i kako vrednujete njegov opus? 
– S Ivanovim djelom susreo sam se u trenutku kad mi se pružila sjajna prilika u Modernoj galeriji u Ljubljani gdje sam radio izložbu »Bezvrijedno/Neprocjenjivo« – kaže Carlos Basualdo. – Tada me je poptuno obuzeo entuzijazam da ostvarimo suradnju na bilo koji način. Oduševila su me njegova djela i umjetnički postupak. Razgovarajući s Enwezorom o Dokumenti, rekao sam mu da želim raditi s Ivanom, s kojim sam od tada održavao kontakt. Iznimno smo ponosni da njegovo djelo možemo ovdje predstaviti jer smatram kako je Kožarićevo djelo jedno od najvažnijih u povijesti poslijeratne skulpture. Drago mi je što ovdje predstavljamo taj opus u svoj složenosti njegova atelijera. 
 • Zašto Kožarića smatrate jednim od najvažnijih kipara u povijesti poslijeratne skulpture?
– Način na koji Ivan promišlja skulpturu, a govorim o zadnjih tridesetak godina, nevjerojatno je radikalan. Osim toga, postavlja toliko odsudnih pitanja koja su danas iznimno važna, posebice mladim ljudima. Možete povezati mnoge suvremene kiparske prakse, možete razmišljati o mnogim umjetnicima, no ne bih ga ni s kim mogao uspoređivati. On je doista uspostavio potpuno drugačiji način razumijevanja značenja nekog objekta, a osobito poimanja tijela skulpture.
 • Kada govorite o utjecajima, kako tumačite tu iznimnu mladalačku energiju i idejno bogatstvo Ivana Kožarića? Izgleda da je naš 82-godišnji kipar zapravo mladić umjetnosti? 
– Naravno, on je istodobno i mlad i star. On je zapravo mudar i mlad umjetnik. Njegov je rad nevjerojatno svjež, no ne radi se samo o spontanosti jer on radi vrlo precizno i pažljivo. Svojim je radom pokazao što suvremena skulptura znači i upravo ćemo njemu ovdje posvetiti iznimnu pozornost.
 • Spominjete često Borgesa u predgovorima i često se pozivate na njegove misli i stihove. Uočavate li možda neku tajnu vezu između svojega omiljenog pjesnika i našeg umjetnika?
– Mogu sa sigurnošću reći kako postoje očite veze između velikog argentinskog pjesnika i konceptualne scene u Hrvatskoj sedamdesetih godina. No, moram vas upozoriti da su mnogo sličnije koncepcije političkih pozicija vaše zemlje i nekih južnoameričkih država. To sam odčitao na djelima iz tog razdoblja. Premda postoje neke razlike u jeziku ili poetikama »naših« i »vaših« umjetnika, postoje također i sličnosti u problemima na koje oni upućuju ili, naprotiv, prešućuju. Bio sam iznenađen kada sam to otkrio, no ubrzo sam se navikao kada sam počeo češće raditi s umjetnicima iz vašeg područja koje se smatra provincijom. 
 • Znači li to da će se i umjetnici s takozvane periferije napokon početi uvažavati u povijesti suvremene umjetnosti?
– Premda smo svjesni da se u umjetnost uvijek umiješa politika i odvuče nas s estetskog područja, ipak mi je bilo nerazumljivo kako to da se jedan velik dio Europe smatra periferijom. Upravo smo suprotno htjeli postići na Documenti 11. Namjeravali smo ponovo pročitati tradiciju umjetničke prakse koja je bila pod dominacijom zapadne perspektive. Čini mi se da smo ipak uspjeli periferiju približiti središtu, tako da ni središte ni periferija više nikada neće biti ono što su nekada bili, a kamoli u istom odnosu.
 • Na kraju, kako se po Vašem mišljenju Kožarićev atelijer uklapa u kontekst 11. Documente?
– Kožarić je jedna od polazišnih točaka Documente. Smatram da je njegov atelijer jedna od najvažnijih izložaba u njezinom sklopu. On će se još vraćati u Kassel i raditi u njemu, što to iznimno umjetničko djelo čini živim, nezavršenim, trajnim projektom. Taj projekt zapravo je »sidro« svekolike izložbe jer zauzima ne samo važno mjesto na ovogodišnjoj Documenti, nego i važan prostor u našem promišljanju koncepcije te izložbe.
Renata Margaretić Urlić
</div>
<div type="article" n="34">
Zbirka Gvozdanović - zaboravljeni biser Zagreba
Nakon mnogo godina Muzej za umjetnost i obrt u suradnji s gradom Zagrebom pokreće akciju obnove najljepše ambijentalne zbirke grada Zagreba – gornjogradske građanske Palače Gvozdanović. Hoće li grad smoći financijske snage za obnovu prostora što svjedoči visoku kulturu stanovanja 19. stoljeća?
Sudbine brojnih vrijednih donacija Zagrebu nalik su onomu čovjeku što je čekao
 – sreću! Naime, potpuno su neizvjesne, prepuštene stihiji, samovolji gradskih institucija i zubu vremena. Hoće li grad Zagreb smoći novčane snage obnoviti najljepši ambijentalni prostor što svjedoči najvišu kulturu stanovanja u 19. stoljeću – gornjogradsku građansku palaču Gvozdanović u Visokoj ulici? Podsjetimo, bivša vlasnica Anka Gvozdanović (1887.–1968.), supruga suca i posjednika Dragutina Gvozdanovića (1851.– 1926.), pripadnika staroga žumberačkog roda, još je za života 1966. darovala stan s cjelokupnim inventarom gradu Zagrebu koji ga 1967. predaje na upravljanje Muzeju za umjetnost i obrt. Palača je bila poznata po tome što su u njoj snimane brojne tv serije, od kojih je muzej svaku uplaćenu kunu namijenio za održavanje palače. No, skromna sredstva i dotrajalo stanje objekta uzrokovali su da je palača zatvorena za javnost 1997. godine.
 Danas su, napokon, nakon mnogih godina u tome zapuštenom prostoru započeli radovi na obnovi. Popravljen je krov, a u tijeku su sondažna istraživanja. No, do obnove je dalek put jer treba izmijeniti potpuno dotrajale električne i vodovodne instalacije, etapno urediti reprezentativne salone, zapuštene vratnice, te restaurirati raskošan namještaj. Od grada Zagreba za tekuća održavanja palače prvi put je Muzej ove godine dobio 90.000 kuna, no cjelovita restauracija, prema predviđanjima, stajala bi oko tri i pol milijuna kuna. Ako bi se taj novac namaknuo, obnova palače trajala bi između dvije do tri godine. Pitanje je može li grad Zagreb sam isfinancirati zahtjevan projekt ili će biti potrebna i pomoć sponzora? 
 Dok je palača bila otvorena za javnost, imala je oko tisuću petsto do dvije tisuće posjetitelja godišnje, pa su i ta sredstva trošena za održavanje zgrade. Za palaču se danas brine bibliotekarka Muzeja za umjetnost i obrt Silvija Brkić, koja i živi u tome prostoru i održava zbirku. Upravo MUO danas pokreće veliku akciju potpune obnove palače koja ne bi služila samo za užitak posjetiteljima, već bi se u njoj mogli održavati i koncerti i recitali. U tome su se smislu nedavno susreli predstavnici muzeja, grada i Gradske skupštine, ne bi li zajednički dogovorili kako financirati popravak palače za koju je pripremljen stručni elaborat o obnovi. Nakon što je razgledao palaču, dogradonačelnik Milan Bandić obećao je da će grad pronaći sredstva da se obnovi ova »kulturna izvrsnost«, dakako, u suradnji sa strukom.
 Zgrada palače, valja reći, sagrađena je još početkom 19. stoljeća, od čega je istočno krilo s pročeljem na Visoku ulicu dogradnja s kraja trećega desetljeća 20. stoljeća. Stambene prostorije sačuvane su danas u svim detaljima kakvi su bili za života vlasnice, te je riječ o jedinstvenoj zbirci i u europskim okvirima. Namještene su i opremljene u duhu historicističkih stilova druge polovice 19. stoljeća, ali su u njihovu uređenju našle odraza i sitne »intervencije« iz 20. stoljeća.
A kakvim (ambijentalnim) vrijednostima je riječ? U reprezentativni prostor prvoga kata palače ulazi se kroz predsoblje opremljeno namještajem u stilu neorenesanse, koji je izrađen u Veneciji krajem 19. stoljeća. Na zidovima je nekoliko bakropisa Mencija Clementa Crnčića. U zapadnome krilu, koje se pogledom otvara prema zelenilu Tuškanca, smještan je niz salona, od kojih je svaki uređen u drugome stilu. 
U Plavome salonu oprema je karakterističan primjer simultanog preplitanja historicističkih stilova u kojem se oblikovanje namještaja inspirira elementima rokoko i stila Louis XVI. Glavni naglasak prostoru daje salonska garnitura od bijelo lakiranog i pozlaćenog drva presvučena modrim brokatom. Prostor diše sa slikama »Seljanka« A. Zuccara te djelima Nikole Mašića »Vodonoša«, »Cvijeće u vazi« i »Djevojčica«.
 Obilježja ampirskog stila, pak, prevladavaju Crvenim salonom sa salonskom garniturom od crvenkastosmeđeg furniranog drva s metalnim aplikacijama, presvučena tamnocrvenim damastom. Strop resi venecijanski stakleni luster s konca 19. stoljeća. Crni salon dobio je naziv po namještaju od crnog ulaštenog drva inkrustriranog metalom i sedefom, a izvedenom u stilu »second empirea«.
 Na zidu se nalazi portret Anke Gvozdanović, rad Sonje Kovačić–Tajčević iz 1918. Uz tu je prostoriju smještena i spavaća soba opremljena namještajem od lakiranog i rezbarenog drva, višebojno oslikanog pompejanskim motivima, s karakterističnim stilskim oznakama neorenesanse. Pripadni toaletni stolić sa zrcalom drapiran je tkaninom iz doba secesije, a na njemu je smještena garnitura za toaletu od srebra i stakla izrađena u Beču krajem 19. stoljeća. 
 Između Plavog salona i blagovaonice je međuprostor opremljen namještajem u stilu neorenesanse i ukrašen pladnjevima od kamenine, među kojima su proizvodi tvornice Schütz iz Celja. Iz toga prolaza ulazi se u reprezentativnu blagovaonicu s namještajem od crno ulaštene hrastovine iz prve četvrti 20. stoljeća. U vitrinama je smješteno obilje predmeta za svakodnevnu uporabu. Uz slike austrijskog, odnosno, njemačkog akademizma, ponovno su tu djela Nikole Mašića »Pastir« i dvije »Mrtve prirode« s lovačkim motivima,te slika »Divlja patka« Ljube Babića.
 Prostor blagovaonice spaja zapadno i istočno krilo zgrade. Iz njega se ulazi u Zeleni salon u kojem se nalazi neobarokna salonska garnitura iz 60-ih godina 19. stoljeća. Izvedena je od ulaštenog, djelomično rezbarenog drva i presvučena zelenim damastom. Svom raskoši odiše reprezentativna plesna dvorana što se nalazi u dograđenom istočnom krilu zgrade. Tu su se nekoć uz plesove održavali i koncerti i drugi društveni skupovi. Opremi toga prostora glavni naglasak daje salonska garnitura od pozlaćena drva, presvučena tamnozelenim baršunom, a njeni oblici nadahnuti su neoklasicističkim stilskim uzorima. Na zidu su portreti bivših vlasnika Anke i Dragutina Gvozdanovića, rad Sonje Kovačić–Tajčević.
 U prostor je smještena mramorna figuralna kompozicija »Amor i psiha«, umanjena replika Canovina djela. S dvorišne strane krila zgrade povezuje ustakljena veranda s primjercima namještaja iz druge polovice 19. stoljeća. Na posljetku, valja spomenuti raskošan vrt, što bi nakon obnove palače također mogao poslužiti u raznovrsne kulturne svrhe.
Marina Tenžera
</div>
</div>

<div type="part" n="7">
<head>Sport</head>
<div type="article" n="35">
Brighton se ne može mjeriti sa Copacabanom
Sve je dobro postavio engleski izbornik Sven Goran Eriksson, osim što nije mislio na razigranost i nestašnost brazilskih igrača koji su u dubini duše uvijek mališani koji se znaju zaigrati s loptom. I poslati je kamo treba protivno svim zakonima fizike. Ironično, jer je zakon fizike i postavio Englez Newton. 
U sedmom pohodu na polufinale svjetskih prvenstava Engleze je zaustavila jednostavna i najbitnija činjenica – nisu imali igru
SHIZUOKA
 – Ronaldinhova dječačka zabava s loptom bila je dovoljna Brazilu da zaustavi engleski (ipak parni) stroj i da četverostruki svjetski prvak najozbiljnije najavi kandidaturu za – peti naslov. U dvoboju četvrtfinala SP Brazilci su pobijedili Engleze 2-1 (1-1) i plasirali se u polufinale u kojem će se ogledati sa Turskom. Jedan prodor kroz srce engleskog srednjeg reda i asistencija poput nekada Zica, te slobodan udarac s tridesetak metara debelo iskosa s desne strane, izveden kao što je prije izvodio Socrates, mladom su Ronaldinhu su bili dovoljni da svojoj momčadi donese pobjedu.
No, zaigrao se mali Ronaldo s loptom, pa je poput mališana na plaži, suparniku postavio nogu i zaradio isključenje. Dijete koje je samo razvalilo Engleze zaslužuje epitet igrača četvrtfinalne utakmice Brazila i Engleske, koliko god napravilo nesportski potez koji je njegovu momčad mogao koštati. Sjajan, ali i razmažen taj Ronaldinho.
Sve je Šveđanin Sven Goran Eriksson pomno isplanirao i izračunao. Pojačao je obranu pomicanjem srednjeg reda prema natrag, odlično je čuvao Rivalda i Ronalda, uzdao se u povremene dugačke lopte prema Heskeyu i Owenu. Sve je dobro postavio, osim što nije mislio na razigranost i nestašnost brazilskih igrača koji su u dubini duše uvijek mališani koji se znaju zaigrati s loptom. I poslati je kamo treba protivno svim zakonima fizike. Ironično, jer je zakon fizike i postavio Englez Newton. Ronaldinho se poigrao sa fizikalnim zakonitostima i napravio od Davida Seamana, jednog od najboljih svjetskih vratara – klaunom.
Nakon Seamanove krive procjene Ronaldinhove lopte, engleska je momčad izgledala poput parnog stroja Engleza Watta.
I sedmi pokušaj Engleza da se iz četvrtfinala dokopaju polufinala na SP opet je propao. Nikad Englezi s toliko optimizma nisu čekali četvrtfinale. Vjerujući u Erikssonovu momčad, nacija je već maštala o finalu protiv Njemačke. Iako je pred Owenom i društvom stajao Brazil. Englezi su svoj optimizam temeljili na rezultatu, a možda su trebali malo i analizirati. Englezi su imali igrača više od 30 minuta i nisu mogli natjerati Brazilce na obranu. Dakle, nedostajalo je ono osnovno – igra.
I u utakmici osmine finala protiv Danske (3-0) vidjelo se da Englezi – nemaju igru. Uistinu, 3-0 glatka i glasna pobjeda protiv Danske uskovitlala je toliko engleske ambicije da nitko nije postavio pitanje otkuda Dancima petnaestak udaraca na gol, otkuda Seamanovih desetak bravuroznih intervencija u toj »lako dobivenoj utakmici«. Danci su igrali odlično protiv Engleza, a izgubili su sa 0-3. No, sad je jasno i Englezima što se zbivalo. Danskoj je tada odmogao njen vratar Sorensen, a pomogao je Englezima da sa tri brzopotena gola zaborave da nemaju ni kvalitetan srednji red ni kvalitetne alternative u igri kada suparnik uzme loptu i inicijativu. Brazilci imaju ono što Englezi nikad neće steći – maštovitost – i to je presudilo u Shizuoki.
Englezi su imali svoju šansu, stvarnu i prekrasnu. I Brazilci znaju pogriješiti poput pravih početnika. Onako kako je Lucio servirao loptu Owenu za egzekuciju i englesko vodstvo graniči sa čudom. To što je napravio Lucio ne bi učinio ni najkorumpiraniji obrambeni igrač.
Englezima su tad jedino trebali smiriti utakmicu i tako završiti. Smirili su igru do zadnjih tridesetak sekundi poluvremena. Onda je najprije Beckham u jednom duelu čuvao noge i izgubio loptu, da bi potom Scholes loptu prodao Ronaldinhu na 60 metara od gola. A to je Brazilcima dovoljno. Razrijeđen srednji red i nepostavljena obrana bila je dovoljna da Ronaldinho i Rivaldo pokažu zašto su tako skupocjeni. Ronaldinho je driblajući i pretrčavajući ostavljao Engleze iza sebe, Rivaldo se izvukao na stranu i čekao loptu. Kratka lopta u prostor ispred Rivalda (ne iza, ne u noge, nego metar ispred) i gotovo!
Izjednačenje je Brazilcima dalo novu snagu i opet se Ronaldinho zaigrao, kad je pucao slobodni udarac iz »zone sumraka«. Seaman je sličan gol, gotovo s centra igrališta primio prije koju godinu u svom Arsenalu u finalu Kupa kupova protiv Zaragoze. Tada je krvnik bio Naybeth. Skočnost Seamana od tada se nije popravila, naprotiv. Sa svojih 39 godina brani odlično, ali na iskustvo, bez potrebne skočnosti i gipkosti. Ronaldinho je probao, rizik nije bio velik. Probao je i Seaman, ali je uspio loptu samo ispratiti pogledom.
Englezi ni onda nisu promijenili igru. Pa čak i kad je nepromišljeni Ronaldinho sam sebe poslao u svlačionicu. Mnogi su pitali Erikssona gdje mu je McManaman, pogotovo nakon ozljede Gerrarda. Srednji red, s Buttom i Scholesom nije kadar dodati pravu loptu Owenu ili kamoli još bržem Heskeyu. Današnji nogomet prometnuo se u borbu za prostor. Imati loptu ili prostor jednako je bitno. Imati loptu bez prostora je kao i da nema lopte. Englezi to nisu shvatili, a Beckhamovi centaršuti, iako opasni, ne koriste kad se šalju u gomilu kakva je bila ispred brazilskog vratara Marcosa. Izmoreni Englezi i s igračem više loptu nisu imali, a kada bi je nakratko osvojili, nisu imali prostor gdje bi je uputili.
Brazil je odigrao bolje nego protiv Belgije, bolje nego u skupini, ali čini se da Scolarijeva momčad još nije rekla zadnju riječ. U desetak bravuroznih brazilskih tehničara još se krije rezerva koja rješava pobjednika. Svaki put bljesne netko drugi bljesne, jednom Ronaldo, pa Rivaldo, sad Ronaldinho... U izmjeni točnih lopti Brazilci kao da traže najraspoloženijeg igrača. Onda se jedan dosjeti onoga što je nekada radio na plaži...
Da, na plaži u Brightonu nikad se nisu rađali nogometaši kao na pijesku Copacabane.
Andrija Kačić-Karlin
</div>
<div type="article" n="36">
Korejcima opet pomogli suci
Južna se Koreja plasirala u polufinale pobjedom 5-3 (0-0, 0-0) protiv Španjolske nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca
GWANGJU, 22. lipnja
 – Kako najlakše doći do polufinala svjetskog nogometnog prvenstva? Jednostavno, izgradite nekoliko stadiona, izlobirate se za suorganizaciju SP i stvar je riješena. Upravo se to događa Južnoj Koreji na ovogodišnjem prvenstvu. Nakon što su u osmini finala svladali Italiju nakon obilne pomoći suca, slično se ponovilo i u četvrtfinalu protiv Španjolske. Korejci su ušli u polufinale s 5-3 (0-0, 0-0) nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.
Iako u 120 minuta nije bilo pogodaka, to ne znači da se mreže nisu tresle. Španjolcima su poništena dva pogotka, a niti za jednog se ne može reći da je opravdano poništen. Prvi je mrežu Woon-Jae Leeja pogodio Ruben Baraja u 49. minuti, ali u toj je akciji egipatski sudac Gandour vidio guranje španjolskih igrača i dosudio prekršaj u napadu. I dok se još mogu pronaći razlozi za tu odluku, za poništenje pogotka Morientesa u 92. minuti (što bi, dakle, bio »zlatni gol«), nije bilo nikakvog razloga.
Joaquin je prošao po desnoj strani španjolskog napada, te točnim centaršutom pogodio Fernanda Morientesa »u trepavicu«, a ovaj je spustio loptu u mrežu. Slavlje Španjolaca zaustavio je pomoćni sudac Michael Ragoonath s Trinidada, koji je signalizirao da je Joaquin prije centaršuta s loptom prešao gol-crtu, no sigurno nije bio u pravu. Isto kao što nije bio u pravu niti u nekoliko navrata kada je signalizirao zaleđe Španjolaca.
I osim tih poništenih pogodaka, Španjolci su imali još nekoliko izglednih prilika za zgoditak. No, pokušaji De Pedra, Joaquina i Valerona iz daljine nisu bili dovoljno precizni, dok je Morientes u 100. minuti iz okreta pogodio vratnicu. Korejci su, pak, u 120 minuta uputili tek dva udarca u okvir vratiju. U 67. minuti istaknuo se Casillas odličnom obranom Parkova udarca s pet metara, a u 90. je minuti uhvatio solidan udarac C. Leeja.
Prilikom izvođenja kaznenih udaraca Casillas se nije istaknuo kao u dvoboju protiv Irske, kada je u raspucavanju zaustavio dva udarca, već je svih pet Korejaca bilo uspješno, dok je u španjolskim redovima pogriješio – najmlađi. Dvadesetgodišnji Joaquin Sanchez bio je najbolji igrač tijekom 120 minuta, ali upravo je njegov udarac obranio Woon-Jae Lee i tako postao novi korejski junak.
 l World Cup stadion
JUŽNA KOREJA – ŠPANJOLSKA 5-3 (0-0, 0-0)
JUŽNA KOREJA: W. Lee – T. Kim (od 90. Hwang), J. Choi, Hong – Song, N. Kim (od 32. E. Lee), Yoo (od 61. C. Lee), Y. Lee – Park, Seol; Ahn.
ŠPANJOLSKA: Casillas – Puyol, Hierro, Nadal, Romero – Joaquin, Helguera (od 93. Xavi), Baraja, De Pedro (od 70. Mendieta) – Morientes, Valeron (od 80. Luis Enrique)
SUDAC: Gandour (Egipat). GLEDATELJA: 42.114
JEDANAESTERCI: 1-0 Hwang, 1-1 Hierro, 2-1 Park, 2-2 Baraja, 3-2 Seol, 3-3 Xavi, 4-3 Ahn, Joaquin – W. Lee obranio, 5-3 Hong.
ŽUTI KARTONI: Yoo, De Pedro, Morientes
IGRAČ UTAKMICE: Woon-Jae LEE Z. M.
</div>
<div type="article" n="37">
Seaman: Žao mi je navijača, a ne nas
Nakon utakmice Ronaldinho je rekao da je baš želio pucati na Seamanova vrata.
– Gledao sam gdje je Seaman, vidio sam da se sprema izaći van. Morao sam probati, morao...
Za svoje je isključenje rekao:
– Jako sam razočaran, bio sam na terenu i samo sam igrao. Nisam namjerno udario Millsa, i on tako misli. Dobio sam crveni karton, iako ga nisam zaslužio. Odluka je prestroga. Nadam se da će to odgovorni ljudi vidjeti i da će mi dopustiti igrati u polufinalu. Igrat ću sigurno, i oni koji su na klupi i oni na tribinama, svi igraju s nama!
Danny Mills je pak izjavio:
– Ronaldinho me udario, možda nije namjerno, ali treba paziti. Drugi nas je pogodak ubio, nismo mogli doći sebi. Žao mi je Seamana, njemu je sada najteže.
Davis Seaman je rekao samo jednu rečenicu:
– Žao mi je samo naših navijača, ne nas.
Rivaldo je kazao:
– Nakon isključenja Ronaldinha, pokazali smo da znamo igrati i dobru obranu. Mislim da još nismo favoriti prvenstva. No, ovako je najbolje, igrati i živjeti samo za sljedeću utakmicu.
Sven Goran Eriksson čestitao je Brazilu:
– To je odlična momčad, želim Brazilu da dođe do finala i trijumfira. Mi smo igrali veoma dobro, koliko se to može protiv Brazila. Pogotke smo primili u najnezgodnije vrijeme. Žao mi je tek što s igračem više nismo bolje igrali, ali već su igrači bili umorni i nestrpljivi pa su uporno pokušavali nešto učiniti nabacivanjima. Brazil zna stati na loptu i otupjeti pritisak. Nitko tako dobro ne zadržava loptu kao Brazil. Ipak, mislim da smo na ovom prvenstvu igrali odlično, u skupini s Argentinom, Nigerijom i Švedskom bili smo odlični, u osmini finala s Danskom veoma dobri i sada smo odigrali odlično poluvrijeme protiv Brazila. Engleska je momčad veoma mlada i njezin će zenit biti na sljedećem SP.
Brazilski izbornik Luiz Felipe Scolari morao je odgovoriti na pitanje zašto je Brazil igrao tako defanzivno:
– S igračem manje nemate puno izbora, a i u dobroj obrani leži tajna dobrog napada. Nekad na treningu prva postava igra s igračem manje protiv pričuva. Učim igrače da se čovjek manje može nadoknaditi dobrim dodavanjem i izmjenom mjesta. Oduševljen sam borbenim duhom mojih igrača. Iz utakmice u utakmicu igramo sve bolje. No, svi možemo još bolje raditi svoj posao. (A. K. K.)
</div>
<div type="article" n="38">
Kim Milton-Nielsen: Sudac ponajprije mora vjerovati sam sebi
»Prvo poluvrijeme koje su odigrali Argentinci i Englezi prije četiri godine na SP, bio je najbolji nogomet kojeg sam ikada vidio. Takva brzina, načini kako su postizani golovi, nevjerojatna borbenost... bila je to nogometna fantazija. Kad sam gledao snimku utakmice, čak sam se sam sebi počeo diviti« / »Kad je na utakmici Jugoslavija-Hrvatska u Beogradu na stadionu nestalo struje, razgovarao sam s trenerom Blaževićem i nogometašima Bobanom i Asanovićem. Svi su mi rekli da žele odigrati utakmicu i da će poštovati moju odluku. Tek su dodali da žele pobijediti i da im nipošto nije do prekida. Hrabro i sportski. Od tada uvijek želim sreću vašoj reprezentaciji, pomogli su mi tada vaši igrači u toj situaciji. Bili su pravi sportaši i vrhunska gospoda«, kaže Milton-Nilsen
Predsjednik Fife, Sepp Blatter u jednom se razgovoru s talijanskim novinarima obrušio na suce Svjetskog prvenstva, rekavši da su dosad donijeli 4000 krivih odluka. S druge strane, Fifin je Sudački odbor suce uzeo u zaštitu, naglašavajući »kako je možda bilo pogrešaka, ali da je suđenje u cijelosti bilo dobro«. Razlike u stavovima oko suđenja potenciraju se od imena do imena, no kod jednog suca svi se slažu – posao obavlja besprijekorno.
Kim Milton-Nielsen, 42-godišnji sudac iz Danske i dobar poznanik, slovi kao jedan od najboljih svjetskih sudaca. Štoviše, jedan je od sudaca za »posebne, najteže zadatke«. Tako je na prošlom SP u Francuskoj sudio dvoboj Argentinaca i Engleza, a nama je ostao posebno u sjećanju iz beogradske utakmice Hrvatske i Jugoslavije, kada je na stadionu, sredinom drugog poluvremena, nestalo struje.
U razgovoru za »Vjesnik«, Milton-Nielsen pokušao je objasniti kako on gleda na arbitražu tijekom dosadašnjeg dijela svjetske smotre.
– Većina utakmica nije teška za suditi, nema većih problema, igrači su korektni, nema velikog pritiska i tu nitko ni ne primjećuje da je sve na najvišoj razini, poglavito suđenje. Problemi su u utakmicama s većim nabojem, u drugoj fazi natjecanja ili u posljednjim utakmicama u skupinama, kad detalj odlučuje koja će momčad ići dalje. U takvim utakmicama igrači postavljaju pitanje za svaki aut, korner, slobodan udarac, a o 11-ercima i kartonima ne govorimo. Igrači znaju praviti pritisak na suce. Mi to znamo, a kako se tko postavi u takvim utakmicama, njegova je stvar. Mislim da se u takvim težim utakmicama znam postaviti i ne mogu reći da imam nekih većih problema.
 • Je li vam ikada došlo da promijenite svoju odluku ili da ste zažalili zbog neke odluke?
– Vjerujte mi nikad. Baš nikad! U trenutku kad nešto dosuđujete, to radite u tom trenutku. I sudite ono po ste percipirali, ništa drugo. Ako sam to tako vidio, a imam povjerenja u sebe, onda to tako i sudim. Naravno da i ja nekad pogriješim, ali ja sam to u datom trenutku tako vidio i na osnovu viđenog i presudio. Ne radi mi savjest nakon toga. Nema tu posebne priče, sudite ono što vidite, što osjetite. Ako u tom trenu analizirate sebe, nikad nećete dobro suditi. Mi suci nemamo vremena čekati, ne možemo suditi korner ili 11-erac nakon tri minute. To mora biti u istoj sekundi. Sudac mora sebi vjerovati, mora biti maksimalno koncentriran u svakom trenutku, jer samo tako procjene mogu biti većinom točne.
 • Kako biste procijenili razliku u suđenju na ovom SP i onom prije četiri godine?
– Čini mi se da su pooštreni kriteriji još iz Francuske pomogli sucima da ove godine u Japanu i Južnoj Koreji nema toliko oštrih prekršaja, ni učestalih prigovora. Prigovori se javljaju, istina, nakon utakmica, ali za vrijeme igre nema tolikih pritisaka na suce. Očito je da je igra blaža, da lagano nestaju najteži prekršaji. Mislim da suđenje i ponašanje igrača na terenu ide u željenom pravcu.
 • Smatrate li da je »akcija protiv simuliranja« dala rezultate?
– Nama je sugerirano da se simuliranjem posebno zabavimo. Mi suci pratimo nogomet, znamo koji su igrači, recimo to tako, čisti u svom sportskom ophođenju, kao što znamo i koji su igrači skloni ekshibicijama, simulacijama, trikovima. Dakle, posebno pratimo one koji su skloni simuliranju. S ovom akcijom smo upozoreni svi, igrači, suci, pa i novinari. Simuliranja i dalje ima, ali ima i kazni zbog toga. Dakako, ima mogućnosti pogreške, ali ne može se poreći da je simulacija, posebno u kaznenim prostorima, sve manje. Igrači se boje žutih kartona. I to je dobro.
 • Što vi suci radite ovdje kad ne sudite?
– Smješteni smo u vrhunskom hotelu, malo u izolaciji, nedaleko Tokyja. Što bismo radili – gledamo utakmice, istina, ja ih ne gledam previše, jer 24 sata nogometa dnevno može biti zamorno. Volim na utakmici biti odmoren, suditi čiste glave. Sudac mora biti pripremljen i neopterećen za tih 90 ili više minuta. Odemo jednom tjedno u Tokyo u »shopping«. Najviše vremena razgovaramo međudobno, razmjenjujemo iskustva.
 • Očekujete li da ćete suditi finalnu utakmicu? Imate veliku šansu, jer vaše reprezentacije tamo neće biti.
– Svakome je želja suditi finalnu utakmicu prvenstva, ali time se ne isplati opterećivati. Velika je čast suditi finale u Yokohami, no svaka utakmica u završnom dijelu prvenstva je veliko priznanje. I može biti teža za suđenje nego finale. No, uživat ću i ako budem gledao finale kao gledaljelj.
 • Koja vam je utakmica ostala posebno u sjećanju, kada vam je bilo najteže suditi?
– Utakmica Argentinaca i Engleza prije četiri godine u Francuskoj. Danima prije te utakmice svi su pričali o tome kakvo će biti suđenje, kome će više odgovarati moj kriterij. Ne volim takve priče. To je bilo jako, jako teško suditi, ali to je jedna od najboljih utakmica koju sam gledao, ne samo sudio. Prvo poluvrijeme koje su tad odigrali Argentinci i Englezi bio je najbolji nogomet kojeg sam ikada vidio. Takva brzina, načini kako su postizani golovi, nevjerojatna borbenost. Bila je to nogometna fantazija. Kada sam gledao snimku utakmice, čak sam se sam sebi počeo diviti. Tu je utakmicu u njenoj brzini trebalo odgovarajuće pratiti.
 • Tad ste dodijelili crveni karton Davidu Beckhamu.
– Zar sam mogao nešto drugačije?! Ima trenutaka kad se igrač izgubi, a mi nismo tu da oprostimo. Nitko me zbog toga nije optuživao.
 • Kakva sjećanja vučete iz utakmice u Beogradu, Jugoslavija – Hrvatska? Tad ste sudili prvi reprezentativni dvoboj država koje su donedavno bile u ratu. A nestalo je struje na stadionu...
– Nikad u životu nisam bio na tako mračnom mjestu s toliko ljudi. Struje na stadionu je nestalo u drugom poluvremenu. Najprije smo malo pričekali na sredini terena, poslije smo se smjestili u tunel koji vodi do svlačionica. Sve je bilo u potpunom mraku. Izašli smo na trenutak iz tunela, razgovarao sam s kapetanima obje momčadi, trenerima, pa i igračima. Hrvatski nogometaši i trener Blažević rekli su da žele utakmicu odigrati do kraja. Divio sam se njihovoj odluci. Hrvati su željeli pričekati dolazak električne energije. Istina, malo duže je to potrajalo, ali oni su uredno i strpljivo čekali.
 • Što ste razgovarali u tim trenucima s akterima utakmice?
– Najprije sam objema stranama rekao da je zbog sigurnosti najbolje pričekati svjetlo u svlačionicama. Razgovarao sam sa trenerom Blaževićem, nogometašima Bobanom i Asanovićem. Svi su rekli da žele odigrati utakmicu i da će poštovati moju odluku. Tek su dodali da žele pobijediti u toj utakmici i da im nipošto nije do prekida. Hrabro i sportski. Od tada uvijek želim sreću vašoj reprezentaciji, pomogli su mi tada vaši igrači u toj situaciji. Bili su pravi sportaši, vrhunska gospoda, kaže Milton-Nilsen.
Andrija Kačić Karlin
</div>
<div type="article" n="39">
»Profesionalni gurači« u podzemnoj željeznici
Sve što ste slušali o Japanu, mi imamo priliku doživjeti. Eto, putujući u Shizuoku na utakmicu Brazila i Engleske morali smo promijenili nekoliko vlakova, od obične podzemne željeznice, preko vlakova nalik euroskim za srednje udaljenosti, pa sve do superbrzog Shinkansena, »zemaljske rakete«. 
 Putujući podzemnom željeznicom doživjeli smo i pravu gužvu o kojoj svi toliko pričaju. Naime, u ranim jutarnjim satima, kada deseci milijuna Japanaca žure na posao, podzemna je željeznica toliko pretrpana da na scenu stupaju »profesionalni gurači«. 
To su ljudi koji na ulaznim vratima vlakova dežuraju i ljude guraju u vlak. Zbog gužve mnogi ne mogu ući u vlak, a moraju stići na posao. Vide li »gurači« takvu scenu, odmah prionu poslu. Njih dvojica odmah svom snagom počnu gurati ljude prema sredini vagona kako bi ušli oni koji su pred vratima. Kada i ti uđu u vlak, onda »gurači« zapnu još jače i uguraju u vlak one koji i nisu mislili putovati istom linijom. 
 Skrhani i slomljeni, izdržali smo nekoliko takvih guranja. Čak ćemo priznati da smo se na to navikli. Ipak je ljepše da te netko ugura u vlak, nego propustiti ih nekoliko i ne stići na utakmicu Brazila i Engleske.
 Putujući, pak, raketom po zemlji do Shizouke, istoimene prefekture i grada, prolazili smo kraj monumentalnog Fujija, ugaslog vulkana, koji je jedan od najvećih japanskih znamenitosti. Ta planina, čiji je najviši vrh 3776 metara iznad mora, doista izgleda zastrašujuće. Nekad aktivni vulkan i danas izgleda opasno, a gornja trećina njegova tijela više je od tristotinjak dana pod snijegom. Sam vrh, krater, promjera 800 metara izgleda kao naoštren zub, koji stalno prijeti.
 Od 1. srpnja do 1. rujna na vrh Fujija može se otići u organiziranom aranžmanu, gore je čak i mali planinarski dom. Dubina je kratera dvjestotinjak metara. Koliko je Fuji impozantan svjedoči i činjenica da se pri vedrom vremenu može vidjeti i sa stotinjak kilometara udaljenosti. Tako ga se može vidjeti i iz Tokija, naravno s visokih nebodera. U svom je dnu cijela Fuji planina široka 35 kilometara od istoka prema zapadu i 38 kilometara od juga prema sjeveru, koja se sužava prema vrhu.
Spomenimo i to da desetak japanskih fotoreportera sjajno živi samo od fotografiranja Fujija. Specijalizirani samo za »Fuji pictures«, vulkan slikaju u svim godišnjim dobima, iz svih položaja - zemlje, zraka, iznutra, izvana - a najbolje fotografije za mnogo novca prodaju japanskim izdavačkim kućama koje izdaju turističke publikacije, knjige, brošure, kalendare i ostalo.
I mi smo fotografirali Fuji, stotinjak puta. Da nam se barem netko javi... 
Andrija Kačić-Karlin
</div>
<div type="article" n="40">
Odluka o pobjedniku tek u nedjelju
Nakon dvije utakmice, u tri nastupa, vodi Andrea Novak, kojoj je, za razliku od lani, i njezin iskusni konj All Night u izvrsnoj formi. No, u iduća dva nastupa u postroženim pravilima lako se mogu zbiti i dramatične promjene
ZAGREB, 22. lipnja
 - Odluka o ovogodišnjem hrvatskom prvaku u preponskom jahanju past će tek u nedjelju nakon treće utakmice u dva nastupa u 16 sati. Osim toga, to će nesumnjivo biti veoma neizvjesna i uzbudljiva završnica. Tako nakon dvije utakmice, u tri nastupa, vodi Andrea Novak, kojoj je za razliku od lani i njezin iskusni konj All Night u izvrsnoj formi. 
No, u iduća dva nastupa u postroženim pravilima vrlo se lako mogu dogoditi i dramatične promjene. Uostalom, to pokazuje i privremeni poredak koji ni ne sliči na prognoze nego ih i posve demantira. Doduše vodi favorizirana Andrea Novak, ali na drugom mjestu nije predviđena Maja Trajbar s izvrsnim konjem Classic Woman II, nego Dražen Gagro, koji se u prognozama nije ni spominjao, a treći je veoma iskusni, ali zbog konja podcijenjeni Renato Levanić. Uz to, »predviđeni« četvrti Denis Gugić prilično zaostaje.
Tako je poredak uoči odlučujuće utakmice (točnije utakmica, jer će biti dva nastupa) sljedeći: 1. Andrea Novak (Purgerski KK) 3 negativna boda, 2. Dražen Gagro (KK Božjakovina) 8.80, 3. Renato Levanić (KK Trajbar Team) 12.94, 4. Denis Gugić (KK Zrin) 29.49, 5. Ana Kovač (AKK Križevci) 40.62, 6. Marko Hercigonja (Purgerski KK) 60.32, 7. David Mujić (KK Libora Team) 89.38, 8. Maja Trajbar, Christian Barbić, Ljiljana Andraković i Ognjen Preost su eliminirani, a Geza Nagy odustao.
Takav se poredak očito dogodio zbog brojnije i ujednačenije konkurencije nego dosad, težih prepona i pravila prema kojima se jahač i konji isključuju već nakon drugog otkazivanja, a svaka sekunda prekoračivanja zadanog vremena vrijedi pun bod, a ne četvrtinu boda. 
Uz to, atmosfera u dosad najbolje i najljepše uređenom jahalištu (postavili su ga domaći stručnjaci Edo Petrović i Siniša Čubrić) bila je zbog sve veće izjednačenosti uzbudljivija nego ikad pa su i pogreške bile češće. Zbog toga se i padalo više. Već u prvoj utakmici pao je Ognjen Preost, a u drugoj Maja Trajbar i Ljiljana Andraković. Đakovčanin Geza Nagy odustao je, štedeći konja od završnice. 
Tako ovog puta prvak neće biti jednostavno izabran. Samo onaj tko je najbolje pripremio sebe i konja postat će zasluženi prvak. 
U natjecanju juniora, nakon prvog nastupa, situacija je neizvjesnija nego kod seniora, jer vode čak troje bez kaznenih bodova: Martin Posilović, Mirna Bačić i Lucija Hren. 
Žarko Susić
</div>
<div type="article" n="41">
Može li i Tim Henman konačno do Wimbledonske krune?
Osim branitelja naslova Gorana Ivaniševića, koji neće nastupiti zbog operacije ramena, neće biti ni prošlogodišnjeg finalista Australca Patricka Raftera, što je prvi takav slučaj u stogodišnjoj povijesti londonskog Grand Slama. Pogled na favorite u ženskoj konkurenciji nudi samo jedno ime – Venus Williams. Starija sestra Williams ove godine juriša na treću uzastopnu krunu, što će je staviti uz bok Njemice Steffi Graf, koja je isto napravila u razdoblju od 1990. do 1993. godine
LONDON/ZAGREB, 22. lipnja
 – Nekoliko dana nakon najsvijetlijeg trenutka u povijesti hrvatskog tenisa, trijumfa Gorana Ivaniševića u Wimbledonu, i najspektakularnijeg dočeka na splitskoj rivi, već smo počeli razmišljati o najavi obrane naslova najvećega hrvatskog tenisača svih vremena. Stoga je ovaj prostor trebao biti rezerviran za veličanje Gorana Ivaniševića i njegova wimbledonskog trijumfa prije godinu dana. Trebali smo pisati o povratku najvećega hrvatskog tenisača svih vremena na »mjesto zločina«, pobjednika protiv svih prognoza u »finalu svih finala«, otpisanog servera, 125. tenisača svijeta s pozivnicom u ruci, »hrvatske senzacije« bolesnog ramena koji je otišao do kraja i napisao jednu od najljepših teniskih bajki uopće. Ipak, rame nije izdržalo, operacije je bila neizbježna. Stoga će ovog ponedjeljka netko drugi prvi gaziti travu na središnjem terenu u All England klubu u 13 sati, kada počinje 101. izdanje najprestižnijega teniskog turnira na svijetu...
– Možda bi trebali teren ostaviti otvorenim nekoliko sati, pustiti mene da odradim trening, u šali je predložio Amerikanac Andre Agassi.
Osim branitelja naslova, neće biti ni prošlogodišnjeg finalista Australca Patricka Raftera, što je prvi takav slučaj u stogodišnjoj povijesti londonskog Grand Slama. Dodat ćemo tome i pobjednike prošla tri Grand Slam turnira – Španjolca Alberta Costu (Roland Garros), Šveđanina Thomasa Johanssona (Australian Open) i Australca Lleytona Hewitta (US Open) – koji su, kao i Ivanišević, prvi put u karijeri zaslužili pehar pobjednika jednog od četiri najveća teniska turnira. Sada se zaključak sam nudi – nemoguće je u muškom tenisu sa sigurnošću prognozirati konkurente za ovogodišnji naslov »kralja engleske trave«...
Prvi tenisač svijeta Australac Lleyton Hewitt na prvom Grand Slamu sezone u Melbourneu poražen je u 1. kolu, mučile su ga vodene kozice. Tada je odlučio kako će uoči Wimbledona nastupiti samo na jednom pripremnom turniru. Mislio je tako ostati odmoran uoči nastupa u Londonu, ali i dovoljno pripremljen za iskušenja na travnatim terenima. Ipak, predomislio se u međuvremenu i prijavio nastup na tri pripremna turnira. I promašio. Morao je u petak predati četvrtfinalni dvoboj protiv Francuza Arnauda Clementa na ATP turniru u Hertogenboschu zbog trbušnog virusa...
– Ne preostaje mi drugo nego čekati. To je jedan od onih virusa koji se mijenjaju iz dana u dan. Istina, ovo je najgora moguća priprema za Wimbledon, volio bih da sam odigrao još koji meč, jadao se Hewitt, branitelj naslova u Nizozemskoj, i zaključio:
– Mučnina i glavobolja iscrpljuju me cijeli dan. Prvi sam put osjetio kako nešto nije u redu u ponedjeljak na treningu. Borio sam se u prva dva kola, izgubio puno tekućine i energije. Očito sam želio previše.
Bez trbušnog virusa Hewitt je trebao biti jedan od onih koji imaju sve što treba za trijumf u Londonu. Mentalno je sazrio nakon prvoga Grand Slam naslova u New Yorku prošle godine, a njegove igračke kvalitete nikad nisu bile sporne. Iako nema tipičnu igru za travnate terene, odlično se snalazi na toj podlozi, što je i potvrdio s nekoliko naslova na pripremnim turnirima. Uz Agassija ima ponajbolji retern svijeta, a ako je garniran preciznim servisima, Hewitta je vrlo teško nadigrati. Osim toga, australske teniske legende poput Johna Newcombea i Tonyja Rochea, koji su svoju slavu zaslužili u Wimbledonu, vrijedno su učili Hewitta kako igrati u All England klubu...
Još jedan tenisač koji nije specijalist za travu ima priliku otići do kraja. Amerikanac Andre Agassi 1992. godine je pobijedio Gorana Ivaniševića u finalu Wimbledona i pokazao kako se s osnovne linije i bez razornog servisa može postati pobjednik. Deset godina kasnije u sretnom braku sa Steffi Graf i sinom Jaredom Gilom ponovno je u obećavajućoj formi. Potpuno neopterećen i s bogatim iskustvom, može daleko dogurati, jedino je pitanje koliko fizički može izdržati mogući niz mečeva u pet setova protiv mladih i izdržljivih tenisača poput Hewitta, Federera...
Nitko nije više puta slavio u Wimbledonu od Amerkanca Petea Samprasa. Nitko nema više Grand Slam naslova od »Pistol Petea«. No, Sampras više nije ni sjena tenisača s gotovo savršenim servisom, volejima i reternom. Pad kvalitete kod 31-godišnjeg Amerikanca poglavito se osjeti kod reterna, a bez toga ne može ni pomisliti na ozbiljniji rezultat. I prosječni će tenisač izboriti »tie-break« protiv Samprasa, a odlučujući gem poznat je i kao rulet u kojem ne pobjeđuje spretniji, već sretniji...
– Nitko ne voli gubiti, a meni se to događa već dvije godine. Stoga će ovo biti veliki test za mene, komentirao je Sampras, koji nije okusio turnirsku pobjedu od Wimbledona 2000.
Dakle, prošlo je 29 turnira i dvije godine, Sampras je nazadovao na ATP ljestvici i možda već razmišlja o mirovini. No, nitko ga zbog toga ne otpisuje, mnogi vjeruju kako netko tko je Wimbledon osvojio sedam puta i ima 13 Grand Slam naslova u riznici može to ponoviti i kada nije u pobjedničkoj formi.
– Bez obzira na sve, novac bih uvijek stavio na Samprasa. Istina, više ne pobjeđuje tako često, no on igra najbolje kad je najpotrebnije, igra najbolje kad mu to nešto znači. A Wimbledon je turnir godine za njega, komentirao je Boris Becker.
Nakon blamaže engleskog vratara Davida Seamana na Svjetskom nogometnom prvenstvu i poraza u četvrtfinalu protiv Brazila Britanci oplakuju Davida Beckhama i društvo te s »irokez« frizurama isčekuju nastup najboljegs britanskog tenisača Tima Henmana. Ove je godine sve na njegovoj strani. Hewitta muči trbušni virus, a Sampras je daleko od šampionskih dana. Već je odavno dokazao kako se izvrsno snalazi na mreži, a servis je također njegovo najjače oružje. Prošle je godine vodio protiv Gorana Ivaniševića kada je pala kiša te produljila meč na tri dana. Navijači su Wimbledon »prekrstili« u Timbledon, no izostalo je prvo slavlje domaćeg tenisača nakon Freda Perryja 1936. godine. Henman je jednostavno »puknuo« pod pritiskom javnosti, koja ga je kasnije optužila kako nije iskoristio svoj golem potencijal u potpunosti. Ove je sezone unajmio novog trenera, Amerikanac Larry Stefanki radio je s Johnom McEnroeom i Jevgenijem Kafeljnikovim, i napredak je vidljiv. 
– Oduvijek sam se pokušao izraziti svojim tenisom, nisam čovjek od velikih riječi. Moja želja da osvojim Wimbledon nikad nije bila veća. Ovaj se turnir igra u mojoj domovini, trava je moja omiljena podloga. Osim toga, publika će biti na mojoj strani, najavio je Henman.
Ipak, neki teniski stručnjaci, poput Pata Casha, nikako ne vide Henmana kao wimbledonskog pobjednika. Tako Cash smatra kako Henman ne može pobijediti Hewitta, Agassija u jednom tjednu, budući da nije mentalno sazrio, iako ima 26 godina. Ipak, kao mogućeg spasioca Henmana, proslavljeni američki tenisač vidi u Švicarcu Rogeru Federeru, koji je prošle godine pobijedio Petea Samprasa.
– On je tip tenisača koji još nije sazrio za Grand Slam naslov, igra »toplo-hladno«, ne može ponuditi dovoljno vrhunskog tenisa u dva tjedna. No, zato je sposoban pobijediti Hewitta ili Agassija i otvoriti put Henmanu, komentirao je Cash.
Pogled na favorite u ženskoj konkurenciji nudi samo jedno ime – Venus Williams. Starija sestra Williams ove godine juriša na treću uzastopnu krunu, što će je staviti uz bok Steffi Graf, koja je isto napravila od 1990. do 1993. godine. Mlađa je sestra Serena nakon trijumfa u Roland Garrosu postala druga tenisačica svijeta, ispred nje je samo 15 mjeseci starija Venus. Stoga će Serena biti druga nositeljica u Londonu te je tako u manje od godinu dana moguće i treće finale sestara na Grand Slam turnirima. A malo je onih koje ih mogu zaustaviti. Budući da nema Švicarke Martine Hingis i Amerikanke Lindsay Davenport, ponovno je Jennifer Capriati jedina koja može spriječiti »Williams show«....
Igor Mijić
</div>
<div type="article" n="42">
Zagreb protiv prvaka Mađarske
Prvu utakmicu drugog pretkola Lige prvaka Zagreb igra 31. srpnja, prema svemu sudeći, izvan Zalaegerszega, a uzvrat je tjedan dana kasnije u Maksimiru. Trener Ivan Katalinić tvrdi da je zadovoljan ždrijebom 
ZAGREB, 22. lipnja
 – Za suparnika u drugom pretkolu Lige prvaka ždrijeb je nogometašima Zagreba namijenio mađarski Zalaegerszegi. Tako je Zagreb 31. srpnja gost, a 7. će kolovoza u uzvratu u Maksimiru nastojati zaokružiti prvi dio plana o plasmanu u ekskluzivno društvo zvano Liga prvaka.
 Zagrebov trener Ivan Katalinić nije nezadovoljan ždrijebom, iako ždrijeb naizgled nije pomazio Zagreb, jer se kao klub iz reda nositelja mogao nadati većoj sreći. Naime, Zagreb je na izvjestan način slabo iskoristio ulogu jednog od 18 naizgled povlaštenih klubova, od kojih se najbolje rangiranih 14 klubova, a među njima i Zagreb, nikako ne mogu u 2. pretkolu međusobno sastati. I nisu, ali je zato Zagrebu dopao suparnik rangiran odmah iza njega:
– U biti takav ždrijeb i nije loš. Zna se kako Mađari igraju. Po stilu su slični nama, što znači da im je bliska igre od noge do noge, a ne brzina. Bolje da smo dobili njih nego nekoga tko nam se na papiru čini lak, a u biti nam je sasvim nepoznat. Nije nevažno što navodno službene međunarodne utakmice ne mogu igrati na svom stadionu, sličnom našem u Kranjčevićevoj.
Detalji o klubu s krajnje zapadne točke Mađarske Kataliniću još nisu poznati, osim da su sjajno i silovito počeli jesenski dio prvenstva, pa onda zabrljali u proljetnom nastavku. Nakon toga, u mrtvoj su utrci s budimpeštanskim MTK–om ipak prvi prošli ciljem, ponajprije zahvaljujući dobrim strijelcima. 
Katalinić smatra dobrom stranom što se uzvrat igra u Zagrebu. Pritom nužni oprez traži u prošlogodišnjem Hajdukovu iskustvu s mađarskim prvakom. Tada je u obje utakmice odigrao 0–0, ali je bio sretniji kad su se pucali kazneni udarci. 
U Kranjčevićevoj, uzgred, ipak pomalo probijaju informacije o mogućoj igračkoj kombinatorici. Izgleda da je potpuno izvjesno da će nepredvidivi Antonio Franja ipak ostati, a ne slijediti Kranjčara u Rijeku. Također, praktički je gotov posao dolazak u Kranjčevićevu 28-godišnjeg Jasmina Samardžića, napadača Pomorca.
 No, tek je pred vartima jedan od većih poteza, budući da se poduzima sve kako bi se reaktivirao bivši Zagrebov lijevokrilni brzonogi napadač 33–godišnji Darko Vukić. Nakon što je vrlo uspješno tri godine igrao u Meksiku, jednu je godinu pauzirao kako bi dobio slobodne ruke. Sad ih ima, a klupski čovjek iz sjene Marijan Marić, u biti središnja ličnost svih važnijih Zagrebovih igračkih poteza, to je dobro uočio i, prema svemu sudeći, nagovorio Vukića da se reaktivira.
Zlatko Abramović
</div>
<div type="article" n="43">
I Mitu na pripremama s Dinamom!
ZAGREB, 22. lipnja
 - Edin Mujčin i Mate Dragičević ipak nisu jedine Dinamove prinove za novu sezonu. Na prvom okupljanju maksimirskih nogometaša uoči početka priprema pojavio se i - Dumitru Mitu. Time su, eto, uklonjene sve dvojbe o njegovu dolasku u Zagreb. Donedavni napadač Osijeka pronašao je mjesto u skupini koja će do 2. srpnja boraviti na visinskim pripremama na slovenskoj Rogli. Doduše, Mitu još nije potpisao ugovor, ali to je, kako sam kaže, tek pitanje formalnosti. 
- Sve smo dogovorili i sve je riješeno, iako još nisam potpisao. Mislim da neće biti nikakvih problema. S Ćirom sam surađivao u posljednja dva mjeseca u Osijeku i dosta smo se dobro razumjeli. Vjerujem da će tako biti i sada u Dinamu. Koliko je on utjecao na moj dolazak? Pa, upravo je on najviše utjecao na to, naglasio je Mitu. Na okupljanju nije bilo bivšega Dinamova kapetana Tomislava Butine. Novi trener Blažević poštedio ga je napora, s obzirom na to da je maksimirski vratar bio u sastavu reprezentacije na Svjetskom prvenstvu i da, shodno tome, niti nije imao odmora. 
Butina je zasad slobodan, neka se malo odmori. Nadam se samo da će mu odmor biti aktivan, kako bi se mogao što brže uključiti u puni pogon. Uostalom, kada počne trenirati njegovi će suigrači u nogama već imati istrčanih stotinjak kilometara, pojasnio je Blažević.
Za vrijeme odmora aktivni su bili napadači Niko Kranjčar i Dario Zahora. Ćiro ih je nedavno javno kritizirao zbog viška kilograma, što je ovu dvojicu prilično zabrinulo. Prvog dana priprema pojavili su se s posve novom konstitucijom, vidljivo su smršavili, pogotovo Kranjčar.
- Nisam ga pitao koliko je smršavio. Pet kila? Ako je to točno, onda mi je drago. No, još to nije to! Ipak, evidentno je da su za vrijeme odmora načinili određene napore i da su na dobrom putu. No, neki me više zabrinjavaju. Dragičević ima sedam, osam kilograma viška, a Ivan Turina desetak!
A kakav je uopće bio prvi dan priprema maksimirskih nogometaša? Novi ih je trener poveo na lagano razgibavanje u šumu... Trening je trajao točno 55 minuta. 
- Na ovom treningu nije bilo nikakvih problema, čak ni najbanalnijih. A kako bi i bilo s obzirom na karakter tog treninga... Ovakvo bi razgibavanje podnio i svatko od vas. Igračima sam rekao da sam na zalasku karijere, ali da sam isto tako jako ambiciozan. Došao sam ovdje realizirati te ambicije zahvaljujući njima, igračima, odnosno njihovoj nogometnoj nadarenosti. No, to je tek jedan običan preduvjet da bi oni mogli egzistirati u suvremenom nogometu. Morat će se podrediti svim nužnim žrtvama kako bi uspjeli. Ako nisu spremni za najveće žrtve koje ih čekaju, neka niti ne počinju! Rekao sam im da se od njih očekuje da vrate entuzijazam onima koji su najvažniji - našim navijačima. A taj entuzijazam treba vratiti i cijeloj nogometnoj Hrvatskoj. To je hipoteka koju ne može svatko nositi, zaključio je Blažević.
Miroslav Tomašević
</div>
<div type="article" n="44">
Hajduk igra protiv Gotua 
SPLIT, 22. lipnja
 - Hajdukov suparnik u pretkolu Kupa Uefe malo je poznata amaterska momčad Gotu s Farskih otoka. Prva se utakmica igra u Splitu 15. kolovoza, a uzvrat je na sjeveru Europe dva tjedna kasnije, 29. kolovoza. »Otočani« ne bi smjeli stvarati velike brige Splićanima što se tiče prolaza, ali ovakav ždrijeb sigurno izaziva glavobolju čelnicima kluba za zatvaranje financijske konstrukcije. Naime, poznato je da Hajdukova blagajna nije puna, a putovanje do Farskih otoka iznimno je skupo. 
No, novčana situacija kluba iz Poljuda mogla bi biti bolja sljedećeg tjedna. Naime, za Igora Musu i Gorana Sablića zanima se španjolski drugoligaški klub Xerez. Na Poljudu se nadaju realizaciji oba transfera. Stoga Igor Musa, koji se odrekao 150.000 eura od Hajduka, u nedjelju ne putuje u slovensko mjesto Zreče, gdje će se »bijeli« pripremati. U Sloveniju neće ni Sablić, a ni Pletikosa, jer su dobili odmor. Sablić bi sljedećeg tjedna morao otići u Španjolsku obaviti liječničke preglede. 
Dogovorivši se s Hajdukom, ali i sa Zagrebom, na pripreme je otputovao Ivica Pirić. Pred put u Sloveniju trener Hajduka Zoran Vulić je rekao: 
- Očekujem mnogo težu sezonu nego prošlu. Ipak, ove ćemo se sezone morati sastati s Dinamom, ali i drugim klubovima koji se bore za naslov, četiri puta. Slabiji smo igrački, oskudni smo igračima u veznom redu, zapravo imamo samo tri igrača - Andrića, Srnu i Carevića - koji su i najmlađi. Želio sam da se pojačamo s Hrmanom, Krpanom i Mumlekom, no financijska je situacija u klubu slaba i nismo mogli dovesti igrače po želji. Što se tiče ždrijeba za pretkolo Kupa Uefe, bez obzira na snagu Gotua, mogu samo kazati da se nikoga ne smije podcjenjivati, rekao je Vulić.
Otvoreno je pitanje Računice, koji se do srijede treba izjasniti hoće li sljedeće sezone igrati za »bijele«, a ni Jurica Puljiz nije siguran hoće li potpisati novi ugovor s Hajdukom ili pokušati zaigrati negdje drugdje. Kamerunac Siangan i Brazilac Batista još nisu riješili pitanje ulazne vize u Sloveniju, ali bi do srijede trebali doputovati u Zreče. 
U Sloveniji će Vuliću na raspolaganju biti sljedeći igrači: Sunara, Balić, Runje, A. Vuković, Miladin, Pirić, H. Vuković, Miše, Butorović, Srna, Andrić, Carević, Bošnjak, Bule, Erceg, Deranja, Radeljić, Gudelj, Vejić, Stanić, Špalj, Vušković i D. Vuković.
Renco Posinković
</div>
<div type="article" n="45">
Vratar Oliver Kahn je njemački »anđeo čuvar«
Oliver Kahn u prvih je pola sata zaustavio sve pokušaje Amerikanaca, a zatim je Michael Ballack u 39. minuti postigao jedini pogodak na utakmici, vrijedan polufinala SP
ULSAN
 – Jedan pogodak bio je dovoljan Njemačkoj kako bi u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva svladala SAD s 1-0 (1-0). Formula njemačkog uspjeha ostala je jednaka onoj iz ranije faze natjecanja – Oliver Kahn zaustavio je sve pokušaje suparnika, a jedan od prekida pred američkim vratima urodio je pobjedničkim pogotkom.
Kahn je u prvih pola sata čak tri puta spašavao njemačka vrata odličnim intervencijama, te još jednom dokazao da je u ovom trenutku najbolji vratar na svijetu. Prvo je u 17. minuti zaustavio Landona Donovana koji se »prošetao« njemačkom obranom, ali je njegov udarac Kahn jedva odbio u korner. U 30. minuti Donovan se ponovno našao sam pred Kahnom, ali je njemački »anđeo čuvar« još jednom pročitao namjeru mladog Amerikanca.
Nakon što je u 36. minuti Kahn obranio i »bombu« Eddiea Lewisa, Njemačka je tri minute kasnije stigla do vodstva. Nakon jednog iz serije prekršaja na Oliveru Neuvilleu na desnoj strani, Ziege je ubacio na peterac, a tamo je Michael Ballack nadvisio Sanneha i Berhaltera, te svladao Brada Friedela. U 43. minuti Nijemci su mogli definitivno riješiti utakmicu, ali Miroslav Klose je Neuvilleov centaršut poslao u vratnicu. 
Ni ova utakmica nije mogla proći bez dvojbene situacije. U 49. minuti Gregg Berhalter je iz blizine pucao prema njemačkim vratima, Kahn je uspio dotaknuti loptu, ali zaustavio ju je tek Torsten Frings na samoj gol-crti. Ostaje nejasno je li se u tom trenutku Frings pomogao i rukom. Prema mišljnju sudaca - nije... 
Do kraja dvoboja Amerikanci su imali inicijativu, ali su tek u završnici stvorili izglednu priliku. Clint Mathis poslao je upotrebljiv centaršut, ali Tony Sanneh sa samo je pet metara promašio vrata. Da je bio precizniji, Nijemce ne bi spasio niti Oliver Kahn.
 l Stadion Munsu
NJEMAČKA – SAD 1-0 (1-0)
NJEMAČKA: Kahn – Kehl; Linke, Metzelder – Frings, Schneider (od 60. Jeremies), Hamann, Ballack, Ziege – Klose (od 88. Bierhoff), Neuville (od 80. Bode)
SAD: Friedel – Sanneh, Pope, Mastroeni (od 80. Stewart), Berhalter – Hejduk (od 65. Jones), Reyna, O'Brien, Lewis – Donovan, McBride (od 58. Mathis)
SUDAC: Dallas (Škotska). GLEDATELJA: 37.337 
STRIJELAC: 1-0 Ballack (39.)
ŽUTI KARTONI: Lewis, Pope, Kehl, Neuville, Reyna, Mastroeni, Berhalter
IGRAČ UTAKMICE: Oliver KAHN Z. M.
</div>
</div>

<div type="part" n="8">
<head>Svijet</head>
<div type="article" n="46">
Čelnici EU-a podijeljeni oko reformi Vijeća ministara
Čelnici Europske unije podupiru održavanje međunarodne mirovne konferencije o Srednjem istoku na kojoj bi se utvrdio vremenski raspored za postizanje političkog rješenja krize. Za oštre nove mjere protiv ilegalne imigracije zalažu se Španjolska, Velika Britanija i Italija, a protive im se Francuska, Švedska, Luksemburg te Europska komisija
SEVILLA, 22. lipnja
 - Čelnici EU okupljeni na summitu u Sevilli nisu se uspjeli suglasiti o planovima za reformu Vijeća ministara, tijela 15-članog bloka koje donosi političke odluke. Trenutni predsjedatelj EU Španjolska predložila je da se dopusti određeni oblik donošenja odluka većinom, te da se osnuje novo tijelo koje bi koordiniralo sve ministarske aktivnosti EU. Međutim, ti su prijedlozi na summitu naišli na oštro protivljenje, osobito od strane zemalja koje strahuju da bi time bilo ugroženo njihovo pravo veta. Španjolski ministar vanjskih poslova Josep Pique ipak je rekao da je Madrid dobio široku potporu za svoje prijedloge o nizu manje važnih tehničkih reformi. »Mislim da smo poduzeli korak u pravom smjeru«, rekao je Pique.
 Španjolska je predložila podjelu preopterećenog Vijeća za opće poslove u dva tijela - tijelo koje će koordinirati poslove EU i pripremati summite, te tijelo koje bi se bavilo isključivo vanjskom politikom i obranom. Otpor stvaranju novog tijela za koordiniranje politike - u koje bi neki čelnici EU mogli poslati svoje osobne izaslanike umjesto ministara vanjskih poslova - najveći je među zemljama koje imaju koalicijske vlade, poput Njemačke, rekli su diplomati. U mnogim državama ministar vanjskih poslova je čelnik manje stranke vladajuće koalicije i mogao bi izgubiti ključni utjecaj u odnosima prema EU, koje bi tada u potpunosti kontrolirao ured premijera, tvrde diplomati.
 Španjolska, koju podupiru Velika Britanija i Francuska, tvrdi da su takve reforme neophodne za jačanje efikasnosti Vijeća ministara.
 Posljednji dan sastanka na vrhu petnaestorica su započela sastankom s predsjednikom Konvencije o budućnosti Europe, bivšim francuskim predsjednikom Valery Giscard D'Estaingom. Europski dužnosnici pokušat će se dogovoriti o zaključcima summita koji je uglavnom bio posvećen ilegalnoj imigraciji.
 Čelnici Europske unije podupiru održavanje međunarodne mirovne konferencije o Srednjem istoku na kojoj bi se utvrdio vremenski raspored za postizanje političkog rješenja krize, navodi se u nacrtu izjave za Reuters. U izjavi - koju bi 15 čelnika EU trebalo odobriti u subotu nakon dvodnevnog summita u Sevilli - također se osuđuju palestinski samoubilački napadi, a Izrael se poziva na zaustavljanje vojnih operacija na okupiranim teritorijima. »U interesu je svih strana da iskoriste priliku koju pruža takva međunarodna konferencija«, navodi se u nacrtu izjave. Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer novinarima je rekao da bi takva konferencija mogla dati novu »političku dinamiku« mirovnim naporima na Srednjem istoku.
 Čelnici zemalja EU trebali bi raspravljati o reformama Unije i oštrim novim mjerama za borbu protiv ilegalne imigracije koje zahtijevaju Španjolska, Velika Britanija i Italija. Pozivi EU da prestane pružati pomoć zemljama koje odbijaju surađivati u oštrijoj kontroli imigracije naišli su na oštro protivljenje Francuske, Švedske, Luksemburga i Europske komisije.
 Imigracija je došla na vrh dnevnog reda Europske unije zbog toga što mnogi čelnici smatraju da je porast desničarskih stranaka rezultat bojazni birača da su vlasti bile previše meke prema ilegalnim imigrantima.
 Na dnevnom su redu također prijedlozi o tome kako organizirati i učiniti djelotvornijim izvršna tijela EU prije planiranog primanja do 10 novih članica najavljenog za 2004. godinu.
 Čelnici EU u petak su zemljama kandidatima za ulazak u Uniju ponovno potvrdili da njihove kandidature neće biti ugrožene predizbornim svađama u 15 zemalja članica oko troškova proširenja. Španjolski ministar vanjskih poslova Josep Pique rekao je da bi do 10 zemalja kandidata moglo u prva tri mjeseca 2003. godine potpisati Sporazume o priključenju s EU, te pristupiti Uniji u prvoj polovici 2004. godine. »Bit ćemo u mogućnosti ostati pri našem vremenskom rasporedu za proširenje, završiti pregovore o proširenju s do 10 zemalja prije kraja godine«, rekao je Pique, čija zemlja do kraja lipnja predsjeda EU. »Stoga ćemo moći potpisati sporazume o priključenju u prvih nekoliko mjeseci sljedeće godine, prije 31. ožujka ako to bude moguće«, rekao je Pique. On je to izjavio nakon rasprave o proširenju čelnika Europske unije okupljenih na summitu u Sevilli. EU je ranije priopćila da se nada kako će zemlje kandidati pristupiti EU na vrijeme da sudjeluju na sljedećim izborima za Europski parlament koji se trebaju održati u lipnju 2004. godine. Deset zemalja kandidata koje bi mogle ući u EU 2004. godine su Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Litva, Latvija, Estonija, Malta i Cipar. (H)
</div>
<div type="article" n="47">
Dvije eksplozije auto-bombe u Španjolskoj 
MADRID, 22. lipnja
 - Automobil bomba eksplodirao je u španjolskom gradu Zaragozi u petak, samo nekoliko sati nakon što su dvije bombe eksplodirale u ljetovalištima na jugu zemlje, priopćila je policija. Za ranije eksplozije sumnjiči se baskijska separatistička organizacija ETA. Španjolski radio javio je da je u eksploziji u Zaragozi ozlijeđena jedna osoba. Radio je javio da su vlasti dobile anonimno upozorenje prije eksplozije koja se dogodila na parkiralištu jednog trgovačkog centra u gradu.
Prije toga automobil bomba eksplodirao je u petak u gradu Fuengiroli na jugu Španjolske i u tom su napadu najmanje tri osobe ozlijeđene, izjavili su policijski izvori. Napad je imao obilježja atentata baskijske separatističke skupine ETA-e, a Udruga za pomoć na cestama u Baskiji primila je dvije anonimne telefonske dojave u ime ETA-e o tome da će doći do eksplozije, navodi isti izvor. Do eksplozije je došlo tri sata prije početka dvodnevnog summita Europske unije u Sevilli u južnoj Španjolskoj, nekoliko stotina kilometara sjeverozapadno od Fuengirole. Za sada nitko službeno nije preuzeo odgovornost za napad. (H)
</div>
<div type="article" n="48">
Sporazum HDZ-a BiH i NHI o međusobnom nenapadanju
STOLAC, 22. lipnja
 - Dvije hrvatske političke stranke u BiH - Nova hrvatska inicijativa (NHI) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH, postigle su sporazum o međusobnom nenapadanju na javnim skupovima i u javnim istupima pred naredne izbore u BiH predviđene za listopad ove godine, rekao je u petak u Stocu član Predsjedništva NHI Vlado Raguž. On je na prvoj javnoj tribini stranke u Stocu objasnio kako je riječ o džentlmenskom dogovoru vodstava dviju stranaka da se njihovi dužnosnici međusobno ne napadaju u predstojećoj predizbornoj kampanji.
 HDZ BiH i NHI do sada su smatrani ljutim političkim protivnicima. Raguž je odbacio i primjedbe, koje se povremeno mogu čuti u javnosti, da je Nova hrvatska inicijativa izdajnička stranka Hrvata u BiH. Kao dokaz da NHI nije izdajnička Raguž je naveo nedavnu odluku visokog međunarodnog predstavnika Paddyja Ashdowna da smijeni ministra financija Federacije BiH i člana NHI Nikolu Grabovca, koji se, po Raguževim riječima, borio za interese Hrvata u BiH. »Osim toga predsjednik NHI Krešimir Zubak odbacio je svojedobno potpisati Daytonski sporazum jer je nepovoljan za Hrvate u BiH«, rekao je Raguž odbacujući kritike na račun Nove hrvatske inicijative. (H)
</div>
<div type="article" n="49">
Ubijen jedan od vođa Abu Sayyafa?
ZAMBOANGA, 22. lipnja
 - Jedan od vođa Abu Sayyafa, filipinske muslimanske pobunjeničke skupine koja je povezana s Osamom bin Ladenom, ubijen je u petak ujutro u sukobu s vladinim snagama na jugu Filipina, doznaje se iz vojnih izvora. Prema jednom vojnom dužnosniku, koji je želio ostati anoniman, u sukobu s elitnim postrojbama filipinske mornarice ispred obalnog grada Sibuco u pokrajini Zamboanga del Norte, oko 800 kilometara od Manile, ubijen je Abu Sabaya. On se zajedno s najmanje sedam pobunjenika nalazio na gumenom čamcu kojeg je vojska potopila. Međutim, glasnogovornik ministarstva obrane, umirovljeni brigadni general Melchor Rosales izjavio je da još nema potvrde da je Sabaya ubijen. »Još uvijek ne možemo utvrditi je li među poginulima Abu Sabaya. Nekoliko smo ih zarobili i sada ih ispitujemo«, rekao je Rosales. Sabaya je jedan od pet vođa Abu Sayyafa, koji se nalaze na popisu traženih osoba od strane Sjedinjenih Država. Washington nudi pet milijuna dolara za informaciju koja bi mogla dovesti od uhićenja tih vođa. Abu Sayyaf već više od deset godina provodi teroristčku kampanju sa ciljem stvaranja muslimanske države na jugu Filipina. Ta skupina je odgovorna za otmicu troje Amerikanaca i brojnih Filipinaca.
 Glasnogovornik američkog veleposlanstva u Manili Frank Jenista izjavio je da nema informacija jesu li američki vojnici pomagali filipinskoj vojsci u toj operaciji. »Nadamo se da je Sabaya jedan od ubijenih ili uhićenih«, rekao je Jenista. (H)
</div>
<div type="article" n="50">
Bivši direktor RTS-a osuđen na 10 godina 
BEOGRAD, 22. lipnja
 - Okružni sud u Beogradu osudio je bivšeg direktora Radio-televizije Srbije Dragoljuba Milanovića na deset godina zatvora, utvrdivši da je odgovoran za smrt 16 djelatnika RTS-a, uglavnom tehničkog osoblja, poginulih u NATO-ovom bombardiranju televizijske zgrade u središtu Beograda u travnju 1999. Milanović, kako je rečeno u usmenom obrazloženju presude, nije poštovao naputke televizijske službe osiguranja nakon ukazivanja na mogućnost da bi zgrada televizije mogla biti metom napada, te nije premjestio televizijski studio na drugu lokaciju. Milanović, direktor RTS-a za vrijeme režima Slobodana Miloševića, izjavio je u svojoj završnoj riječi da nije kriv, a njegov odvjetnik Branimir Gugl, inače i zastupnik obitelji Milošević-Marković u Beogradu, kazao je da je njegov branjenik primao zapovijedi »isključivo od vlade i predsjednika države«. Obitelji 16 poginulih djelatnika nezadovoljne su visinom kazne jer su očekivali maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina, a Milanović ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. (H)
</div>
<div type="article" n="51">
Poljski postkomunisti ipak se moraju podvrgnuti lustraciji
Poljski Ustavni sud proglasio protuustavnima izmjene lustracijskog zakona koje je u veljači ove godine u parlamentu progurao postkomunistički Savez demokratske ljevice
VARŠAVA, 22. lipnja (Od Vjesnikova dopisnika)
 - Trojica ponajbližih suradnika poljskog premijera Leszeka Millera, čiji su lustracijski postupci početkom ove godine stavljeni u mirovanje, morat će se ipak podvrgnuti lustraciji. To je, naime, izravna posljedica odluke poljskog Ustavnog suda, koji je proglasio protuustavnima izmjene lustracijskog zakona koje je u veljači ove godine u parlamentu progurao postkomunistički Savez demokratske ljevice (SLD). Stranke oporbene desnice s neskrivenim su zadovoljstvom pozdravile odluku suda, koja znači da će se pred lustracijskim sucima ponovno morati pojaviti, između ostalog, bivši premijer Jozef Oleksy, šef parlamentarnog kluba SLD-a Jerzy Jaskiernia, te Marek Wagner, predstojnik premijerovog ureda.
Ubrzo nakon što se u jesen prošle godine trijumfalno vratila na vlast, postkomunistička se ljevica primila izmjene lustracijskog zakona, koji je mnogim njenim prominentnim političarima stvarao velike probleme. Iako se, osim oporbe, izmjenama zakona protivio čak i SLD-ov koalicijski partner u vladi, Poljska pučka (seljačka) stranka, Milleru je pošlo za rukom istjerati svoje, sklopivši kad je u pitanju lustracija neočekivano savezništvo s ćudljivom i radikalnom seljačkom Samoobranom.
Kako se ubrzo pokazalo, a na što je ranije upozoravala oporbena desnica, izmijenjeni su zakonski propisi praktički paralizirali lustraciju. Naime, SLD je u zakon stavio propis prema kojemu se moglo lustrirati samo one čija je suradnja s komunističkim tajnim službama - u Poljskoj se radilo o zloglasnoj Službi sigurnosti (SB) - bila uperena protiv demokratske opozicije i protiv Katoličke crkve, te ukoliko su prijavljivali svoje sugrađane. Iz lustracije su pak bili izuzeti svi oni koji su dostavljali druge obavještajne i kontraobavještajne podatke. Kako se mnogim nekadašnjim dužnosnicima komunističke partije moglo dokazati jedino kontakte s obavještajnim i kontraobavještajnim službama, a ne i da se suradnja ticala tadašnje demokratske oporbe, takve su zakonske izmjene išle na ruku SLD-ovim političarima.
Među glavnim beneficijentima bili su već spomenuti šef premijerovog ureda Wagner i šef parlamentarne frakcije SLD-a Jaskiernia, te bivši premijer Oleksy, danas predstavnik Poljske u Europskom konventu, protiv kojega je postupak trajao već dvije i pol godine i za kojega je sud prve instance ustvrdio da je ipak surađivao sa SB-om.
Suci Ustavnog suda nisu ulazili u ispitivanje ustavnosti pojedinih novih propisa, već su većinom glasova ustvrdili da su postkomunisti, forsirajući u Sejmu i Senatu izmjene lustracijskih propisa, počinili nekoliko krupnih proceduralnih grešaka zbog kojih je novi zakon protuustavan.
Čim ovih dana novi lustracijski propisi izgube pravnu snagu, ponovno će se pokrenuti oko dvadeset lustracijskih procesa, uglavnom protiv političara SLD-a. Procjenjuje se da će lustracijski tužilac podići i petnaestak novih optužaba koje je prije nekoliko mjeseci silom novog zakona morao spremiti u ladice. 
Oporbeni političari ne skrivaju zadovoljstvo i nadaju se da bi dokazi da su neki od istaknutih političara iz samog vrha SLD-a radili za tajnu policiju mogli dodatno poljuljati ugled Millerove vlade, koja inače ima prilično problema u izvlačenju Poljske iz gospodarske stagnacije.
Marko Olenković
</div>
<div type="article" n="52">
Izraelska vojska pogriješila u Jeninu
JERUZALEM/JENIN/GAZA, 22. lipnja
 - Izraelska vojska priznala je da je u Jeninu počinila pogrešku otvarajući vatru iz tenkovskog naoružanja na skupinu Palestinaca pri čemu je, prema palestinskim izvorima, poginulo četvero Palestinaca, uključujući troje djece. »Prema prvim podacima, proizlazi da su vojnici pogriješili i izraelska vojska nastavlja istragu o tom incidentu«, priopćila je izraelska vojska, koja je objavila da je u incidentu u Jeninu poginulo troje Palestinaca te da ih je deset ozlijeđeno. Nije rečeno ima li među ubijenima djece. Palestinski bolnički izvori kazali su da je ubijeno četvero Palestinaca, među njima troje djece. Izraelska vojska objavila je da je otvorila vatru na osobe koje su prekršile policijski sat, a palestinski sigurnosni izvori tvrde da su Palestinci izašli na ulicu nakon njegova prestanka. Izrael je u petak u zoru proširio svoje operacije na Zapadnoj obali, a deseci izraelskih tenkova ušli su u Nablus još tijekom noći. Operacije su također nastavljene u Kalkilyiji, Betlehemu, Tulkarmu i u južnom predgrađu Ramallaha. To je odgovor izraelskih snaga na dva samoubilačka napada u Jeruzalemu u utorak i srijedu u kojima je ubijeno 26 Izraelaca, a više od 100 ozlijeđeno.
 Naoružani Palestinci ubili su u četvrtak navečer šest Izraelaca u židovskom naselju Itamar na sjeveru Zapadne obale, nekoliko sati nakon što je palestinski predsjednik Yasser Arafat pozvao da se zaustave napadi na izraelske civile. Dvojica naoružanih Palestinaca ušli su u naselje Itamar kod Nablusa, upali u jednu kuću i otvorili vatru. »Šest je ljudi ubijeno, od kojih je najmanje troje djece i jedna žena«, rekao je jedan predstavnik bolnice. Izraelski vojni izvor je rekao da su vojnici ušli u kuću i ubili jednog od napadača, dok je drugi uspio pobjeći.
 Odgovornost za napad preuzela je radikalna Narodna fronta za oslobođenje Palestine (PFLP). Napad se dogodio samo nekoliko sati nakon što je palestinski predsjednik Yasser Arafat, pod američkim pritiskom da obuzda ekstremiste, uputio osobni poziv da se zaustave napadi na izraelske civile. Židovska kolonistička naselja česta su meta napada palestinskih militanata od izbijanja ustanka protiv izraelske okupacije u rujnu 2000. godine. 
 Tri Palestinca ubijena su u petak ujutro kada su izraelski policajci otvorili vatru na kontrolnoj postaji Erez između pojasa Gaze i Izraela, priopćili su svjedoci. Jedan je Palestinac ubijen nakon što je granatom i iz automatskog oružja napao policajce dok su druga dvojica izgubila život u pucnjavi koja je uslijedila. U incidentu nije bilo ranjenih na izraelskoj strani, dodao je isti izvor. (H)
</div>
<div type="article" n="53">
Izrael će uspostaviti civilnu upravu u palestinskim područjima
JERUZALEM, 22. lipnja
 - Izrael bi mogao uspostaviti civilnu administraciju u ponovno okupiranim područjima pod palestinskom samoupravom, izjavio je u subotu direktor ministarstva obrane Amos Yaron za izraelski radio. »Ako rezultat operacije koja je u tijeku bude bila dugotrajna nazočnost vojske na terenu i ako to bude značilo da moramo odgovoriti potrebama civilnog stanovništva, onda ćemo morati to proučiti i dati odgovarajući odgovor«, izjavio je pričuvni general Amos Yaron.
 Izraelska vlada na svom je sastanku održanom u petak pod predsjedanjem premijera Ariela Sharona glasala je za preuzimanje kontrole nad svim gradovima Zapadne obale »toliko dugo koliko to bude potrebno«, odnosno sve dok se ne okončaju napadi i atentati. »Mislim da ćemo u sljedećih nekoliko dana preuzeti kontrolu nad čitavom Zapadnom obalom i da ćemo tamo dugo ostati«, izjavio je jedan izraelski dužnosnik koji je želio ostati anoniman. Palestinski predsjednik Jaser Arafat vjeruje da je mir s izraelskim premijerom Arielom Sharonom moguć, usprkos eskalaciji nasilja u Izraelu i na Zapadnoj obali. U intervjuu za izraelski dnevni list Ha'aretz, Arafat je kazao da je sa Sharonom moguće sklopiti mir jer je taj ratni veteran 1982. godine, u vrijeme kada je obnašao dužnost ministra obrane, bio spreman u okviru mirovnog sporazuma s Egiptom zatvoriti židovska naselja na Sinaju. Gotovo dvije godine nakon fijaska mirovnog summita u Camp Davidu u srpnju 2000. godine, palestinski je čelnik prvi puta izjavio da prihvaća mirovne prijedloge bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona. Clinton je u prosincu 2000., tri mjeseca nakon početka Intifade, izložio svoj mirovni plan. Tada su, po Arafatu, mirovni plan odbili Izraelci, iako su izraelski i američki dužnosnici kazali da ga nisu prihvatili Palestinci. Arafat je također rekao da se slaže s korekcijom granica i zamjenom teritorija.
 Glede bombaša-samoubojica, Arafat je izjavio da »strane snage iskorištavaju mlade beznadne Palestince i potiču ih na samoubilačke napade u zamjenu za novac«. Dvije obitelji samoubojica iz Jenina primile su od tih stranaca svaka po 30.000 dolara, tvrdi Arafat. (H)
</div>
<div type="article" n="54">
Požar u Pekingu izgovor za obuzdavanje Interneta
Kinezi su pretekli Japance i s 56,6 milijuna korisnika Interneta već su drugi na svijetu. »Kad pristup mreži bude imalo preko 100 milijuna Kineza, više se neće moći održati zatvoreno političko i ekonomsko društvo«, smatra bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton. Želeći smanjiti broj Kineza kažnjenih zbog »nezakonitog korištenja računala«, na Zapadu su stvoreni sustavi povezivanja koji čuvaju anonimnost korisnika. Nevolja je jedino u tome što ih teško nalaze i sami potencijalni korisnici 
Nakon što je prošle nedjelje, 16. lipnja, u jednom ilegalnom web-kafiću izbio požar u kojem su život izgubile najmanje 24 osobe, a teško ozlijeđeno još 13, gradonačelnik Pekinga je naredio da se zatvore svi Internet kafići. Požar s najviše žrtava u kineskome glavnom gradu posljednjih 50 godina izbio je u 2,40 sati, u lokalu čiji su najbrojniji gosti studenti koji ne posjeduju računalo pa surfaju najčešće noću kad su tarife niže.
Poput mnogih sličnih lokala u Pekingu i širom Kine, bila je to vatrena stupica s 95 računala naguranih u prostoriju na katu sa samo jednim zaključanim vratima i prozorima čvrsto zatvorenim i zamračenim kako se izvana ne bi vidjelo što se zbiva u unutrašnjosti. Procjenjuje se da u Pekingu posluje više od 2000 takvih lokala, a tek svaki deseti posjeduje uredne dozvole i radi u relativno sigurnim uvjetima.
Požar je podsjetio na niz tragedija u nedavnoj prošlosti, izazvanih najčešće nepažnjom i već tradicionalno olakim shvaćanjem propisa o sigurnosti. U prosincu 2000. godine vatra u disco-baru Luoyanga odnijela je 309 života! Pekinške vlasti su objavile da odsad neće poticati otvaranje internetskih lokala, a svi postojeći - bez obzira posluju li s dozvolom ili bez nje - moraju prestati s radom. Dozvole će ponovno dobiti samo oni koji udovolje strožim sigurnosnim zahtjevima. 
Vlasti najviše rogobore zbog propusta u zaštiti od požara, ali tragediju nastoje iskoristiti kako bi obuzdali Internet ili barem smanjili nevolje koje im on stvara. Najčešće mu javno zamjeraju da širi pornografiju i opasne glasine. Predstavnici škola i sveučilišta žale se da lokali s računalima odvlače mlade od učenja i uopće na njih loše djeluju. No, ideološki dušobrižnici zapravo su najviše zabrinuti što se mrežom - mimo njihova nadzora - razmnožavaju »nezdrave« političke ideje i informacije. 
Zapad ne skriva nade da će korištenje računala i Interneta prerasti u nezaustavljivu struju ideja, što će neminovno demokratizirati Kinu i uništiti komunizam. Bivši američki predsjednik Bill Clinton čak je izjavio: »Kad više od sto milijuna Kineza bude imalo pristup mreži, neće se više moći održati zatvoreno političko i ekonomsko društvo«. 
A Kinezi su već drugi najveći korisnik Interneta na svijetu. Prema procjeni američke agencije »Nielsen«, Internet je početkom ove godine koristilo 166 milijuna Amerikanaca, 56,6 milijuna Kineza i 55 milijuna Japanaca. Što je također značajno, broj korisnika u Kini uvećava se za blizu 50 posto godišnje i mnogo je prostora za ubrzan daljnji rast, jer se sada Internetom služi tek oko pet posto stanovnika. Najveći kineski proizvođač računala, kompanija »Legenda«, tvrdi da se prodaja udvostručava svakih šest mjeseci. Ako nastavi sadašnjim tempom, Kina bi za pet godina mogla imati oko 300 milijuna korisnika, gotovo dvostruko više od SAD-a.
Kako bi što uspješnije nadzirala Internet, kineska vlada je angažirala kalifornijsku tvrtku da joj pomogne povezati tisuće vladinih institucija i poduzeća, ali i nadzirati ih, pa i isključiti one koje smatra opasnima. Stvorene su službe za praćenje sadržaja na Internetu i pronalaženje onih koji ga koriste za iskazivanje kritika i ostalih »nezdravih« ideja. Uništene su stranice na kojima se pojavljuju »kontrarevolucionarni sadržaji« i traga se za njihovim autorima.
Doduše, nitko više ne može sasvim ušutkati sve kritičare koji se pojavljuju na Internetu ili šalju poruke e-mailom. No, barem se neke može naći i primjerno kazniti. Pronalaženje je olakšano činjenicom da je za komuniciranje na Internetu nužna adresa. Kinezima pomažu i neka zapadna tehnološka dostignuća. Primjerice, zbog sigurnosti, zaštite autorskih prava i čuvanja poslovnih tajni, uvedeni su najrazličitiji sustavi zaštite. Što, naravno, koristi i policija bez prevelikih obzira spram zadiranja u prava pojedinca i kršenja građanskih sloboda. Iako su se zagovornici ljudskih prava protivili, i u SAD-u i u Europi su poslije terorističkih napada 11. rujna usvojeni zakoni koji vlastima daju veće ovlasti za praćenje »sumnjivaca«. Lako je zamisliti što tek rade totalitarni sustavi.
Kineske vlasti pozorno prate što se događa na Internetu. Već su osuđivani i zatvarani autori stranica o kršenjima ljudskih prava ili oni koji su elektronskom poštom slali disidentske poruke. Ni bezazleno surfanje mrežom ne mora biti bezopasno jer se ostavljaju dovoljno jasni tragovi. Čak ni oni koji samo čitaju disidentske poruke ne mogu biti sigurni da ih kineska policija neće otkriti. 
Za obuzdavanje Interneta već se koristi tehnika blokiranja ili pročišćavanja sadržaja. Informacija s Interneta ne može se dobiti ako se računalo ne spoji s mrežom. A služba koja uspostavlja vezu može ubaciti opremu kojom se blokiraju neke poruke ili sprječava dolazak na neke stranice. Već je izbio propagandno-politički skandal kad se saznalo da su Kinezi spriječili čitanje The Washington Posta na Internetu ili priopćenja »Amnesty Internationala«.
Cenzori, naravno, ne mogu dovoljno brzo pregledati sve što se pojavljuje na mreži niti mogu uspješno blokirati sve što bi htjeli. No, i taj problem mogli bi riješiti metodama brojnih američkih sustava za onemogućavanje svih koji nisu na unaprijed odobrenoj listi. Kako bi se doskočilo najrazličitijim ometanjima, i smanjilo broj Kineza kažnjenih zbog »nezakonitog korištenja računala«, na Zapadu su smišljeni sustavi koji čuvaju anonimnost korisnika Interneta. Safe-Web je jedan od njih. 
No, kineske vlasti odmah su svojim građanima zabranile ulazak u taj sustav. Nakon toga je stvoren »lutajući« sustav, »Anonymizer«, koji izbjegava kineske »lovce«. Međutim, nevolja je s tim sustavima u tome što ih i potencijalni korisnici teško pronalaze. 
Tomislav Butorac
</div>
<div type="article" n="55">
Počelo je »trećerazrednom provalom«, a završilo Nixonovom ostavkom
Afera Watergate uzdrmala je same temelje institucije predsjednika SAD-a i Amerikancima su bile potrebne godine da ponovno počnu vjerovati u nju 
Prije trideset godina, u subotu 17. lipnja 1972. godine zbila se provala u stožer Nacionalnog odbora Demokratske stranke u washingtonskom kompleksu Watergate. U dva sata ujutro stražar Frank Wills otkrio je petoricu provalnika - Bernarda Barkera, Eugenia Martineza, Virgilia Gonzaleza, Franka Sturgisa i Jamesa McCorda. Provalnici su pokušali ozvučiti sjedište demokrata, nisu bili naoružani, imali su kamere i uređaje za elektronsko prisluškivanje i, što je bilo veoma neobično, novčanice od 100 dolara. Tada vjerojatno nitko nije ni pomišljao da će ta provala izazvati najveću političku i ustavnu krizu u povijesti SAD-a.
Pažnju javnosti privukla je činjenica da je uhićeni James McCord na platnom popisu Nixonovog komiteta za reizbor i to kao koordinator za sigurnost te na platnom popisu Republikanske stranke kao savjetnik za sigurnost. Tu informaciju objavio je Washington Post 19. lipnja, a člankom počeo je nagli uspon dva do tada nepoznata novinara - Boba Woodwarda i Carla Bernsteina. Drugo što je privuklo pažnju istražitelja je činjenica da je jedan od provalnika u svom adresaru imao zapisan telefonski broj E. Howarda Hunta. Taj telefon nalazio se u Bijeloj kući, a Hunt, bivši operativac CIA-e, bio je zaposlen kao savjetnik.
Aferu Watergate Bijela kuća i visoki dužnosnici Nixonove administracije pokušali su zataškati od samog početka. Na dan provale predsjednik Komiteta za reizbor predsjednika i bivši glavni tužitelj John Mitchell pokušao je ishoditi puštanje McCorda iz pritvora. Šest dana nakon provale, 23. lipnja, Nixon i šef osoblja Bijele kuće Bob Haldeman raspravljali su kako zataškati provalu.Ocijenili su da FBI, koji je vodio istragu, nije pod kontrolom te bi trebalo u sve umiješati CIA-u. 
Cijela 1972. godina bila je u znaku Nixona. No, ne zbog Watergatea. Te godine Nixon je ostvario povijesne vanjskopolitičke uspjehe. Posjetio je Kinu i SSSR, nazirao se kraj američkog vojnog angažmana u Vijetnamu, svijet je živio u doba detanta. Watergate nije privukao veću pažnju. U studenom Nixon je na izborima nadmoćno pobijedio demokratskog kandidata Georgea S. McGoverna. 
No, Woodward i Bernstein i dalje su razotkrivali detalje velike zavjere. Veliku podršku pružili su im glavni urednik Washington Posta Ben Bradley i vlasnica Katharine Graham, a iznimno je važna i uloga Dubokog grla, misterioznog informatora (možda i više njih) koji je Woodwardu davao informacije i usmjeravao ga u istrazi. Najvažniji savjet glasio je »slijedite novac«. 
Krajem rujna i početkom listopada objavili su da je tajni fond Republikanaca kontrolirao John Mitchell, a FBI je otkrio da su Nixonovi suradnici sabotirali demokrate. Cilj tajne operacije bili su vodeći političari demokrata i njihove obitelji o kojima je, posebno o njihovom privatnom životu, trebalo saznati što je moguće više. U rujnu je optuženo pet provalnika i Gordon Liddy i Howard Hunt, obojica povezani s Bijelom kućom.
Istraga je otkrila da su među umiješanima u zavjeru, provalu i pokušaj prisluškivanja i pripadnici Nixonovog užeg kruga. Kasnije su otkriveni i »instalateri«, posebna jedinica osnovana u Bijeloj kući koja je imala zadatak obavljati prljave poslove protiv demokrata, novinara i svih za koje je procijenjeno da mogu štetiti Nixonovoj vlasti.
U veljači 1973. godine Senat je osnovao istražno povjerenstvo kojem je predsjedao senator Sam Ervin, ali činilo se da se istraga vrti u krug. No, od ožujka 1973. stvari su se počele mijenjati. Zanimanje za aferu održao je James McCord pismom Johnu Sirici, glavnom sucu okruga Washington. McCord je napisao da su optuženi za provalu pod političkim pritiskom, da se od njih traži da se proglase krivima i zašute, da je na suđenju bilo i lažnog svjedočenja te da je u provalu uključeno još ljudi. 
Vremenom je rasla sumnja i u Nixonovu osobnu umješanost. Dana 30. travnja 1973. njegov savjetnik John Ehrlichman, šef osoblja Bijele Kuće Bob Haldeman i državni tužitelj Richard Kleindienst dali su ostavke zbog umiješanosti, a Johna Deana, jednog od najbližih savjetnika Nixon je otpustio. Kako bi otklonio sumnju sa sebe u svibnju je Nixon imenovao Archibalda Coxa za posebnog istražitelja. Uz novinare Washington Posta, suca Siricu, senatora Ervina, Cox je postao četvrti važni stup u istrazi. Izjavio je da će, ako treba, istragu voditi i u Ovalnom uredu. 
Ljeto 1973. bilo je ključno za istragu. Prvo je otpušteni Dean, u lipnju, izjavio Ervinovom povjerenstvu da je Nixon znao za zataškavanje. Mjesec dana kasnije, 16. srpnja, svjedočeći pred istim povjerenstvom, Nixonov tajnik za imenovanja Alexander Butterfield otkrio je, vjerojatno nehotice, odgovarajući na pitanje, da je Nixon sve svoje razgovore i telefonske pozive snimao. 
Dva dana potom Cox je tražio vrpce osam Nixonovih razgovora. Nixon je odbio vrpce smatrajući da se na njega ne odnosi doktrina podjele vlasti. Pitanje vrpca sve do Nixonove ostavke bit će ključno. One su trebala odgovoriti na važna pitanja afere - što i kada je predsjednik znao. Nixon je aparate za snimanje postavio ne bi li dokumentirao praktički svaku minutu vrhunca svog života. Upravo ta aparatura omogućila je njegov pad. 
Sve ugroženiji Nixon od glavnog je tužitelja Elliota Richardsona zatražio da otpusti Coxa, Ovaj je to odbio, baš kao i njegov zamjenik William Ruckelshaus, pa je Nixon otpustio njih. To otpuštanje 20. listopada 1973. nazvano »masakr subotnje večeri« povećalo je sumnju u Nixona koji je u liku Roberta Borka konačno našao nekoga tko je htio otpustiti Coxa. Novi posebni istražitelj postao je Leon Jaworski koji je za Nixona bio neugodan kao i Cox.
U proljeće 1974. aferu, u kojoj se više gotovo nitko nije sjećao da je sve počelo provalom, počeo je istraživati i Pravni odbor Kongresa. Nixon, koji i dalje nije htio predati vrpce,odnosno dokazni materijal, tom je odboru 30. travnja predao 1308 stranica prijepisa snimki razgovora koje je vodio o Watergateu. Iz transkripata je bilo jasno da nedostaje dio razgovora od 20. lipnja 1972. u trajanju od 18,5 minuta. Taj razgovor vjerojatno je elektronički izbrisan. Mnogi pretpostavljaju da se razgovaralo o Kubi i neuspješnoj američkoj invaziji u Zaljevu svinja 1961. godine (Hunt je bio uključen u to). Nixon je od početka aferu nastojao zataškati jer se bojao da bi do javnosti mogle doći stare pojedinosti o Kubi. O čemu je točno riječ ni danas nije poznato. No, tom predajom prijepisa nije bio zadovoljan sudac Sirica. Čovjek kojeg je zbog njegove odlučnosti Time 1973. proglasio čovjekom godine tražio je vrpce. Vrhovni sud SAD-a zaključio je da predsjednik mora predati vrpce o Watergateu jer je riječ o kriminalu. 
Krug oko Nixona polako se sužavao. Krajem srpnja Pravni odbor Kongresa preporučio je da se protiv Nixona pokrene postupak impeachmenta, drugim riječima da ga se izbaci iz Bijele kuće. Optužili su ga za opstrukciju pravde, zloupotrebu ovlasti te za suprotstavljanje zakonski zasnovanim zahtjevima Predstavničkog doma. Četvrtoga kolovoza Nixon je dostavio tri vrpce iz kojih je bila jasna njegova uloga u zataškavanju. Tada je izgubio podršku većine republikanskih kongresmena i senatora. Postalo je jasno da je impeachment Kongresa neminovan, a suđenje u Senatu vrlo vjerojatno. Osmoga kolovoza Nixon je objavio svoju ostavku koja je stupila na snagu sljedećega dana. 
Tihomir Ponoš
</div>
<div type="article" n="56">
U potrazi za novom kulturom učenja 
Koliko Nijemci cijene Bildung, odnosno obrazovnu kulturu, vidjelo se iz reakcija nakon objavljivanja rezultata istraživanja prema kojima se njihova zemlja nalazi na vrhu ljestvice obrazovanosti u svijetu. Naime, već danima u školama, medijima i Bundestagu traju rasprave u kojima se pokušava odgovoriti na pitanje: tko je odgovoran što je Njemačka tako loše plasirana na ljestvici obrazovanja - u njemačkom jeziku, matematici i prirodnim znanostima - nastaloj nakon istraživanje sustava PISA kojeg provodi OECD u industrijskim zemljama? Pri tomu se otvorilo još jedno pitanje: tko je (ne)odgovoran zato što su rezultati testiranje 50.000 učenika u njemačkim pokrajinama takvi da je Bavarska i Baden-Württenberg na vrhu, a Donja Saska i Sjeverna Rajna Vestfalija na dnu ljestvice? 
Zabrinutost rezultatima PISA- studije – dok potonji rezultati nisu još službeno ni objavljeni – nije čudna kada se zna da u ovdašnjoj javnosti postoji svijest da je znanje resurs važniji od nafte. To se počelo najjasnije uviđati kad je njemačka politička i gospodarska elita shvatila da Njemačka ne može biti vodeća nacija u visokim tehnologijama bez uvoza 20.000 vrhunski obrazovanih stranih stručnjaka. 
Učiteljski sindikati osnovnih i srednjih škola imaju odgovore na pitanje tko je odgovoran za loš plasman koji već dugo ponavljaju: zemlja koja godinama smanjuje izdvajanja za školstvo, zemlja u kojoj je u razredima sve više učenika, a učitelja sve manje, ne može očekivati bolje rezultate. S takvom politikom, poručuju nastavnički sindikati, ne možete imati rezultate. 
Znači li više novca bolji rezultat u učenju? Ne nužno. Bavarska daje 4800 eura po glavi učenika tijekom godine, što je 300 eura više od njemačkog prosjeka. Brandenburg i Bremen, primjerice, daju više novca za obrazovanje od Bavarske, ali rezultati su lošiji nego u Bavarskoj. 
Od PISA - teme, nije pobjegao ni kancelar Gerhard Schröder. On je, dapače, učinio presedan: bio prvi poslijeratni savezni kancelar koji je prošli tjedan u Bundestagu dao vladinu izjavu o obrazovanju. Schröder se založio za novu »kulturu učenja«, a obećao veća ulaganja novca (četiri milijarde eura) u školstvo. Schröderu su, međutim, iz oporbe predbacili da se do sada nije proslavio s novcem za školstvo. I to od vremena dok je bio premijer u Donjoj Saskoj. 
Nešto je bolja pozicija u obrazovnom pitanju njegovog izazivača bavarskog premijera Edmunda Stoibera. Naime, pokrajina kojom Stoiber i njegova stranka CSU suvereno upravljaju već desetljećima, na prvom je mjestu u kakvoći obrazovanja među njemačkim pokrajinama. To se savršeno uklapa u mit koji se od Slobodne države Bavarske već duže stvara kao o pokrajini »laptopa i kožnih hlača«. Naime, hoće se reći da je uspjela stvoriti moderno obrazovanje i gospodarstvo, a zadržati tradicionalne vrijednosti. 
No, neovisno o izgledima, neovisno o sjaju i bijedi predizbornog nadmetanja o pitanjima obrazovanja, očito je da je nacija zbog rezultata PISA-studije doživjela šok njemačke obrazovne samosvijesti, koji je doveo do općeg uvjerenja da su školske reforme neizbježne – ma tko bude dobio mandat da sljedeće četiri godine upravljanja Saveznom Republikom. Nijemcima s dobrim Bildungom, međutim, jasno je da u obrazovanju (kao ni u nogometu) Njemačka ne mora baš uvijek biti u svjetskom vrhu. 
Branko Madunić, Berlin
</div>
<div type="article" n="57">
Komandosima na Haag 
Bivši šef Vojnog komiteta NATO-a, general general Klaus Naumann koji se 13. lipnja našao u klupi za svjedoke u haaškoj sudnici, u procesu protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, možda će i ostati jedini časnik NATO-a koji se našao u sudnici. Carla del Ponte ozbiljno razmatra odustajanje do krunskih svjedoka optužbe kao što su Richard Holbrooke, general Wesley Clarke ili veleposlanik nadambasadorskih ovlasti Chris Hill, budući da State Department traži njihovo izjašnjavanje u punoj tajnosti i još neka važna ograničenja. 
Holbrooke je, istina, napisao knjigu »To End a War«, u njoj je - osim svoje ključne uloge mirotvorca i mnogo ja-pa-jakanja - naveo i detalje da je bilo viskija na litre ne bi li se postigao cilj, no najvažnije nije rekao. To ga može pitati optuženi. Bili su ionako u istoj strasnoj igri mačke i miša, u igri uvjeravanja, gdje je lukavi Amer povlačio svoje, a još lukaviji Balkanac svoje konce, da bi na kraju ispao Dayton, praksom dokazano da je stvoren katalizatorom alkohola.
No, tada je Dayton bio dobar jer boljega nije bilo, čak i alternative Miloševiću mirotvorcu. Ne, u sudnici neće biti ni Wesleyja Clarkea, umirovljenog generala, poslanog među zaslužne također nakon velike svađe tko je zvijezda pred TV kamerama. Čovjek je otišao predaleko u medijskoj samopromociji, ocijenili su viši od njega i general je morao otići, zajedno sa svojim službenim mercedesom, štapovima za golf i pričama u kojima je govorio više nego što je smio, mislili su u Washingtonu, i to o stvarima gdje je poduzimao šire od dopuštenoga mu. I on je napisao knjigu. 
Tajna je između redova. Zapamtila sam intervju s njim, pio je coca-colu iz kantice i, kad se oraspoložio, počeo je odlično imitirati Miloševićev glas i geste. Sreli su se dovoljno puta da Slobi »skine« sve najvažnije dijelove intonacije. Chris Hill je također radio dealove s Beogradom i u klupi za svjedoke, moglo bi već u optuženikovim pitanjima isplivati dovoljno toga da i Washingtonu bude neugodno. Hill nije napisao knjigu.
Amerikanci su, tvoreći Pax Americana, zaista učinili dovoljno toga da ne žele svjedoke u haaškoj klupi niti Međunarodni sud u američkim poslovima. 
Priča o Amerikancima i Haagu s ovim nije završena. Sudeći po nizozemskim medijima, u zemlji su se dobro uzbunili nakon što je američki Senat odobrio moguću američku intervenciju u Nizozemskoj. Invaziju, pročitali su Nizozemci. Stvar je u tome da prvog dana idućeg mjeseca službeno počinje raditi stalni Međunarodni sud za ratne zločine, onaj od kojega su Ameri Bushove administracije odustali nakon što su ga odobrili Ameri Clintonove administracije - jer oni to smiju. 
U slučaju da su radom Suda ugroženi američki interesi, Washington sada u pričuvi raspolaže zakonskim aktom koji ozakonjuje komandosku akciju na tlu jedne europske države, točnije na UN-ovom terenu unutar jedne europske države, kako bi se iz ralja Suda izvukli američki subjekti zatreba li to američkim interesima. Nije vic, nego stvarnost i taj skandalozni detalj prilično okupira nizozemsku diplomaciju. Toliko o sudovima, pravdi, pravu i svjedocima. Kako kažu u Dosjeima X, »istina je negdje drugdje«. I zato je nije uvijek dobro govoriti u svijetu jednakih i jednakijih. Naumannu nije bilo suđeno, Clarkeu pak dopušteno.
Lada Stipić-Niseteo, Bruxelles
</div>
<div type="article" n="58">
Četničke pjesme uznemirile nesrpsko stanovništvo Brčkog 
BRČKO, 22. lipnja
 - Malonogometni turnir, koji se ovih dana održava u Brčkom a u povodu obilježavanja srpskog blagdana Vidovdana, ponovno je zlouporabljen od strane ekstremnih nacionalističkih grupa i pojedinaca, priopćeno je iz Udruženja izbjeglih i raseljenih Brčaka »Povratak«. Kako se navodi u priopćenju, tijekom ove sportske manifestaciji putem razglasne stanice emitirane su nacionalističke pjesme: »Od Topole pa do Ravne Gore«, »Četnici se ustaša ne boje«, »Marširala kralja Petra garda« i druge. Nakon brojnih telefonskih poziva brčanskih Hrvata i Bošnjaka intervenirala je Policija Distrikta, nakon čega je prestalo emitiranje spomenutih pjesama. 
Tim povodom priopćenjem za javnost oglasilo se Ravnogorski četnički pokret i SDS Brčko koji izražavaju »zaprepaštenje, zgražavanje i revolt« intervencijom Policije Distrikta na tom turniru. »Nikome u Brčkom ne smetaju srpske pjesme, ali su oduvijek smetale nacionalističke pjesme, spomenici i nacionalističke zastave, koje svojim porukama pozivaju na rat, ubijanje i etničko čišćenje.
 »Nije točno da, kako se tvrdi u priopćenju Ravnogorskog četničkog pokreta, u Distriktu nema tolerancije, ili da se kako ističu u SDS-u vrši diskriminacija Srba. Tolerancije ima sve više u svim aktivnostima u Brčko Distriktu koje promiču i poštuju ravnopravnost svih naroda«, stoji u priopćenju Udruženja »Povratak«. 
Zoran Matkić
</div>
</div>

<div type="part" n="9">
<head>Vaša pisma</head>
<div type="article" n="59">
G. Marinković nije vrijeđao, za razliku od nekih urednika na HTV-u 
U listu »velikog formata« objavljena je Hinina vijest u ponedjeljak 10. lipnja pod naslovom: Jasna Ulaga Valić prijavila Gojka Marinkovića Vijeću časti HND-a.
 Slučajno sam na CCN-u prvi put gledao emisiju »Replika« urednika Miroslava Šafera. Nakon pročitane vijesti koju ste objavili, vrlo brzo sam se opredijelio za novinara Gojka Marinkovića, koji je, prepričano, rekao: Istina je da je glavna urednica Ulaga Valić izabrana u demokratskoj proceduri, ali ona nema potrebne kvalifikacije za glavnu urednicu HTV-a. Nema četiri godine uredničkog staža, nije poznati novinar, ne posjeduje stručno iskustvo i nije poznata u javnosti. Dodao je također da i cijela njezina glavnourednička ekipa na čelu s gđom Željkom Markić, dr. medicine, nema tražene kvalifikacije i novinarske kvalitete. Odnosi se to pretežito na uredničko iskustvo potrebito za ovako važne i odgovorne novinarske zadatke na državnoj dalekovidnici.
Dozvoljavam da je pretenciozno, pomalo i nonšalantno i na brzinu olako dao negativne ocjene o urednici Jasni Ulagi Valić, koja se na to jako uvrijedila i to proglasila objedama i neistinama na njezin račun. Izjava - ocjena g. Marinkovića svodila se na to da ona nema tražene stručno-uredničke kvalitete i da nije siguran da ona može uspješno obavljati taj posao.
Zaista, Jasna Ulaga Valić pojavila se u javnosti tek početkom ove godine, iako je ranije nešto sitno radila na radiju i televiziji (dječje emisije). Kad bih osobno bio u mogućnosti birati glavnog urednika HTV-a, ne bih joj dao svoj glas iz sličnih razloga koje je u emisiji izrekao i Marinković. Za tako važnu i odgovornu dužnost potreban je prije svega vrstan i poznat novinar s velikim profesionalnim iskustvom, pogotovo kad stvaramo javnu televiziju.
Prije svega, Gojku Marinkoviću se ne može u konkretnom slučaju pripisati »govor mržnje«, a mislim da nije imao namjeru govoriti objede. Nije govorio pola sata, jer je na njegove »objede« opširno uzvraćao predsjednik Vijeća HRT-a g. Silobrčić braneći »demokratsku proceduru«. 
Govorio je i voditelj sporne tv-emisije Miroslav Šafer, tako da se zna, a ne samo Marinković. Ne vjerujem da od gospodina Marinkovića dolazi govor mržnje, prije bi se moglo reći da to čine urednici na HTV-u.
 Zašto, primjerice, glavna urednica nije reagirala na skandalozan istup Vladimira Šeksa koji je nedavno rekao u Saboru: »Ova Vlada gora je od Staljinove, Hitlerove i Mussolinijeve!« Pa zar to nije za svaku osudu, ali ne i na HTV-u!
Koliko smo puta slušali i gledali upravo govor mržnje koju je slikovito prenosila HTV u glavnom Dnevniku ili zasjedanju Sabora. Te govore mržnje često su javno izricali sabornici Anto Đapić, Ljubo Česić Rojs, Vladimir Šeks, Drago Krpina, Anto Kovačević i drugi upravo u Hrvatskom saboru, što je HTV prenosila izravno ili je objavljivala izvatke u glavnom Dnevniku i drugim informativnim emisijama, koje su najgledanije u Hrvata, a i šire. Naslušali smo se teških uvreda, ne samo objeda, na račun demokratski izabranog predsjednika Republike Stjepana Mesića, premijera Ivice Račana i drugih javnih osoba koje po zanimanju nisu »Hrvati«.
Nažalost, urednici se nijedanput nisu oglasili i osudili takav govor mržnje prema spomenutim državnim dužnosnicima, da i ne spominjem čest govor mržnje spram Srba u Hrvatskoj. A sada Jasna Ulaga Valić diže glas protiv jednoga novinarskog profesionalaca koji nema dlake na jeziku, ali nema ni mržnje u sebi. To je nju osobno uvrijedilo i traži zaštitu HND-a. No unatoč činjenici što je za glavnu urednicu izabrana legalno i legitimno u demokratskoj proceduri, u ovom slučaju nije u pravu.
DRAGAN JURIĆ, Zagreb
</div>
<div type="article" n="60">
Pred galopirajućom engleštinom zaboravit ćemo svoj jezik
U Vjesniku od 10. lipnja u rubrici »Pisma čitatelja« javlja se čitatelj iz Rijeke koji u tekstu »Događaj ili dogođaj na nekoliko primjera« iznosi tezu, odnosno tvrdnju da oblikovanje imenica događaj/dogođaj ovisi o izvedenici iz trajnoga ili svršenoga glagola.
 Sve veće je i tako svakodnevno događanje da građani reagiraju na jezične izričaje u hrvatskom jeziku, pogotovo u medijima, što bodu oči ili paraju uši. U emisiji »Hrvatski naš svagdašnji« Radio-Sljemena u ono pola sata ponedjeljkom prof. Stjepko Težak i ne stigne odgovoriti na primjedbe i pitanja brojnih slušatelja. Doista, od kada je narodne svijesti, neprekidna je borba za priznanje narodnoga, tj. hrvatskoga jezika. Ivan Kukuljević Sakcinski ušao je u povijesnu legendu kad je godine 1843. u Hrvatskom saboru prvi održao govor na hrvatskom jeziku.
 Ova je borba za hrvatski jezik trajala za sve vrijeme dvojne monarhije, da bi se i nakon 1918. nastavila u državi SHS, najprije s nametanjem srpsko-hrvatskoga, odnosno hrvatsko-srpskoga naziva, pa nadalje do novosadskoga »sporazuma«. Slijed takvog toka bila je reakcija godine 1967. u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Pa kako onda rastumačiti da se u svojoj, neovisnoj državi ponavlja Štoosova »... svoj jezik zabit Horvati«, u svakodnevnom naletu galopirajuće engleštine. Na Trnjanskoj cesti u Zagrebu koči se nad trgovinom natpis »Second hand shop«, kao da se očekuju Kinezi i Japanci, kako bi izdaleka vidjeli gdje su »cajnki«. Isto je tako u Frankopanskoj ulici trgovina cipela s natpisom »Any way«. Najnovije je časopis Story jer uredništvo očito smatra da bi tjednik ili zabavnik zvučalo otrcano. Isto tako nigdje više zahoda, jer sve je toillet ili toilette. Očito da će i nama trebati u natpisima dvojezičnost kakvu su ozakonili Mađari, s istom veličinom mađarskih slova kolika je u stranom jezičnom tekstu.
Je li onda posljedica takvog jezičnog trenda, također u Vjesniku od 10. lipnja »Ministrica pravosuđa mora obrazložiti svoj izbor«, kad člankopisac navodi da je Državno sudbeno vijeće »odstupio od mišljenja«. Nije »lapsus calami« jer se na još jednom mjestu navodi da je DSV »odstupio«. Ako je vijeće imenica srednjeg roda, o čemu očito ne može biti spora - a što već i djeca u vrtiću znaju po sluhu, zar onda nije vijeće »odstupilo«, a ne »odstupio«? 
Dr. MILORAD ANDRIČEVIĆ, Zagreb
</div>
<div type="article" n="61">
»Dalmatinka« prodana za sitniš, uz dokapitalizaciju »na časnu riječ« 
Dođe mi prijatelj, mlađi čovjek, tajkun po zanimanju, pred kuću s novim BMW-om (sedmicom), plus neka slova (TDI), automatik, klima, koža, satelitsko navođenje, stani pa gledaj. Brat-bratu 100.000 sada već pokojnih maraka, a upravo na vijestima gledam »Hrvatsku danas« i taman je objavljena vijest da je sinjska »Dalmatinka« prodana za četiri milijuna kuna.
 Dakle, jedna tvornica, 6000 četvornih metara proizvodnih hala i 200.000 četvornih metara skupog zemljišta vrijedi koliko i deset automobila. Moj prijatelj kaže mi, a pravi je stručnjak za kupoprodaje, da se cijena takve zemlje u predgrađu Sinja kreće oko 50 eura po metru, pa sad izračunajte... deset milijuna eura! Kupac, Friulijanac iz Trsta, pouzdan je i ne treba ga ni provjeravati, ni pitati za bonitet, jedan jedini bez konkurencije: kojeg li interesa, ali tko zna? Obvezao se da neće otpustiti 400 radnika i daje časnu riječ za dokapitalizaciju punih 1,5 milijun eura. Sve mislim bolje da je platio odmah te eure, a kune će, ionako, stići kad Cetina poteče uzbrdo.
Ali, mom tekstilu izgleda sviću bolji dani. Na mjestu TIK-a, ili negdašnjeg kombinata »Boris Kidrič« u Zadru, građevinska tvrtka Gortan d.d. počela je s rušenjem ruina toga nekad ponosnog tekstilnog diva, ravnaju teren. Do početka glavne turističke sezone sagradit će se veliko automobilsko parkiralište, a parking će biti gratis, da se ljudi sjete svog hranitelja, a bilo ih je prilično, nešto manje nego u »Dalmatinki«, dvije tisuće obitelji!
Velika, diljem zemlje poznata trgovačka kuća NIRD d.o.o. iz Kaštela (nikad čuo!) postade strateški partner nekad uzorne i svjetski afirmirane tvornice konca Unitas. Tko nije čuo za perlgarn, heklgarn... svilene konce i goblene i, zamislite što se u Unitasu radi - vjerovali ili ne, sklapaju se bicikli. Kako je počela reforma tekstilne industrije, na koncu će proizvoditi automobile. Kupac »Dalmatinke« zove se La Distributrice (raspakiračica), pa će spretni talijanski trgovci uvoziti iz Italije recimo skupocjene »lamborghinije« i prodavati ih bogatoj klijenteli Sinja i Cetinske krajine!
I, na koncu, ovako uspješnu prodaju »Dalmatinke« trebalo bi i proslaviti. Ima jedan krasan ugostiteljski objekt, vlasništvo moje »Dalmatinke«, tik uz Peručku branu. Običaj je, kod nas vlaja, kad se mlada udaje, da se istakne barjak i na nj objesi živog pijetla i dvije debele vunene čarape! Pa kad gozba završi, neka naši prodavači, HFP-ovci, navuku čarape na glavu da ih narod ne prepozna. Neka se ipak čuvaju da pijetao ne kukurikne, jer će onda morati priznati svoje grijehe i zablude! 
DAMIR KALAFATIĆ, umirovljenik
</div>
</div>

<div type="part" n="10">
<head>Crna kronika</head>
<div type="article" n="62">
Ubio najboljeg prijatelja 
NAŠICE, 22. lipnja
 – Dvadesetdvogodišnji Vilim Majcen iz Đurđenovca na mjestu je preminuo u petak oko 23,40 nakon što mu je njegov najbolji prijatelj Vardan Rugole (21), nakon kraće svađe, zario nož u vrat. Prema neslužbenim informacijama, do ubojstva je došlo u Stepinčevoj ulici u Đurđenovcu, ispred kuće Vardana Rugole, koji je kobne večeri organizirao feštu za prijatelje. Kako doznajemo, Vilim i Vardan bili su prijatelji od djetinjstva. Stanovali su u istoj ulici, u radničkom naselju zaposlenika kombinata DIK Đurđenovac, samo nekoliko kuća udaljeni jedan od drugoga.
 Posljednjih se mjeseci nisu često viđali jer je Vilim bio u Đurđenovcu, čekajući posao u stuci plinomontera, dok je Vardan studirao u Zagrebu. S obzirom da su Vardanovi roditelji rastavljeni, a majka s kojom živi je početkom tjedna otišla raditi na more, on je ostao sam kod kuće. U petak navečer njih desetak skupilo se kod Vardana. Prema priči susjeda, mladići su pili, puštali glazbu i pjevali. U jednom trenutku došlo je do svađe zbog izbora glazbe. Nakon kraće prepirke Vardan i Vilim izašli su van iz kuće. Nekoliko trenutaka kasnije Vardan je utrčao u kuću okrvavljenih ruku, dok je njegov prijatelj Vilim ostao ležati na tlu ispred kuće. Pomoći mu nije bilo jer je na mjestu preminuo. Očevid su na mjestu događaja obavili kriminalistički službenici PU osječko-baranjske i istražni sudac osječkog Županijskog suda. Nakon kriminalističke obrade, Vardan je uz kaznenu prijavu zbog počinjenog kaznenog djela ubojstva priveden u istražni centar Županijskog suda u Osijeku. 
Maja Sajler
</div>
<div type="article" n="63">
Troje teško ozlijeđenih
ĐURMANEC, 22. lipnja
 – Prema informaciji PU Krapinsko-zagorske u Zagorskoj Koprivnici u slijetanju traktora s prikolicom na zemljanom putu teško su ozlijeđene tri osobe. Do slijetanja traktora s puta došlo je radi nepažnje traktorista Petra K. (66) iz Zagorske Koprivnice, koji je upravljajući traktorom prišao preblizu desnog ruba zemljanog puta pa je traktor kotačima zahvatio travnatu bankinu, a vozač je izgubio nadzor nad traktorom koji je sletio niz nizbrdicu. 
Za traktor je bila prikopčana prikolica domaće izrade u kojoj su se prevozili članovi obitelji Marija K. (63), Marko K. (15) i Ivan K. (11). U nesreći teške tjelesne ozljede zadobili su Petar K. koji je zadržan na liječenju u Novoj bolnici u Zagrebu, te Marija i Ivan K. kojima je medicinska pomoć pružena u Općoj bolnici Zabok. D. G.
</div>
<div type="article" n="64">
Pala niz strminu i poginula
KRAPINSKE TOPLICE, 22. lipnja
 – PU Krapinsko-zagorska je u petak oko 11 sati primila dojavu da je u Oratju uz cestu Klokovec–Oratje pronađena mrtva nepoznata ženska osoba starije dobi. Prilikom očevida koji je obavljen na mjestu gdje je pronađeno mrtvo tijelo, utvrđeno je da je riječ o Milki K. (69) iz Oratja. 
Ona je dan ranije oko 21 sat prolazila cestom po brdu zvanom Gorica, pa je pala niz strminu koja je od ruba kolnika visoka tri metra, pri čemu je zadobila ozljede od kojih je preminula na mjestu događaja. D. G.
</div>
<div type="article" n="65">
Na svojoj njivi našao mrtvog muškarca
BABINA GREDA, 22. lipnja
 – Mato V. iz Babine Grede dojavio je Policijskoj postaji u Županji da je na svojoj njivi (tromeđa Babina Greda-Sikirevci-Kruševica) tijekom večernjih sati u petak (oko 19.45 sati) pronašao nepoznatu mrtvu mušku osobu. Očevid i vanjski pregled tijela obavili su mrtvozornica dr. Branka Vincetić i djelatnici PU vukovarsko-srijemske, koji nisu pronašli tragove nasilne smrti. Utvrđeno je da se radi o muškoj osobi u dobi između 60 i 65 godina. Policija poduzima operativne mjere i radnje s ciljem utvrđivanja identiteta leša. S. T.
</div>
</div>

<div type="part" n="11">
<head>Gospodarstvo</head>
<div type="article" n="66">
Najviše se »surfa« na poslu
Hrvatska je prema isporuci informatičke opreme krajnjim korisnicima u 2001. godini bila među vodećim zemljama u tranziciji 
Internetom se u Hrvatskoj aktivno koristi 15,5 posto građana ili gotovo 610.000 ljudi. Ovaj podatak nije zabilježen prilikom posljednjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj, ali ohrabruje. Deset godina Interneta u Hrvatskoj nedavno je obilježeno videokonferencijskom vezom između Rijeke i Zagreba, a putem mreže svih mreža, ovih su dana položene prve mature u Hrvatskoj, a može se čuti i glas naroda o nastupu »vatrenih« na Svjetskom nogometnom prvenstvu.
No, ne zadovoljava primjena Interneta u e-poslovanju, po čemu Hrvatska zaostaje za drugim zemljama u tranziciji. No, valja priznati da se Internetom i u Hrvatskoj najčešće surfa na poslu, i to za vrijeme prvog i posljednjeg radnog sata. 
 U agenciji IDC Hrvatska očekuju da će ove godine zbog ozbiljnih investicija na Internet tržištu, ali i jakom marketingu, može očekivati udvostručenje opsega e-businessa, koji je u 2001. godini dosegnuo vrijednost od 21 milijuna dolara. U svijetu je lani u tom poslu okrenuto 600 milijardi dolara, a očekuje se da će taj iznos 2004. godine iznositi 2500 milijardi dolara.
IDC od 1996. godine prati razvoj IT tržišta u Hrvatskoj, a od prije dvije godine IDC ima u Hrvatska svoju 45 podružnicu u svijetu. Broj korisnika Interneta u svijetu u 2001. godini iznosio je 500 milijuna ljudi (u Europskoj uniji 151 milijun), a procjenjuje se da će njihov broj u 2004. godini u svijetu udvostručiti.
Hrvatska je prema isporuci informatičke opreme krajnjim korisnicima u 2001. godini bila među vodećim zemljama u tranziciji. Naime, broj prodanih kompjutera lani je u Hrvatskoj povećan za 54 posto, te 28 posto domaćinstva ima osobno računalo.
Preračunato u novac, na prodaju PC-računala u 2001. godini samo je u zemljama EU-a potrošeno 37 milijardi dolara. U Hrvatskoj je ta brojka stala na iznosu od 390 milijuna dolara. No, Hrvatsku obilježavaju i neke druge specifičnosti. Primjerice, najveća informatička poduzeća imamo u »neiformatičkom sektoru« što bi informatički kolač povećalo za dodatnih 60 posto. HThinet koji pokriva 80 posto svih poslovnih korisnika Interneta u Hrvatskoj, očekuju eksploziju u elektroničkom poslovanju kad se radi o malom i srednjem poduzetništvu. Naime, aplikacijski servisi su tu, te se Internet u e-poslovanju može koristiti bez velikog investiranja u stručnjake koji su specijalisti za informatiku.
 U fokusu interesa malih i srednjih poduzetnika, još uvijek, su neki drugi interesi. Naime, na nedavno održanim Hrvatskim danima Interneta na Sušaku, iako su svi sadržaji bili besplatni i bez kotizacije, prisutni u dvorani su se mogli izbrojiti na prste jedne ruke. 
Šteta, jer se na više od 60 predavanja u tri dana moglo saznati puno o elektroničkom poslovanju, poglavito u kontekstu malog i srednjeg poduzetništva. Od upoznavanja različitih tehnoloških okvira do detaljnih primjera kroz uvid u konkretne poslovne procese predstavljenih tvrtki te sigurnosno pravnih aspekata elektroničkog poslovanja.
No, sam »alat« bez poznavanja gospodarske grane i u e-poslovanju, kako se pokazalo, nije dovoljan. Predstavnik IT grupacije pri američkoj Gospodarskoj komori u Hrvatskoj Mladen Tarbuk upozorio je da nakon pretjeranog očekivanja od Interneta slijedi otrežnjujuće razočarenje, nakon kojeg bi trebalo uslijediti novo povećanje produktivnosti. On kaže da nije dovoljno poznavati samo Internet nego i trendove u gospodarskim granama. Internet, naime, ne može zamijeniti izravni kontakt s korisnicima usluga. Svaki gospodarski sektor ima drukčije Internet prioritete. No, istraživanja pokazuju da preko 60 posto poduzeća u razvijenim zemljama planira primjenu Internet poslovanja u nekom od poslovnih funkcija. 
Šteta da je gotovo istodobno sa Danima Interneta održana 4. konferencija o elektroničkom poslovanju – Net-Biz 2002 u Zagrebu. Tema je bila Internet kako model poslovanja, te su neke tvrtke, primjerice Microsoft i VIPnet, sudjelovale na oba dva događaja. Mjerenje hrvatskog kibernetičkog prostora, koji je proveo stručni tim Sveučilišnog računskog centra (SRCE) tijekom pet tjedana, od kraja ožujka do prvih dana svibnja, pokazalo je da su hrvatske web stranice još uvijek male i vrlo jednostavne. Veličina 5,1 milijuna hrvatskih web stranica, odnosno onih dostupnih http mrežnim protokolom s poslužiteljima u hr domeni, iznosi 318,7 GB. Kvadratura hrvatskog weba odgovara, primjerice, švedskom Internet prostoru, izmjerenom prije dvije godine.Hrvatske web stranice su jednostavne, a njihovi se autori služe nestandardnim tehnologijama pri stvaranju stranica, koje često onemogućuju pobiranje podataka. Većina ih daje uglavnom tekstualne informacije, dok slikovnih dokumenata ima na samo šest posto hrvatskog weba, dok audio i video zapise, što su zapravo prednosti Interneta kao novog medija, nudi samo jedan posto stranica.
Marinko Petković
</div>
<div type="article" n="67">
Mustać:Zadar je buduće jedriličarsko središte Jadrana 
»Zadar je smješten negdje na sredini Jadrana i nije problem doputovati do nas. Spremni smo organizirati ne samo europsko, nego i svjetsko prvenstvo jer imamo kompletno sve potrebno za takve manifestacije. Velike su šanse da ćemo dobiti Europsko prvenstvo u klasi 420«, kaže Ive Mustać
U posljednje tri godine zadarski Jedriličarski klub »Uskok« postigao je mnogo u promociji zadarskog jedrenja i u Zadru i u Hrvatskoj pa i na europskim natjecanjima. U tom je trogodišnjem razdoblju predsjednik »Uskoka« Ive Mustać, koji je još prije 25 godina bio član Uprave kluba. Hrabro i s mnogo entuzijazma lani započeta manifestacija nazvana »Zadarski tjedan jedrenja« nastavlja se i ove godine, ali s daleko više regata i događanja, što je bio povod našem razgovoru s predsjednikom Mustaćem.
 • Pioniri poslijeratnoga zadarskog jedriličarstva Ante Ivić, Anđelo Gregov, Mario Mikin i mnogi drugi odmah su poslije rata osnovali jedriličarski klub nazvavši ga »Uskok«?
 – Jedriličarski klub »Uskok« iz Zadra djeluje od 1948. godine, a osnovan je kao Jedriličarsko društvo »Uskok« 10. svibnja 1961. Po broju danas verificiranih članova, kojih ima više od 300, jedan je od najjačih u Hrvatskoj. Imamo više od 550 morskih i stotinjak suhih vezova, i uspijevamo ostvarivati prihod kojim se financira jedriličarski sport. Željeli smo klub osposobiti i obogatiti tako da možemo kvalitetno financirati jedriličarstvo. U tome smo i uspjeli i klub danas financira sam sebe.
• Što je ostalo od nekadašnjeg hambara u današnjoj Tankerkomercovoj marini? 
– Osamdesetih godina preselili su se iz Tankerkomercove marine u Uvalu Vitrenjak i taj smo stari hambar prenijeli na novu lokaciju. Od tada do danas neprestano se radi, izgrađuje, dograđuje. Našem klubu danas pripada gotovo cijela Uvala Vitrenjak. Najviše se napravilo u posljednje dvije-tri godine. Klub je otvorenog tipa i svatko je dobrodošao bilo radi kupanja (prekrasna plaža) ili da uređuje brodicu. Može se prošetati, zabaviti se, proćakulati, sjediti na klupama uz more. Tu svatko može naći ponešto za sebe. U sportskom segmentu imamo male klase poput brodova Optimista, zatim klase 420 lasere i klase 470. U svim tim klasama očekujemo dobre rezultate. Primjerice, u klasi 470 imamo jedriličare Tomu Bašića i Petra Cupača. Cupač je još kao junior bio treći pa zatim drugi u Europi da bi kao senior postao treći u Europi. Danas je u klasi 470 s velikim izgledima da se kvalificira za Olimpijske igre u Grčkoj 2004. godine. Za to su potrebna i velika financijska sredstva što klub sam uspijeva pratiti. Izdaci su veliki jer se jedri uglavnom u inozemstvu. 
 • Imate kompletno izgrađenu infrastrukturu i za najveće jedriličarske manifestacije. 
– Spremni smo organizirati ne samo europsko nego i svjetsko prvenstvo jer imamo kompletno sve potrebno za takve manifestacije. Velike su šanse da ćemo dobiti Europsko prvenstvo u klasi 420. Pozvani smo 17. srpnja na sjednicu Izvršnog odbora Asocijacije klase u Portugalu, gdje ćemo prezentirati klub i gdje bi konačno trebali dobiti nominaciju za organiziranje Europskog prvenstva.
 • Želje su vam da Zadar postane jedriličarski centar Jadrana. 
– Prirodni smještaj grada Zadra je negdje na sredini Jadrana i nije problem doputovati do nas. Sam klub je u turističkoj gradskoj zoni čime sam smještaj jedriličara nije uopće upitan bilo u hotelskom ili u privatnom apartmanskom smještaju. Imamo izmišljeno regatno polje. Uvijek ima maestrala, nikad nije bonaca pa se stalno može jedriti. Građani i posjetitelji Zadra mogu promatrati regate jer je zadarski kanal u kojemu se odvijaju regate otvorena pozornica na koju pogled puca iz cijeloga grada. Usto, Klub ima sportsku i tehničku infrastrukturu. U ovoj je Županiji lani bilo organizirano više od 50 regata, a sam Klub je organizirao gotovo 30 regata, te smo po broju regata najjači u Hrvatskoj. Imamo pet klubova: »Zadar«, »Sv. Krševan«, Yachting klub Zadar i »Uskok«. Splićani nam se dive i ne mogu se načuditi kako smo dostigli tako visoku razinu u jedriličarstvu. 
 • Kako ste organizirali sportski dio, tj. jedriličarstvo, koje je, kako piše u vašem Statutu, jedno od osnovnih zadaća kluba? 
– Sportski dio smo organizirali tako da imamo koordinatora za sportske aktivnosti Damira Majetića, poznatog jedriličara i velikog zaljubljenika u jedriličarstvo. Imamo dvije sekcije male klase i krstaše i školu jedrenja. Trenutačno imamo četiri trenera. Godišnje kroz školu prođe i do 180 djece od kojih se selektiraju napredni koji idu u natjecateljsku skupinu, tzv. ekipu A. Oni koji nisu stigli do natjecateljske skupine idu ponovno u školu. Imamo 9 jedrilica tipa Elan 19. Tu imamo našega skipera koji vodi školu jedrenja za odrasle, ali te jedrilice dajemo i u najam. Sistem je da se možete prijaviti u sedmodnevnu školu jedrenja, dakle i za starije i za mlađe. Osim učenja jedrenja djeca su apsolutno zaštićena, na njih se iznimno pazi i bitno je da se zna gdje su i što rade. Osnovna zadaća kluba upravo je društvena zadaća: odgajati djecu i od njih pokušati stvoriti ljude. Nisu nam primarni rezultati nego usmjeravanje djece na bavljenje sportom kao jednim od najboljih putova.
 • Kad nekoga sretnete i upitate »Di si bija?«, najčešći je odgovor »Na Vitrenjaku«, kao i odgovor na pitanje »Di ideš?«, »Na Vitrenjak«.
– Svakodnevno imate osjećaj da se cijeli Zadar preselio na Vitrenjak. Ovdje se poštuje kućni red i svakome može biti lijepo. Uvijek je puno svijeta ali nema gužve jer oni koji dolaze ovamo žele malo mira. Imamo tzv. čajnu kuhinju s vrlo popularnim cijenama (Doista, najjeftinija kava u gradu može se popiti samo u Vitrenjaku, op. a.). Iako je jedriličarstvo osnova svega, mi ne mislimo da ovo mjesto pripada samo jedriličarima, nego i svima onima koji vole more.
 • Jesu li u Turističkoj zajednici Grada i Županije svjesni da im je vaš klub od četrdesetak turističkih ljetnih dana »pokrio« punih deset dana?
 – Razmišljali smo upravo o tome kako sudjelovati u turističkoj promidžbi grada i došli do ideje o organiziranju »Zadarskog tjedna jedrenja«. Ideja je prvi put realizirana lani, kritike su bile izvrsne, i stoga smo ove godine cijelu manifestaciju proširili, produžili i upotpunili sa zabavnim večernjim događanjima. Po danu regate i more, a na večer pjesma i druženje. Imamo devet regata i devet zabavnih večeri što je dobar spoj sporta i zabave, a ujedno i izvrsno uklapanje u turističku ponudu.
 • Koliko vam zahtjevni posao direktora Tehničkog sektora u Tankerskoj plovidbi dopušta vremena za klub?
 – Još je moj pradjed imao brodove, moji sinovi su pomorci, ja sam pomorac. Poslije posla u Tankerskoj, jedva čekam doći u Vitrenjak, tu se relaksiram i u morskom sam ambijentu koji je moj život. Uživam pomagati djeci i gledati kako razvijaju ljubav prema moru i našoj obali: jedra, brod, brodić – to je to! 
Ljubica Ivićev-Balen
</div>
<div type="article" n="68">
Uveden turistički vlak Bratislava-Budimpešta-Split
Problemi željezničara Hrvatske, Mađarske, Slovačke, Slovenije i BiH te Austrije - istovjetni su
PLITVIČKA JEZERA, 22. lipnja
 – Generalni direktori hrvatskih, austrijskih, mađarskih i slovačkih te bosanskohercegovačkih željeznica, odnosno predstavnika regionalnog prostora željezničara između Podunavlja i Jadrana koji su svoju interesnu skupinu osnovali u Beču 1992. godine i nazvali G-4 na Plitvicama su dva dana razgovarali o međusobnoj suradnji i unapređenju željezničara. 
Na sastanku prvih ljudi željeznica iz ovih zemalja posebno u petak razgovarano je o unapređenju putničkog prometa, povećanju prometa, posebno teretnog, te o modernizacijama željeznica ovih zemalja, a glavna tema ovog skupa bila je restruktuiranje pojedinih željeznica s posebnim osvrtom na problem prekobrojnog broja zaposlenih. Domaćin ovog skupa generalni direktor HŽ-a Marijan Drempetić je rekao kako su u tranzicijskim zemljama Srednje Europe u restruktuiranju najdalje otišli željezničari Slovačke i Mađarske i kako su ta iskustva vrlo važna i za HŽ.
 Na posebnoj konferenciji za novinare generalnih direktora hrvatskih, slovačkih, mađarskih i BiH željeznica rečeno je kako je pokretanje međunarodnog vlaka visoke kvalitete na relaciji istok-zapad, odnosno iz Bratislave i Slovačke preko Mađarske za Hrvatsku i Jadran primjer međusobne suradnje. Generalni direktori željeznica ovih zemalja istakli su na Plitvicama da su glavni, a i zajednički problemi željezničara, problem teretnog neiskorištenog prometa i problem prekobrojnog broja zaposlenika. Na Plitvicama je dogovoreno da se među željezničarima ovih zemalja što prije osnuje i skupina za teretni promet. Rečeno je da turistički vlak od Bratislave preko Mađarske za Hrvatsku i Jadran kreće 21. lipnja i vozit će u sljedećih 12 vikenda prema Jadranu i obratno. Vlak ima 540 mjesta, a njegovo uvođenje je rezultat interesa slovačkih, čeških i mađarskih turista za Jadran. Novinari su se zanimali o problemima smanjenja broja zaposlenih u HŽ-u. Iznijet je primjer Mađarske koja je sa 120.000 zaposlenih taj broj svela na, kako je rečeno, profitabilnih 49.000. No, mađarski predstavnici željeznica su istakli da taj problem nije prošao bezbolno i da je praćen uz dvanaestak štrajkova. Generalni direktor HŽ-a Drempetić je rekao kako je HŽ 1990. godine zapošljavao oko 49.000 radnika. Dodao je da je taj broj 2002. smanjen na 16.000, a do 2005. planom je predviđeno broj zaposlenih smanjiti na 12.000 što je, kako je rekao Drempetić, optimalan broj zaposlenih za rentabilno poslovanje.
 Karakteristika je željezničara ovih zemalja da se svi susreću s problemima dugovanja, subvencija i zapošljavanja. Na novinarsko pitanje o korištenju ličke i unske pruge Drempetić je rekao da HŽ može prevesti sve količine nafte koje idu iz Kopra, Rijeke, Ploča, Siska, Slavonskog Broda. Isto tako da je količina prevezene nafte željeznicom zadnjih šest mjeseci povećana za 30 posto. Drempetić je rekao da nije upitna perspektiva unske pruge što ovisi o revitalizaciji hrvatskog i BiH gospodarstva, te o vraćanju tereta u hrvatske luke. 
Trajko Grkovski
</div>
</div>

<div type="part" n="12">
<head>Događaji</head>
<div type="article" n="69">
Račan: Priča o prijevremenim izborima još nije završila
»Ja, kao i većina građana, sudeći prema anketama, mislim da bi bilo dobro da ova vlast završi svoj mandat i pokaže što je učinila, a što nije«, naglasio je premijer Ivica Račan 
ZAGREB, 22. lipnja
 - »Dogovorili smo se da pokušamo ozbiljno nastaviti dalje«, izjavio je u subotu nakon četverosatnog sastanka šefova vladajuće koalicije predsjednik hrvatske Vlade i SDP-a Ivica Račan. No, premijer nije jasno odgovorio je li prošla opasnost od prijevremenih izbora. »Ne mogu reći da je priča o prijevremenim izborima prošla. Ja, kao i većina građana, sudeći prema anketama, mislim da bi bilo dobro da ova vlast završi mandat i pokaže što je učinila, a što nije«, naglašava Račan. 
Šefovi stranaka vladajuće koalicije u Banskim su se dvorima dogovorili da će idući tjedan međusobnim, ali i dogovorima s nadležnim ministrima i predsjednicima saborskih odbora i klubova započeti razgovore o 20-ak otvorenih pitanja koje treba riješiti. Račan ocjenjuje da sve razlike među partnerima nisu prevladane, no naglašava da je svima jasno da mandat Vlada treba odraditi do kraja, »bez fige u džepu«. Druga solucija je, po njemu, ostaviti pitanje trajanja ove Vlade »po strani i sukobljavati se od teme do teme«. »Uz svaku temu ima previše stranačkih interesa i predizborne atmosfere i s takvim pristupom svaki problem je problem«, kazao je Račan.
Premijer smatra da ako pobijedi solucija da koalicijska Vlada svoj mandat odradi do kraja onda će, kaže, predizbornih strasti biti iz dana u dan manje. On je opet istaknuo da se koalicija mora naći na strateškim pitanjima ako želi opstati. Također, najavio je da će se sljedećih dana u prvom redu raspravljati o otvorenim problemima koji dolaze na dnevni red Sabora. 
To je potvrdio i predsjednik Sabora i HSS-a Zlatko Tomčić, naglašavajući da je on osobno protiv prijevremenih izbora, ali da su se na subotnjem sastanku u Banskim dvorima ipak mogla čuti različita mišljenja. »Dogovorili smo se da ozbiljno pristupimo rješavanju jednog po jednog problema i jednog po jednog zakona i koncepta«, kazao je Tomčić, ne izdvajajući pritom niti jednu spornu točku oko koje predstoji usuglašavanje sljedećeg tjedna.
 I dok je vicepremijer i predsjednik HSLS-a Dražen Budiša samo kratko iz automobila novinarima dobacio da je zadovoljan sastankom, predsjednica HNS-a Vesna Pusić smatra da krize koalicije nije niti bilo.
 »Izbori će biti redovni i to je prevladavajuće mišljenje, a mi se moramo do kraja mandata koncentrirati na zadaće koje su dogovorene i koje treba odraditi«, kazala je čelnica narodnjaka, dodajući da prošlotjedne pojedinačne izjave nekih stranačkih dužnosnika kao i njihove prijetnje prijevremenim izborima, nisu bile razlog za krizu.
 Kako je pojasnila, osim aktualnih zakonskih prijedloga koji se trebaju riješiti sljedećeg tjedna u Saboru na dnevnom će se redu najavljenih sastanaka čelnika koalicije i saborskih dužnosnika te ministara naći, prema njenim riječima, i »trajne teme« kao što su izborni zakon i ustavni zakon o pravima manjina i etničkim zajednicama. 
Sličnog je mišljenja bio i predsjednik LS-a Zlatko Kramarić, koji naglašava da je na subotnjem sastanku ipak glavna tema bila kako riješiti otvorena pitanja, a ne pitanje prijevremenih izbora. Međutim, on ističe da stranke koalicije ipak moraju imati osjećaj da ih se podjednako uvažava.
Dada Zečić
</div>
<div type="article" n="70">
Vlada namjenjuje vojne objekte turizmu i razvoju
PULA, 22. lipnja
 - Premijer Ivica Račan i potpredsjednik hrvatske Vlade Slavko Linić minuloga petka boravili su u Istri i cijeli dan proveli u razgovoru o gospodarstvu, počevši u rano jutro radni susret s Upravom Uljanika da bi u večernjim satima na Brijunskom otočju razgovarali o budućnosti te hrvatske najatraktivnije turističke destinacije. 
Ključna poruka premijera Račana po završetku boravka u Istri bila je da se on i Vlada dobro razumijeva sa Istarskom županijom i da se ovoga petka brzo dogovorio sa županom Jakovčićem i njegovim suradnicima o ključnim razvojnim gospodarskim programima. Pritom je na prvo mjesto stavio čvrstu odlučnost Vlade da se nastavi gradnja zapadnog kraka istarskog ipsilona najavivši brzi nastavak radova nakon kvalitetnijeg sporazuma sa francuskim partnerima. U istom paketu jeste i nakana Vlade da vojne objekte stavi u razvojnu funkciju, s tim što će zadržati samo jednu lokaciju za potrebe zapovjedništva HRM za sjeverni Jadran. 
 Račan je pritom posebice bio oduševljen istarskom orijentacijom na agro turizam i najavio kako će Vlada u sklopu poticanja razvoja turizma u udaljenijim predjelima od mora poticati povoljnije kredite i na sebe preuzeti kamate. Samo u Istri u naredne tri godine za agro turizam bit će osposobljeno 600 domaćinstava.
Inače, premijer Račan i Slavko Linić kazali su za razgovora u Uljaniku kako hrvatska Vlada upravo raspravlja o stanju i perspektivi hrvatske brodogradnje te da su zato došli upravo u Pulu, jer Uljanik dokazuje kako se dobrom organizacijom i radom može profitabilno poslovati. A hrvatska Vlada na tom iskustvu želi u hrvatski brod ugraditi što više hrvatskih proizvoda, što Uljanik upravo i čini. 
Mirko Urošević
</div>
<div type="article" n="71">
Šuica traži novi medaljon UNESCO-a 
DUBROVNIK, 22. lipnja
 - Nakon nedavnog posjeta Dubrovniku generalnog direktora UNESCO-a Koichira atsuure dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica uputila je pismo Matsuuri, sadržaj kojega je vezan uz poklon-medaljon na kojem stoji da je Dubrovnik u Jugoslaviji. »Ostali smo iznenađeni ovom političkom nespretnošću, odnosno pogrešnim korakom, budući je svima poznato da se Jugoslavija raspala, a da je Hrvatska međunarodno priznata država. Grad Dubrovnik susretljivo je primio vašu interpretaciju povijesti uručenog medaljona, no, moram vas izvjestiti da medaljon ne možemo zadržati u sadašnjem obliku. Predlažemo da ponovno izradite brončani medaljon UNESCO-a, i to do 1. kolovoza ove godine na kojem će pisati Dubrovnik i Hrvatska. U suprotnom, Grad Dubrovnik bit će prinuđen vratiti primljeni medaljon nakon isteka ovoga datuma«, kaže se u pismu gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice generalnom direktoru UNESCO-a Koichiru Matsuuri. (K. C.)
</div>
<div type="article" n="72">
Slijede tužbe i poskupljenje vode
DUBROVNIK, 22. lipnja
 – Šest i pol milijuna kuna iznos je duga što ga u ovom času Vodovodu Dubrovnik duguju neuredni platiše, među kojima više od polovice duga otpada na gospodarske subjekte, odnosno hotelska poduzeća, dubrovačku bolnicu, te sam Grad Dubrovnik kroz njegov Odjel za komunalne djelatnosti. Kako se moglo čuti na sjednici Gradskoga poglavarstva u petak, na kojoj je jedna od središnjih točaka dnevnoga reda bilo i dopunjeno izvješće o poslovanju Vodovoda u 2001., iz Vodovoda su najavljene tužbe za naplatu duga, a ako je suditi prema raspravi u kojoj je istaknuto da Dubrovnik plaća vodu tri puta manje nego Opatija, sve je izglednije da Dubrovčane očekuje i novo poskupljenje vode. 
Što se tiče sustava vodoopskrbe, naglašeno je da je uže gradsko područje gotovo potpuno pokriveno, ali ne i Elafiti te dio Zatona do Brsečina, gdje je pokrivenost svega 13 posto, zbog čega je dovođenje vode na ta područja ocijenjeno prioritetnim. Pozornost Poglavarstva bila je usmjerena i na izvješće UTD-a Ragusa, o čemu će inače biti riječi i na idućem Gradskom vijeću. Poduzeće je, naime, u velikim dugovima (osobito prema DAB-u), pa se postavilo i pitanje treba li uopće Grad biti većinski vlasnik takvog ugostiteljskog poduzeća. Neki su tako ustvrdili da tvrtka »nema perspektivu«, no, kako smo naveli, njegova bi daljnja sudbina trebala biti sigurnija nakon što se održi šira rasprava o »ukupnoj problematici«. 
 Od ostalih zaključaka izdvajamo i odobrenje Čistoći za zaduživanje od devet milijuna kuna, od čega će 4,5 milijuna otići na dug GP-u Dubrovnik za obavljene poslove iz godine 1997. Naime, tadašnji je dug iznosio 1,8 milijuna kuna, a zbog izgubljenoga sudskoga spora oko (ne)naplate istoga uslijedile su kamate i sudski troškovi što je rezultiralo konačnim iznosom od 4,5 milijuna kuna. Za takvu je situaciju prozvan bivši gradonačelnik Vido Bogdanović, i to zbog svoje, rečeno je, samovolje i tvrdoglavosti. Spomenimo na koncu da se Poglavarstvo odlučilo i za odgodu odluke o osnivanju (višekratno najavljivane) gradske agencije za ulaganja. Ta je agencija, naime, trebala biti oformljena kao nova Služba za razvoj i ulaganja Grada Dubrovnika, a kako se moglo zaključiti po raspravi osnivanje će uslijediti nakon koordinacije vladajućih dubrovačkih stranaka. 
Dubrovačko je Poglavarstvo između ostaloga odbilo i pravo prvokupa za nekoliko nekretnina, inače zaštićenih spomenika kulture. Među njima je i kuća Uz Posat 3, široj javnosti poznata po svojedobnim novinskim napisima u središtu kojih je bila bespravna gradnja vlasnice, tada zaposlenice Ministarstva vanjskih poslova. 
Katica Cikoja
</div>
<div type="article" n="73">
Za 15 dana totalna blokada prometa!?
SPLIT, 22. lipnja
 – Nezadovoljni stanjem cesta kojima kamioni moraju prometovati do 15. rujna, te zbog nepravilnosti u dodjeli propusnica za međunarodni kamionski prijevoz i postojanja privilegiranih u autoprijevozništvu, osamdesetak članova Udruge »Hrvatski autoprijevoznik« u subotu su u Splitu organizirali mirni prosvjed.
 Kolona kamiona okupila se ispred Carinske ispostave u Sjevernoj luci, nakon čega se kretala ulicama Zbora Narodne garde, Domovinskog rata i Vukovarske do Gradske luke. Bez zaustavljanja kamioni su nastavili put do Veletržnice u Stobreću, a na raskrižjima duž kretanja prosvjedne kolone prometna policija rasporedila je vlastite snage, kako bi regulirala gradski promet. Članovi Udruge »Hrvatski autoprijevoznik« kao jedan od glavnih razloga kamionskog prosvjeda navode i nezadovoljstvo radom pomoćnika ministra pomorstva, prometa i veza Mije Bezera čiju je smjenu u međuvremenu zatražio ministar Mario Kovač. Autoprijevoznici, međutim, ističu da Bezerovom smjenom problemi vozača neće biti riješeni, te su zatražili smjenu svih ljudi iz Povjerenstva za dodjelu dopusnica.
 »Želimo da na njihova mjesta dođu stručni i nestranački ljudi. Ako se Ministarstvo opet ogluši na naše zahtjeve, za 15 dana ćemo ići u totalnu blokadu prometnica. Nadam se da građani shvaćaju naše potrebe te da smo dovedeni na rub egzistencije«, ustvrdio je Mario Pavić, predsjednik Hrvatskog autoprijevoznika. M. J.
</div>
<div type="article" n="74">
Prognani Hrvati iz BiH počeli useljavati u kuće 
KORENICA, 22. lipnja
 – Od 1992. godine, klasičnim etničkim čišćenjem iz BiH je istjerano oko 450 tisuća Hrvata, od čega je jedna trećina završila u zemljama zapadne Europe, trećina u prekooceanskim zemljama, a trećina još uvijek svoj novi dom traži u RH. Na područjima od posebne državne skrbi RH trenutačno je oko 60 tisuća Hrvata iz BiH, manji dio s Kosova, Vojvodine i jedan dio Hrvata koji su ta područja naselili kao kadrovi ili su kao ljudi bez krova nad glavom potražili svoj novi dom, izjavio je za Vjesnik predsjednik Zajednice Udruga naseljenih Hrvata (ZUNK) Tomo Aračić. Kad je riječ o zbrinjavanju prognanih Hrvata iz BiH Aračić kaže da ZUNH čini sve kako bi zaštitio dostojanstvo i ponos Hrvata iz BiH, što se napokon počelo i ostvarivati konkretnim poslovima. 
U Voćinu, Okučanima, Đulovcu i Gračacu prognani Hrvati počeli su se već useljavati u novoizgrađene kuće pri čemu je u Benkovcu izrađen detaljan plan zbrinjavanja za 200 obitelji. Znatan broj naseljenika u Benkovcu već je napravio temelje za kuće i očekuje građevinski materijal koji treba stići do kraja lipnja. Po Aračiću, na terenu ima niz pozitivnih primjera dobre suradnje lokalne zajednice s udrugama naseljenika glede iznalaženja rješenja za trajno stambeno zbrinjavanje, od čega posebno izdvaja Benkovac, Knin, Korenicu, Gvozd, Sunju, Kukuruzare, Gračac, no na žalost, u nekim sredinama kao što je Donji Lapac sve je očitija diskriminacija naseljenika. Primjera radi, kaže Aračić, u Obrovcu još se nije počeo ni izrađivati plan zbrinjavanja naseljenika tako da uz uvjete koji postoje, na žalost, nema humanosti lokalne zajednice, stručnosti i dobre volje. 
»Konkretnim i korektnim potezima želimo ukazati na našu ozbiljnost i na isključivu namjeru rješavanja egzistencijalnih prava. Namjera nam je sačuvati naš identitet, ali isto tako želimo kao ravnopravni partner sudjelovati u izgrađivanju Hrvatske i podizanju njezinog rejtinga«, kazao je za Vjesnik Tomo Aračić. D. P.
</div>
<div type="article" n="75">
Račan: Štrajk da, ali se mora štititi nacionalni interes
Komentirajući subotnji prometni kolaps na autoputu prema Karlovcu gdje se prema nekim informacijama ujutro kolona protezala gotovo od Zagreba do Karlovca, Račan je kazao kako takve situacije neće biti riješene sve dok se ne izgradi autocesta prema Splitu. Prema njegovim riječima važno je ukoliko ponovno dođe do gužve da ona bude što manja. 
Premijer je za subotnju gužvu okrivio i carinike koji su štrajkali u četvrtak i petak te su bili vijest u stranim medijima. Tako su po njemu inozemni turisti odgodili dolazak u Hrvatsku za subotu što je dovelo do velikog prometnog kolapsa. »Štrajk da, protest da, ali se mora štititi nacionalni interes, a turizam je nacionalni turizam Hrvatske«, kazao je Račan. On nije želio ništa govoriti hoće li ovakva kaotična prometna situacija izazvati ostavku nedavno imenovanog ministra pomorstva, prometa i veza Marija Kovača iz HSLS-a. D.Z.
</div>
<div type="article" n="76">
Kunst podnosi prijave protiv Crkvenca i Uljara 
»Ne vjerujem da Račan zna što Crkvenac radi. U Vladi se ne zna tko pije, a tko plaća. Ako Crkvenac ima neki poseban interes zbog kojeg omogućuje švercerima da bez kontrole unose robu u Hrvatsku, onda za to treba odgovarati. Nalog da se vozila propuštaju graniči sa zdravim razumom i tako nešto još nije viđeno u Europi...«, rekao je Kunst 
ZAGREB, 22. lipnja
 – Predsjednik Udruge radničkih sindikata Hrvatske Boris Kunst najavio je u petak da će vjerojatno već u ponedjeljak Državnom odvjetništvu podnijeti kaznene prijave protiv ministra financija Mate Crkvenca i ravnatelja Carinske uprave Antona Uljara. To će, kazao je, učiniti zbog Uljarove naredbe svim pročelnicima carinarnica da preko graničnih prijelaza u Hrvatsku propuštaju sva vozila bez kontrole, čime se potiče šverc.
U Uljarovom se naputku »uz suglasnost ministra financija nalaže poseban postupak u putničkom prometu tako da se u pravilu ne vrši pregled putničkih vozila«. U robnom prometu će se 23. lipnja do kraja dana, naređuje Uljar, provjeravati najviše 10 posto vozila. 
Premda Carinski sindikat Hrvatske nije zadovoljan Uredbom o poslovima s posebnim uvjetima rada u državnoj službi temeljem koje carinici stječu pravo na dodatak, koju je Vlada donijela u četvrtak, nakon što su carinici širom Hrvatske započeli štrajk, predsjednik Sindikata Željko Popović objavio je da je u petak u podne štrajk završen, deset sati prije predviđenog roka. Sindikalci su prvi štrajk hrvatskih carinika proglasili uspješnim i povijesnim, a Kunst je najavio da će o nesavjesnom radu ministra Crkvenca odmah obavijestiti predsjednika države, predsjednika Sabora i premijera.
»Ne vjerujem da Račan zna što Crkvenac radi. U Vladi se ne zna tko pije, a tko plaća. Ako Crkvenac ima neki poseban interes zbog kojeg omogućuje švercerima da bez kontrole unose robu u Hrvatsku, onda za to treba odgovarati. Nalog da se vozila propuštaju graniči sa zdravim razumom i tako nešto još nije viđeno u Europi. Ako je Crkvencu voda prešla preko ušiju i ako nije u stanju obavljati svoju funkciju, neka se zahvali«, rekao je Kunst.
 Oštro se obrušio i na potpredsjednika Vlade i Gorana Granića koji je prije donošenja Uredbe o posebnim dodacima, kontaktirao samo Sindikat državnih službenika i namještenika. Predstavnike tog konkurentskog sindikata Kunst je nazvao podobnima i poslušnima, zbog čega Granić s njima i surađuje. Kunst je naglasio da Vlada i dalje podcjenjuje carinike koji imaju trostruko manje plaće od svojih slovenskih kolega, dok su istodobno plaće državnih dužnosnika u Hrvatskoj i Sloveniji podjednake. 
»Crkvenčeve prijetnje doživljavamo kao prazan balon od sapunice, jer on ne zna ništa o carinskom poslu, nema morala i prisiljava carinike na korupciju«, izjavio je Kunst, koji Uljarov naputak smatra neustavnim jer, pita se on – »čemu onda služe carinici?« 
Sindikat je odlučan nastaviti pregovore s Vladom, jer je Uredba o dodatku donesena na temelju Zakona o državnim službenicima i namještenicima, umjesto po Zakonu o carinskoj službi. Time je pravo na dodatak od 20, 10 ili pet posto, dobila tek jedna trećina zaposlenih u carinskoj službi. Ako Vlada ne ispuni preostale zahtjeve Sindikata, štrajk će se, istaknuo je Popović, uskoro ponoviti. Sindikat među ostalim traži donošenje granskog kolektivnog ugovora kojim će se definirati specifična pitanja zaposlenih u carini, te reviziju koeficijenata plaća za sve carinske službenike i namještenike.
Boris Orešić
</div>
<div type="article" n="77">
Pejković:Hrvatska ima još 3900 neriješenih zahtjeva za povrat imovine
Privremenim korisnicima moramo osigurati zamjenski smještaj, ali kao trajno rješenje, i zato nam je potrebno još 600 milijuna kuna
Pola godine prije isteka roka za povrat privatne imovine vlasnicima (rok je 31. prosinca ove godine), pitamo Lovru Pejkovića, pomoćnika ministra javnih radova, obnove i graditeljstva i čelnog čovjeka Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice je li to moguće ispoštivati? Je li povrat imovine Srbima danas politički ili tehnički problem?
– Za međunarodnu zajednicu to je i dalje političko pitanje, a za nas, Vladu i ostale koji sudjelujemo u rješavanju problema to je tehničko-financijsko pitanje. Konkretno to znači da sada točno znamo koliko je imovine zauzeto, definirano je kad je treba vratiti, zna se tko je unutra smješten i kakve su naše obveze - stvarnim vlasnicima imovinu vratiti, a onima koji su unutra osigurati alternativni smještaj. Gdje se mi sada nalazimo? Imamo oko 3900 neriješenih zahtjeva za povrat imovine. Privremenim korisnicima moramo osigurati zamjenski smještaj, ali kao trajno rješenje i zato nam treba još 600 milijuna kuna. Nastojat ćemo da se rok ispoštuje, da se svima, pa i onima koji nisu podnijeli zahtjev za povrat, imovina vrati do kraja godine. Možda će za neke fizički povrat imovine formalno-pravno potrajati i do polovine slijedeće godine, i to za slučajeve gdje privremeni korisnici trebaju iseliti iz kuće čiji vlasnici nisu podnijeli zahtjev za povrat. Njihovo iseljavanje neće ugroziti vlasništvo jer vlasnik nije ni tražio imovinu, no naša je obveza da mu ju vratimo bez obzira na zahtjev. 
 • Kažete da je 3900 zahtjeva za povratom imovine, no kakva je struktura privremenih stanara? Kamo ih preseliti?
- U tom broju zahtjeva jest i više od tisuću osoba koje traže povrat, ali istodobno nude imovinu na prodaju državi. Sa svim tim vlasnicima APN razgovara kroz APN i da imamo novaca na raspolaganju u kratkom bi vremenu mogli otkupiti tih tisuću objekata pa bi nam za povrat ostalo 2900 objekata. No, u tih 3900 objekata je 500 obitelji kojima će se tijekom ljeta završiti obnova, 650 obitelji kojima su već didijeljene su u oštećene m obiteljske kuće što ih je otkupio APN ljudi su trenutno u procesu obnove tih objekata pa će tuđu imovinu napustiti čim obnovu završe. Imamo puno obitelji koje su korisnici tuđe imovine, a sami su kupili kuću ili građevinsko zemljište i donacijom građevinskog materijala grade ili obnavljaju vlastite kuće. Imamo osigurano 1600 građevinskih parcela i u tijeku je proces parcelizacije i izrade lokalnih prostornih planova. Očekujemo iseljenje onih kojima je obnova završena, a u tuđim su kućama. Poslali smo naloge za iseljenje i opomene pred tužbu no teško mi je sad špekulirati o brojkama. Činjenica je da se ljudi dnevno iseljavaju iz privatne, ali i iz državne imovine tako da ćemo kroz dva-tri mjeseca imati nekoliko stotina praznih stambenih jedinica u državnom vlasništvu. Očito je, dakle, da imamo razrađen model kako riješiti povrat 3900 kuća privatnim vlasnicima i sad je samo pitanje kako to izfinancirati. 
 • Jesu li krenuli pregovori o tome? Dogovori o kreditima?
- Jesu, postoji načelni dogovor s Razvojnom bankom Vijeća Europe za kredit nešto veći od 40 milijuna eura plus jednako toliko hrvatskog udjela. Naime, model je takav da 50 posto sredstava daje Razvojna banka Vijeća Europe, a s 50 posto sudjeluje naš proračun. To je ukupno 80 milijuna eura, krediti su povoljni, s velikim počekom i dugim rokovima otplate, niskom kamatom. Sad smo u fazi tehničkog završetka prethodnog kredita od 30 plus 30 milijuna eura - 30 daje Razvojna banka Vijeća Europe, a 30 hrvatski proračun. Čim to završi možemo zatražiti ovih 40 milijuna eura koje sam spomenuo, a to će se riješiti najkasnije početkom ljeta, možda već i ovih dana. I tih 600 milijuna kuna bit će dostatno za rješavanje spomenutih zahtjeva za povrat imovine i za preseljenje svih privremenih korisnika u alternativni ali trajni smještaj. 
 • Inzistira li međunarodna zajednica i dalje na tome da se imovina vrati vlasnicima prije nego li se pronađe zamjenski smještaj za ljude koji su u tuđim kućama?
- Da, međunarodna zajednica inzistira na tome da vlasnik dobije prioritet nad privremenim korisnikom. Dakle, vratiti imovinu pod svaku cijenu, dok mi smatramo da pritom nitko ne može završiti na ulici bez da mu se osigura trajni a ne privremeni smještaj. Ponekad međutim trajno rješenje nije moguće uskladiti sa željama vlasnika, premještanjem privremenih korisnika, vremenskim uvjetima, trajanjem građevinske sezone, pa mislimo da mora biti fleksibilnosti i sa strane vlasnika koji trebaju pričekati mjesec-dva da izađe privremeni korisnik koji završava obnovu svoje kuće, i obratno. 
 • Je li zaustavljen izbjeglički val iz BiH?
- Zasad jest, a ono što želimo da se te obitelji rješavaju prvenstveno unutar BiH i učinit ćemo sve da u tome pomognemo. No, u susjednoj državi alternativni smještaj je vrlo restriktivno riješen, pravo na njega nemaju oni čija je imovina neuseljiva, srušena i uništena i nikom ništa, a kad bi mi u Hrvatskoj primijenili takav model digla bi se velika galama. 
 • Koliko danas uopće ima Hrvata iz BiH koji ovdje žele ostati?
- U Hrvatskoj se lokalno već integriralo oko 120.000 bosansko-hercegovačkih Hrvata. Oni ovdje više nisu izbjeglice, a mi i one koji koriste tuđu imovinu smatramo lokalno integriranim jer oni će u Hrvatskoj ostati bilo u državnoj imovini ili u svojim kućama. Dakle, oni nisu izbjeglice već hrvatski državljani kao i ostali. Sigurno ćemo preciznije podatke o tome dobiti i nakon što se detaljnije obradi popis stanovništva, ali valja napomenuti da je u Hrvatsku doselilo i najmanje 30.000 Hrvata iz SR Jugoslavije, Srijema, Banata i Bačke. Oni su masovno razmijenili imovinu sa Srbima iz Hrvatske, a većina njih nikad i nije bila registrirana kao izbjeglice u RH.
Miroslava Rožanković
</div>
<div type="article" n="78">
Obilježen Dan antifašističke borbe
Glavna proslava organizirana je u šumi Brezovica kod Siska gdje je 1941. formiran prvi antifašisti odred. Visoka izaslanstva Sabora i Vlade položila su vijence kod grobnice narodnih heroja na Mirogoju
SISAK, 22. lipnja
 - Glavna ovogodišnja proslava Dana antifašističke borbe organizirana je u šumi Brezovica nadomak Siska, gdje je 22. lipnja 1941. Vladimir Janjić Capo, sa skupinom sisačkih antifašista, prvi u tadašnjoj Europi, organizirano i oružano pružio otpor fašizmu.
 Vijence pred spomen obilježje položili su – u ime predsjednika RH, Neven Ivak, pomoćnik savjetnika predsjednika za unutarnju politiku, u ime Hrvatskog sabora, Mirjana Petir, saborska zastupnica, u ime Vlade, ministri Ivica Pančić i Davorko Vidović, gradonačelnik Siska Dinko Pintarić, dožupan Sisačko-moslavačke županije Ivan Šantek, predstavnici stranaka, koordinacije židovskih općina i predsjednik Saveza antifašističkih boraca Ivan Fumić. Na skupu kod Siska nije bilo govornika. Skupu je nazočila i Ljuba Blazina (81) sestra Vlade Janjića Cape. U izjavi za »Vjesnik« požalila se da se o njenom bratu i danas malo govori i zna. Pogodilo ju je kada je 1991. spomenik u Brezovici oštećen, a nije joj jasno zašto ga do danas nitko nije popravio. Obitelj Vlade Janjića Cape 1991. premjestila je urnu s njegovim posmrtnim ostatcima iz Brezovice, u obiteljsku grobnicu, bojeći se daljnjeg vandalizma. 
Visoka izaslanstva Hrvatskog sabora i Vlade položila su vijence kod grobnice narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mirogoju. U izaslanstvu Hrvatskog sabora, koje je predvodio predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, bili su Ivica Kostović i Vlatko Pavletić. U ime Vlade vijenac su položili premijer Ivica Račan a s njim su bili zamjenik premijera Dražen Budiša i ministar Hrvoje Kraljević. Zagrebački dogradonačelnik Milan Bandić također je položio vijenac u ime Grada Zagreba. Tijekom dana polaganjem vijenaca praznik je obilježen u Osijeku, Sinju, Čakovcu i brojnim drugim mjestima u Hrvatskoj.
Željko Peratović
</div>
<div type="article" n="79">
Nelogičnosti u plaćama liječnika
ZAGREB, 22. lipnja
 - »O liječničkim plaćama ne mogu govoriti jer nemam niti uvida u njih, niti smo mi socijalni partneri koji sudjeluju u tim pregovorima. No, liječnici su nas upozorili s nizom nelogičnosti i problema, stoga smatram da je ključno pitanje izrada strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike«, istaknuo je predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, nakon što se u petak zajedno s predsjednicom saborskog Odbora za rad, socijalnu politiku i zdravstvo Snježanom Biga-Friganović susreo s predstavnicima Liječničkog sindikata i komore.
Tomčić je istaknuo nelogičnosti kao što su pravo na najviše 25 dana godišnjeg odmora, nefinanciranje stručnog usavršavanja i specijalizacija te velike razlike u plaćama unutar struke. Stoga je upozorio da treba hitno sazvati sjednicu Odbora za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, kako bi se nepravilnosti uklonile. 
Biga-Friganović je rekla da je Zakonom o plaćama učinjena velika nepravda prema zdravstvenoj djelatnosti, a da istodobno nije došlo do uštede u proračunu kada su plaće u pitanju. Također je istaknula hitnost sazivanja sjednice saborskog Odbora čijeg je predsjednica, kako bi se što prije krenulo u izradu ili posebnog Zakona za liječničku struku ili kolektivnog strukovnog ugovora.
Predsjednik sindikata liječnika dr. Ivica Babić rekao je da 28. lipnja liječnici ipak idu u štrajk upozorenja, ali ne da paraliziraju sustav, već da upozore na probleme. Izjavu ministra Vlahušića da bi se povisivanjem plaća liječnicima pobunili dostavljači bolnica kojima se duguje oko milijardu kuna, Babić je prokomentirao jednostavno zločestom. 
Daniela Dujmović
</div>
<div type="article" n="80">
Grafičari Vjesnika protiv smanjenja plaća
ZAGREB, 22. lipnja
 - »Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti traži od Uprave Vjesnika d.d. potpisivanje kolektivnog ugovora do 1. srpnja i protivi se najavljenom smanjivanju plaća. U međuvremenu, provest ćemo referendum među članstvom i pripremiti se za mogući štrajk«, zaključak je kojim su Stjepan Kolarić, predsjednik Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske i Aleksandar Žaja, predsjednik podružnice tog Sindikata za Vjesnik, zaključili zajedničku konferenciju za novinare, koja je održana u petak. Sindikat predlaže kolektivni ugovor kojim bi najniža plaća (za jedan bod) ostala 2100 kuna, no Vlada je to odbila, rekao je Kolarić. Prosječna plaća u »Vjesniku« iznosi 5600, a u Tiskari 5100 kuna, što odgovara plaćama u drugim javnim poduzećima, naglasio je, te dodao kako su ostala radna i materijalna prava predložena u kolektivnom ugovoru ispod prosjeka javnih i državnih službenika.
Osim toga, Kolarić je iznio i podatke o poslovanju društva Vjesnik, uz poruku Vladi da će - »ako se ne donese rješenje za Vjesnik, prvenstveno dnevni list« - radnici dioničkog društva Vjesnik za dvije, tri godine biti na burzi.
 »U 2000. društvo Vjesnik iskazalo je gubitak od 40 milijuna kuna, pri čemu je Tiskara iskazala 11 milijuna kuna gubitka. U 2001. ukupan je gubitak bio 39 milijuna, dok je Tiskara ostvarila dobit od tri milijuna kuna«, naglasio je Kolarić, istaknuvši kako »je očito da se list Vjesnik naslanja na Tiskaru«.
»U situaciji kad pada kupovna moć građana, kad su ukinute nagradne igre u novinama, pa svim drugim dnevnim listovima pada tiraža - zbog čega Tiskara u posljednje vrijeme tiska oko 100.000 primjeraka dnevnih novina manje - činjenica da je Vjesnik podigao broj prodanih primjeraka s prosječnih 6000 na 8500 dnevno samo je mala točkica na tom tržištu«, rekao je Kolarić, naglasivši kako se zbog svega postavlja pitanje hoće li se »zbog manjine zaposlenih u Vjesniku žrtvovati većina«. Prema Kolarićevim riječima, tri su moguća rješenja za problem Vjesnika: dokapitalizacija, prodaja, ili razdvajanje Vjesnika i Tiskare. Iako je ustvrdio kako se Sindikat grafičara ne opredjeljuje za bilo koje od tih rješenja, Kolarić je ipak podsjetio novinare kako »u ovom trenutku u Vladi postoji zahtjev Europapress holdinga za dokapitalizaciju Vjesnika«. Dodao je da je isti izdavač »već najavio kako bi u suprotnom mogao povući svoja izdanja iz Vjesnikove Tiskare i graditi vlastitu«.
Marijana Matković
</div>
<div type="article" n="81">
Vilović: U hrvatskim medijima govor mržnje je sofisticiran 
SPLIT, 22. lipnja
 - »Uloga medija u normalizaciji odnosa između Hrvatske i Jugoslavije« naziv je okruglog stola koji se u subotu i nedjelju pod pokroviteljstvom Vijeća Europe održava u Splitu. Organizatori splitska grupa TOD i Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji okupili su brojne novinare, kolumniste, komentatore, urednike, ali i znanstvenike te predstavnike ministarstava vanjskih poslova obiju zemalja. 
Govoreći o današnjem stanju u SR Jugoslaviji Branka Prpa članica Nezavisnog udruženja novinara Srbije rekla je da se nova vlast razlikuje od prethodne jer je politički govor lišen govora mržnje. Situacija je, u tzv. nezavisnim medijima u SR Jugoslaviji, tvrdi Prpa, alarmantna, jer neki od njih su poplavljeni tezama i stereotipima koji se mogu nazvati govorom mržnje. »U jeku je međunarodni pritisak na Jugoslaviju vezan za izručivanje osumnjičenika Haagu. Istovremeno se ljudi koje se tereti za teške zločine proglašavaju žrtvama i herojima«, istaknula je Prpa i kao primjer iznijela trenutni slogan »Svi smo mi Karadžić«, te povukla paralelu s Hrvatskom. Ipak, Prpa je istaknula i primjer televizije B-92 koja promiče toleranciju i nastoji edukativno djelovati na gledatelje, te spomenula njoj simpatičan slogan kojeg su prikazivali; »Nek' komšiji krava bude živa i zdrava...«. Politička nestabilnost i atmosfera straha u Jugoslaviji postoji, zaključila je Prpa, jer se ne sankcioniraju oni koji šire govor mržnje. 
Gordana Vilović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu rekla je kako se načinu govora iz 1990. i 1991. godine kakav je bio u hrvatskim medijima danas mladi ljudi smiju. »U hrvatskim medijima govor mržnje je sofisticiran i mirnodopski. On se iz unutarnje rubrike preselio u život, sport i kulturu«, rekla je Vilović i navela primjer rasizma u izvještaju s nogometnog svjetskog prvenstva kojeg je pronašla u tekstu o reprezentacijama iz Afrike. »U hrvatskim novinama prevladavaju i sofisticirani govori o nacionalnim manjinama, posebice Srbima, te etničkim skupinama, primjerice Romima. Zemlja smo gdje se uvredljivo govori o homoseksualcima, a 50 posto ljudi imaju završenu samo osnovnu školu. Ipak, to što su mediji ustali u obranu žene nakon poznate izjave Ante Kovačevića u Saboru, vodi Hrvatsku u civilizaciju«, zaključila je Gordana Vilović.
U nedjelju, drugog dana okruglog stola, sudionici će razgovarati o budućnosti zajedničkih medijskih projekata. 
Mira Jurković
</div>
<div type="article" n="82">
Svjedok nije prepoznao fotografiju nestalog Antića
ZAGREB, 22. lipnja
 - Svjedočenjem Ljubice Ivošević i Nikole Peleša u petak je na zagrebačkom Županijskom sudu, započeo dokazni postupak, u glavnoj raspravi, obnovljenog suđenja u slučaju »Pakračka poljana«. Četvrtooptuženom Miri Bajramoviću sudi se u odsutnosti.
Prvooptuženog Muniba Suljića i trećeoptuženog Sinišu Rimca, tereti se da su »neutvrđenog dana koncem 1991. u Pakračkoj poljani ubili Aleksandra Sašu Antića, pripadnika rezervnog sastava MUP-a«.
Drugoptuženog Igora Mikolu, četvrtooptuženog Miroslava Bajramovića i petooptuženog Branka Šarića tereti se da su zajedno s pokojnim Stipom Mandžarelom, odgovorni za otmicu i iznudu nad Milošem Ivoševićem, Radom Pajićem i Markom Grujićem, koji su 31. listopada 1991. iz Zagreba odvedeni u Pakračku poljanu, nakon čega su ih nepoznate osobe ubile.
Svjedokinja Ljubica Ivošević, vidno uzbuđena i pod sedativima, rekla je da sama nema neposrednih saznanja o nestanku supruga te da nije bila ni na identifikaciji njegova tijela u Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, gdje je njena sestra čula da je Miloš Ivošević dovežen s Pakračke poljane.
Prema iskazima u ranijim svjedočenjima i navodima iz optužnice, Nikola Peleš je kao zatočenik u Pakračkoj poljani, jedne noći zajedno sa svjedokom Brankom Velagićem, morao iskopati grob u koji je pokopan Aleksandar Saša Antić, kojeg su prethodno, ubili Munib Suljić i Siniša Rimac. U iskazu na sudu iz 1999. Peleš je tvrdio da se više ničeg ne sjeća.
Iskaz u petak započeo je plačem i traženjem »da se ova agonija što prije okonča«. Koliko je njemu poznato, nitko u Pakračkoj poljani, osim tijela koje je sahranio, nije ubijen. Svjedočenjem u petak nije teretio ni optužene Suljića i Rimca. 
Od ponuđenih 7 fotografija, među kojima se nalazila i fotografija pokojnog Saše Antića, a ostale su bile njemu slične osobe, Nikola Peleš, nikoga nije prepoznao. Slijedeće ročište zakazano je za 05.09. o.g.
Željko Peratović
</div>
</div>

</body>
</text>
</TEI.2>

with extensions by D. Ćavar