Philologic Results

Welcome to the Croatian Language Corpus

| | |

<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<!DOCTYPE TEI.2 PUBLIC "-//TEI P4//ELEMENTS TEI Lite XML ver. 1//EN"
"http://www.tei-c.org/Lite/DTD/teixlite.dtd">
<TEI.2>
<teiHeader type="text">
<fileDesc>
<titleStmt>
<title type="main">Vjesnik online</title>
<author/>
</titleStmt>
<editionStmt>
<edition></edition>
</editionStmt>
<extent>
<seg type="size">Filesize uncompressed: 330087 bytes.</seg>
<seg type="format">XML TEI Lite</seg>
<seg type="location">online</seg>
</extent>
<publicationStmt>
<distributor>
<address>
<addrLine>
<name type="organisation">Vjesnik d.d.</name>
</addrLine>
<addrLine>Slavonska avenija 4</addrLine>
<addrLine>10000</addrLine>
<addrLine>
<name type="place">Zagreb</name>
</addrLine>
<addrLine><name type="country">Croatia</name></addrLine>
<addrLine>vjesnik@vjesnik.hr</addrLine>
</address>
</distributor>
<availability status="restricted">
Copyright Vjesnik d.d.
</availability>
<date>15.09.2002</date>
<pubPlace>Zagreb, Croatia</pubPlace>
<publisher>© 2006, Vjesnik d.d.</publisher>
</publicationStmt>
<sourceDesc>
Compiled from the Vjesnik online archive.
</sourceDesc>
</fileDesc>
<revisionDesc>
<change>
<date>2006-01-08</date>
<respStmt>
<name>Damir Ćavar</name>
<resp>edt (Editor)</resp>
</respStmt>
<item>Created the initial version of the article from the HTML source.</item>
</change>
</revisionDesc>
</teiHeader>
<text>
<body>

<div type="part" n="1">
<head>Teme dana</head>
<div type="article" n="1">
Kačić: Hrvatska je pogriješila što je Prevlaku stavila na istu razinu s pitanjem razgraničenja sa Srbijom na Dunavu
Dok je granica između Hrvatske i Crne Gore, a riječ je o oko 25 kilometara, poznata već stoljećima, te je utvrđena i na raznim kartama, još preostaje rješavanje granice na moru, posebice razgraničenje ulaza u Bokokotorski zaljev. Hrvatska također već više godina očekuje i odlazak promatrača UN-a, upravo stoga jer se odnosi između Crne Gore i Hrvatske ubrzano normaliziraju
Kao i u slučaju Piranskog zaljeva, odnosno Savudrijske vale, Hrvatsku očekuje rješavanje podjele ulaza u Bokokotorski zaljev, odnosno definiranje granice na moru s Crnom Gorom. No za razliku od Savudrijske vale – koja je relativno otvoren zaljev i koju bi, da nema pretenzija Slovenije za otvorenim morem, bilo relativno lako riješiti crtom sredine – Boka kotorska je zemljopisno i sigurnosno drugačije konfigurirana. Samo dva kilometra uzak tjesnac dijeli hrvatsku i crnogorsku obalu na ulazu u Boku. 
 Situacija je također drugačija i sa sigurnosnog aspekta. Hrvatska i Slovenija nisu bile na suprotnim stranama u Domovinskom ratu, a Hrvatska i Crna Gora, odnosno Jugoslavija – zemlja koja još postoji, barem na papiru – jesu. JNA, ali i ranije vojske, imale su na Prevlaci, poluotoku koji s hrvatske strane zatvara ulaz u Boku, svoje objekte, zbog iznimne strateške važnosti poluotoka s kojega se vrlo jednostavno može kontrolirati ulaz u zaljev, ali i promet tim dijelom Jadranskoga mora.
 Prevlaka je u početku Domovinskog rata bila okupirana da bi prije deset godina, nakon odlaska JNA u listopadu 1992., na zahtjev tadašnjih predsjednika Hrvatske i Jugoslavije Tuđmana i Ćosića, na poluotok stigli promatrači UN-a. Njihova je zadaća bila, i do sada ostala, promatrati situaciju, te kontrolirati demilitariziranu zonu od pet kilometara s jedne i druge strane granice.
 Odlazak promatrača UN-a Hrvatska očekuje već više godina upravo stoga jer se odnosi između Crne Gore i Hrvatske ubrzano normaliziraju. No još uvijek preostaje i rješavanje granice na moru. Kopnena je granica za Hrvatsku neupitna. Hrvatsku i Crnu Goru dijeli granična crta koja ide duž planinskih stijena na Bjelotini i Dračevici iznad istočnog dijela Konavala. Na obali ona izlazi na Konfin, što inače znači »granica« prema izvedenici iz talijanskog i latinskog jezika, u području rta Kobila koji nije dio samog poluotoka Prevlaka, već se nalazi nešto sjevernije.
Ta je granica, a riječ je o oko 25 kilometara između dvije države, poznata već stoljećima, te je utvrđena i na raznim kartama, a i Skupština Crne Gore ju je u listopadu 1991. godine nazvala »postojećom granicom«. Dokazi su i austrijske karte za Vitaljinu iz 1895. godine, kao i izvadak kopije karte šireg područja Prevlake koju su ćirilicom potpisali načelnik Glavnog stožera Vojske Jugoslavije general Živorad Panić i jugoslavenski premijer Milan Panić. Upravo ta karta pokazuje rukom ucrtanu i vrlo jasno demarkacijsku liniju između Hrvatske i Crne Gore odnosno Jugoslavije, kako na kopnu tako i na moru, uz napomenu da je riječ o avnojevskim granicama, koje je, kao što je poznato, priznala i Badinterova komisija o granicama država nastalih na prostoru bivše SFRJ.
 Međutim, unatoč tim kartama, kao i karti iz 1970. koju je izdala Savezna geodetska uprava u kojoj je navedeno da dio unutar rta Kobile kao i Prevlaka pripadaju Hrvatskoj, predsjednik crnogorske Komisije za granice Nebojša Vučinić polemizira o mjestu na kojem hrvatska granica izlazi na more.
 Hrvoje Kačić, bivši predsjednik hrvatske Komisije za granice i neosporni stručnjak za pitanja Prevlake, stavlja nedavne Vučinićeve izjave u kontekst predizborne atmosfere u Crnoj Gori, ali i samog ustroja buduće državne tvorevine koja će objedinjavati Crnu Goru i Srbiju.
 »Dok je takva situacija, prostori za racionalnu raspravu i dogovaranje odnosno okončanje održivih pitanja između susjednih država su zapravo u zraku«, kazao je Hrvoje Kačić za Vjesnik. »Bojim se da u ovom trenutku nema nikoga tko bi u Srbiji ili Crnoj Gori mogao stručno, savjesno i odgovorno nastupiti«, naglašava Kačić, dodajući da su hrvatskim istočnim susjedima u ovom trenutku najvažniji sporazumi o ustroju države kao i predizborne kampanje u Crnoj Gori i Srbiji.
 Podsjećamo da je nedavno za Vjesnik Nebojša Vučinić izjavio kako Hrvatska i Crna Gora trenutačno raspravljaju o modalitetima »privremenog prijelaznog rješenja« koje bi se odnosilo na tzv. plavu zonu koju kontrolira UN, a koja obuhvaća upravo poluotok Prevlaku i okolno more. Za njega pitanje granice, ni na kopnu, ni na moru, između dviju država nije riješeno, te smatra da bi taj problem trebalo riješiti međunarodnom arbitražom.
 S druge pak strane, dr. Kačić upozorava da je Hrvatska pogriješila što je otvoreno pitanje Prevlake odnosno razgraničenja s Crnom Gorom na kopnu i moru stavila u istu razinu kao i otvoreno pitanje razgraničenja sa Srbijom na Dunavu. Ističe da Srbija nema nikakve ingerencije nad granicom Hrvatske i Crne Gore, ali i obratno. »Savezna vlast u Jugoslaviji ni po sadašnjem ustavu ne može raspravljati o granicama bez Srbije ili Crne Gore, no kad se to stavlja na istu razinu, bez obzira je li riječ o političarima ili stručnjacima, onda se rješenja događaju zbog površnosti. Zato je mješovita komisija za trajno rješavanje pitanja Prevlake kao samostalno tijelo - nepostojeća«, smatra Kačić.
Kopnena je granica s Crnom Gorom, smatra dr. Kačić, u potpunosti apsorbirana. »Kada govorim apsorbirana, to znači da dokumentacija koju ima crnogorska strana, a koju sam ja vidio još 1991. godine, kazuje da je granica utvrđena«. Kao dokaz da se eventualno različitosti na terenu mogu riješiti, Kačić ističe presedan koji je napravljen na Debelom brijegu, gdje se danas nalazi granični prijelaz s Crnom Gorom.
 »U hrvatskoj dokumentaciji je u odnosu na crnogorsku postojala razlika od nekoliko desetaka metara, gdje se nalazi granična crta. To je riješeno na način da je razlika razbijena na pola«, kaže Kačić. Po njegovom mišljenju, na taj bi se način mogle riješiti sve eventualne razlike na terenu kada budu identificirane. »O tome ne trebaju raspravljati ni diplomatski predstavnici, ni državna izaslanstva na najvišim razinama, već se takve stvari rješavaju na razini stručnjaka koji su stekli iskustva da ono što je utvrđeno na kartama utvrđuju na terenu, a to su predstavnici MUP-a i geodetske uprave«, smatra Kačić.
 Dodaje da, ako i postoji neka granica od desetak metara u točki gdje hrvatska granica točno izlazi na more, moguće je primijeniti presedan napravljen na Debelom brijegu. Naime, predsjednik crnogorske Komisije za granice, uz naglasak da Crna Gora nema nikakvih teritorijalnih pretenzija, tvrdi da hrvatska strana nije sigurna gdje granična crta točno izlazi na obalu. 
S druge strane, Kačić smatra da nedostatak faktičkog nadzora granične crte od hrvatske granične policije, osnivanjem graničnih straža na Bjelotini i Dračevcu, predstavlja jasan primjer da je teritorijalni integritet Hrvatske još ugrožen. 
Treba napomenuti i da su obje zemlje zainteresirane da se na ulazu u Boku kotorsku izgradi turistički kompleks s marinama koji bi, navodno, trebao biti izgrađen i na hrvatskoj i na crnogorskoj strani ulaza u zaljev.
Crna Gora, doduše, zastupa stajalište da bi Bokokotorski zaljev trebao biti u režimu u kojem je bio i u trenutku raspada SFRJ, po kojem su vode Boke kotorske bile unutarnje morske vode Crne Gore. Crna Gora se ne slaže da se ulaz u Boku podijeli, jer ako bi ulaz u Boku bio podijeljen po načelu sredine, Hrvatska bi, tvrde u Podgorici, imala suverenitet nad dijelom zaljeva nad kojim to nikada nije imala. 
To samo znači da obje države, čini se, očekuju dugi i naporni pregovori ili možda samo prihvaćanje odluke nekog arbitražnog suda o granici na moru između dvije zemlje.
Dada Zečić
</div>
<div type="article" n="2">
Zapinje privatizacija milijun hektara državne zemlje
Osoba koja neovlašteno uđe u posjed neće imati pravo na kupnju, zakup ili koncesiju državnog poljoprivrednog zemljišta do okončanja sudskih postupaka i podmirenja nastale štete. Državne zemlje ima dovoljno za sve, ali se povrat počeo obavljati sudskim ovrhama i pod nadzorom policije. Ako se ovako nastavi, teško da ćemo uskoro povećati prosječni posjed na obiteljskim gospodarstvima, koji u Hrvatskoj iznosi svega 2,8 hektara, dok je u EU-u veći od 20 hektara
Pokušaj države da privatizira više od milijun hektara državnog poljoprivrednog zemljišta naišao je na otpor ne samo dosadašnjih korisnika državne zemlje u Slavoniji, seljaka i kombinata, već i političkih stranaka. Tako HDZ-a, koji tvrdi da se zbog »jalovog kompromisa SDP-a i HSS-a« ne može provesti Zakon o poljoprivrednom zemljištu.
U Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva kažu da nema potrebe dolijevati ulje na vatru, jer je dosad raspoređeno ukupno 129.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta od ukupno 460.000 hektara obradivog zemljišta. Ministarstvo je dalo suglasnost na 60 programa gospodarenja državnim poljoprivrednim zemljištem, iako je samo 40 općina i gradova u Hrvatskoj u roku predalo program gospodarenja državnim poljoprivrednim zemljištem. 
Tako mali broj predanih programa, a radi se o više od 600 općina i gradova u Hrvatskoj, pokazuje svu složenost nesređenih vlasničkih odnosa i zemljišnih knjiga. Naime, dok to ne sredi Državna geodetska uprava, općine i gradovi ne mogu donijeti programe gospodarenja državnom zemljom. Riječ je o ukupno 1,126.000 hektara državne zemlje.
No, sređivanje zemljišnih knjiga neće biti nimalo lagan posao, iako se već sad zna da »neće biti razdvajanja gruntovnice i katastra«. Prodaja zemlje na selu je tradicionalno najbolnije pitanje. Primjerice, u Ličko-senjskoj i Sisačko-moslavačkoj županiji dio katastra i gruntovnice je uništen u Domovinskom ratu. Grad Zagreb i Dubrovačko-neretvanska županija nemaju državnog poljoprivrednog zemljišta.
Prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, prednost prilikom prodaje i davanja zemlje u zakup imaju obiteljska poljoprivredna gospodarstva, a kod uzimanja zemlje u koncesiju prednost su dobila trgovačka društva (bivši PIK-ovi). Zakon je ispravio nepravdu prema kojoj seljaci u bivšoj državi nisu smjeli imati više od 10 hektara zemlje, ali...
Od 129.985 hektara državnog zemljišta, 60.3899 ha je predviđeno za prodaju, 27.907 ha za koncesiju, 23.347 ha za zakup, 14.985 ha za povrat bivšim vlasnicima, a za prenamjenu zemljišta predviđeno je 3366 hektara.
 Najviše državne zemlje je raspoređeno u Virovitičko-podravskoj županiji 31.363 hektara, Osječko-baranjskoj 21.405 ha, Vukovarsko-srijemskoj 20.595 ha, Brodsko-posavskoj 14.088 ha, Bjelovarsko-bilogorskoj 8165 ha i Požeško-slavonskoj 7914 ha. 
U Ministarstvo je dosad pristiglo 192 programa gospodarenja državnim zemljištem, ali za većinu je, zbog nesređene dokumentacije, zatražena dopuna. Tijekom donošenja programa mijenjanje Zakon o poljoprivrednim zemljištu (članak 67.) prema kojem su kombinati u svoj temeljni kapital mogli upisati kupljeno poljoprivredno zemljište. Sporni članak čeka i ocjenu ustavnosti na Ustavnom sudu. 
Preračunato u brojke, dosad su seljaci dobili 79, a kombinati 21 posto državne zemlje. No, zanimljivo da su nezadovoljni i jedni i drugi. Država je, naime, raskinula ugovore s kombinatima o korištenju državne zemlje nakon što PIK-ovi nisu podmirili više od 200 milijuna kuna naknade za korištenje zemljišta. Radi se o 136.000 hektara najkvalitetnijeg državnog poljoprivrednog zemljišta.
 HDZ, naime, upozorava da u slučaju da zemlja ostane kombinatima, nakon što oni ubrzo budu privatizirani, u paketu zemlje mogli dočepati stranci, ako kupe kombinate. No, ne treba se bojati da će nam stranci oteti zemlju, jer je na kraju ne mogu nikamo odnijeti. Ali, na mala vrata, 12.200 zaposlenih u devet najvećih poljoprivrednih kombinata, moglo bi ostati bez zemljišta. 
Primjerice, Belje gospodari sa 36.000 hektara najkvalitetnijeg poljoprivrednog zemljišta u Baranji, iako u zemljišne knjige ima upisano 12.000 ha. Sindikat zaposlenih u poljoprivredi i prerađivačkoj industriji (PPDIV) traži da barem dio radnika Belja dobije zemljište pod povoljnim uvjetima, kako bi postali kooperanti svog poduzeća. Ovako bez zemlje, lako mogu postati »tehnološki višak«. 
U IPK Osijek, zbog konfuzije sa zemljom u pitanje je dovedena jesenska sjetva. Naime, upravi zbog agrotehničkih rokova, Ministarstvo je donijelo naputak da svi ostanu u posjedu državne zemlje do okončanja natječaja. To bi u praksi trebalo značiti do proljeća iduće godine. 
S druge strane, s ovakvom odlukom nezadovoljni su seljaci, jer do zemlje neće doći ne samo za jesensku sjetvu već i za proljetnu. Ministarstvo, čini se, govori gluhima kad ističe da je učestala praksa o neovlaštenom ulasku u posjed poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, u prvom redu se radi o fizičkim osobama na području Osječko-baranjske županije, osobito na području Đakovštine. 
Državno odvjetništvo će protiv osoba koje neovlašteno obrađuju državno zemljište hitno pokrenuti parnicu za smetanje posjeda i naknadu štete, a osoba koja neovlašteno uđe u posjed neće imati pravo na kupnju, zakup ili koncesiju državnog poljoprivrednog zemljišta do končanja sudskih postupaka i podmirenja nastale štete. 
Državne zemlje ima dovoljno za sve, ali se povrat počeo obavljati sudskim ovrhama, i pod nadzorom policije. Ako se ovako nastavi teško da ćemo uskoro povećati prosječni posjed na obiteljskim gospodarstvima, koji u Hrvatskoj iznosi svega 2,8 hektara, dok je u EU-u veći od 20 hektara. 
Marinko Petković
</div>
<div type="article" n="3">
Krše li odvjetnici kodeks postavljanjem svojih stranica na Internetu ?
Teške kazne izriču stegovna tijela Hrvatske odvjetničke komore svojim članovima ogriješe li se o odredbe o zabrani reklamiranja u novinama svojih advokatskih usluga. Na internet stranicama sasvim solidno zastupljen postotak hrvatskih odvjetnika na hrvatskom i engleskom predstavlja svoj posao. I nikom ništa
Upao je Kodeks Hrvatske odvjetničke komore u teški glib zastarjelosti. Propisujući zabranu reklamiranja odvjetničkih usluga u novinama, sasvim je ispustio iz vida mogućnost predstavljanja vlastita odvjetničkog posla web-stranicama. Ne treba biti bogzna kakav surfer pa otkriti da je mnogo hrvatskih odvjetnika zaskočilo Kodeks vlastite profesije tako da je ponudilo budućim strankama svoje usluge silicijskim vezama sa svijetom – na Internetu.
Da paradoks bude veći, među onima koji uredno ispisuju svoju elektronsku ponudu ima i onih odvjetnika koji ortodoksno zahtijevaju kažnjavanje kolega koji o sebi i svojoj pisarnici progovore i riječ na novinskim stranicama. Poznate odvjetničke kancelarije, veliki uredi i odvjetnička društva pod normalno imaju portale na kojima su izvješeni urbi et orbi podaci o profesionalnoj ponudi. I bilo bi to hvale vrijedno da nije stroge primjene odredbi Kodeksa, da nije kazni mjerenih tisućama kuna, pa i najavama mogućih oduzimanja odvjetničkih licenci. 
Kada i zašto? Tada i zato što je neki od preko dvije tisuće hrvatskih odvjetnika u novinama i pisnuo o sebi, svojoj kancelariji i svojoj stranci u predmetu koji pobuđuje javno zanimanje.
No, priča ima svoj daleki početak. Kako ni odvjetnici nisu »male bebe« i dobro se zna što su sve u stanju izvesti, ne bi li za svoju stranku priskrbili željeni pravorijek, to su i tvorci Kodeksa prije jednog desetljeća naglasak stavili na zabranu - nelojalnosti. Nelojalnost je odmah stavljena u kontekst borbe za čast i ugled profesije. A onda je nabrojeno sve ono, dotad poznato što bi ugrozilo i čast i ugled odvjetništva, a najveća ugrozba proizašla bi iz - nelojalnosti.
Kodeks stoga u 18. točki ima nabrojeno sve ono što napada čast i ugled i omogućava nelojalnu utakmicu na tržištu predmeta i stranaka. Pa kaže: zabranjeno je pribavljanje stranaka izravnim ponudama, posredništvom i reklamama, prepuštanje trećima predmeta temeljem bianco punomoći ili reklamnim materijalom. Zabranjene su ponude zastupanja u stranim novinama ili okružnicama poslanim u inozemstvo. Zabranjuje se isticanje napadne odvjetničke ploče (cimera) na zgradi u kojoj je pisarnica. Posebno se zabranjuje napadno isticanje moguće specijalizacije odvjetničke pisarnice za određenu vrst predmeta. Recimo, zastupanje samo u građanskim, brakorazvodnim, kaznenim, odštetnim, korporativnim ili nekim tome sličnim predmetima. Zabranjeni su javni nastupi odvjetnika, javljanje u novinama na način koji bi ukazivao na nametanje ili reklamiranje osobe odvjetnika i njegove odvjetničke usluge.
U gomili zabrana u kojima ni slova nema o internetu i tim elektronskim stvarima, smije se (19. točka) u novinama ili okružnicom nadležnim tijelima obavijestiti o eventualnom preseljenju pisarnice ili, za nove odvjetnike, o otvaranju kancelarije: adresa, telefon i – kvit.
Da u tim stvarima treba nešto mijenjati saznaje se iz razgovora s odvjetnicima. Naravno, sve mora biti off record, a kad je anonimnost zagarantirana saznaje se i mnogo od prljavoga rublja jedne časne profesije.
Na primjer, kad je jedan ovdašnji tjednik objavio listu sto najutjecajnijih odvjetnika, dio advokata je svoje ime na tom popisu prihvatio kao ekshibiciju novinara, dio se uvrijedio jer nisu »među prvih sto«, a pošteno govoreći, dio je bio spreman i platiti samo da se nađu među utjecajnima. Na rubovima te novinske, zapravo zafrkancije, odvjetnička je komora reagirala s nekoliko stegovnih postupaka. Ali, zanimljivo, o tome se ništa javno i službeno ne može saznati. HOK je inače jedna od najzatvorenijih institucija, a njen primjer slijede i njeni članovi. Rekosmo, može razgovor, ali samo neslužbeni. Tako je zgodna tema zaboravljena, a prilika da se o suvremenosti Kodeksa i njegove primjene u stegovnim tijelima profesionalne udruge kaže riječ, dvije propala.
Potom je došao slučaj »Baxter«. Angažman na zaštiti pacijenata i obitelji umrlih osoba zbog, navodno, neispravnih filtera za dijalizu, koštao je neke odvjetnike i izricanja stegovnih kaznih mjerenih tisućama kuna. Da štos bude veći, nakon tih kazni cijeli je »Baxter-slučaj« potpuno zaboravljen iako su se u međuvremenu događale mnoge zanimljive stvari. Na primjer, dio odštetnih zahtjeva prema američkoj tvrtci je nagodbama riješen. Na primjer, dio tih zahtjeva je kompletiran i poslan u SAD. Ali, na primjer, dio će zahtjeva biti nasukan na grubi propust nadležnih tijela koja nisu obavila obdukciju umrlih, čak ni nakon javnog naputka da se to mora po zakonu. Protekom vremena su zagubljeni zauvijek oni nalazi koji bi pojednostavili ostvarenje zahtjeva za naknadom štete.
Sve je to prošlo. Ali je ostao odvjetnički »strah« od kazne HOK-a, može i bez navodnika, da svoj eventualni uspjeh ili neuspjeh i javno objasne. 
U onim neslužbenim razgovorima, pak, »Baxter« postaje pričicom. Tvrdi se, naime, da odvjetnici u velikim bolnicama imaju svoje ljude koji za svježi gips netom stradalih ljudi zatiču posjetnice s preporukom da se za naknadu štete obrate na dostavljenu adresu. Čuje se i za slučajeve da odvjetničke pisarnice u velikim predmetima uspostavljaju »profesionalna bratstva« kojima stranke izoliraju od mogućnosti da pravnu pomoć potraže i izvan tog kruga odvjetnika.
Naravno, i za takve postupke ima objašnjenja. Kažu nam da je sve to odvjetnički odgovor na pojavu među klijentima koji neplaćajući odvjetnika čekaju do pred samo okončanje spora, a potom, zbog navodne »loše« usluge, traže novog odvjetnika, kako bi ispalo jeftinije za njihov džep. Zbog takve nelojalnosti svojih kolega, odvjetnici-sugovornici tvrde, nitko nije stegovno odgovarao.
Sve su to tek pabirci za tezu da bi mnoge stvari iz odvjetničkog zabrana trebalo ukinuti. Jer, i iz tih nekoliko pričica je vidljivo da nelojalnost, a onda čast i ugled odvjetništva, ne mogu počivati na novinskim stranicama i pukoj zabrani reklamiranja odvjetničke usluge.
 Posebno kad se pritom koristi formulacija »da odvjetnici moraju voditi računa da izbjegnu dojam o reklami«, pa čak i onda kad svoju pisarnicu sele iz središta na periferiju.
Zašto stranke ne bi znale da će specijalističku uslugu za svoj predmet naći na tim i tim odvjetničkim adresama. Zašto stranci po dolasku na ovo tržište pravnih usluga ne bi iz oglasne ponude mogli izabrati pisarnicu po svom ukusu. Jer, zasad to mogu ako prelistaju portale hrvatskih odvjetnika. A da ovi za to ne dobiju ni stegovnu opomenu. Jer, internet nisu novine. A nastup u novinama, rekosmo, je zabranjen.
Vlado Rajić
</div>
<div type="article" n="4">
111 razloga zbog kojih bi mladi u Hrvatskoj za šest godina mogli živjeti sretnije
Program koji donosi mjere za poboljšanje kvalitete življenja mladih za razdoblje od 2003. do 2008. godine po uzoru na slične europske dokumente izradilo je 80 predstavnika udruga mladih i (ne)vladinih stručnjaka, a u svojoj trećini može se već početi provoditi i bez novih novčanih sredstava
Nedavno je na sjednici Vlade u paketu s mjerama iz područja obiteljske politike usvojen i prijedlog Nacionalnog programa djelovanja za mlade koji će se najvjerojatnije u sljedećih desetak dana naći pred saborskim zastupnicima. Radi se naime o prvom dokumentu koji nastoji strateški razmišljati o mladima kao potencijalu svake zemlje, njihovoj perspektivi i mogućnostima, položaju u društvu i svakodnevnom životu, a nositelj njegove izrade bio je Državni zavod za zaštitu obitelji, mladeži i materinstva. 
Na dokumentu je, u suradnji s predstavnicima ministarstava, nekoliko mjeseci radilo i sedamdesetak većinom mladih predstavnika različitih nevladinih udruga, organizacija mladih i političkih ogranaka mladih. Trend marginalizacije mladih u hrvatskom društvu, njihovu dezorijentiranost ili pak apatičnost koja nerijetko završava s odlaskom iz zemlje ili nekom od ovisnosti, možda će, ako se program usvoji u Saboru, uspjeti prekinuti baš mjere koje on nudi.
Po riječima Adinde Dulčić, ravnateljice Državnog zavoda za zaštitu obitelji, mladeži i materinstva, Hrvatska dosad uopće nije imala jasno definiranu politiku prema mladima. »Riječ je o programu koji apsolutno poštuje međunarodne dokumente i koji je maksimalno uvažavao preporuke europskih institucija i procese decentralizacije koji su u tijeku. Pritom smo vodili računa da se oni ne mogu slijepo precrtati već smo program kreirali u skladu s našim objektivnim okolnostima u čijim granicama on može biti izvediv i koristan«, rekla je Dulčić. 
Kako naglašava, program sadrži 111 mjera koje se planiraju provesti u razdoblju od 2003. do 2008. godine. Za više od trećine njih dodatna sredstva nisu nužna jer se radi tek o usklađivanju zakona što je redovna aktivnost pojedinih državnih tijela. Takve se mjere, naime, mogu provesti »potpuno besplatno« čime se već u prvoj godini ostvaruje napredak u politici prema mladima.
Za dodatna sredstva za provođenje ostalog dijela programa, zatražili smo 74,5 milijuna kuna za 2003. godinu što iznosi 0,1 posto ukupnog proračuna države. Tu su uključena i sredstva za sustavnije organiziranje slobodnog vremena mladih, njihovo informiranje i veću mobilnost.
Mjere koje donosi program, prema njenom će mišljenju morati financirati i jedinice lokalne samouprave o čijem će ponašanju u bitnoj mjeri ovisiti uspješnost programa. Mjere su, objašnjava Dulčić, nazvane programom, a ne politikom jer su vrlo operabilne i detaljne. Bitno je što će one omogućiti puno aktivnije sudjelovanje mladih u društvu i donošenje odluka koje se tiču njih samih. 
S tom namjerom program donosi bitne novosti, Savjet za mlade kao savjetodavno tijelo pri Vladi, Vijeća mladih na lokalnoj razini te stvaranje krovne udruge mladih koja bi bila demokratski izabrana i funkcionirala kao ravnopravni partner Vladi. Program nastoji, kaže Dulčić, povratiti povjerenje mladih prema državnoj upravi i uključiti ih u društvo, a pritom se uz preporuke Vijeća Europe, drži načela iz dokumenta Bijela knjiga - novi poticaj za mlade.
»Naša je želja da ovaj program živi duže i neovisno od političke vlasti«, naglasila je Dulčić. Prema mišljenju Laure Horvat, mlade predstavnice Europskog parlamenta mladih, program je solidna platforma za rješavanje problema mladih i na njegovom sadašnjem obliku ne treba stati.
»Moglo bi se reći da je program ambiciozan, ali samo iz perspektive prema kojoj se promjene ne događaju preko noći. Moramo prvo odrediti gdje želimo doći, a onda ćemo to i izvesti, korak po korak«, rekla je Horvat. Nadam se da će se uvođenjem programa nešto popraviti, no već je i to dobro što postoji određena inicijativa jer sada se ne provodi ništa, dodala je Horvat.
Prema riječima Marije Lugarić, mlade SDP-ove saborske zastupnice, najvažnije je da je Hrvatska po prvi put donijela prijedlog programa za mlade i to uz sudjelovanje i uvažavanje velikog broja mladih.
Mjere koje donosi program bitne su jer se odnose direktno na njihov svakodnevni život. Pritom je potrebno istaknuti neke od mjera: uvođenje neformalnih obrazovnih programa i njihovo vrednovanje, zapošljavanje kroz sustav olakšica, osnivanje lokalnih partnerstva između tijela mladih i tijela lokalne uprave, volonterski programi, pomoć vršnjaka itd.
»Znatan je broj mjera koje će mladima u svakodnevnom životu puno značiti, a ne koštaju ništa«, rekla je Lugarić. No, za istaknuti je kako već unaprijed znamo da se program neće moći izvesti bez suradnje s jedinicama lokalne samouprave i nevladinim organizacijama.
Lugarić kaže kako u Europskoj uniji ne postoji jedinstveni sustav po kojem se rade slični programi i kako su se, budući da je i ona članica redakcijskog odbora za izradu Nacionalnog programa, u tijeku njegove izrade rukovodili Europskom poveljom mladih u životu mladih općina i regija koju RH nije još ratificirala.
»Izuzetno je važno da se mladi organiziraju jer još uvijek nemamo nijednu krovnu udrugu mladih«, rekla je Lugarić.
Čitav niz programskih mjera mogao bi, ako se uistinu primijene, u društveni život mladih donijeti puno promjena. Kako je u zadnjem razgovoru za Vjesnik istaknula sociologinja dr. Vlasta Ilišin s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, sudjelovanje mladih u društvenom životu, a ponajprije u institucionalnoj politici, uistinu je na niskoj razini.
»Sudjelovanje mladih (od 16 godina na dalje) na lokalnim izborima trebalo bi imati više kvalitativnih nego kvantitativnih efekata. Konačno bi mogla potaknuti političke subjekte koji se natječu za vlast da u svoja predizborna obećanja uključe i akcije koje su ponajprije usmjerene prema rješavanju nekih problema mladih. S druge bi strane sami mladi kroz ranije sudjelovanje ranije mogli steći osjećaj za društvenu odgovornost«, misli dr. Ilišin.
»Drago nam je da je Vlada podržala program i dobro je da se napokon i o tome govori. Mislim da je on realno ostvariv u najmanje svoje dvije trećine. One mogu stvoriti sve bitne pretpostavke da se on ostvari u potpunosti«, rekao je Arsen Bauk, predsjednik Glavnog odbora Foruma mladih SDP-a.
Vedran Horvat
</div>
<div type="article" n="5">
Engel: Crkva je diskretna u dijalogu, ali oštar kritičar kada je riječ o ugroženim pravima ljudi 
Koristeći se kulturno determiniranim argumentom, da su svi apostoli bili muškarci, Crkva odbacuje mogućnost ređenja žena u svećenička zvanja. Smije li ona na taj način ne samo ograničavati one »koji su od Boga pozvani«, nego i samoga Boga? O svećeničkom ređenju žena treba raspravljati i s pozicija ljudskih prava. U kontekstu tih prava može se govoriti o abortusu, eutanaziji, terapijskom kloniranju i umjetnom produžavanju života klinički mrtvih ljudi, pogotovo kada s pozicije moći o životu najslabijih odlučuju drugi. Zauzimajući se danas za prava najslabijih, Crkva mora priznati da tijekom povijesti nije uvijek slijedila svoje poslanje u zaštiti ljudskih prava 
Prošle nedjelje u Dubrovniku je završio peti međunarodni Studijski tjedan, što ga je organizirala Hrvatska dominikanska provincija, a kojemu su glavne teme rasprava bila ljudska prava. O njima se govorilo i u povijesnom kontekstu, ali više je pažnje posvećeno aktualnome trenutku i mogućnosti djelovanja Crkve, a posebice dominikanaca. Upravo stoga tema je skupa, ali i završnoga okruglog stola, bila »Ljudska prava – Izazov za dominikansko poslanje u Europi«. Kako je teze za tu raspravu uvodno razložio dr. Urlich Engel O. P., direktor dominikanskoga Instituta »Marie-Dominique Chenu« u Berlinu, koji se kao nezavisan centar Dominikanskoga europskog instituta »Espaces« u Bruxellesu bavi istraživanjem suvremenih filozofskih i teoloških pitanja što proizlaze iz intelektualne tradicije toga Reda propovjednika, zamolili smo ga da za Vjesnik komentira neka od pitanja kojima se bavio i ovaj jednotjedni dominikanski skup.
 • Može li se na kraju Studijskog tjedna donijeti neki zaključak ili je on tek otvorio niz pitanja na koja još nema odgovora?
– Naravno da je ostalo puno otvorenih pitanja, ali smo uspjeli sudionike Studijskoga tjedna senzibilizirati za tu temu u smislu da su ljudska prava ono čime se Crkva, a osobito dominikanci, nužno mora baviti. Stoga bi zaključak Studijskog tjedna trebao glasiti: »Bez zauzimanja za ljudska prava nema dominikanskog navještanja«.
 • U razgovoru za »Vjesnik« pred početak Studijskog tjedna, provincijal Hrvatske dominikanske provincije Frano Prcela naglasio je i nužnost političkoga djelovanja dominikanaca. Međutim, nakon rasprave o Europskoj karti ljudskih prava, doima se da se Crkva i redovi, pa i dominikanci, ipak odlučuju za politiku djelovanja iz sjene, a ne politiku autoritarnoga angažmana! Kako to objašnjavate?
– Moramo uočiti razliku između onoga što Crkva treba raditi i onoga što ona zapravo čini. Politički angažman za zaštitu ljudskih prava nužni je zadatak Crkve i Dominikanskoga reda kao dijela Crkve. Dominikanci su otvorili Institut »Espaces« upravo stoga da bi se mogli uključiti u političke diskusije, primjerice, o ljudskim pravima, te unijeti u njih svoja gledišta, a u europski politički diskurs evanđeoske vrijednosti. Zašto to činimo? Jer karta osnovnih ljudskih prava obuhvaća načela koja mi kao kršćani moramo zastupati, a to su opstojnost i dostojanstvo, jednakost i ravnopravnost, pravo na posao, pravo na domovinu i još puno toga.
 • Ovdje je rečeno da Crkva u svom djelovanju treba biti što diskretnija. Što to znači u okolnostima kada se u Hrvatskoj pomno prati političko djelovanje Crkve i njena moguća sprega s predstavnicima vlasti odnosno na području Europske unije gdje se Crkva uključuje u javnu raspravu o ljudskim pravima i sudjeluje u stvaranju Karte ljudskih prava? Je li to zapravo strategija političkoga djelovanja Crkve?
– Diskrecija je potrebna da bi se postigao cilj. To znači da svoja uvjerenja moramo znati izreći tako da nas razumiju i oni koji nisu vjernici. Mi, dakle, moramo uspostaviti dijalog, ne nametati svoja mišljenja, nego pokušati uvjeriti ljude. Trebamo postići konsenzus, ne zbog svojih stajališta, nego zbog općeg dobra. To nije strategija, nego služenje zajedničkoj stvari, koja je stvar Boga i moja. Ali kad se vrijeđaju ljudska prava, ja moram biti odvjetnik te glasno i jasno braniti ta ljudska prava, bez obzira na to želi li to netko čuti ili ne. Oba načina su dio crkvenoga govora: diskretnost u dijalogu, ali i oštra kritika kad se radi o ugroženim pravima ljudi.
 • Sudjelujući u stvaranju Europske karte ljudskih prava, stječe se dojam da se pristajanjem uz neke odrednice Crkva pomalo miri s nečim iza čega nikada nije stajala. Riječ je o odnosu prema seksualnosti, hetero i homoseksualnosti, s kojima se Crkva morala suočiti i unutar sebe. Znači li to da će Crkva kad-tad trebati preispitati nužnost i svrsishodnost celibata?
– Crkva se teško mobilizira i pokreće, ali to ne može biti razlogom da se tim pitanjima ne pristupi i ofenzivno. Ta pitanja seksualnosti, homo i heteroseksualnosti, pitanja zajedništva u braku i izvanbračnim odnosima te u istospolnim partnerstvima, postavljaju ljudi. Zato se mi kao Crkva, mi kao dominikanci, moramo njima baviti. Nije moj poziv dominikanca da na prvome mjestu propovijedam crkvene norme, nego Evanđelje. Želim stoga govoriti o svom osnovnom teološkom uvjerenju: Bog se utjelovio, učovječio u Isusu Kristu, što teološki nazivamo inkarnacijom. A to znači da u ljudima nalazim Isusa Krista, i u onim ljudima koji žive u različitim oblicima odnosa, partnerstva i prijateljstva, u braku i izvan njega, u hetero i homoseksualnim vezama, ali naravno i u onima što kao redovnici i svećenici žive u svom celibatu, ako je takvo opredjeljenje sviju njih svojevoljno.
Katolička crkva će svakako morati ponovno razmišljati o celibatu koji ima smisao samo kada je svojevoljan, a ne nametnut. Mislim da poziv na svećenstvo ne mora uvijek biti i poziv na celibat. Uvjeren sam da obvezna povezanost svećeničkoga zvanja i celibata nije nužna.
 • U pitanju savjesti može li Crkva prihvatiti terapijsko kloniranje?
– To je teško pitanje. Za teško bolesne to je velika nada. Preko njihove patnje se ne može samo tako prijeći. Ali postavljam si pitanje naše slike čovjeka. Je li to čovjek uvijek lijep, mlad i zdrav, idealan i perfektan? Ili je realističnija slika čovjeka koji živi s bolestima, patnjama i drugim problemima, čovjeka koji stari i smrt mu je izgledna? Meni je bliža ta druga slika. Terapijsko kloniranje ima kao sliku čovjeka onog idealiziranog, dovodi nas u opasnost da stvaramo umjetnog čovjeka i tako stavljamo sebe na mjesto Boga. S druge, pak, strane ne možemo se oglušivati na ljudske patnje. Zato tu ostaje dilema. 
 • Razlikuje li se odnos Crkve prema abortusu i eutanaziji te produžavanju života klinički mrtvih ljudi, s obzirom da je u svakom slučaju riječ o miješanju u pitanje života i smrti?
– Od vremena kad je čovjek sagradio prvu nastambu i zaštitivši se tako od hladnoće produžio svoj život, postoji čovjekova umješanost u život. Ona proizlazi iz naše kulture. Ali postoje ipak neke granice. Mislim da je uvijek jako opasno kad drugi -oni koji imaju moć - odlučuju o životu najslabijih. A tko su najslabiji? Embriji koji nemaju glasa te stari i bolesni. Oni su najugroženiji u našemu društvu. Mi smo po Evanđelju pozvani da se zalažemo za te najslabije. Ali i na tome području vidim razne dileme – primjerice, samoodređenje žene u slučaju kada je njezina trudnoća uzrokovana silovanjem. Ja ne mogu uspostaviti sveopća načela, nego moram pokušati u toj situaciji pružiti pomoć u procesu sazrijevanja odluke te žene. Ali konačna odluka ostaje pitanje njezine savjesti.
 • Kako to da se katolička Crkva slaže s odrednicom Povelje o pravu na promjenu religije, kad to ne podrazumijeva samo prelazak na kršćanstvo, nego i s kršćanstva na drugu religiju?
– Katolička crkva je Drugim vatikanskim koncilom i deklaracijom o vjerskoj slobodi »Dignitatis humanae« utvrdila vjersku slobodu. To znači da se vjersko (religijsko) prakticiranje može realizirati samo iz slobode. U tu slobodu uključena je i promjena religije odnosno vjere. Povijesno gledano, Crkva je tim stavom o religijskoj slobodi učinila veliki korak.
 • Na skupu se u nekoliko navrata govorilo o djelovanju Crkve za i protiv ljudskih prava. Bio je to svojevrsni povijesni pregled izdaje osnovnih načela kršćanstva. Vi ste govorili o izdaji ideje jedinstvenoga čovječanstva u kontekstu univerzalnoga značenja ljudskih prava koje je proizišlo iz kršćanske predaje, a iskorišteno je za promicanje kršćanstva, pa makar i na štetu ljudskih prava. Je li to Crkva spoznala i priznala, ili se ta pitanja tek sada otvaraju? Kako vi dominikanci na to gledate?
– Iz Evanđelja Isusa Krista proizlazi jasna poruka – poslanje za sve kršćane – zauzeti se nedjeljivo za prava ljudi, jer je riječ o čovjeku koji je slika Božja, a iz te slike proizlazi njegovo dostojanstvo. Crkva tijekom povijesti nije uvijek slijedila to svoje poslanje. Mi smo to na primjerima ljudskih prava razmatrali tijekom ovoga Studijskoga tjedna i konstatirali da se Crkva iz primarno političkih razloga borila protiv ljudskih prava, a iz razloga Evanđelja odnosno Radosne vijesti zauzimala se za njih. Povijest Crkve nije jednoznačna i mi ju ne smijemo uljepšavati, nego moramo jasno reći gdje smo gazili ljudska prava – primjerice, u kontekstu inkvizicije. 
Papa Ivan Pavao II se zbog toga ispričao. To je bilo nužno kako bismo se mogli odnositi prema toj prošlosti. Mi dominikanci smo također uključeni u tu prošlost. Pokazali smo tijekom Tjedna, na primjeru Bartolomea de Las Casasa i Vinka Paletina, da je u sklopu našega Reda bilo različitih shvaćanja o pitanju prava Indiosa. Moja, pak, Sjevernonjemačka dominikanska provincija na zadnjem je Provincijskom kapitulu (najveće zakonodavno tijelo provincije) prihvatila tekst koji vrlo samokritično opisuje sudjelovanje njemačkih dominikanaca u inkviziciji. Mislim da su takvi koraci nužni – sjećanja i priznanja krivice – kako bismo mogli doći do pozitivnog angažmana za budućnost. 
 • Mislite li da se unatoč sadašnjoj odluci Crkve, kojom se odbacuje ređenje žena za svećenice, o tome treba još raspravljati u kontekstu ljudskih prava, ili to pitanje do daljnjega treba ostaviti »ad acta?«
– Premda Papa pokušava tu temu skinuti s dnevnoga reda, o njoj se ipak diskutira i izvan i unutar Crkve. I mi smo tijekom Studijskoga tjedna o tome raspravljali. Postavlja se pitanje, što žene smiju, a što ne? To treba promatrati u kontekstu Crkve koja je podložna povijesnom razvoju. Sigurno je da emancipacija žena u 20. stoljeću, isto tako kao i druge povijesno socijalne prilike, utječe na taj, doduše, spor razvoj. Postavlja se i teološko pitanje opravdanosti ređenja žena. Kao argumentacija navodi se da su apostoli bili isključivo muškarci. To je kulturno determinirani argument, jer u to vrijeme u Izraelu žene nisu mogle preuzimati vodeće uloge. Mišljenja sam da moramo doći do srži problema – što znači poziv za svečeništvo? Poziv je uvijek nešto što dolazi od Boga. Ne vjerujem da Crkva ima pravo ograničavati Boga u tome koga On poziva ili ne. Mislim da moramo ozbiljno shvatiti ženu koja kaže, a to se dogodilo u Njemačkoj i Austriji: »Ja sam od Boga pozvana«. Ne možemo isključivati tu mogućnost pripisujući Bogu da on samo poziva muškarce. Unutar Katoličke crkve postoje i druga razmišljanja – o mogućnosti đakonskoga ređenja žena. Osobno mislim da bi to mogao biti prvi korak, iako je on suprotan težnji o deklerikalizaciji Crkve. Ako se dogodi zaređivanje žena za đakone odnosno dalja ređenja, umjesto deklerikalizacije dobit ćemo novi oblik klerikalizacije Crkve.
 • Ovo shvaćam kao svojevrstan nesporazum unutar Crkve. Međutim, Crkva može i kod laika izazvati neke nesporazume, pogotovo kad je riječ o promjeni interpretacija, primjerice, pakla koji se u svjetlu ljudskih prava tumači kao psihološka tortura. Iz novih tumačenja proizlazi da pakla nema jer je Bog milostiv. A na odnosu raja i pakla, odnosno dobra i zla, temeljeni su svi moralni i etički principi kršćanske civilizacije. Iz toga je, na kraju, proizišlo traženje da zločini budu kažnjeni, pa i da se ratni zločinci procesuiraju na Haaškome sudu. Pada li sada sve to u vodu?
– Dualizam, koji uvijek ocrtava odnose u crno-bijeloj tehnici, veliki je problem crkvene tradicije. Tom dualizmu, kao crno-bijeli odraz zla i dobra, pripada i slika pakla i raja. Ali što je raj, a što pakao? Mislim da taj pakao i raj mi iskušavamo u vlastitom životu u našim odnosima – individualnim, spram drugih, i međusobno na razini društva. Pakao i raj nisu veličine onoga drugog svijeta, nego našega, koji iskušavamo. Pri tome ne treba zaboraviti da postoji jedan središnji pojam Evanđelja, Radosne vijesti, koji se zove »obraćenje«. To, pak, znači da svaki čovjek ima mogućnost drugačije živjeti, dakle, mijenjati se. Nitko nije determiniran.
 Mislim da je to velika nada koja nas oslobađa od tog dualizma. Teološki sam uvjeren da je utjelovljenjem Isusa Krista taj dualizam nadiđen, jer je Bog kroz Isusa Krista prisutan (živ) u ovome svijetu. Prema tome nema više dijeljenja na svijet i nebo. Mi sad živimo u situaciji kad moramo odlučivati, kad možemo i krivo djelovati, ali kad možemo slobodno djelovati i jednako se slobodno mijenjati. Sigurno postoji problematična povijest, povijest kršćanske teologije grijeha, što je činilo ljude ovisnima i umanjivalo ih. Upravo stoga mislim da je dobro da se oslobodimo tih starih dualizama. 
 • Dominikanci uvijek naglašavaju propovijedanje istine. Koja je univerzalna kategorija istine?
– Univerzalna istina je Bog. Ta univerzalna istina inkulturirala se (utjelovila se) u ovome svijetu. Stoga sv. Toma Akvinski govori o istinama – u pluralu. To znači da ne možemo definirati što je istina. Mi živimo u jednome svijetu i tražimo te istine, a možemo ih naći samo u dijalogu kakav, primjerice, mi dominikanci vodimo međusobno (u smislu traženja istine) i sa svim drugim ljudima dobre volje. Ljudska prava, da se vratimo na početnu točku razgovora, izričaj su te istine, ali samo jedan izričaj. O istini ne možemo reći ništa više, kao što ne možemo reći tko je Bog. I tu je jasno da mi više znamo što Bog nije, nego što bismo znali što On jest.
Vesna Kusin
</div>
<div type="article" n="6">
Kugler: Opus Dei u Hrvatskoj još nema nijednog člana!
Dosad su među članovima Opus Dei bila, kako doznajemo, samo tri Hrvata, ali nijedan od njih nije i živio u Hrvatskoj. Dok je, naime, prvi živio i djelovao u Austriji, a drugi u Švicarskoj, treći je bio svećenik u Rimu. Iz sjedišta Opus Dei u Beču odlučno opovrgavaju navode prof. dr. Adalberta Rebića koji je izjavio da jedna od najjačih katoličkih organizaciju u svijetu s oko 80.000 članova, u Hrvatskoj već ima brojno članstvo. To, tvrde, nije istina jer će Opus Dei u Hrvatsku stići za godinu-dvije i tek tada krenuti u potragu za članstvom
Žao mi je što to moram reći, no intervju s prof. dr. Adalbertom Rebićem o katoličkoj organizaciji Opus Dei kojega ste objavili u vašem cijenjenom listu Nedjeljnom Vjesniku u broju od 28. srpnja, vrvi netočnim i polutočnim informacijama. Uskoro ću doći iz Beča i, ako mi dopustite, ispraviti netočne navode prof. dr. Rebića jer nam je stalo da se hrvatska javnost ispravno upozna s našim djelovanjem. Je li to u redu?, upitao nas je nedavno telefonski, na tečnom engleskome, Bečanin Martin Kugler. Predstavio se kao član Opus Dei, jedan od rijetkih koji doista i radi u toj udruzi, i to u bečkom Komunikacijskom press centru za srednju Europu. 
Po dolasku u Zagreb, nakon kraćeg je srdačnog upoznavanja odmah na stol pred nas stavio kopiju spornoga intervjua te njemački prijevod istoga. I krenuo ispravljati, kako je sam kazao, »prof. Rebića kojemu nedostaje mnogo ključnih podataka o našoj organizaciji Opus Dei. Nudio vam je odgovore koji nemaju veze s istinom, iako je mogao jednostavno reći - ne znam«.
Kugler ponajprije odlučno tvrdi da Opus Dei u Hrvatskoj još nema nijednog jedinog člana, iako je, dodaje, prof. Rebić naglasio da je članstvo - brojno. »U Austriji smo vrlo jaki i razvijeni, a prije 10 godina krenuli smo i u Mađarsku, Slovačku i Češku. Sad se veselimo skorom dolasku i u Hrvatsku, za što smo se pripremili kroz više konferencija, razgovora i sastanaka«, kaže Kugler. U Opus Dei su, doznajemo od našega gosta, dosad bila učlanjena samo tri Hrvata, no nijedan od njih nije živio u Hrvatskoj - jedan u Austriji, drugi kao svećenik u Rimu, a treći u Švicarskoj.
»Osim po pitanju članstva u Hrvatskoj, Rebić je u krivu i kad je riječ o članstvu u svijetu. Ima nas, doduše, oko 80.000, kako je i rekao, no većina njih nema nikakve veze s politikom. Štoviše, u Austriji nemamo nijednog političara, sve su to obični ljudi, kućanice... Nama u Opus Dei uopće nije bitan socijalni status članova, već način na koji oni obavljaju svoj posao. Ako to čine dobro i pritom neki uspiju, to je dobro. Uspjeh na poslu i dobra zarada nisu protivni kršćanstvu«, ističe Kugler, inženjer po zanimanju.
Upravo u tome, čini se, i leži temeljna odlika te katoličke organizacije. Od spomenutih 80.000 članova u svijetu, svega dva posto su svećenici, dok ostalih 98 posto čine vjernici laici. Muškarci i žene su posve jednaki, a podatak da je čak 80 posto članova u braku, dokazuje da bračni partneri često i zajednički pristupaju Opus Dei. 
»Mi laici«, dodao je naš sugovornik iz Beča, »moramo svakodnevan kršćanski život shvatiti kao i svećenici, uz razliku što ipak nismo toliko vezani uz crkvu, već obavljamo svoj posao, imamo obitelj i prijatelje, izlazimo van... Ako ste proučavali početke kršćanstva u 1. i 2. stoljeću poslije Krista, znate da u ono doba nije bilo samostana i svećenika, a sveci su bili upravo laici. U srednjem vijeku to se izmijenilo - skoro sva aktivnost fokusirala se u samostane. Zato su mnogi, kako u Austriji tako i u Hrvatskoj, vjerovali da se, žele li potvrditi svoju vjeru u Isusa Krista i predanost crkvi, moraju pridružiti nekom crkvenom redu i postati svećenici«, objasnio nam je Kugler.
Ne čudi stoga što, kaže on, danas još mnogi misle da nisu dobri kršćani ako su uspješni burzovni mešetari na Wall Streetu ili vrhunski profesori na Sveučilištu. »Opus Dei želi pomoći tim ljudima da pronađu jedinstvo života - profesionalno zaposlenje, obiteljski život, slobodno vrijeme, sport, zabava i odlazak na nedjeljnu misu ne bi smjeli biti odvojena područja. Sve to valja ujediniti u cjelinu«, preporučio je Kugler i istaknuo da je glavni cilj Opus Dei posvećenje svakodnevnog rada. 
Ta organizacija, po njegovim riječima, želi pomoći ljudima da otkriju svoj kršćanski identitet u sebi samima, u svojim prijateljima, susjedima, kolegama na poslu... Pritom je sasvim nebitno koliko tko zarađuje, jer i sâm je osnivač te organizacije, Španjolac J. M. Escriva de Balaguer, kazao: »Meni nije važno je li netko ministar ili čistač ulica, nego mi je bitno da on pokušava svoj posao raditi dobro i odgovorno te da koristi svoj posao kako bi se kroz njega približio prijateljima i, napokon, Bogu«.
Martin Kugler također se usprotivio Rebićevoj ocjeni da je Opus Dei konspirativna udruga. »Mi nismo tajnoviti niti za to imamo razloga. Neki manjak vanjskih obilježja krivo tumače kao našu namjeru da budemo tajanstveni. To nije istina. Ja, naime, svoje članstvo u Opus Dei neću prešutjeti prijateljima, rodbini, djevojci ili ženi, no sigurno ga neću upisati u životopis za svog šefa niti ću sa sobom nositi posjetnicu na kojoj piše »Martin Kugler, član Opus Dei«. To bi bilo nepotrebno, zar ne?«, upitao se retorički Kugler i istog časa odbacio bilo kakvu sličnost organizacije s famoznom masonerijom.
Za razliku od masona, tvrdi on, Opus Dei ne održava nikakve misteriozne kružoke, već su posrijedi dvije vrste neobvezatnih sastanaka. Prvo su sastanci otvoreni za najširu javnost, dok su drugo privatni, duboko religiozni sastanci, iako bi bilo točnije reći višednevna povlačenja članova na neko mirnije mjesto na kojem razmišljaju o svome životu, mole i čitaju. »To se zove prisjećanje, prikupljanje misli, a na takove sastanke muškarci i žene odlaze odvojeno kako bi im se omogućilo da se u potpunosti na dva-tri dana odvoje od obitelji i koncentriraju na razmišljanje o Bogu«.
Između ponuđenih pojmova - konzervativno i progresivno - Kugler je izabrao onaj potonji. Zašto? Način rada u Opus Dei, smatra on, crkvu je otvorio mnogima koji za nju prije nisu bili zainteresirani. To je jedan od razloga što biskupi u nizu država diljem svijeta cijene aktivnost Opus Dei. 
Jedan je austrijski, otkrio je Kugler, nedavno izjavio otprilike ovo: »Prije su radnička prava branili sindikati, dok danas mnogi zaposleni uopće i ne žele da ih se štiti i brani. Postali su radoholičari pa im je potrebna unutarnja zaštita, svojevrstan interni sindikat u njima samima koji će ih zaštititi od prekomjernog rada i vratiti ih obiteljima«. Opus Dei, po Kuglerovim riječima, može pomoći ljudima da lakše organiziraju taj interni sindikat.
No, kao ključne riječi bečki nam je sugovornik umjesto zaključka ipak ponudio one iz djela »Put« J. M. Escrive de Balaguera: »Ludo bi bilo svoju vjeru ostaviti u garderobi, na ulasku u ured, školu, kazalište... Vjeru ne možeš ostaviti kod kuće, ona te prati, s tobom je i u tebi...«.
Antun Krešimir Buterin
</div>
<div type="article" n="7">
Arhitekti u velikoj potrazi za novim dizajnog gradskih divova
Zbog lanjske stravične tragedije u New Yorku u kojoj se u prah vratilo oko 3000 nevinih žrtava, ali i dva impresivna 110-katna zdanja svjetske arhitekture, inženjeri, arhitekti i dizajneri širom svijeta prisiljeni su mijenjati dosadašnje sigurnosne mjere u gradnji divovskih nebodera. Novi će neboderi, čini se, u sebi odsad imati više betona, a stručnjaci planiraju i rezervoare vode na vrhovima zgrada, šira požarna stubišta, superbrza dizala za vatrogasce i još štošta drugoga...
Niti punih godinu dana nakon kataklizmičkog rušenja newyorških nebodera blizanaca još se nije slegla prašina na pršteća pitanja o budućnosti nebodera diljem svijeta. Na kraju krajeva, već istoga časa kad je postalo jasno da su neboderi Svjetskog trgovačkog centra sa svojih 110 katova postali nemilosrdan plijen zločinačkih umova, Zemlju je, osim nevjerice i straha, bolnom brzinom obletjela još jedna misao - tko uopće više želi raditi ili čak, ne dao Bog, blagovati i snivati u golemim zgradurinama koje golicaju nebo služeći istodobno i kao vražja pozivnica na terorističku zabavu stoljeća.
Koliko god je odgovor teško dati, neki ga ipak nude. Jedan od njih je i Eugene Kohn, stariji partner u vodećoj newyorškoj arhitektonskoj tvrtki imena »Kohn Pedersen Fox Association«. »Unatoč tragičnome rušenju WTC-a, neboderi će preživjeti«, uvjerava Kohn te dodaje kako će 11. rujna, ali i moguća desetogodišnja pauza u izgradnji takvih građevina, barem na tlu SAD-a, na kraju predstavljati tek tužan predah u povijesti tih »čardaka nit' na nebu nit' na zemlji«.
Kako tvrdi Kohn, a uz njega i ini stručnjaci, razlozi za podizanje građevina sa stotinjak i više katova nisu se nimalo izmijenili: visoke cijene zemljišta u prenapučenim gradovima koje one tanjeg džepa tjeraju u plač, ekonomska potražnja, osobito u Aziji gdje razvoj poprima obilježja oveće eksplozije, te gizdav ego naprednih zemalja, tek su neki od njih. »Jer«, prema Kohnu, »brojni su neboderi uzdignuti u vis samo zato što je netko htio ostaviti svoj trag na nebu«.
Kohnova tvrtka trenutačno radi na dva impresivna projekta. I zgrada Kowloon Station u Hong Kongu i Svjetski financijski centar u Šangaju bit će, kad ih zgotove negdje tijekom 2007., s oko stotinu katova, viši od 500 metara. Što je posebno zanimljivo, nijedan projekt nije nakon newyorškoga 11. rujna doživio ni najmanju izmjenu, što valja prije svega zahvaliti vrlo strogim kineskim građevinskim propisima za takvu vrstu građevina.
No, opreza - nikad dosta. Rušenje WTC-a ipak je nagnalo inženjere, arhitekte i specijaliste za sigurnost da pokušaju poboljšati dizajn nebodera. Graditelji sada prednost daju ojačanim strukturama koje bi što duže trebale »oštećeni neboder održati na nogama kako bi se uspjelo spasiti što više ljudi«, napominje Charles H. Thornton, predsjednik newyorške arhitektonske tvrtke koja je svijetu i Kuala Lumpuru podarila najviše nebodere na svijetu - tornjeve Petronas visoke »cigla« 452 metra. Naglasak je stavljen na sprječavanje lančane reakcije rušenja koje mogu izazvati katastrofalne eksplozije bombe, udari zrakoplova, veći požari...
Suvremeni neboderi grade se tako da središnja jezgra podupire težinu ili gravitacijski teret čitave strukture, dok vanjski stupovi pak djeluju poput plovaka što održavaju građevinu i sprječavaju njeno prevrtanje ili »klizanje« u slučaju izloženosti kakvom razornom uraganu ili potresu. Bitnu ulogu u spašavanju kuće imaju i katovi koji povezuju unutarnje okvire s vanjskima, obuhvaćajući tako i cijelu zgradurinu. »Što se pak tiče šokantnoga slučaja s remek-djelom ožalošćene »Velike Jabuke«, vanjski je kostur WTC-ovih blizanaca načinjen od čelične mreže bio vrlo snažan. No, ispostavilo se da je najslabija karika u građevini bio podni okvir izgrađen od čeličnih rešetaka, a ni jezgra nije bila dizajnirana da izdrži značajniji teret s boka«, navodi Thornton. U času kad su oteti zrakoplovi probili »blizance«, ne samo što su iz ležišta izbili tisuće unutarnjih i vanjskih potpornih stupova, već su i uništili većinu protupožarne izolacije koja je štitila čelične dijelove konstrukcije. I premda je ono što je od nje ostalo nakon sudara spremno na sebe »preuzelo« teret građevine što je ostao »visiti« nakon rušenja stupova, konstrukcija se morala suočiti s još jednom opasnošću - nikad predviđenim utjecajem avionskoga goriva koje je zapalilo apsolutno sve što može gorjeti.
»Konačno rušenje zapravo su izazvali razorna snaga zapaljenog goriva te pakao koji se izrodio iz toga«, tvrdi Thornton. Njegove su riječi potvrđene i u zaključcima kasnije obavljene državne istrage o uzrocima katastrofe.
Thornton nadalje smatra kako će se ubuduće pri gradnji gigantskih nebodera sve više koristiti beton. Betonom ojačanim čeličnim šipkama, također će se moći oblagati i čelični dijelovi konstrukcije, čime će ih ujedno i štititi od vatre. Zbog pojačavanja konstrukcije poskupjet će, doduše, troškovi gradnje, no, laknut će mnogim poduzetnicima, ne za mnogo. Riječ je o povećanju troškova u visini od svega dva do tri posto ukupne cijene gradnje, izračunali su inženjeri. Maštovitost dizajnera trebala bi se pak pobrinuti za vanjski izgled betonskih zgrada »koje deru nebo« jer bi u suprotnome zbog veće količine betona zgrade mogle izgledati masivnije i robusnije od onih sa čelikom. Mašta, dakle, može i mora svašta, pa tako i izbjeći izgled neuglednih bunkera sa stotinjak katova.
Osim silnoga betona arhitekti planiraju u buduću gradnju nebodera uvesti i niz drugih sigurnosnih elemenata. Katovi bi se, primjerice, mogli razdijeliti poput mornaričkih brodova kako bi se spriječilo širenje vatre i oštećenja vanjskoga okvira. Izvanredno snažni potpornji za prijenos tereta ugrađeni u zgradu svakih 30-ak katova mogli bi pomoći u izoliranju štete na građevini čime bi onemogućili njeno urušavanje. Napredovanje vatrene stihije moglo bi se, nadalje, ublažiti pa čak i sasvim zaustaviti dodavanjem nezapaljivih pregrada, ali i ugradbom kvalitetnijih ventilacijskih sustava koji bi na katovima iznad i ispod vatrom zahvaćenih dijelova zgrade stvarali pritisak te tako vatru i dim kroz ispušne otvore odvlačili van. 
I konačno, golemi spremnici s vodom na vrhovima nebodera imat će dvostruku ulogu - s jedne će strane poslužiti kao svojevrsni amortizeri za ublažavanje njihanja i ljuljanja izazvanog vanjskim bočnim opterećenjima, dok bi s druge strane mogli preuzeti ulogu divovskih rezervoara za gašenje požara. 
Mnogi stručnjaci kao jedno od rješenja za budućnost spominju i gradnju većeg broja širih stubišta dobro zaštićenih od prodora vatre i dima. Jedan od prioriteta u radu arhitekata zasigurno će biti i razdvajanje požarnih stubišta kako uništenje jednoga ne bi automatski značilo i uništenje drugih. U planu je i uspostava specijalnih zona sa zasebnim ventilacijskim sustavom - svakih petnaestak katova, dok dio stručnjaka ozbiljno razmišlja i o tome da se unutar nebodera sagrade brza dizala za vatrogasce koja bi ih u minuti mogla dovesti do vrha odnosno do dna zgrade.
Bilo kako bilo, i uza sve će se sigurnosne mjere neboderima diljem svijeta pisati crno ako će teroristi i u budućnosti moći kao od šale otimati zrakoplove u letu i usmjeriti njihove noseve prema ostakljenim metama što streme nebu i dodiruju oblake. Kad je skladao znane nam stihove »Tko je gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje«, Ivan Gundulić zasigurno nije na umu imao suvremene katastrofe i rušenja nebodera, iako Dubrovčanina i sadašnje stanje zapravo povezuje zajednički pojam. Sloboda.
Antun Krešimir Buterin
</div>
<div type="article" n="8">
Gacka dolina-nedirnuti biser prirode kao najljepša europska pastrvska voda
Razmišljajući o tome kakvu bi vječnu ljepotu i radost dao svojim štićenicima, Sveti Petar im je podario Gacku dolinu i u njoj rijeku Gacku, vjerojatno ni ne sluteći da ljepšega dara nije mogao dati ljudima na Zemlji
S koljena na koljeno već stoljećima prenosi se legenda o stvaranju jednog djela zemljinog kutka. Kad je Bog sa svojim apostolima hodao zemljom rekao je apostolu Petru: »Petre, vidiš li ovaj kraj? S mojim blagoslovom podari svojim štićenicima vječnu ljepotu i radost«.
Sveti Petar razmišljajući kakvu bi vječnu ljepotu i radost dao svojim štićenicima, podario im je Gacku dolinu i u njoj rijeku Gacku, vjerojatno ni ne sluteći da ljepšeg poklona nije mogao dati ljudima na Zemlji. Gacku dolinu i u njoj rijeku Gacku jednostavno treba doživjeti. Iako je o rijeci Gacki puno toga napisano, puno priča ispričano, svakim novim dolaskom na obale te rijeke, rađa se novi doživljaj i nove spoznaje.
Gacka izvire iz krškog podzemlja u mjestu Sinac nedaleko Otočca, ispod brda Godača i Venac gdje se na izvorima Tonković i Majerovo Vrilo širi poput zmije u nutrinu Gackog polja. S pritocima Gacka je duga oko 60 km. Sa svojom živahnošću i razigranošću tvori male slapove, lijeno vijugajući ravnim Gackinim poljem. 
Ono što tu rijeku čini jedinstvenom je podatak da je njena temperatura stalna. Prosječna godišnja temperatura iznosi 9,4 stupnjeva Celzija, što osobito pogoduje ribama iz porodice Salmonida. U Gacki raste 25 različitih vrsta bilja, od mahovina, algi do stabljastog bilja, dok je od ribljih vrsta Gacka u svijetu poznata po potočnoj pastrvi koja je opsesija za strastvene ribiče iz cijelog svijeta. Kapitalni primjerci gackine potočne pastrve nerijetko narastu između pet i šest kilograma.
Iako je Gacka u svom toku prirodno plodište za potočnu pastrvu, u njoj obitava i kalifornijska pastrva, štuka, čik, lipljen, potočni rak i druge riblje vrste. Kao i svaka druga čista i pitka voda, Gacka se koristila i za potrebe domaćinstva. Služila je i služi, osim za piće, kao pogonska energija za pokretanje mlinova, pila, stupa za pranje odjeće, prijevoz drveta do pilana, a njena biljna flora za dodatnu ishranu stoke.
 Pristupačne obale i miran tok vode omogućuju jednostavno i brzo natapanje poljoprivrednih zemljišta. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća Gacka s rijekom Likom čini ogromni vodeni potencijal za hidroenergetski sustav Hidroelektrane »Senj«. Bogatstvo rijeke te krajolik izuzetne ljepote omogućili su razvoj športsko-ribolovnog i lovnog turizma te proizvodnju i uzgoj kvalitetne ribe. Sve do početka Drugog svjetskog rata ova voda smatrala se gotovo svetinjom. Njezini izvori i izvori njenih pritoka i potočića predstavljali su izvore života za cijelo područje. Kolika se briga vodila o čistoći rijeke Gacke govori i jedno nepisano pravilo koje je vladalo na čitavom području sliva rijeke Gacke. U ljetnim žegama povremeno su ljudi znali prati stoku, najčešće konje, ali ni na kraj pameti im nije bilo da stoka ulazi u vodu, nego se voda iznosila na obalu.
Osim što Gacka za žitelje Gacke doline život znači, ona je u Europi po kvaliteti pitke vode druga po redu. Mlinice na rijeci Gacki posebna su turistička atrakcija kao ostatak tradicijskog graditeljstva na vodi i starih obrta.
Gacka dolina smatra se jednom od najstarijih hrvatskih pokrajina, tako da su prvi športski ribiči na vodotok rijeke Gacke počeli dolaziti već sredinom prošlog stoljeća. U narodu je ustaljena uzrečica: »Tko je jednom došao na Gacku, uvijek joj se vraća«. Najveći turistički procvat u Gackoj dolini bilježi se u drugoj polovici 20. stoljeća, što treba zahvaliti blizini Plitvičkih jezera, jer turisti su prolazeći od mora do Plitvičkih jezera morali proći uz rijeku Gacku i vidjeti njezinu ljepotu. Nije za čuđenje, ako se u jednom danu na Gacki čuje po nekoliko svjetskih jezika, jer stalnu ribičku klijentelu čine ribiči iz Italije, Slovenije, Austrije, Amerike i dalekog Japana, pa sve do Novog Zelanda. Koliko je rijeka Gacka omiljena u svijetu govori i podatak da brojni svjetski proizvođači ribolovnog pribora i opreme svojim proizvodima daju naziv »Gacka«, dok brojna ribolovna društva u Europi također nose taj isti naziv, a u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj osnovani su klubovi »Prijatelji Gacke«. 
Nije moguće opisati što sve nudi podneblje Gacke doline, jer ako se spomene prostranstvo visinskih travnjaka i crnogorice Velebita, s druge strane blizinu mora (40 km), sjedinjene s Parkom prirode »Velebit« i NP »Plitvička jezera«, moglo bi se reći da je sv. Petar uistinu u Gackoj dolini stvorio prirodni raj na Zemlji.
U Gackoj dolini ugostiteljstvo i seoski turizam sve su prisutniji kao jedna od osnovnih grana gospodarstva, a privatni iznajmljivači soba sa svim pratećim uslugama i svojim tradicionalnim gostoprimstvom čine dodatnu posebnost ličkog podneblja. Brojni restorani, kafići, disco barovi te hotel »Park« u središtu grada Otočca čine brojnu, ali i raznovrsnu ponudu ličkih specijaliteta, počevši od neizostavnog ličkog pršuta, sira škripavca, base, pa do potočne pastrve ili paštete od pastrve, sve začinjeno kiselim kupusom. Ako se svemu tome doda i lička janjetina, što se sve skupa u većini slučajeva zaljeva pitkom, ali oštrom ličkom rakijom šljivovicom, onda su gurmani i oni izbirljivog ukusa zasigurno došli na svoje. 
Iako područje Gacke doline dodiruje Primorje, klima je izrazito kontinentalna jer je Velebitsko gorje visoka brana mediteranskom utjecaju. Zbog temperaturnih promjena ovo je najhladnije područje u Hrvatskoj. Rijeka Gacka s pravom nosi epitet najljepše Europske pastrvske vode - boje opala, što ponajbolje znaju svi oni koji su bar jednom boravili na jednom od njenih tokova, a Gacka dolina s pravom nosi naziv »nedirnuti biser prirode«, čije je ljepote Bog uz pomoć sv. Petra podario ljudima na Zemlji. 
Dražen Prša
</div>
<div type="article" n="9">
Prebjezi više ne remete gornjomeđimursku idilu
Dok je 2000. godine međimurska policija u ilegalnom prelasku granice zatekla 2166 osoba, lani ih je bilo 1131, a u prvih osam mjeseci ove godine uhvaćeno je tek 238 ilegalnih prebjega. Smanjuje se i broj kršitelja Zakona o boravku i kretanju stranaca
Ovih dana idiličnu sliku gornjomeđimurskih bregova upotpunjuje zvuk klopoteca koji rastjeruju čvorke i druge napasnike vinograda, te pjesma berača, budući da je u tijeku berba grožđa. Berači se po vinogradima kreću bez straha, za razliku od prošlih godina. 
Događala se, naime, u vrijeme berbe najžešća »invazije« ilegalnih migranata, koji su na svom mukotrpnom putu od srednjoistočnih i balkanskih zemalja prema »obećanom Zapadu« iz Hrvatske u Sloveniju prelazili upravo na području Međimurja. Hrvatsko-slovenska granična crta u međimurskom kraju dugačka je 68 kilometara. 
Međimursko je zemljište gotovo idealno za protuzakonito prelaženje državne granice. To su znali koristiti ilegalni prebjezi, ali još više oni pojedinci koji su prebacivajući ilegalce preko državne granice znali dobro zaraditi. 
Ove godine popustio je pritisak ilegalnih migranata na tom području. Dok je 2000. godine međimurska policija u ilegalnom prelasku granice zatekla 2166 osoba, prošle godine »uhvaćena« je 1131 osoba, a u prvih mjeseci ove godine uhvaćeno je svega 238 prebjega.
Također se smanjuje i broj kršitelja Zakona o boravku i kretanju stranaca, 2000. godine policija u Međimurju zatekla 1637 stranaca, koji su imali očiglednu namjeru ilegalno prijeći u Sloveniju, prošle je godine uhvaćeno svega 406, a ove godine 98 osoba.
U Policijskoj upravi međimurskoj smanjenje ilegalnog vala tumače najprije uvođenjem strožeg viznog režima u Bosni i Hercegovini, odakle je u Hrvatsku dolazilo i još uvijek dolazi najviše ilegalaca. Isto je tako pojačana kontrola i osnažena učinkovitost hrvatske policije na granici prema Bosni i Hercegovini i SR Jugoslaviji. Možda je najvažnije uspješno razbijanje lanca krijumčara ljudi, kad je početkom travnja prošle godine policija otkrila skupinu od 38 osoba koje su se bavile protuzakonitim prebacivanje stranaca preko državne granice.
Protiv 23 osobe iz te skupine vodi se kazneni postupak pred vijećem Općinskog suda u Čakovcu, zbog udruživanja u tzv. zločinačku organizaciju, a s ciljem prebacivanja stranih državljana iz Hrvatske u Sloveniju. Državno odvjetništvo tereti tu skupinu da je tijekom 2000. godine i u prvom tromjesečju 2001. godine preko granice prebacila najmanje 900 stranih državljana, ostvarivši pri tome nepripadnu imovinsku korist od milijun njemačkih maraka.
 Optužnica tvrdi da je većinu tog novca za sebe zadržao prvooptuženi Dragutin Srnec (44), ugostitelj iz međimurskog sela Malog Mihaljevca. Za prijevoz od Zagreba do Međimurja po ilegalcu se dobivalo 50 do 60 maraka, a od Čakovca do granične crte 40 maraka. Za samo prevođenje preko granice naknada po osobi iznosila je 40 maraka, a za smještaj 20 maraka.
 U optužnici je navedeno, a u dosadašnjem tijeku kaznenog postupka potvrđeno, da naknada nije bila isplaćena ako su strani državljani bili uhvaćeni tijekom prijevoza, te za vrijeme ili neposredno nakon prelaska državne granice. Dakle, nije bilo novca »kada je roba pala«.
Riječ je o nesvakidašnjem sudskom postupku, budući da se odvjetništvo rijetko odlučuje optužiti tzv. zločinačku organizaciju. Posebnost toga postupka je i u tome što su policija, državno odvjetništvo i istražni sudac u skupinu ubacili svoga čovjeka, koji je iskaz davao pod oznakom »zaštićeni svjedok br. 1«. Njega većina optuženih zna kao simpatičnog muškarca od oko 25 godina pod imenom Dinko. On je bio ispitivan na način da se njegova zamućena slika lica prenosila na videozid u sudnici, a tehničkim napravama bio mu je promijenjen glas. Odvjetništvo se u sastavljanju optužnice u značajnoj mjeri oslanjalo i na iskaz svjedoka-pokajnika, 23-godišnjeg Gorana Lipića iz Belice.
Optužnica je tzv. međimursku zločinačku organizaciju dovela i u vezu s poznatim hrvatsko-slovenskim poduzetnikom Josipom Lončarićem koji živi u Ljubljani, a slovensko pravosuđe stavlja mu na teret da je šef lanca krijumčara migranata. Njegova kineska supruga osuđena je zbog toga na pet godina zatvora na tršćanskom sudu. 
Prema čakovečkoj optužnici na slovenskoj strani je migrante preuzimao Lončarićev čovjek Dominik Ščavničar iz Ljutomera. Njihovom saslušanju suprotstavilo se odvjetništvo, što je i razumljivo, budući da na ljubljanskom suđenju Lončariću i Ščavničaru nije dokazan šverc ilegalaca.
Sada se u bregovitom dijelu Međimurja puno lakše diše. Pred dvije godine ovdje je vladala velika nesigurnost, vinogradi, voćnjaci, šumarci bili su puni »crnih turista«. Strah se povećao kad je pronađen mrtav iranski državljanin, za kojeg se kasnije ispostavilo da je umro od klijenuti srca. 
Poznat je i slučaj kad su dva prebjega u blizini slovenskog mjesta Hotiza doslovno zarobili učitelja koji je uređivao okoliš svoje vikendice, stavili ga u prtljažnik njegovog automobila, odvezli se do blizine slovensko-talijanske granice i tamo ostavili vozilo i vlasnika.
»Živjeli smo u stalnom strahu, jurnjava policije za strancima bila je svakodnevna« – ispričala je Agata Novak iz pograničnog sela Svetog Urbana. »Vodiči stranaca trovali su naše pse koji su lavežom u noćnim satima policijske ophodnje upozoravali na prisutnost veće skupine ljudi. Sada se, hvala Bogu, lakše diše, više se ne bojimo navečer izaći u dvorište. Znam da tim ljudima nije bilo lako i ja sam im u jednoj prilici dala mlijeko i kruh, bili su izgladnjeli, izmučeni, neoprani i što sam posebno primijetila, u velikom strahu«.
Jadne prebjege na ilegalnom putu pljačkali su i plindrali svi koji su stigli. Poznat je slučaj da su dvojica međimurskih mladića grupu ilegalaca odvezli u šumu nedaleko Čakovca i rekli im, eto tu je Slovenija. U kombiju u koji stane najviše 12 ljudi jednom je prigodom policija našla doslovno kao u limenci sardina nabijeno 29 muškaraca, žena i djece.
Policiji nije bilo lako, pred dvije godine dnevno su znali »obrađivati« i stotinu ilegalaca, a jednako tako i zaposlenice Prekršajnog suda u Čakovcu. Radilo se prekovremeno, subotom i nedjeljom. Prava je sreća što nitko nije zaradio kakvu zaraznu bolest, a također i to što se nije dogodio nikakav težak incident. Međimurski su brežuljci ponovno mjesto odmora i rekreacije, na njih se ide opet spokojno i bez straha.
Drago Ovčar
</div>
<div type="article" n="10">
Otmice u službi građanskog rata
Otmičari u svijetu godišnje otmu 8000 ljudi i na njima zarade pola milijarde dolara. 80 posto svih otmica događa se u Latinskoj Americi, od čega polovica u Kolumbiji, svjetskoj prijestolnici businessa otmica. Najčešće su žrtve obitelji rančera, poslovni ljudi i stranci koji rade na naftnim poljima ili u nekoj od energetskih industrija. Prema podacima kolumbijskog »Fundacion Pais Libre«, dnevno se u toj zemlji dogodi osam otmica, svaka tri sata barem jedna 
Iznenada je duga prazna cesta prema kolumbijskom ljetovalištu Upria, na obali Tihog oceana, u svom zavoju bila zakrčena trupcima, pa vozač nije imao izbora nego zaustaviti autobus. Istog trenutka iz šume je izletjelo dvadesetak naoružanih gerilaca u maskirnim vojnim uniformama i sa zeleno-crvenim rupcima preko lica. S uperenim puškama prisilili su svih 80 turista napustiti autobus i odvukli ih duboko u šumu. Trojica gerilaca raskrčila su i očistila cestu, a četvrti je odvezao autobus. Cijela akcija otmice nije trajala ni minutu.
Šuma je progutala turiste, a vijest o njihovoj sudbini prenio je dan poslije oslobođeni vođa puta Jose Ariel Diaz. »Umjesto na plaži završili smo u gerilskom logoru usred šume. Razdvojili su nas u manje skupine i svakog zasebno ispitivali. Kad su shvatili da smo samo obični domaći turisti zadržali su 27 ljudi, za koje su ocijenili da bi za njih mogli iznuditi kakvu-takvu otkupninu, a nas ostale su oslobodili«, ispričao je oslobođeni Diaz i ponovio da ne zna koja ih je gerilska skupina kidnapirala.
Otmice postoje otkako je čovječanstva, a cilj im je zaraditi novac, poniziti neprijatelja, naći ženu ili iznuditi političke ili vojne ustupke. U svijetu se godišnje otme 8000 ljudi, na kojima otmičari zarade pola milijarde dolara. Osamdeset posto svih otmica događa se u Latinskoj Americi, od čega polovica u Kolumbiji, svjetskoj prijestolnici businessa otmica. Najčešće tamošnje žrtve su obitelji rančera, poslovni ljudi i stranci koji rade na naftnim poljima ili u nekoj od energetskih industrija.
Prema podacima kolumbijskog »Fundacion Pais Libre« dnevno se u zemlji dogodi osam otmica, svaka tri sata barem jedna. Visina ucjene ovisi o platnim mogućnostima žrtvine rodbine, tvrtke ili prijatelja, a u prosjeku se kreće od 1000 do 400.000 dolara. Posljedice po žrtvu nisu samo dugotrajne psihičke traume, već vrlo često i financijski bankrot obitelji.
Dok se u SAD-u uhvati 95 posto otmičara, u Kolumbiji ih u zatvor dospije tek tri posto, pa je to dodatni razlog isplativosti ovog posla oslobođenog plaćanja poreza. Otmica 27 turista zbila se 21. kolovoza, samo desetak dana nakon inauguracijskog govora novog kolumbijskog predsjednika Alvara Uribea. Na vlast je došao zahvaljujući obećanjima da će zaustaviti 38-godišnji građanski rat u Kolumbiji i iskorijeniti businesse otmica i šverca drogom.
Korijeni građanskog rata u Kolumbiji koji godišnje odnosi 3500 ljudskih života leže u socijalnoj nejednakosti i nemoći središnje vlasti da uspostavi administrativnu i policijsku vlast nad cijelim državnim teritorijem. 
Na jednoj strani u labavoj vezi su marksističke gerilske postrojbe FARC-a i ELN-a, a na drugoj su vladine snage i desničarske paramilitarne jedinice AUC-a. Sve te tri izvanvladine paravojske financiraju se vrlo unosnim švercom droga i businessom otmica.
ELN (Nacionalna oslobodilačka vojska) se sa svojih 5000 boraca kasno uključio u posao s drogom pa se njima pripisuje usavršavanje businessa otmica. Tijekom 1999. godine šokirali su svijet serijom masovnih otmica poput spektakularnog kidnapiranja putničkog zrakoplova. Prisilili su pilote da slete usred džungle pa su sve putnike i članove posade odveli sa sobom duboko u šumu. Nedugo zatim, nova skupina ELN-ovih gerilaca otela je u predgrađu Calia svih 150 ljudi na nedjeljnoj misi. Istjerali su ljude iz crkve i ukrcali ih u spremne kamione u kojima su ih ispod svake cerade čekala četiri naoružana gerilca. 
ELN 40 posto svojih vojnih operacija financira novcem zarađenim od otmica. Najčešće napadaju na izoliranim cestama gdje na zavojima postave barikade koje prisiljavaju vozače da smjesta zaustave vozila. 
Da su kolumbijske prometnice najopasnije na svijetu, znao je i Amerikanac Glen Heggstad, ali ipak nije odustao svojim motorom Suzuki krenuti na put od Kalifornije do juga Latinske Amerike i natrag. Na 32.000 kilometara dug put krenuo je 1. listopada 2001. a svoju dvomjesečnu havariju s otmičarima ELN-a taj 49-godišnji instruktor karatea i bivši pripadnik »Paklenih anđela« opisao je CNN-u kao pravi pakao.
»Većina mojih otmičara bili su 14-godišnji dječaci i djevojčice. Mislio sam da će jedan moj krivi pogled isprovocirati nekoga od njih da me ustrijeli. Svaku noć je padala kiša. Kako bi zameli trag, silili su nas da svaka tri dana mijenjamo logor i pješačimo u tišini kroz neprohodnu džunglu. Izgubio sam 20 kilograma«.
Najopasnija je bila noć kad je vojni helikopter preletio njihov logor tražeći mjesto gdje bi ELN mogao držati otete ljude. »Helikopter je letio tako nisko da sam mu mogao mirisati gorivo. Cijela džungla se tresla od njegove buke«. Sutradan su ih gnjevni otmičari za kaznu izveli nasred logora i svezali im ruke na leđa. U pištolj su stavili jedan metak, zarotirali šaržer i rekli otetima da će ubiti onoga koji bude na redu da dočeka metak. Ljudi su vrištali i molili za život. Na kraju je ispalo da u pištolju uopće nije bilo metka.
Iz dvomjesečnog zatočenja Heggstad nosi i neke bizarno-ugodne uspomene poput one kad je 14-godišnje gerilce učio borilačkim vještinama. To je kod gerilaca izazvalo simpatije pa su, shvativši da za Heggstada nitko neće uplatiti novac, ovoga »gringa« na slobodu pustili - besplatno. Zadržali su jedino njegov Suzuki.
U Kolumbiji prosječno otmu jednog stranca tjedno. Samo 10 posto otmica počine bande kriminalaca, a sve ostalo je djelo jedne od triju paravojski. FARC (Revolucionarne vojne snage Kolumbije) je sa 17.000 vojnika najveća gerilska skupina u Kolumbiji. Kontrolira 40 posto teritorija. Razloge upletenosti u business otmica opravdavaju potrebom da osiguraju novac za svoju socijalističku revoluciju, inspiriranu Vijetnamom, Mao Ce Tungom i Fidelom Castrom. 
FARC je osnovan 1964. godine, a u svom statutu imaju i Zakon 002, kojim se od svih Kolumbijaca koji imaju materijalna dobra u vrijednosti od milijun dolara naviše traži plaćanje revolucionarnog poreza u iznosu od 10 posto. Sve veće tvrtke dužne su FARC-u plaćati porez u minimalnom iznosu od 100.000 dolara. Tko ne uplati, prijete mu sabotaže i otmice osoblja. Kolumbijci taj porez zovu »la vacuna« - cjepivo protiv otmice.
Procjenjuje se da je »revolucionarnim porezom« u razdoblju od 1991. do 2000. godine FARC iznudio dvije milijarde dolara, što ih, uz prihod od šverca drogom, čini najbogatijom gerilskom skupinom na svijetu. FARC otima i političare koje nastoji razmijeniti za svoje uhićene članove u vladinim zatvorima. 
Trenutačno u svom zatočeništvu FARC ima pet otetih kongresmena, bivše ministre obrane i razvoja, dvadesetak lokalnih političara te Ingrid Betancourt, predsjedničku kandidatkinju na prošlim svibanjskim izborima. Njihova sudbina je i dalje neizvjesna jer kolumbijska vlada principijelno odbija obavljati razmjenu otetih političara za uhićene gerilce. 
Kad pregovori između otmičara i predstavnika otetih ne uspiju ni nakon godinu-dvije, otmičari često ubiju otete jer se u ovom »poslu« uspijeva samo ako su žrtve uistinu svjesne opasnosti u kojoj su se našle.
Američki pisac James Grippando napisao je na tu temu roman »A King's Ransom« (2001, »Harper Collins Publishers«). Građu je skupljao razgovarajući sa žrtvama otmica i istražujući web stranice kolumbijskog Ministarstva obrane i CONASE, organizacije za borbu protiv otmica.
Na taj je način saznao da su jednoga čovjeka gerilci oteli čak četiri puta. Zadnji put su to učinile žene prerušene u časne sestre ispod čijih su redovničkih odora bile skrivene automatske puške. Jednog kolumbijskog businessmana oteli su sedam puta, a kad je njegova obitelj po sedmi put odbila uplatiti otkupninu, gerilci su ga ubili. 
Za sina jednog drugog businessmana gerilci su iznudili 15 milijuna dolara iako su ga ubili već tijekom prvog tjedna otmice, dok je pokušavao pobjeći.
AUC (Samoobrambene jedinice Kolumbije) se navodno ne bi trebao baviti otmicama. 10.000 njegovih vojnika plaćaju bogati rančeri i trgovci drogom da im štite zemlju od ljevičarskih gerilaca. No, postoji nekoliko frakcija unutar te desničarske paramilitarne skupine. 
Jedna od njih u lipnju je inkasirala 460.000 dolara za otmicu venezuelskog businessmana Richarda Boultona. Oteli su ga prije dvije godine na ranču, 140 kilometara od Bogote. Kolumbijski »El Tiempo« opisuje njegove prve trenutke na slobodi. »Tako sam se jako uštipnuo kako bih uistinu vjerovao da ne sanjam i da me sutra za ručak opet ne čekaju riža i pire od kukuruza«.
Boulton je dvogodišnje zatočeništvo proveo u džungli, negdje na granici Venezuele i Kolumbije. Vođa otmičara, Comandante 101, isprva je tražio četiri milijuna dolara za Boultonovo puštanje. Promijenili su 20 različitih lokacija u džungli. Uglavnom su to bili napušteni rančevi. Zbog loše hrane izgubio je nekoliko kilograma.
 »Jaja na oko bila su luksuz, a uhvaćena divljač iz džungle praznik. Otmičari su mi se cijelo vrijeme predstavljali kao vojnici FARC-a, a Comandante 101 tek mi je zadnji dan otkrio njihov pravi identitet«.
Najteže i najopasnije je bilo tijekom prvog tjedna otmice. Šest kolumbijskih vojnih helikoptera napalo je otmičare i napalmom zapalilo šumu. Dva dana bježali su od požara kroz šumu plašeći se da ne nabasaju na vojnike koji bi ih prvo ustrijelili, a onda provjeravali identitet. Samo jednom u te dvije godine zatočeništva Boultonu su dopustili telefonski razgovarati s obitelji.
Kad su ga novinari upitali što bi poručio otmičarima, Boulton je odgovorio da je otmica otimanje života i novca. »To je najnehumanije djelo koje čovjek može učiniti čovjeku. Živio sam dvije godine u zoni u kojoj građanski rat nije ostavio ništa na životu. Jedino što sam cijelo to vrijeme vidio, bili su bijeda i zlo koje ljudi čine drugim ljudima«.
Boris Šegota
</div>
</div>

<div type="part" n="2">
<head>Komentari</head>
<div type="article" n="11">
Malo je homo sapiensa na Prisavlju
BRANKO VUKŠIĆ
Dug je put od sudnice do zatvora- nadrifilozofski su zaključili Hrvoje Hrengek i Sanja Mikleušević baveći se u »Meridijanu 16« pravosuđem i pravom, ne dotaknuvši se, naravno, uopće - pravde. Oba su novinara ovoj najbolnijoj rani hrvatskoga društva i države pristupili voajerski. Zagledali se u nju, a da je pipnuli nisu. Umjesto dubinskog, upotrijebili su, po staroj lošoj prisavskoj navadi, plitko oranje kojim se još jednom pokušala nabacati prašina u oči gledatelja. Pobrojali su Hrengek i Mikleuševićka nekoliko - sada već možemo slobodno reći - pravosudnih skandala, od, primjerice, splitskog slučaja Lora, sa za ovaj proces nedoraslim sucem Lozinom koji se povinuje ne zakonima već mišljenju svoje životne sredine. Spomenuo je dvojac s lošim kormilarima i suđenje zločinačkoj organizaciji, Miroslava Kutlu, Josipa Gucića i Gospićki slučaj, ali nije proniknuo u suštinu njihova odugovlačenja, nije nabrojao niti jednu pogrešku i nije prstom pokazao u niti jednog krivca. Što se događa iza kulisa pompozno najavljivanih suđenja, »Meridijan 16« očito nije zanimalo.
Čak nisu prokomentirali ni vlastito istraživanje koje pokazuje kako je više od 50 posto građana uvjereno da hrvatski suci ne presuđuju po pravdi i zakonu, već po količini primljenoga novca. Uostalom, zbog čega su svojim nejakim zubima Hrengek i Mikleuševićka zagrabili tako široko, tako mnogo i tako tvrdo?! Da ne kažu ništa. Jer, u nekoliko minuta zbrljati i zbrzati Kutlu, Gospić, Riječku banku i Loru mogu samo oni ljudi koji ili nemaju pojma o čemu govore, ili nevoljko ispunjavaju nečiju naredbu, ili se žele narugati i gledateljima, i pravdi, i žrtvama svakojakih zločina po čijem smo nesankcioniranju zasigurno među vodećima i u Europi i na čitavoj kugli zemaljskoj.
Uostalom, i prof. Ivi Josipoviću Hrengek je postavljao toliko uopćena pitanja da se na njih nije moglo konkretnije odgovarati, pa nas je zato razglašen pravni stručnjak i skladatelj i mogao nekoliko minuta obasipati općenitostima koje - s obzirom koliko se dugo i uporno mlate - znaju već i vrapci na krovu. Hrvatsku rak ranu - s kojom se poprilično hrabro, energično, uvjerljivo i autoritativno uhvatila u koštac ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović - trebalo je secirati znalački, a ne hobistički, poput amaterskog savjeta kako poštanske marke lijepiti na pismo ili kako presaditi maćuhice s gredice u teglu. 
Sa stručnošću i žarom kojim Hrengek i Sanja Mikleušević uranjaju u hrvatsko sudstvo, ultrapopularni pjevač Marko Perković Thompson s vremena na vrijeme popularizira povijest Hrvata, o kojima će, čitao sam u nekim novinama njegovu izjavu, u Australiji napisati novu istinu. Kakvu? Na tragu u nadriznanosti utemeljenog zaključka da »Hrvati nikad nisu bili fašisti jer je i za NDH postojala hrvatska vojska«. Zbog čega bi Thompson uopće i trebao išta znati o povijesti kad se ionako sa svojim »guslarstvom« obraća onima kojima je do činjenica kao do lanjskoga snijega. Onakav osjećaj kakav za povijesne činjenice pokazuje Thompson, rabi, kada je u pitanju jezik, Marko Čondić. Da nije tako, bi li svog neprijatelja Račana nazvao homo sapiensom?!
</div>
</div>

<div type="part" n="3">
<head>Otvoreno</head>
<div type="article" n="12">
Zar smo toliko bogati da bacamo novac
Ne susrećemo se samo s neracionalnom i nesvrsishodnom organizacijom rada u brodogradilištima, u kancelarijama uprave, poreznim uredima, bankama, u zdravstvu i pravosuđu, zapravo skoro svugdje kuda proračunska kuna dođe, nego se novac razbacuje i u znanosti, na način neprimjeren racionalnom društvu
MARKO TARLE
Danas znanost s pravom traži još proračunskog novca, no da ga se i udvostruči, ne bi bio dovoljan za pravu, društveno korisnu i svjetski priznatu znanost, za puni priključak globalnom znanju uz naša današnja »pravila igre« (prvi dio ovoga teksta objavljen je u jučerašnjem broju). 
Novca nema dovoljno, ali pritom najviše boli da se i ovo malo proračunskih fondova neracionalno troši, da se dio toga skromna novca baca ututanj. 
Ne susrećemo se samo s neracionalnom i nesvrsishodnom organizacijom rada u brodogradilištima, u kancelarijama uprave, poreznim uredima, bankama, u zdravstvu i pravosuđu, zapravo skoro svugdje kuda proračunska kuna dođe, nego se novac razbacuje i u znanosti, na način neprimjeren racionalnom društvu.
Znanstvenici lome koplja oko rangiranja prave znanosti, pa osim publikacija u vrhunskim časopisima dodaju kriterij indeksa citiranosti, te faktor vrijednosti znanstvenog časopisa. 
Zato nema mnogo sumnji u ispravnosti kriterija vrednovanja prirodoslovaca i medicinara. Može se samo raspravljati o relativnim odnosima između teorijske i eksperimentalne znanosti. 
Problemi nastaju kada kriterije treba primijeniti. Svjetsku vrijednost nemaju radovi u opskurnim časopisima koje svijet ne poznaje i ne priznaje. 
U Americi je znanstvena uzrečica Publish or vanish, »publiciraj ili nestani«. A u nas podosta znanstvenika ne publicira ili objavljuje u lokalnim glasilima, ali i dalje grabi dio siromašnog znanstvenog kolačića kao i svjetski uspješni istraživači. Zar smo toliko bogati da bacamo novac? Kako to riješiti? 
Teško je dirati u stečena prava, no nužno je nametnuti međunarodnu recenziju projekata. 
U našim plemenskim odnosima, u isprepletenosti »lobiranja«, korupcije i samoupravnog naslijeđa samo se internacionalizacijom evaluacije znanosti može iz potoka isprati zlato.
 Vrhunska i anonimna međunarodna arbitraža, a Neven Budak je pokazao da se tajnost takvih akcija može održati čak i u nas, nekom će godišnje dodijeliti stotinjak tisuća dolara, nekom desetak tisuća, a nekom samo tisuću dolara. Prema svjetskim kriterijima vrijednosti. Bez takve arbitraže, projekt koji se evaluiraju samo domaći recenzenti, moći će dobiti maksimum od desetak tisuća kuna. 
Provođenjem takva sustava hrvatska znanost će i uz današnjih pedesetak promila nacionalnog proizvoda biti znatno učinkovitija. 
Pritom valja jednom zauvijek sustavno definirati razlike između znanstvenog i stručnog projekta. To svakako ne znači da stručnost treba zapostaviti, jer važan i dobar stručni projekt treba financirati bogatije no osrednji ili loš znanstveni. 
I još nešto važno: znanstvene novake treba dodijeliti onima koje priznaje svijet, a ne, prema socijalističkom naslijeđu, svima podjednako. 
Uz dosljednu uspostavu Kraljevićevih zaklada i provedbu sjajna prijedloga strategije na planu tehnologija, sa sredstvima međunarodnih institucija, iseljeničkih fondova i domaćih proizvođača, hrvatska znanost, uz znalačko kormilo istinskih znanstvenika, ima prigodu za značajni iskorak ili barem povratak na pozicije iz šezdesetih godina i doba progresa uz poznate »žitne fondove«. 
Nije to lak put u ovim bremenitim političkim, gospodarskim i civilizacijskim okolnostima. Današnji ministar još niže, čini se uspješnih, prvih stotinjak dana, ali njegovo okružje ne daje nade u brze, razumne i nužne promjene: nema kritične mase postmoderne svijesti u frivolnim potezima vlasti. Ceterum censeo... uostalom smatram, prvi i nužan korak je opći zahtjev za većinskim izbornim sustavom.
Pritom, kao digresiju, treba istaknuti temeljne postulate postmodernog doba, individualnost i koordinacija, i to na svim razinama, proizvodnoj, potrošačkoj, ali najviše kreativnoj, ipso facto znanstvenoj. 
To je značajna razlika u odnosu prema industrijskom dobu, društvo masovnih karakteristika na svakom planu ljudske aktivnosti. Prema toj odrednici nadolazećeg društva treba organizirati i obrazovni sustav.
Istina, prije dvadesetak i više godina, u zlatno doba hrvatske znanosti, negdje od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, takvi su posjeti bili brojniji i ozbiljniji. 
Tada je »Ruđer« vodila generacija znanstvenika od kojih je većina odlazila poslije doktorata u značajne institucije svijeta na postdoktorski studij, možda i na još po koju dodatnu godinu, tamo su često i poslije vraćali, ali im je uvijek domicil bio »Ruđer«. 
Danas mladi ljudi steknu ovdje osnovna znanstvena znanja, a zatim najperspektivniji kupuju jednosmjerne karte prema zapadu. Očito, prije su sveopće razlike između nas i Zapada bile manje no danas, postojali su američki »žitni fondovi« i mnoge druge mogućnosti novčane pomoći, a sutra će naše zaostajanje, nastavimo li ovim korakom, biti još veće. 
Zato se postavlja pitanje kako ulagati u znanost da to ne bude društveno kontraproduktivno, da nepotrebno ne bacamo novac, da ne odgajamo znanstvenike koji će trajno koristiti razvijenijima od nas. 
Ako nam je to sudbina današnjice, tada sklopimo ugovore s nekim zemljama, ili njihovim ustanovama, o zajedničkom ulaganju u nove generacije. 
Nešto slično postoji već u nogometu. Kad visok Vladin dužnosnik kaže da se u neproduktivnim brodogradilištima prima plaća i prekovremena satnica za spavanje u radno vrijeme, moramo mu uputiti pitanje zašto to ova vlada dopušta, i to u ovako teškim uvjetima, kojima je i sama zbog neodlučnosti i nesnalaženja kumovala. 
Tko bi to morao spriječiti, ako ne oni s našim mandatom da postave privredu na noge?
Nije li vanjski dug na rekordnim brojkama, a proračunska potrošnja ne samo prevelika, nego i katastrofalne strukture, nismo li na »značajnom« mjestu po stupnju korupcije, nije li zdravstveni i mirovinski fond pred bankrotom, nije li nam pravosuđe na najnižim granama, a uz gotovo četiri stotine tisuća nazaposlenih stotinjak ih tisuća radi bez plaće i socijalnih prava?
Za mnoge se naše znanstvenike u svijetu zna mnogo više nego za slikare i pisce, a naše istaknute institucije, primjerice, »Plivin« Institut, Institut za fiziku i Institut »Ruđer Bošković«, ali i druge, posjećuju vrhunski svjetski znanstvenici s ciljem ozbiljne razmjene mišljenja na obostranu korist.
U Americi jedan od današnjih bestselera nosi naslov »Posthumana budućnost čovječanstva« u kojoj se kaže da će u dogledno doba, za manje od stoljeća, zemljom carevati genski modificirani »ljudi« dodatno »usavršeni« dodatkom profilaktičkih i terapijskih gena te »čipova« umjetne inteligencije.
Autor je doktor znanosti, znanstveni konzultant, publicist iz Zagreba.
</div>
<div type="article" n="13">
Strah od drugih i drukčijih postao nepremostiv
Obično upiremo prstom (ili ljepše rečeno, svoj pogled svraćamo) prema školi. Školi kao specijaliziranoj odgojno-obrazovnoj ustanovi povjerene su mnoge veoma odgovorne zadaće. Katkad škola ne može (ni uz najbolju volju) učiniti sve što se od nje očekuje, a katkad i nije dobro da ispuni sve želje koje dolaze izvana. Bitno je da u procesu tehničkog napretka, globalizacije i krize vrednota ne prestane biti čovječna... Poželimo našoj djeci i mladima društvo koje će biti pravedno, marljivo, tolerantno, zahvalno, povezano, razvijeno i solidarno, iznad svega – ljudsko. Ne gradeći iluzije i neostvarive ideje pokušajmo naći – svatko svoj – kamenčić dobrote, znanja i volje koji ćemo ugraditi u školu čovječnosti, u školu istinskih vrijednosti hrvatskog društva
TVRTKO BEUS
Teško je biti miran i neutralan profesoru ili službeniku, umirovljeniku ili pukom znatiželjniku kada prvi dan – početak novog razdoblja u životu mlade osobe s nebrojenim mogućnostima, željama, zadaćama i nadama bude zasjenjen sukobima i nerazumijevanjem. 
Dva incidenta, dva spora odraslih, jedan između »romske« i »neromske« djece i drugi između »bolesnog djeteta« i »zdrave djece«, dvije su medijske vijesti prvoga dana školske godine.
Čini se da je strah od drugih i drukčijih postao pretežak i nepremostiv. Ne može se zanijekati briga za vlastitu djecu na objema, suprotstavljenim stranama. Problem nastaje kada se roditeljsko shvaćanje dobrobiti djece ne podudara sa stvarnošću, odnosno s istinskom dobrobiti njima najmilijih i najvažnijih.
Potrebno je odrediti, pojasniti, što podrazumijevamo pod riječju – dobrobit. Što je pravo dobro? Je li to podjela, izolacija, karantena? Kako zaštititi svoje dijete? Kako se suočiti s mogućim rizicima? Kako je biti obilježen, neshvaćen, odbačen?
Ne treba ostati odviše u tmini oblaka teških misli i predrasuda. Možda je bolje uočiti znak sadašnjeg trenutka. Poziv na dijalog, poziv na istinske vrijednosti bitan je imperativ kvalitetnog odgoja i obrazovanja.
Kao što je poznato, dijalog ne znači negiranje različitosti kao ni puku prilagodbu okolini, nego označava susretanje različitosti usmjereno istini i uzajamnu obogaćenju. Važno je da se u međuljudskim odnosima osjeća nakana biti uz druge, biti s drugima i biti za druge, čuvajući svoju individualnost. 
Takvim odnosima među ljudima usmjereno je dobro obrazovanje.
Obrazovati znači omogućiti, pomoći drugome da razvije, čuva (ili nađe), jednostavno da ima obraz. Lijepo je moći mirne savjesti gledati drugome u oči. Divno je moći sačuvati dobar obraz kada to i nije lako. Je li moguće i zašto uskratiti nekome pravo na biti čovjek, biti suputnik, biti suradnik?
Potpuno je jasno da je pravo na odgoj uz pravo na život neotuđivo ljudsko pravo. Možemo se radovati socijalizaciji što većeg broja naših građana.
Izazov odgoja čovjeka velik je fenomen i tajna. Premda je star koliko i čovjek, uza sve znanstvene discipline i teorije ostaje nov i izazovan. Proteže se od predškolske dobi – i ranije, preko djetinjstva i mladenaštva do odrasle i starije dobi.
Svi smo pozvani poučavati (najbolje svjedočenjem), ali prije svega – slušati i učiti. Bez spremnosti na učenje – neovisno o godinama – nemamo pravo ni poučavati ni suditi. Biti »dobar učitelj« i »dobar učenik« kategorije su koje nadilaze školske, ali i druge životne okvire.
Nedavni sukobi oko dostojanstvenog prava na odgoj svoje djece (neovisno o strani u sporu) pokazuju, među ostalim, pojavu koja se može nazvati: ne vidjeti – ne čuti. Moguće je ispitivati uzroke, a još je bolje tražiti »lijekove«. 
Sukobi i padovi u procesu (među)osobna rasta i dozrijevanja nisu rijetki, ali je dobro ako potaknu na iskorak u slušanju, promišljanju i djelovanju.
Različitost ne smije narušiti kvalitetu rada, međuljudskih odnosa i temeljne vrijednosti. Pravo na odgoj nosi sa sobom određene dužnosti i pravila.
Bitno je naći najbolje rješenje rada koje neće ugroziti pojedinca, niti jednu stranu. Nije dobro pasti u jednostranost. Nikako ne treba dramatizirati i politizirati navedene incidente, nego tražiti i naći rješenja koja će bolje povezati ljude ne čineći prisilu nego djelovati edukativno. 
U potrazi za oblikovanjem istinskih vrednota u svojoj okolini i društvu dobro je potražiti svoje vlastito mjesto. Čuvajući se teoretiziranja, svatko se sam treba upitati: Koliko osobno mogu učiniti u obrani temeljnih vrijednosti? Kako mogu potaknuti ono najbolje i najljepše u čovjeku? Kako uputiti svoje ili neko drugo dijete pravim putovima?
Obično upiremo prstom (ili ljepše rečeno, svoj pogled svraćamo) prema školi. Školi kao specijaliziranoj odgojno-obrazovnoj ustanovi povjerene su mnoge veoma odgovorne zadaće. 
Katkad škola ne može (ni uz najbolju volju) učiniti sve što se od nje očekuje, a katkad i nije dobro da ispuni sve želje koje dolaze izvana. Bitno je da u procesu tehničkog napretka, globalizacije i krize vrednota ne prestane biti čovječna.
Nedavno predstavljen projekt rasterećenja učenika u nastavi želi posvijestiti da je u središtu zanimanja škole – učenica i učenik – ljudska osoba, a ne informacije, podaci, obrasci, tehnika, procedura… 
Postavlja se pitanje, je li moguće rasteretiti se predrasuda, razdora, spletki, ogovaranja, neznanja? Je li moguće tražiti i naći trak svjetla i novoga početka u bližnjemu pokraj sebe? 
Možemo li na početku novoga stoljeća u nelakim okolnostima učiniti korak naprijed prema civilizaciji vjere – povjerenja i suživota? 
Škola pruža razne mogućnosti: suradničko učenje, dinamična i raznolika nastava, poštivanje normi, mirotvorni odgoj, životno susretanje s ljepotama i poviješću vlastitog zavičaja kao i drugih naroda i kultura, domovinski odgoj, poticanje povjerenja, odgovornosti, restitucija… 
Sve navedeno može pomoći složenoj i teškoj, ali plemenitoj i lijepoj zadaći – razvoju dijaloga i čovjekoljublja. Pritome je presudan učitelj. Važno je da bude stručnjak, intelektualac, pedagog, mislilac, ali nadasve – čovjek. Za uspjeh spomenutih školskih nastojanja od neprocjenjive je važnosti suradnja, podrška i djelatno sudjelovanje roditelja, društva, medija i drugih činitelja. Osjećaj za druge, suradnički duh, vedrinu i pouzdanje djeca od najranije dobi uče gledajući (i oponašajući) svoje roditelje.
 Roditelji su, kao što je dobro poznato, prvi i najvažniji odgojitelji. U njihovoj ih odgojnoj zadaći nitko ne može zamijeniti… Danas nije lako biti roditelj. Novčane i druge teškoće velika su kušnja, ali i poticaj njegovanju pozitivnih vrijednosti – kulturi rada, napretka i solidarnosti.
Nedavni tužni incidenti ogledalo su određenih pojava u društvu. Javno mnijenje često je nošeno bujicom negativnosti koju (svjesno ili nesvjesno) prenose mediji oblikujući stavove u čovjeku. Opasno je kada se nasilje prikazuje privlačno i izazovno. Dovoljno je prisjetiti se da na nasilje u filmu vrlo često odgovara nasiljem. Negativni uzori reflektiraju se agresijom u školi i drugdje.
S druge strane mediji masovnog priopćavanja velika su (u dobroj mjeri neiskorištena) snaga koja može voditi prihvaćanju željenih oblika ponašanja. Zašto ne bismo, primjerice, u medijima slušali i čuli više dobrih i poticajnih (ohrabrujućih) događaja? Možemo li se osloboditi licemjerja i duhovne skučenosti?
Teško je dalje nastaviti govoriti i pisati. Umjesto daljnjih prosudbi poželimo našim školarcima pozitivne pomake u njihovu (i našem) odrastanju. 
Poželimo im da izvorno kršćanske (univerzalne) vrijednosti kao što su: sloboda i dostojanstvo osobe, pravo na različitost, zaštita slabih, bolesnih i obespravljenih, pravednost, red i rad, suodgovornosti i solidarnost – izričaji mnogih deklaracija, zakona i propisa diljem svijeta – uđu u naše učionice, dvorane, igrališta, domove, ulice, trgove.
Poželimo našoj djeci i mladima društvo koje će biti pravedno, marljivo, tolerantno, zahvalno, povezano, razvijeno i solidarno, iznad svega – ljudsko. Ne gradeći iluzije i neostvarive ideje pokušajmo naći – svatko svoj – kamenčić dobrote, znanja i volje koji ćemo ugraditi u školu čovječnosti, u školu istinskih vrijednosti hrvatskog društva.
Autor je vjeroučitelj iz
</div>
<div type="article" n="14">
Prodaja politikantske bižuterije o Društvu hrvatskih književnika ili želja da postanemo Karolina
Na državnoj razni, stranka koja izgubi, dobar je običaj – čestita pobjednicima i čeka nove izbore! Na nogometnom i svakom drugom sportskom terenu, trener poražene momčadi prilazi pobjedniku i čestita mu, to su stečevine demokratske uljudbe. Poraženi tenisač prilazi mreži i pruža ruku pobjedniku… Je li Katunarić prišao Mihaliću i pružio mu ruku? (Treba li to unijeti u Statut DHK?) Je li Mihalić obećao da se to što je Katunarić izgubio izbore neće i ne smije odraziti na njegov posao u Društvu, na uredničke prinadležnosti, na njegovu egzistenciju?
STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN
Katunarićev intervju Vjesniku (Panorama subotom, 7. rujna) potakao me na ovaj solilokvij. 
Već sam u Vjesniku jasno rekao da je stvaranje dviju udruga hrvatskih književnika – zapravo izdaja nacionalnih interesa. 
Aktualno Društvo hrvatskih književnika nije, naime, samo udruga bilo profesionalnih bilo vikendaških, amaterskih književnika koja brine samo o honorarima i socijalnom statusu tih pisaca, nego i nacionalna institucija koja je, stoljeće i dulje, čuvala od denacionalizacije i uništenja hrvatski jezik i hrvatsku književnost, a tako onda i hrvatski narod, te je stoga u istome statusu i značenju kao, na primjer, i Matica hrvatska i često na istim obrambenim pozicijama. 
Trebam li koga podsjećati da je za šovinistične velikosrpske okupatore ne samo Gundulić »veliki srpski pesnik«, a Dubrovnik »srpska Atina«, nego je »srpski« bio i Zagrepčanec Šenoa… 
A što se tiče jezika, čak je i jedan naš kolega srpske nacionalnosti imao potrebu svojedobno reći da osjeća kako je »hrvatski jezik ugrožen«, te ga stoga skupa s nama, ostalim hrvatskim piscima, brani, upravo u prostorijama toga društva, a da bi, dakako, branio i srpski, kada bi on bio ugrožen. 
I kad bi doista bilo tako, priključio bih mu se, jer mislim da ničiji jezik ne smije biti ugrožen, kao ni ničija nacija, država… Zamislimo, molim, da stranka koja izgubi na izborima, ne priznajući svoj poraz – poželi osnovati drugu, paralelnu državu! Pa da u Hrvatskoj imamo, metnimo stavit, »lijevu Republiku Hrvatsku« i »desnu Republiku Hrvatsku« s »lijevim Hrvatskim saborom« i »desnim Hrvatskim saborom«.
Oba – na vlasti. Istodobno. lijevu vladu i desnu vladu. Dva premijera: lijevog i desnog. Dva ministra kulture… Dva društva književnika. Dvije akademije znanosti, baš kao u Crnoj Gori! A zatim, kad se pojave frakcije, onda će to biti tri hrvatske države… itd. Tri društva književnika… Četiri, pet…!
A s kime će stranci korenspondirati? S nama, dakako, i samo s nama, jer oni su drugi antihrvati (ili »nacionalisti« ili »antinacionalisti«) u svakom slučaju naši neprijatelji! 
Imamo već primjera takve podvojenosti u nas: dva esperantska društva… Ali ni jedno od njih nije nekakva nacionalna institucija. Hoćemo li na to svesti i Društvo hrvatskih književnika? Na razinu udruge za promicanje esperanta? Ili one za zaštitu ptica pjevica? 
Upravo to je intencija onih koji Društvo hrvatskih književnika ne drže nacionalnim književničkim i jezikoslovnim društvom, vrlo važnim za status i habitus hrvatskoga naroda, nego, eto – mjestom gdje se samo – »borimo za veće honorare« (A tko će nam ih dati? Država? Sumnjam.)
Možda će »veće honorare« izboriti to novo društvo? Sebi?! Ili svima?
»Tek će se ove jeseni vidjeti kako se ocrtava projekt novoga društva (…)«, to se novo društvo, znači, već »ocrtava«, jasno je iz onoga što kaže Katunarić, a on će još promisliti u vezi s uključenjem, jer je ministar Vujić dosada bio škrt prema publikacijama koje je uređivao. Je li to jedina Katunarićeva dvojba u vezi s tim novim društvom: koliko će mu Država, odnosno Ministarstvo odriješiti kesu?
Na državnoj razni, stranka koja izgubi, dobar je običaj – čestita pobjednicima i čeka nove izbore! Na nogometnom i svakom drugom sportskom terenu, trener poražene momčadi prilazi pobjedniku i čestita mu, to su stečevine demokratske uljudbe. Poraženi tenisač prilazi mreži i pruža ruku pobjedniku… 
Je li Katunarić prišao Mihaliću i pružio mu ruku? (Treba li to unijeti u Statut DHK?) Je li Mihalić obećao da se to što je Katunarić izgubio izbore neće i ne smije odraziti na njegov posao u Društvu, na uredničke prinadležnosti, na njegovu egzistenciju? (Društvo brine o svojim ljudima, zar ne?! Bez obzira misle li svi isto ili svaki drukčije.)
»I to je dovoljno da se uvrijede. (To što su izgubili izbore.) Bilo što je dovoljno da se uvrijede«, kaže Maruna o Hrvatima u svojoj pjesmi »Hrvati mi idu na jetra«. (Bez onog u zagradama.) I uvrijedili su se doista! Mislim, ti Hrvati?! Toliko čak da hoće – drugo književničko društvo. Umjesto da čekaju novu prigodu i možda pobijede gdje su sada izgubili.
U velikom postotku posve akceptiram sve što je Katunarić u narečenome intervjuu rekao. I sve to – supotpisujem. Ima izvrsnih opažanja. I otprije znam da je ne samo odličan pjesnik, nego i skrban muž u društvenome smislu, vrstan urednik… (S napomenom da mi je jednom jedan dužnosnik francuske vlasti, kada htjedoh tamo promaknuti neku hrvatsku stvar, jasno kazao: »Da, ako Hrvatska plati. Za francuski novac promičemo – francuske stvari«. 
Jasniji nije mogao biti, s napomenom da ipak cijenim Katunarićev napor oko prijevoda: ima ih koji su toliko važni da postaju »hrvatska stvar«…)
Međutim, neke me rečenice u tom razgovoru malčice zbunjuju, da tako kažem, malenko su mi, eto, čudne. Recimo: »Ako ona (nova književnička udruga, op. S.M.K.) izbjegne zamke politikantstva, ako u njoj ne zavlada jednoumlje kao u DHK (…)«.
Nije li »zamka politikanstva« već osnivanje nove udruge? Neka je gospoda osnuju za vlastit novac, bez pomoći političara, pa ću vjerovati da je izvan politikantstva, možda joj i sam pristupiti! 
Jednoumlja u DHK što se tiče: pa nisu li upravo izbori za predsjednika dokazali da je tamo na snazi u najmanju ruku – dvoumlje. 
Približno iste jačine: razlika između pobjednika i gubitnika na izborima samo je desetak glasova. I otkud onda jednoumlje? Nije li to neka frazeološka zamčica? I ne samo frazeološka? 
Nije li jednostavno neistina? Već sto godina u DHK-u netko gubi, netko pobjeđuje… Kao i inače u demokraciji… 
Uostalom, Katunarić i sam kaže: »Tako s jedne strane imamo nacionalne integriste, spremne na prokazivanje izdajnika, a s druge 'internacionaliste', koji uopće ne priznaju naciju kao čimbenika demokratskih promjena«. (Nisu li upravo takvi, lažni internacionalisti, baš u navodnicima, kako ih i sam predstavlja, isticali Katunarića i nije li upravo stoga i izgubio izbore? 
Samo stoga. Naime, tako je doživljen, kao eksponent, prema njemu, »onih koji ne priznaju naciju kao čimbenika…« Zar bi i on sam glasovao za takve?! Možda je krivac – pogrešna promidžba?!
Nadam se da je kolega Katunarić pročitao »Biserje za Karolinu«, izvrstan roman našega kolege Ludwiga Bauera, nacionalno Nijemca, ali hrvatskoga pisca, koji sjajno ocrtava naše aktualitete i čiji glavni lik, pjesnik Boris Bruckner, ne pristaje na jednoumlje, ali – voli Karolinu i ovisan je o njoj, suludoj »samodopadnoj kurvi« poludjeloj od želje da se drži na vlasti. Nije li upravo Karolina smislila osnivanje nove književničke udruge? Je li bez razloga upravo danas u našim medijima suživio semantem »politička prostitucija«?
 »Sasvim je logično da se nakon svega što se dogodilo na posljednjoj skupštini (jedan od kandidata za predsjednika, prezimenom Katunarić, u nacionalnoj književničkoj udruzi ostao je u neznatnoj manjini), pojavi potreba za nekom novom udrugom«. 
Ma, nije valjda!? Isuse Kriste, pa gdje ja to živim, kada, s kime…?! Gubimo li izbore – ni manje ni više nego odmah – nova udruga/država u kojoj će upravo oni moći biti Karolina (?!). Društvo hrvatskih književnika koje nije izabralo Katunarića (čitaj: »lažne internacionaliste«) ne zaslužuje ni ministrov blagoslov ni državin novac (?!) 
(Možda se štovani Katunarić u tome razgovoru i inače – malo zaletio..?!)
Kaže: »Mnogi su pisci napravili od hrvatske nacije tako jeftin idol da su je degradirali na razinu bižuterije koja se prodaje po sajmovima i proštenjima«. Točno, točno, ne mnogi, ali ipak ih ima, i previše. No nije li najavljena nova udruga upravo jednako takva politikantska bižuterija, bez obzira na to kojim će se farbama nafarbati?!
(U međuvremenu, nakon što je ovaj moj solilokvij bio dovršen, u srijedu 11. rujna se – moguće simboličnog datuma – to se novo društvo i »ocrtalo«: na poticajnom sastanku posebno pozvanih kazano je da će se zvati Društvo hrvatskih pisaca i da neće uključivati samo književnike, nego i šire, odnosno i druge pisce, možda i one »politički podobne«, što sve skupa ne mijenja, dapače – dodatno potvrđuje osnovne tvrdnje ovog teksta.
 Međutim to ne znači da sam zadovoljan postojećim članstvom u postojećem Društvu i postojećim zbivanjima u njemu, nisam!) 
Autor je doktor znanosti, književnik i filmski redatelj, novinar i profesor novinarstva.
</div>
</div>

<div type="part" n="4">
<head>Zagreb i županija</head>
<div type="article" n="15">
Noge ne bole, a nisi ni gladan, ni žedan
ZAGREB, 14. rujna
 – Već u pet sati ujutro u subotu nakon blagoslova u Katedrali prvi hodočasnici su krenuli preko Sljemena na put dug preko 12 sati. Među njima se našao i pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić koji je u 9 sati predvodio svetu misu u kapelici Majke Božje Kraljice Hrvata na Sljemenu.
»On je ipak mlađi, pa može izdržati čitavih 12 sati«, ustvrdio je Josip Mrzljak, drugi pomoćni biskup zagrebački koji je predvodio koncelebriranu svetu misu za one hodočasnike koji su krenuli za Mariju Bistricu, ali preko Čučerja. Biskup se zajedno s hodočasnicima uputio pješice Čučerskom cestom nakon mise na put od 25 kilometara koji traje otprilike pet sati. No, ipak sa štapom u ruci.
Kako nam je objasnila Ljubica Zrilić iz župe bl. Alojzija Stepinca na Savici, ovaj put preko Čučerja je nešto kraći ako tramvajem stignete do Dubrave i pješice po Čučerskoj cesti. Može se krenuti i oko 9 sati, no pješice od Savice preko Žitnjaka, kada je bila na hodočašću prvi put, pješačenje je trajalo čitavu noć.
»Hodočašće je lijep osjećaj, niti noge ne bole, niti si gladan, niti žedan«, rekla je njena prijateljica koja se nije htjela predstaviti.
Spremne za put od Čučerja do Marije Bistrice zatekli smo i Ivu, Kristinu, Josipa, Doru, Gorana i Luciju, zajedno s kapelanom Mijom Rakom iz župe sv. Marka Križevčanina. No, njihovo je hodočašće ipak započelo kraćom rutom od benzinske stanice u Dubravi. Svi hodočasnici okupili su se kod kapele sv. Ladislava u Mariji Bistrici, nakon čega je započeo popodnevni dio hodočašća koje je predvodio nadbiskup Josip Bozanić. A. N.
</div>
<div type="article" n="16">
Pružiti prvu pomoć znači spasiti život
ZAGREB, 14. rujna
 – Europski dan prve pomoći obilježen je u subotu ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Stotinjak učenika zagrebačkih osnovnih i srednjih škola demonstriralo je zainteresiranim građanima naučene vještine pružanja prve pomoći i to na živim manekenima s realistično prikazanim ozljedama. Mladež Crvenog križa dijelila je prigodnu brošuru »Oživljavanjem možete spasiti život«, a građani su na lutki mogli obnoviti svoje znanje o reanimaciji. Tema ovogodišnje manifestacije je sigurnost na cestama i dio je Europske kampanje o istoj temi. Važnost kvalitetnog pružanja prve pomoći je u tome, što se smrti uzrokovane prometnim nesrećama događaju unutar prvih par minuta nakon nesreće. M. M.
</div>
<div type="article" n="17">
Trčanjem, rolanjem i palačinkama do humanosti 
Financijska sredstva za pomoć pri kupnji medicinskog aparata mogu se uplatiti na račun u Centar banci na broj 238 2001- 11000 29137
ZAGREB, 14. rujna
 - U ovogodišnjoj humanitarnoj akciji »Terry Fox Run« sudjelovalo je oko tisuću Zagrepčana. Zagrepčani su na Jarun došli na biciklima, rolama, a oni uporniji su se ipak odlučili na trčanje. Akcija se održala na zagrebačkom jezeru Jarun s početkom u 16,30 sati. Ovo je već treća po redu humanitarna akcija s ciljem prikupljanja novčanih sredstava za pomoć pri kupnji medicinskih aparata namijenjenih Bolnici za plućne bolesti »Jordanovac«. Pokrovitelji ovogodišnje akcije bili su kanadski veleposlanik Dennis Snider, supruga predsjednika Republike Hrvatske Milka Mesić, gradonačelnica Zagreba Vlasta Pavić, te predsjednik Lige protiv raka Damir Eljuga. Akciju je otvorilo ministar zdravstva Andro Vlahušić.
»Akcija je nazvana po mladiću Terryu Foxu, aktivnom sportašu, koji je vrlo mlad obolio od raka kostiju. Nakon što mu je amputirana noga, Terry je nastavio trčati i prikupljati novce za borbu protiv te smrtonosne bolesti nazvavši tu akciju 'Maratonom nade'«, rekao je Fox je umro u 22-oj godini kada mu se rak proširio na pluća. 
Vlasta Pavić je u kratkom obraćanju sudionicima izjavila kako je »iznimno ponosna što su se svi danas okupili na Jarunu u humanitarnoj akciji«. Ministar Vlahušić je istaknuo kako je primjer Foxa pokazao da u borbi protiv raka mora postojati upornost i dobra volja, te da »moramo preskočiti psihička ograničenja«. 
Sudionici akcije su kupnjom majica s likom Terrya Foxa po cijeni od 50 kuna pomogli bolnici »Jordanovac« u kupnji uređaja za istraživanje raka pluća, a također su se prodavale kanadske palačinke s javorovim sirupom, sokovi, te krafne, čokoladice i slično. Palačinke, koje su pekle predsjednikova supruga Milka Mesić, gradonačelnica Pavić, te veleposlanikova supruga Susan Snider koštale su deset kuna, krafne pet kuna, a čokoladice su se prodavale po kunu. Građani su se također mogli i osvježiti Cedevitom koja je koštala dvije kune. Akcija je, prema prvim informacijama, prošla jako dobro. U roku od sat vremena prodano je 500 majica, a na palačinke se čekalo i po pola sata. Svi koji žele doprinijeti kupnji aparata za bolnicu mogu uplatiti financijska sredstva na račun 238 2001- 11000 29137, Centar banka, Hrvatska liga protiv raka, svrha doznake: Terry Fox Run.
Nataša Zečević
</div>
<div type="article" n="18">
Bolje padobran nego droga 
U školi trenutno 30-ak polaznika / Ovogodišnji »školarci« napravit će ukupno 1000 skokova / Skače se i u Ptuju, Čakovcu, Pečuhu i Rijeci / Nakon 50 skokova moguće dobiti i sportsku dozvolu 
Gradski ured za zdravstvo rad i socijalnu skrb u svoj je Program prevencije neprihvatljivog ponašanja djece i mladeži uključio i školu padobranstva Zrakoplovnog centra Croatia. Obuka i prvi skok za dio su polaznika besplatni ili beneficirani, a školu trenutačno pohađa njih tridesetak. Od prvog skoka padobranom dijeli ih još samo tjedan dana i posljednje predavanje koje će se održati u utorak, u Zagrebačkom zrakoplovno-tehničkom savezu u Španskom.
»Ovo je već 38. generacija mladih padobranaca koju smo od 1996. godine obučili u sklopu Programa prevencije. S ovogodišnjim ćemo polaznicima napraviti više od 1000 skokova, što je rekord«, kaže instruktor Zdravko Pirc. Uz padobransku obuku, dodaje Pirc polaznicima u dobi od 16 do 30 godina skreće se pažnja na problem narkomanije i opasnosti od konzumiranja droge.
Nakon dvotjedne obuke počinje najzanimljiviji dio padobranske škole – skokovi. Početnici skaču s 800 do 1000 metara visine, s tim da padobran moraju otvoriti na 750 metara. »Roditelji me, u strahu za svoju djecu, najčešće pitaju koliko su sigurni skokovi padobranom. A o sigurnosti polaznika vodimo jako mnogo računa i nedavno smo nabavili nove padobrane«, kaže Pirc, prema čijim je riječima vožnja automobilom opasnija od padobranstva.
»Zbog preopterećenosti aviona u Zagrebu, za skokove organiziramo vikend-izlete, pa ih organiziramo u Ptuju, Čakovcu, Pečuhu i Rijeci, gdje skačemo tijekom cijele godine. Broj skokova po polazniku u jednom danu ograničili smo na tri«, objašnjava instruktor.
Već deset skokova dovoljno je za osnovnu padobransku obuku, poslije čega je polaznicima otvorena mogućnost da napreduju u padobranstvu. »Sa 50 skokova stječu uvjete za polaganje ispita za sportsku dozvolu i sudjelovanje u natjecanjima, dok najuporniji mogu jednog dana postati i instruktori u našoj školi«, zaključio je naš sugovornik.
Boris Jagačić
</div>
<div type="article" n="19">
Dokad će se za školske knjige čekati u dugim redovima?
ZAGREB, 14. rujna
 - Dok je većina Zagrepčana na sunčanoj subotnjoj špici ispijala jutarnju kavicu, drugi su prvi dan vikenda iskoristili za kupnju srednjoškolskih knjiga. Vidjelo se to i po dugačkim redovima ispred gotovo svih knjižara u centru grada. Ispred Školske knjige u Massarykovoj ulici u redu je čekalo pedesetak ljudi.
Jedan od njih, službenik iz Ivanić-grada Tugomir Špek kupuje knjige za prvi razred gimnazije kćerci Anamariji. Kako nam je rekao, čeka već pola sata i još će najvjerojatnije toliko, s obzirom da je tek pred vratima knjižare. »Bili smo u antikvarijatu, ali tamo samo našli samo jednu knjigu, pa sad tu čekamo. Nevjerojatno je to, da škole učenicima ne daju popis potrebnih knjiga prije ljeta, pa da se do početka školske godine one polako nabavljaju«, kaže Tugomir Špek.
S njim se složio i učenik prvog razreda Željezničke škole i budući tehničar elektronike Kristijan Čačković. Njega ljuti to, što profesori negoduju, ako netko nema potrebne knjige. M. M.
</div>
</div>

<div type="part" n="5">
<head>Sa svih strana</head>
<div type="article" n="20">
Princ Harry se pokušava osloboditi imagea »divljeg djeteta«
ZAGREB, 14. rujna
 – U vikendu u kojem navršava 18 godina, britanski princ Harry, odlučio se riješiti epiteta »divljeg djeteta« i nastaviti s radom koji je obavljala njegova pokojna majka, princeza Diana. Crvenokosi mlađi Dianin sin osramotio je svoju kraljevsku obitelj priznanjem o konzumiranju marihuane i sklonosti alkoholu. Čini se da je nedavni posjet londonskoj rehabilitacijskoj klinici ipak imao utjecaja na Harryja koji se pokušava vratiti na ispravan put. 
Harry je uoči svog rođendana koji je u nedjelju, započeo seriju javnih pojavljivanja u društvu svoga oca. Tako je bio prisutan memorijalu posvećenom žrtvama 11. rujna u Katedrali sv. Pavla, nakon čega se susreo s nekim od rođaka 67 Britanaca koji su poginuli kobnog 11. rujna prošle godine u napadu na WTC. Također je nastavio tragovima svoje majke, u dobrotvornom radu koji je priskrbio Diani toliko simpatija Britanaca, zbog čega su je i prozvali »Kraljicom srdaca«. 
 Harry je bio dvanaestogodišnjak kada je njegova majka poginula, a slika ožalošćenog dječaka koji ispraća majku u lijesu dirnula je u srce tugujuću britansku javnost. Mladi se princ nedavno razbjesnio kada je uoči pete godišnjice pogibije njegove majke objavljena knjiga bivšeg Dianinog tjelohranitelja o Dianinim izvanbračnim aferama, rekavši da se knjiga zlorado fokusira na to da Dianu prikaže u negativnom kontekstu. Ljut je jer smatra da ljudi zaboravljaju veliki Dianin doprinos u dobrotvornom radu. Stoga je smatrao da će ako nastavi s Dianinim dobrotvornim radom ublažiti i najnovije negativne stvari koje su iznesene na račun njegove majke. Obzirom da se Diana posebno zanimala za razminiravanje, oboljele od AIDS-a, beskućnike i djecu bez odgovarajuće skrbi, Harry je prošlog tjedna posjetio mališane u londonskoj dječjoj bolnici. 
Zbog zabrinutosti svojim javnim imageom »divljeg djeteta«, Harry je izjavio da u nedjelju ne planira veliku rođendansku zabavu. N. K.
</div>
<div type="article" n="21">
Kad nemaš ukusa ni bogatstvo ti ne pomaže! 
ZAGREB, 14. rujna
 – One su nevjerojatno bogate, zapanjujuće lijepe i obožavane, a ako im ni to nije dovoljno, Juliu Roberts, Halle Berry i ostalu kremu Hollywooda, časopis »People« okrunio je titulom najbolje odjevenih osoba u 2002. godini. Ali ako postoje oni najbolje odjeveni, postoji i njihova suprotnost, oni najgore odjeveni. A u Hollywoodu je takvih koliko voliš. Osobito među filmskim zvijezdama i zvjezdicama. A njihova su imena, barem kada je riječ o časopisu »People«, Pamela Anderson, Kid Rock i Macy Gray, između ostalih. 
 U najbolje odjevene ugurale su i Britanka Kate Beckinsale, Kate Hudson i Nicole Kidman te Reese Witherspoon. Tu je i TV zvijezda Debra Messing iz hit serije NBC-a »Will & Grace«, Calista Flockhart ili Ally McBeal i Keri Russell, odnosno Felicity. 
U one druge, najgore, osim kraljice, bivše Playbojeve zečice Pamele Anderson, ušao je i njen dečko Kid Rock. Nije dobro prošla ni bivša prva dama SAD-a, Hillary Rodham Clinton. U posebnoj rubrici nazvanoj »horor od glave do pete«, titulu dijele manekenka Heidi Klum i pjevačica Macy Gray. N. K.
</div>
<div type="article" n="22">
Pronađena glava druge vučedolske golubice 
ZAGREB/VUKOVAR, 14. rujna
 – Na znamenitom arheološkom lokalitetu, pokraj Vukovara, koji nosi epitet europske Troje, pronađena je glava još jedne vučedolske golubice. Po riječima Aleksandra Durmana, voditelja istraživanja i profesora arheologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, glava je pronađena u dubokoj otpadnoj jami, odvojena od ostatka tijela, za koje se sumnja da će biti pronađeno.
 »Ova je golubica identična onoj pronađenoj prije 70-ak godina jer se vidi kako ima izljev na vratu«, izjavio je Durman. Nakon jedanaestogodišnje stanke, zbog rata, na Vučedolu su se ponovno okupili poznati hrvatski arheolozi. Lokalitet na Vučedolu otkriven je 1898. godine. Simbol grada Vukovara - vučedolska golubica pronađena je 1938. godine. Projekt financiraju Ministarstvo kulture i znanosti, grad Vukovar i Vukovarsko-srijemska županija. (H)
</div>
<div type="article" n="23">
Lipički »Studenac« izvozit će pitku vodu u Afriku 
LIPIK, 14. rujna
 – Zbog velike potražnje izvorske vode »Studena«, lipička tvrtka »Studenac« u sastavu koprivničke »Podravke« istražuje nove izvore pitke vode. Dosadašnja proizvodnja pitke vode ne može zadovoljiti niti domaće potrebe, no proširenjem kapaciteta, izvora i punjenja uskoro će započeti izvoz pitke vode u Afriku. U obnovu i proširenje kapaciteta u »Studenac« je od Domovinskog rata do sada uloženo oko 15 milijuna eura. I. F.
</div>
</div>

<div type="part" n="6">
<head>Kultura</head>
<div type="article" n="24">
Fenomen suvremene kineske umjetnosti po prvi se put sustavno predstavlja Zapadu
Riječ je o dvodijelnoj izložbi, odnosno njezin prvi dio se otvara 16. rujna u Paviljonu 19, a drugi 30. rujna u Kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma. Zagrebački će postav predstaviti oko 150 umjetničkih radova koje potpisuje 40-ak renomiranih kineskih autora mlađe generacije, uglavnom iz Pekinga i Šangaja. Radovi u tehnikama kao što su slikarstvo, kiparstvo, fotografija, instalacija i video bit će predstavljeni u četiri cjeline: »Svijet i metafora«, »Povijest i sjećanje«, »Stvarnost i predstavljanje« i »Mediji i komunikacija«
Zlatna žetva, naziv je izložbe na kojoj će se predstaviti 40-ak suvremenih kineskih umjetnika, a postav organizira zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Riječ je o dvodijelnoj izložbi, odnosno njezin prvi dio se otvara 16. rujna u Paviljonu 19, a drugi 30. rujna u Kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma. Značaj te izložbe potvrđuje činjenica da je to prvo predstavljanje suvremene kineske umjetnosti izvan matične zelje, te da je to ujedno prvo predstavljanje autora koji su napravili snažan zaokret od prije dominantne struje socrealizma u umjetnosti. »Zlatna žetva« je izložba kojom se hrvatskoj javnosti po prvi put predstavljaju osnovne tendencije suvremene kineske umjetnosti i djela umjetnika koji žive i rade u Narodnoj Republici Kini. Kinesku umjetnost 20. stoljeća obilježili su s jedne strane jaki tradicionalni utjecaji drevne Kine, a s druge strane umjetnost koja je odgovarala na društvene prilike specifičnog puta u izgradnji socijalizma.
 Upravo taj dualizam predstavlja osnovnu premisu u stvaranju današnjeg recentnog izraza na likovnoj sceni Narodne Republike Kine. Međutim, specifičan spoj tradicionalnog i suvremenog od recentne je kineske likovne umjetnosti napravio svojevrsni svjetski fenomen. Čak donedavno neprepoznatljiva suvremena kineska umjetnost predstavila se publici Zapada (Amerika, Australija, Europa) nizom studijskih izložaba u vodećim svjetskim umjetničkim centrima, što je polučilo velike uspjehe i kod publike i kod kritike. Vrlo brzo javilo se iznimno zanimanje struke, ali i posjetitelja da se upozna novo lice NR Kine, a upravo je to i jedan od ključnih razloga da se izložba »Zlatna žetva« predstavi u Zagrebu, međutim, nakon toga planira se ovaj isti projekt predstaviti i realizirati u drugim europskim zemljama.
Današnji kineski likovni umjetnici okupljaju se oko sve brojnijih galerija koje niču na raznim stranama Kine, a ponajviše u gradovima poput Pekinga i Šangaja, te je većina autora zastupljenih na zagrebačkoj izložbi upravo iz tih sredina. Zagrebački će postav predstaviti oko 150 umjetničkih radova koje potpisuje 40-ak renomiranih kineskih autora mlađe generacije.
Izložba »Zlatna žetva« organizirana je na inicijativu i uz potporu Poglavarstva i Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba. Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb i Agencija za promociju izložbenih djelatnosti Ministarstva kulture NR Kine iz Pekinga nositelji su organizacije projekta, a suorganizator je zagrebački Institut za suvremenu umjetnost. Začetnik i voditelj projekta je Ante Sorić, dok kustoski tim s hrvatske strane čine autor izložbe Mladen Lučić i kustosica Željka Himbele (MSU, Zagreb), te asistentica Jasna Jakšić, a s kineske strane koautor izložbe Fan Di'an (zamjenik dekana Centralne kineske umjetničke akademije, Peking) i njegov pomoćnik Pi Li. Kao što je već spomenuto, prvi dio izložbe bit će otvoren 16. rujna u Paviljonu 19, u sklopu otvorenja Zagrebačkog velesajma, jer, Kina je ovogodišnja zemlja partner Hrvatskoj. Međutim, glavno svečano otvorenje koje će proširiti izložbu, zakazano je za 30. rujna u Kineskom paviljonu, kada pada Dan Narodne Republike Kine.
Zagrebačka izložba pod simboličnim nazivom »Zlatna žetva«, želi objektivno i analitički pristupiti suvremenoj kineskoj umjetnosti, što će s jedne strane biti realizirano kao pogled zapadne likovne kritike na kineska recentna umjetnička previranja, a s druge će strane to biti kinesko viđenje povijesne evolucije njihove suvremenosti.
Upravo zbog takvog pristupa građi, postav će biti podijeljen u četiri cjeline: prva cjelina nosi naziv »Svijet i metafora«, a u sklopu nje će se predstaviti 11 umjetnika s djelima nastalim u medijima instalacije, fotografije, kiparstva, slikarstva i videa, a svi ti mediji umjetničkog izričaja zastupljeni su ravnomjerno i u ostale tri cjeline. Druga cjelina nosi naziv »Povijest i sjećanje«, treća »Stvarnost i predstavljanje« i konačno četvrta »Mediji i komunikacija«. Uz sve to najavljeno je da će izložba za čitavog trajanja biti popraćena brojnim zanimljivim događajima kao što su koncerti i predavanja, performancei i umjetničke radionice.
Izložba će, dakle, pokazati bitan pomak prema suvremenom senzibilitetu koji je u zadnjih desetak godina napravila kineska umjetnost. Na dvije tisuće četvornih metara izložbenog prostora u paviljonima Zagrebačkog velesajma bit će prikazani radovi koji su u najvećem broju slučajeva potpuno nepoznati zapadnoj publici. Uočljive će biti bitne odrednice te umjetnosti: spoj tradicije i otvorenosti prema najsuvremenijim poetikama, ironičan odnos prema umjetnosti socrealizma, snažna socijalna svijest i zapažanje društvenih promjena koje se danas u Kini događaju.
Čini se da će otvorenje »Zlatne žetve« biti prvorazredan kulturni događaj, jer se očekuje dolazak važnih likovnih kritičara poput Haralda Szeemana koji je zadnje dvije sezone selektor Venecijanskog bijenala, Geralda Matta iz bečkog Kunsthallea, roxanne Marcocij iz newyorškog Muzeja moderne umjetnosti (MOMA), Achila Bonita Olive iz Rima, Lorana Hegyja iz Budimpešte i mnogih drugih.
Goran Jovetić
</div>
<div type="article" n="25">
Paljetak: Nadopisao bih po narudžbi »Dunda Maroja«, ali ne i »Osmana«
Uvijek su postojali lobiji, odnosno glasila koja su kao estetsko-idejni, pa i ideološko-politički bastioni okupljali svoje istomišljenike koji su se zatim razračunavali sa svojim neistomišljenicima. Loše je kada se matrice političke borbe preslikaju na književno polje i tu kao takve ostanu, kada neistomišljenici postanu neprijatelji, kada se nesuglasje pretvori u nedžentlmensko čekanje, u svojevrsni roller ball. Najradije bih živio na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Bio bih tada pjesnik-lutalica. I poezija je svojevrstan »loto«; iza svakog stiha stoje nevidljive brojke, a nagrada je zagarantirana, ovisno o ulogu
Razloga za razgovor s omiljenim dubrovačkim trubadurom Lukom Paljetkom uvijek je napretek, no doći do ovog dubrovačkog gospara i zapodjenuti s njime razgovor bilo je u dane našeg boravka u Lukinu gradu jednako mirakulu. Nakon sati i sati telefonskih zvanja iza kojih je ostajala mukla tišina, odmetnuli smo se na Stradun ne bi li ušli u trag razigranom pjesniku i renesansnom znalcu koji je živeći u gradu koji je metafora za svijet i sam postao mitska ličnost u čiji su život i djelo jednako dobro upućeni i prodavači u usputnim trgovinama i hotelski portir, baš kao i njegove kolege po peru i akademski suputnici. Za razliku od Zagreba, koji ne voli i gotovo ne priznaje svoje veličine i gdje sav značaj nestaje izlaskom na gradske ulice, u Dubrovniku je upravo suprotno.
 Zadivljuje ljubav i poštovanje s kojim o Luki i njegovoj Anuški govore ti ponajprije »mali ljudi« koje je ovaj slavitelj zavičajnoga grada i posljednji petrarkist opjevao neponovljivom polifoničnošću dodajući vazda zrnce paljetkovske nepredvidivosti i »kockovite« razigranosti. Upućivali su nas ovdje i ondje ne bi ga ka' usput sreli, no vazda smo se mimoilazili, a Luku se ne smije smetati u vrijeme, za koje svi znaju, da radi. No, kako je fortuna ipak bila na našoj strani, nakon višednevna uporna traženja došli smo nakratko do živoga i zdravoga gospara Luke kada je za naše iznuđene vizite nastao ovaj razgovor. 
• Proizvodnja novih naslova u Vas, kao i nizovi nagrada i odličja koje ste dobili za Vaše višeslojno djelovanje, reflektiraju se i u brojnim intervjuima. U jednom od njih izjavili ste da se Luko Paljetak »ne razumije u samoga sebe«, i to zato jer se »pozicija čovjeka, odnosno ega, mijenja neprestano, pa se i gledište mijenja« te je stoga »na pitanje tko sam ja gotovo nemoguće odgovoriti...«. Koliko je Vas u jednome Vama? Koliko Vas ima u Luku Paljetku? 
– Pitanje »Tko sam ja?« treba vidjeti kao pitanje postavljeno u prostoru drevnog delfijskog imperativa: upoznaj samog sebe! Slijediti taj naputak znači ući u proces dugotrajne potrage, višegodišnjeg putovanja brojnim predjelima vlastitoga bića koja se, rastući zajedno s tim naputkom, otvaraju, ali i zatvaraju prema njemu, u cjeloživotnoj igri. U njoj pojedini, s obje strane uvjetovani trenuci, dokidaju tu potragu, odnosno potrebu za njom, konzervirajući zatečeno stanje kao potencijalno zadovoljavajući predah. Nemir takva pitanja otvara prostore imanentne mu introspekcije nastojeći je uskladiti s onim što bi se moglo nazvati ukusom izvanjskog svijeta. Stvara se tako dijalektički pogonski motor koji pokreće čitav taj proces. Svatko tko je na njega prisilom takva pitanja pristao, trajno se zatim kreće između osjećajnosti i vještine, osjetljivosti svoje vlastite kože, vještine svoga dvotaktnog srca da dvosmjernom igrom dvije vrste krvi ovlada trotaktnim plesnim ritmom kojim se ipak svejedno (formulom tri u jedan) može koračati dalje u upoznavanju.
• Jednom ste primijetili da stoljeća ne traju točno po stotinu godina, nego da traju sve dotle dok se zapravo ne istroše njihovi razlozi. Vaš stvaralački potencijal pretače se sve učestalije iz jednog naslova u drugi, iz jednog književnog roda u drugi, iz jedne umjetnosti u cijeli niz umjetnosti (slikarstvo, lutkarstvo, znanost o književnosti...). U tom obilju različitosti ipak mora postojati onaj jedan temeljni, onaj sveobjedinjujući razlog, zar ne? Razlog koji traje do svog utrnuća. Gdje je razlogu u Vas početak, a gdje kraj? 
– Bila je riječ o stoljećima koja temeljne svoje razloge nikad ne (po)troše točno unutar vremenskih granica koje ih tvore i odjeljuju. Uvijek ponešto pretekne, neki nedovršeni zadatak, neobavljeni posao koji posuđuje u vremenu, prošlom ili budućem (što ih sadašnje eliotovski objedinjuje), prostor za okončanje. Vrijeme tako ulazi u avanturu duha, a čovjek, kao biće vremena, prihvaća njezin zov i izazov u kojem prednost ima samo kretanje mašte i njenog logističkog uma, bez izrazite potrebe da je se poveže sa ishodom. Na taj način svaki dan iznova može početi s novim razlogom sve dok se ne prepozna u zrcalu u kojem se naizgled vidi čitav san te mašte uma poput sna koji sanja cjelinu svijeta, kao ukupnost razloga spremnih za trošenje. Nije li i početak i kraj na onom mjestu koje probada onaj Quasimodov raggio di sole. Naravno, ljubav pritom ne bi smjela biti sredstvo izlike, ne bi smjela biti nikakvo sredstvo, ona bi morala biti bit. 
• Koje mjesto u Vašem opusu i životu ima Dubrovnik? Što je on Vama, i što ste Vi njemu? 
– Dubrovnik je meni sve, a ja sam njemu samo stanovnik. To bi mogla biti najjednostavnija formula odnosa između mene i Grada koji pod krunom Minčete okuplja sve svoje žive i mrtve u zajednicu kojom se stoljećima hrani sva njegova ljepota. Dubrovnik nije samo kameni obruč sazdan od onih zidina mu, obruč kroz koji naraštaji skaču u neprekidnom spektaklu života, pokazujući svoju umjetnost u tome, on je ono što treba zaslužiti, i za one trajno za nj vezane rođenjem ili životom, i za one koji u nj samo nakratko, s čistom namjerom, dođu. Za zlonamjerne, a i takvih je i u njemu i oko njega često bilo, Dubrovnik je uvijek mjesto krajnje kušnje.
• Priznajete da pišete za »upućena čitatelja« (izraz je A. Šoljana), koji je jedini u stanju svladati na primjer izuzetno složenu pjesničku matematičnost Vašega izuma sonetne križaljke, ne kosi li se to s Vama prirođenim darom za »pjesnički lijepim«? 
– Piše se uvijek prema nepoznatom prema kojem su upućeni i »upućeni« i »neupućeni«. U tome nema ništa što bi se moglo kositi s naporom da se pritom ostvari i ljepota u vrlo širokom rasponu od lijepo-lijepog do ružno-lijepog, po izboru koji je s obje strane, sa strane emitenta i strane recipijenta, ono što se podrazumijeva. Ubaciti u sve to i malo kockovitosti nije nikada bilo na odmet. Time se sve čini igrivijim. I poezija je svojevrstan »loto«; iza svakog stiha stoje nevidljive brojke, a nagrada je zagarantirana, ovisno o ulogu. 
• Stoji s pravom napisano za Vas da ste pjesnički Mida. Mnoga stoljeća pjesništva (od srednjovjekovlja preko romantizma do današnjice) Vi ste svojim prijevodima usuvremenili, no nikada niste u tom svjetlu pojasnili Vašu zagonetnu tvrdnju prema kojoj biste ipak najradije živjeli »negdje na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće«. Učinite to sada! 
– I danas ostajem pri toj svojoj tvrdnji. Rado bih (a možda i jesam) živio u to vrijeme. Bio bih, vjerujem, pjesnik-lutalica; dok su svi na vojni sjetnim bih gospama mogao pjevati svoje pjesme, ne pitajući: et quant venra lo tresorier (a kad će doći rizničar)? Puste li tlapnje, kaže Huizinga.
• Vi ste jedan od onih hrvatskih pisaca koji danas čitaju gotovo sve što se tiska. U skladu s tim izjavili ste da mnogi hrvatski pisci »ne znaju pričati lijepe fabule«. Čini se da danas više uopće nisu u modi lijepe fabule. Je li to stoga što ih više nema tko napisati ili stoga što ne zanimaju suvremenog čitatelja? 
– Tu moram nešto objasniti. Kada sam rekao »lijepe fabule« mislio sam na dobro smišljene i razrađene fabule bez obzira na temu koja može biti »lijepa« ili »ružna«, ili i jedno i drugo u isto vrijeme. Što se pak tiče lijepih »lijepih fabula« za njima uvijek postoji glad velikog/ogromnog broja čitatelja/gledatelja, dokaz tome su npr. sapunice koje se masovno gledaju, čitaju i pišu, možda baš zato što ih se i živi. Lupus naravno nije u tome, on je zaista u – fabuli. 
• Ovog ljeta spisateljska skupina FAK okupila se na Hvaru i tamo predstavila svoju »jadransku momčad«. Vas, međutim, tamo nije bilo. Biste li svojom nazočnošću na takvu skupu Vi njima učinili uslugu, ili bi je oni učinili Vama da su Vas pozvali? 
– Na Hvaru nisam bio jer nisam bio pozvan. Da sam bio pozvan, možda bih poziv i prihvatio, ali to onda ne bih shvatio kao uslugu, kao što ni moj dolazak tamo ne bi trebalo shvatiti kao uslugu, bio bi to susret. »Ima li išta o čemu bi se moglo reći: 'Gle, ovo je novo'. Sve je već davno prije nas postojalo«, kaže Propovjednik (Prop 1, 10). 
• Slažete li se s onima koji tvrde da je današnja književna kritika lobistička i strogo generacijski podijeljena, koja je baš kao nekad, izazvala književni rat između »starih« i »mladih«? 
– S obzirom na stanje u današnjoj hrvatskoj književnoj kritici moglo bi se reći da su u pravu i oni koji tvrde da je tako, jednako kao i oni koji tvrde suprotno. Nije to ništa novo. Uvijek su postojali lobiji, odnosno glasila koja su kao estetsko-idejni, pa i ideološko-politički bastioni okupljala svoje istomišljenike koji su se zatim razračunavali sa svojim neistomišljenicima. Pretinci »stari« i »mladi« bili su samo uvjetni, baš kao što su to i danas. Sve je to proces koji pripada dijalektici razvoja svake književnosti, pa tako i hrvatske u kojoj je to danas i svojevrsni odraz tzv. procesa sukcesije. Loše je kada se matrice političke borbe preslikaju na književno polje i tu kao takve ostanu, kada neistomišljenici postanu neprijatelji, kada se nesuglasje pretvori u nedžentlmensko čekanje, u svojevrsni roller ball. U svakom slučaju, na dobitku bi morala biti književnost kao umjetnost, a to nažalost nije uvijek posve tako. 
• Kako vidite današnju intelektualnu (kulturnu) scenu u svjetlu svađa, podjela i političkih raskola? Sve se glasnije govori o osnutku nove književne udruge koja bi okupila pisce od imena – biste li im se pridružili ili ste zadovoljni sadašnjim DHK? 
– Odgovor na ovo pitanje svojevrsni je nastavak prethodnog odgovora. Polemika u književnosti uvijek je bilo i uvijek će ih biti. Hrvatska kulturna scena ni danas ni prije nije u tome iznimka. Svojevremeno (1982-1983) Ivan Krtalić u pet debelih svezaka objavio je Polemike u hrvatskoj književnosti, a zatim (1987.) i studiju Afere u hrvatskoj književnosti. Tu se npr. može vidjeti da su mnoge od tih polemika bile samo oluja u čaši vode. Rijetke su bile polemike koje su stvari pomicale s mjesta, koje su, dakle, bile dobrodošle i zato su, čini se, bile i neizbježne. Tako će biti i s današnjim polemikama. U svemu tome vrlo je važno, možda čak i najvažnije, baš zato što je i najteže, sačuvati vlastito dostojanstvo, ali i dostojanstvo svoga neistomišljenika. 
Član Društva hrvatskih književnika postao sam 1968. Nakon izlaska moje prve zbirke pjesama »Nečastivi iz ruže«. Za Društvo, kao za mjesto sastajanja, vežu me mnoge lijepe stare uspomene... 
• Jezik Dubrovnika 18. i 19. stoljeća na koji ste (za potrebe ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara) po općem sudu magistralno preveli komediju Španjolca Jacinta Beneventea y Martineza »Povezani interesi« potiče nas da Vas pitamo – biste li se baš Vi odlučili napisati/dopisati izgubljeni završetak Držićeva »Dunda Maroja« (čas Fotez!) i izgubljena dva famozna pjevanja »Smrti Smajl age Čengića«? 
– Vlastitom voljom ne bih se na to odlučio. Mnogi su već dopisivali Dunda Maroja. Ja bih to učinio samo po narudžbi, kao što sam po narudžbi preveo i Benaventea. Kao otac, a bio je majstor-drvodjelaca, stolar/parketara, ja poštujem narudžbu. Osmana ne bih dopunjavao čak ni po narudžbi. Za to danas nema potrebe. Taj gnjev je (još) snažniji upravo tu, na mjestu gdje ga nema.
• I za kraj: na čemu sada sve radi Luko Paljetak? 
– Pokušavam napisati novu knjigu za djecu. Ponešto i prevodim. Dovršavam »Skroviti vrt Cvijete Zuzorić«... 
Branka Džebić
</div>
<div type="article" n="26">
Pola stoljeća San Sebastiana
Osobit i drugačiji, festival u San Sebastianu jedno je od najuglednijih svjetskih filmskih okupljališta, a posebno ove godine, od 19. do 28. rujna, s programom bogatijim nego ikad i velikim brojem slavnih gostiju, a u Baskiju će, među ostalima, stići i Francis Ford Coppola
Prošle se godine Svjetski filmski festival u San Sebastianu našao, ne svojom krivnjom, u velikoj krizi. Stjecajem okolnosti, nekoliko dana prije početka Festivala, zbio se 11. rujna, teroristički napad na Ameriku, što je u nekoliko sati promijenilo sliku svijeta, odnosa i planova. Gotovo nitko nije imao volje doći u San Sebastian i uopće bilo gdje letjeti zrakoplovom, tim prije što je Baskija uvijek bila potencijalna bačva baruta sa svojim vatrenim i nepredvidljivim pokretom otpora kojim se godinama suprotstavljaju službenoj španjolskoj vlasti.
No, bez obzira na objektivne ili subjektivne razloge unutarnjih političkih nesporazuma, Festival nikad nije trpio nikakve posljedice, dapače, kao da su se svi u vrijeme filmske fešte trudili biti što otvoreniji i dobronamjerniji domaćini. Ove godine San Sebastian ili Donostia, kako glasi baskijski naziv ovoga grada, žele pokazati posebnu dobrodošlicu Festivalu koji slavi 50 godina postojanja s bogatim programima i raznovrsnim gostima. Tako će biti održane retrospektive britanskog filmskog autora Michaela Powella i njemačkog redatelja Volkera Schlondorffa, dok je hommage posvećen slavnom američkom redatelju, producentu i scenaristu Francisu Fordu Coppoli. 
Službeni program otvorit će film »The Good Thief« Neila Jordana, remake klasičnog filma Jean-Pierrea Melvillea »Bob le Flambeur«, u britansko-francusko-irskoj koprodukciji, u kojem uz Nicka Noltea nastupa i Emir Kusturica. Iz Amerike stiže »Auto focus« Paula Schradera u kojem glume Greg Kinnear i Willem Dafoe, dok će iz Francuske biti zanimljivo pogledati još jedan dramski odnos majke i kćeri s Isabelle Huppert u glavnoj ulozi. To je »La vie promise« Oliviera Dahana.
No, najintrigantniji će svakako biti filmovi sa španjolskog govornog područja, prije svih oni iz zemlje domaćina. Tako se u konkurenciji nalazi film »Los Lunes Al Sol« Fernanda Leona de Aranoa koji je 1998. godine na istome festivalu dobio nagradu za režiju filma »Barrio«. U svom najnovijem, trećem igranom filmu, on govori o aktualnim problemima nezaposlenosti i prkosa, a gledatelje će zasigurno privući Javier Bardem u glavnoj ulozi . Inače, Bardem je i zvijezda filma »The Dancers Upstairs« Johna Malkovicha kojim se prvoga dana otvara »Zabaltegi«, najatraktivniji festivalski program sastavljen od samih hitova i filmova koji će privući najviše gledatelja. 
Basilio Martin Patino osvojio je svojedobno u San Sebastianu nagradu za debitantski film, a sad se, nakon 37 godina, vraća Festivalu s filmom »Octavia«. Zanimljivo je da i njegov film govori o povratku, o čovjeku koji se nakon 40 godina vraća u obiteljsku kuću u provinciji. U glavnoj ulozi nastupa argentinski glumac Miguel Angel Sola. Tu je i Adolfo Aristarian koji je 1992. godine pobijedio s filmom »Mjesto na svijetu«, a 10 godina kasnije s »Lugares Comunes« u španjolsko-argentinskoj koprodukciji govori o teškom stanju u argentinskom društvu, a kroz priču o odnosima bračnog para. U glavnim ulogama nastupaju Mercedes Sampietro i Federicco Luppi koji je proglašen najboljim glumcem na tom Festivalu 1997. za ulogu u filmu »Martin« istoga redatelja. U konkurenciji su, između ostalih, također i filmovi Augistija Villaonga iz Španjolske, Susanne Bier iz Danske, Farhada Merhanfara iz Irana, Chena Kaigea iz Kine, Valerija Todorovskog iz Rusije, Eoina Moorea iz Njemačke, Kei Kumana iz Japana i Carlosa Carrere iz Meksika.
O nagradama će odlučivati ocjenjivački sud na čelu s Wim Wendersom i članovima Ariane Ascaride, Mariano Barroso, Renato Berta, Principe Chatri Chalerm Yukol, Mirta Ibarra i Angela Pope.
»Zabaltegi« je atraktivan program s 18 filmova izvan konkurencije nazvan »Festivalski top« s obzirom da je sastavljen od impresivnog broja naslova koji su već postigli uspjeh na festivalima u Sundanceu, Berlinu i Cannesu, a sada, upravo zbog svoje vrijednosti i intrigantnosti, stižu pred festivalsku publiku u Španjolskoj. Publika će i svojim glasovima odlučiti o najpopularnijem filmu čijem će producentu pripasti nagrada publike u vrijednosti od 30.000 eura.
Kako smo već rekli, ovu konkurenciju otvara izvrstan film Johna Malkovicha »The Dancers Upstairs« s Javierom Bardemom, Juanom Diegom Bottom i Laurom Morante u glavnim ulogama. Film je već u Sundanceu izazvao odlične reakcije, koje je potvrdila i venecijanska publika. Odličan američki dokumentarni film »Bowling for Columbine« Michaela Moorea koji je u Cannesu izazvao burne reakcije, posebno svojim hrabrim i otvorenim razotkrivanjem američkih sklonosti oružju i zataškavanju istine. Iz Cannesa dolazi još jedan kontroverzni film »Irreversible« Gaspara Noe, a tu su i brazilski film »City of God« Fernanda Meirellesa, zatim nešto slabiji uradak Michaela Winterbottoma »24 Hour Party People«, pa »Sve ili ništa« Mikea Leigha te dva filma iz programa »Un Certain Regard« - »Une Part Du Ciel« Benedictea Lienarda i »Balsac and the Little Chinese Seamstress« Dai Sijiea, kao i jedan film iz Tjedna kritike, »Respiro« Emmanuele Crialese.
Ipak, što se tiče ovogodišnjih canneskih filmskih sjećanja, zasigurno će najviše pozornosti izazvati film »Pianist« Romana Polanskog koji je osvojio Zlatnu palmu. U njemu se autor, kroz priču o mladiću kojeg umjetnost spašava od holokausta i Nijemcu koji uspijeva ostati čovjek bez obzira na okolnosti, prvi put vraća bolnim uspomenama iz djetinjstva, teškog preživljavanja u varšavskom getu. Ne manje atraktivan je i drugi canneski pobjednik, film »Čovjek bez prošlosti« Akija Kaurismakija koji je osvojio »Grand Prix« žirija.
Na programu je i »Divine Intervention« Elia Suleimana, film koji je u Cannesu unatoč nedorečenosti naišao na razumijevanje jednog dijela publike i kritike, prije svega zbog intrigantne teme palestinskog konflikta. S Berlinalea dolazi nešto manje filmova, ali zato oni najbolji. Tu je pobjednik film »Bloody Sunday« Paula Greengrassa koji govori o dramatičnim događajima iz 1972. godine kad je britanska vojska, jedne sasvim obične nedjelje u siječnju, ubila i ranila nekoliko nevinih irskih građana.
Na programu su i odličan film »Ponedjeljak ujutro« Otara Iosselianija koji je nagrađen za najbolju režiju, »Safe Conduct« Bertranda Taverniera koji govori o manje poznatom dijelu francuske povijesti za vrijeme njemačke okupacije i suradnje nekih francuskih filmaša s neprijateljem. Za kraj, zadnjega dana festivala, bit će prikazan zabavan i razigran film »Osam žena« Francoisa Ozona koji poput staromodnog mjuzikla s klasičnim krimi-zapletom daje atraktivnim glumicama šansu da se iskažu. Za publiku će to biti prava poslastica, jer u filmu igraju Catherine Deneuve, Isabelle Huppert, Fanny Ardant, Emmanuelle Beart, Virgine Ledoyen, Danielle Darrieux, Ludivine Sagnier i Firmine Richard.
Branka Sömen
</div>
<div type="article" n="27">
Utjecajan pregled suvremenih umjetničkih zbivanja
Više od 11 milijuna dolara utrošeno je da bi se sto izložbenih dana te četiri prethodno održane »platforme« – sastanaka i razgovora stručnjaka na nekoliko odabranih tema, pretvorilo u vrlo utjecajan pregled suvremenih umjetničkih zbivanja. Razmještena na pet lokacija, izložba je istodobno intelektualan, ali i fizički izazov sastavljen od globalno-multigeneracijskog izbora radova nepoznatih autora kao i svima dobro znanih imena
Za razliku od prethodne, ovogodišnja Documenta ostavlja dojam distanciranog, precizno uravnoteženog pristupa općim temama kojemu neki kritičari zamjeraju nedostatak humora i pretjerani puritanizam
Posljednji tjedni trajanja najuglednije likovne manifestacije globalnog karaktera, Documente koja se po jedanaesti put održava u malom, inače nezanimljivom njemačkom gradu Kasselu, ispunjeni su brojnim posjetiteljima koji strpljivo i pozorno promatraju i komentiraju ovogodišnji odabir. Razmještena na pet lokacija, izložba je istodobno intelektualni, ali i fizički izazov sastavljen od globalno-multigeneracijskog izbora radova nepoznatih autora kao i svima dobro znanih imena. Za razliku od prethodne, ovogodišnja Documenta pruža utisak distanciranog, precizno uravnoteženog pristupa općim temama kojem neki kritičari zamjeraju nedostatak humora i pretjerani puritanizam. 
Okwui Enwezor, pjesnik, kritičar, teoretičar i kustos podrijetlom iz Nigerije, od samog je početka kod dijela stručnjaka izazvao skepsu konceptom prezentacije angažirane internacionalne scene, istodobno se usredotočujući na političke i socijalne teme. 
Na taj način prekinuo je s hijerarhijom, sustavima i autonomijom umjetnosti, svladavši na osobit način umjetnička zbivanja 20. stoljeća. i pritom otvorivši nove stranice svjetske umjetničke karte. Nju karakterizira prostor blizine, spremnost na prihvaćanje razlika te uočavanje sličnosti za koju smo donedavno bili gotovo sigurni da ju je nemoguće uspostaviti upravo zbog geografskih, političkih, povijesnih i brojnih drugih razlika. Nekadašnje »crne rupe« na toj karti, poput Latinske Amerike, Azije i Afrike, ovoga puta promatrane su u sklopu integracijske kustoske metode kojoj možemo zamjeriti nedostatak frivolnosti i umjetnosti svojstvenog nereda, istodobno priznajući vrijednost preispitivanja moderniteta temeljenog na idejama transkulturalnosti i izvanteritorijalnosti.
Više od 11 milijuna dolara utrošeno je da bi se sto izložbenih dana te četiri prethodno održane »platforme« – sastanaka i razgovora stručnjaka na nekoliko odabranih tema, pretvorilo u vrlo utjecajan pregled suvremenih umjetničkih zbivanja. Uspješnost čitavog projekta dodatno osigurava broj posjetitelja, koji je neprekidno u usponu, pa se očekuje da će ovogodišnja Documenta nadmašiti prethodnu koju je vidjelo više od 630 tisuća. No više od samih brojki, koje ionako služe za popunjavanje statistika, o uspješnosti Enwezorove strategije govore sami umjetnici koji gotovo bezrezervno podržavaju globalni koncept približavanja. Unatoč činjenice da se o njemu negativno govori u afričkim zemljama, čiji pojedini kritičari smatraju da je kustos odigrao na sigurnu, Zapadu prepoznatljivu kartu, dok se istinska afrička umjetnost ovoga trenutka ne nalazi u Kasselu.
Za nas većinu, neupućenu u specifičnosti toga golemog područja, prisustvo afričkih, azijskih i latinoameričkih umjetnika u velikoj mjeri predstavlja dobrodošlo osvježenje nakon niza izložbi kod kojih se gotovo redovito moglo predvidjeti koga će uključiti. Iznenađenje koje nam je predočeno zasnovano je na snažnoj potrebi za socijalnom angažiranošću, u čemu umjetnici na svim stranama svijeta oduvijek odgovaraju na svojstven način. Jedino što je nedostajalo jest odvažiti se i pokazati ih u sveobuhvatnom globalnom kontekstu (zajedno sa svim nedostacima i manama koje takav nesavladiv zadatak donosi). 
Jedan od primjera koegzistencije »običnih ljudi« i socijalno osviještenih umjetnika je rad Thomasa Hirschhorna nazvan »Spomenik Georgesu Batailleu«, smješten u prigradskom naselju na sjeveru Kassela. Tamo je autor zajedno sa stanovnicima, uglavnom mladim Turcima, sagradio tri privremene nastambe od šperploče – TV-postaju, knjižnicu te kafić, zidovi kojih su prekriveni grafitima i jeftinim papirnatim ukrasima. 
Skulptura posvećena francuskom filozofu izrađena je od kartona, plastične folije i neuglednog smeđeg selotejpa i pravi je »spomenik prolaznosti« kod kojeg je najvažnija energija razmijenjena među umjetnikom i asistentima. 
Potreba za društvenim izjednačavanjem u vidu prevladavanja pregolemih razlika između bogate manjine i većine koja skapava na rubu egzistencije, problem je koji zaokuplja umjetnike širom svijeta. Zanemareni i zapušteni prikazani su na sve moguće načine, fotografijama potleušica sklepanih na smetlištima nedaleko Johannesburga u blizini kojih su golf-igrališta Davida Goldblatta, izvanrednim projektom Allana Sekule »Fish Story« kojim istražuje posljedice periferizacije jedne od najznačajnih svjetskih industrijskih grada. Steve McQueen poveo je gledatelje na iscrpljujuće, klaustrofobično istraživanje rudnika zlata u Južnoj Africi, dok je grupa talijanskih autora nazvana Multiplicity izložila multimedijalni projekt »Putovanje čvrstim morem« posvećen žrtvama-izbjeglicama koje su 1996. godine umjesto na Siciliji završili potopljeni. 
»Bijela postaja« nostalgičan je crno-bijeli video iranskog umjetnika Seifollaha Samadiana, koji prikazuje ženu u čadoru dok s kišobranom čeka autobus za vrijeme iznenadne sniježne oluje. Fiona Tan, umjetnica podrijetlom iz Indonezije, svoju višedjelnu filmsku projekciju »Izrazi lica« temelji na uočavanju razlika između Istočnih i Zapadnih Nijemaca izabranih profesija, baveći se arheologijom fizionomija pripadnika radničke klase. 
Mona Hatoum, Libanonka nastanjena u Londonu, instalaciju »Prikovana uz kuću« odijelila je metalnom ogradom od gledatelja, povezavši razne predmete električnim žicama te stvorivši polje visoke napetosti kojim održava osobne stavove o domu, obitelji te ulozi žene. Igloolik Isuma Productions sastoji se od nekoliko pripadnika naroda Inuit sa sjevera Kanade, koji na trinaest monitora prikazuju eskimsku svakodnevicu. Za ljubitelje ekstremnih disciplina belgijski autor Jef Geys priredio je 36-satnu projekciju »Dan i noć i dan i ...«, tijekom koje prikazuje autobiografske fotografije snimljene proteklih dvadeset godina.
Brojna publika interesirala se i za radove troje hrvatskih autora, Ivana Kožarića, Andree Kulunčić i Sanje Iveković, o kojima je Vjesnik izvještavao s otvorenja. S obzirom na konkurenciju kao i činjenicu, da su kritičari iz istočnoevropskih zemalja bili nezadovoljni izrazito malim brojem sudionika ovogodišnje Documente iz tih zemalja, možemo biti zadovoljni odabranim. 
Više od stotinu umjetnika i autorskih grupa do sredine rujna će sudjelovati u prikazu odabira suvremene, globalno orijentirane umjetničke scene. Uz brojne Internet-projekte, zvučne instalacije, osobne arhive umjetnika te multimedijske instalacije koje računaju na suradnju s gledateljima, svatko ima priliku odabrati svoje favorite, zadržati se u nekoj od brojnih (na žalost zagušljivih) prostorija nastojeći svladati barem dio video, filmskog i dia-projekcijskog programa koji je ponuđen. Među njima osobito je zanimljiva dvadesetodjelna video-instalacija znamenite belgijske umjetnice Chantal Akerman, koja priču »S druge strane« posvećuje meksičkim izbjeglicama, govoreći pritom o nekoj ženi koja je nakon godina uobičajenog života nestala, te tim činom postala zanimljiva drugima. 
Zarina Bhimji umjetnica je rođena u Ugandi u obitelji indijskih doseljenika, koja je bila prisiljena iseliti u Englesku nakon što je Idi Amin Dada protjerao svo azijsko stanovništvo. Njen izniman video rad može se okarakterizirati kao svojevrsnu arheologiju znanja, istraživanje onog što znamo da je istina te onog što vjerujemo da je istinito.
 U više od pola sata, autorica niže scene mjesta na koja se vratila nakon niza godina, svjesna okolnosti i osobne potrebe za sjećanjem te nemogućnosti da potpuno rekonstruira proživljeno. Nasilje i destrukcija koju osjećamo prikazani su nenarativnim sredstvima potičući kod gledatelja pokretanje osobnih mehanizama iskustava i prisjećanja, čineći nas svjesnima dosad nepoznate stvarnosti koju dijelimo u prostoru blizine.
Sandra Križić Boban
</div>
<div type="article" n="28">
Sveta Marija u Novalji i u antičkoj Dalmaciji
Današnji je Solin očuvao tradiciju štovanja Marije, pa je i svoj gradski blagdan smjestio na dan Male Gospe, 8. rujna. Gospino svetište na Otoku toga dana ugošćuje mnogobrojne hodočasnike
U razdoblju od 5. do 7. st. u Dalmaciji su najčešće crkve posvećene Mariji. U 4. st. nemamo poznatih posveta crkava. Sve poznate nam crkve posvećene Mariji nalaze se uz jadransku obalu ili na otocima, a najviše ih je u srednjoj Dalmaciji, tj. oko metropole Salone. Ovakva datacija Marijinih crkava uzima se kao rezultat Efeškog koncila 431. god. Međutim, nema razloga ne vjerovati da je i u 4. st. Marija bila štovana u Dalmaciji. 
 Dokazuje to relikvijar iz četvrtog desetljeća 4. st. iz Novalje na otoku Pagu, koji je bio pronađen 1971. godine. Novaljski je nalaz bio predstavljen na IX. međunarodnom kongresu za starokršćansku arheologiju, u Rimu, 1975. Na brončanoj oplati tog relikvijara Marija je prikazana kao Orans, tj. osoba raširenih ruku u molitvenom stavu, što je od kapitalnog značenja i za tumačenje lika Oranta, koji se često javlja u starokršćanskoj umjetnosti. Crkva, u kojoj je ovaj relikvijar (zajedno s drugima) nađen, razložno se posredstvom susljednih srednjovjekovnih dedikacija smatra posvećenom Mariji već u svojoj starokršćanskoj fazi sredinom 5. st. 
Ako relikvijar nije uvezen u Novalju tek u to doba, što je - s obzirom na uvjerljivu rekonstrukciju izvornog smještaja relikvijara u oltarni grob krajem prve polovice 4. st. (u pretpostavljenu memoriju), kako je nedavno ponudio Ivo Fadić - malo vjerojatno, mogli bismo zaključiti o postojanju Marijina štovanja u Novalji stotinjak godina prije Efeškog koncila.
 Katedrala, tzv. Basilica urbana u solinskom Episkopalnom centru, koju su sagradili biskupi Simferije i Hezihije, i posvetili Kristu oko 400. god., najvjerojatnije je, nakon Efeškog koncila, bila dodatno posvećena Bogorodici, dok je južna crkva (radi se o tzv. dvojnim crkvama) mogla biti posvećena mučenicima na čelu s Domnijem (tu je crkvu, kasnije, u 6. st., zamijenila nova s križnim tlocrtom, u kojoj su održani solinski pokrajinski crkveni sabori 530. i 533. god.).
 Nažalost, i pored tolikih spomenika starokršćanske Salone, nema nedvojbenih spomenika Marije. Postoji nekoliko pisanih indicija, te jedna utemeljena pretpostavka. U svezi pisanih indicija, koji daju indirektne podatke o Marijinu štovanju, mogu se navesti slijedeći natpisi: natpis sa sarkofaga na Manastirinama Flavija Terencija i Flavije Talasije (CIL III 9507, ILCV 821) iz 378. god., koji možda odražava životni način štovanja Marije, kao uzora čistoće i vrline, sa strane jednog bračnog para, te tri natpisa na kojima se pojavljuje osobno ime Marija, pa se prema tome može izvući i zaključak o možebitnom nadijevanju imena upravo prema Blaženoj Djevici Mariji; dva su natpisa na latinskom, od kojih je prvi nedvojbeno kršćanski (CIL III 2664, 2295) a jedan je na grčkom jeziku (CIL III 2659) iz 535. god.
 Pretpostavlja se, temeljem mozaika u Venancijevu oratoriju u Lateranu, kojega je 641. dao napraviti papa Ivan IV. i, najvjerojatnije, 642. završio njegov nasljednik Teodor I., da je u Saloni bila jedna slična slikarska kompozicija. Prema sasvim neznatnim ostatcima fresko slika u amfiteatru u Saloni, koje odgovaraju likovima mučenika u Lateranu, vjerojatno je mozaik lateranski kopiran po predlošku salonitanskom a u povodu translacije relikvija u Rim. Moguće je, ne samo u dijelu koji se odnosi na solinske mučenike, već i u onome što se odnosi na cjelinu kompozicije, lateranski mozaik imitirao salonitansku sliku.
 Ako je to bilo tako, moguće je pretpostaviti da je i Bogorodica bila prikazana u oratoriju u salonitanskom amfiteatru. Prema hipotezi Nenada Cambija, raspored likova mogao je biti slijedeći: na dva pobočna zida salonitanski mučenici, na stropu Krist među anđelima, a na glavnom, južnom, zidu oratorija Marija između Petra i Pavla. Pitanje je samo, kada je uređen taj oratorij? 
Danski istraživač Johannes Brondsted je zastupao ranu dataciju, dok je don Frane Bulić bio za kasnu dataciju, a u tome se slagao i danski arhitekt Ejnar Dyggve.
 Možda su se doista kršćani već u 3. st. ili u početku 4. st. tajno okupljali u dva prostora unutar amfiteatra, da bi mnogo kasnije (tek u 6. st.?) na tom mjestu oslikanim zidovima označili memorijalne kapele.
 Prema tome, Marija Orans na lateranskom mozaiku, možda je preslik one Marije koja je bila naslikana u Saloni. Marijin kult bit će nastavljen i u srednjovjekovnom starohrvatskom Solinu koji će se razviti uz istočni rub nekadašnje Salone.
 Imajući u vidu okolnost da je ikonografska tema dalmatinskih mučenika reproducirana s freske u oratoriju u salonitanskom amfiteatru, sva je prilika pretpostaviti da je i Bogorodica bila u istom kontekstu vjere i ikonografije štovana u Saloni, te da nam njezin prikaz u Venancijevu rimskom oratoriju fiksira posljednju predstavu Bogorodice u Salonitanaca. Kao što rimska Marija pomaže, čini nam se, shvatiti posljednju salonitansku Mariju, tako i okolnost posvete splitske katedrale, u koju su također prenesene relikvije solinskih mučenika, njihovih prvaka Domnija i Anastazija, Blaženoj Djevici Mariji, a ta je posveta zajamčena natpisom iz 11. st., pomaže u istom svjetlu shvatiti i posvetu nekadašnje salonitanske katedrale, prethodnice ove nove splitske u nekadašnjem Dioklecijanovu mauzoleju: kao što smo već spomenuli, i salonitanska metropolitanska katedrala bila je posvećena Bogorodici.
 Osim Novalje i Salone, kao katedrale posvećene Bogorodici, možemo navesti i crkve u slijedećim gradovima: Kotor - Acruvium, Osor - Apsorum, Stari Grad - Pharia (sjeverna crkva sklopa), te Rab - Arba. Od gradskih crkava posvećenih Bogorodici, možemo navesti: Hvar - Lisina, Nin - Aenona, Rijeka - Tarsatica, Tučepi, Split-Špinut, Trogir - Tragurium, Zadar - Iader (nestala Crkva sv. Marije Velike), Salona-Gradina, kao i dvije kapele nad zapadnim i sjevernim vratima ex-Dioklecijanove palače Split - Spalatum, u kojima je kult Djevice Marije bio pridružen štovanju sv. Teodora i sv. Martina. Od grobišnih crkava s posvetom Bogorodici, možemo navesti: Omiš - Oneum i Ston - Stamnum. Među ruralnim crkvama: Bičina-Polača, Mostir, Ošljak, Postira, Sušac, Šipan, Tarac-Toreta.
 Važno je ipak naglasiti da nijedna od navedenih crkava u Dalmaciji nema izravni dokaz iz starokršćanskog vremena za Marijin kult, svi su dokazi neizravni, zahvaljujući srednjovjekovnoj tradiciji. Jedini je, dakle, izravni spomen Marije njezin lik s na molitvu raširenim rukama, kao Orans, na novaljskom relikvijaru, iz prve polovice 4. st. Bio je, međutim, očito sakriven od očiju vjernika, ukopan u oltarni grob, gotovo kao u katakombama gdje su bili prikazani mnogobrojni likovi oranata, koje eto upravo ovaj Orans s novaljskog relikvijara precizno naziva i prenosi nam vjeru kršćana s početaka 4. st. – to je Maria.
 Pretpostavlja se da bi, možda, i crkve u Biskupiji-Crkvina, Kaštel Štafiliću, Kaštel Novom-Stomorija, Dridu i Grebaštici mogle biti izgrađene u starokršćansko doba i biti posvećene Bogorodici.
 Kao što smo vidjeli, podaci o Marijinu kultu u starokršćansko doba praktički isključivo dolaze s jadranske obale. Teško je pretpostaviti da njega nije bilo u tolikim crkvama koje su bile sagrađene do početka 7. st. u unutrašnjosti, mislimo pritom i na veoma brojne starokršćanske crkve u današnjoj Bosni i Hercegovini, kamo se kršćanstvo širilo dolinom Neretve, nakon što se etabliralo u sjedištu konventa, u Naroni. Upravo je to dobar primjer za našu tezu.
U Naroni nije bilo kontinuiteta u razvijenom srednjem vijeku, ako ga je još bilo u nekoj minimalnoj mjeri u ranom srednjem vijeku. Iako su u tom gradu postojale najmanje tri starokršćanske crkve, nije nam ništa poznato o eventualnom Bogorodičinu kultu. U svakom slučaju, zemlja možda skriva iznenađenja, i možda će arheolozi jednog bližeg ili daljeg dana nešto o tome otkriti. Međutim, ne valja izgubiti iz vida i ovu činjenicu o kontinuitetu-diskontinuitetu, pa zaključiti da upravo zbog diskontinuiteta, kako u Naroni tako i na prostorima Bosne i Hercegovine, nemamo ni spomena o Bogorodičinu kultu u tamošnjim starokršćanskim crkvama.
 Očito je ikonografski najranija tradicija ona Marije Orans, kakav je prikaz na novaljskom relikvijaru, te da se vjerojatno izvorno salonitanski prikaz Marije s lateranskog mozaika oslanja na tu tradiciju. I današnji je Solin očuvao tradiciju štovanja Marije, pa je i svoj gradski blagdan smjestio na dan Male Gospe, 8. rujna. Gospino svetište na Otoku toga dana ugošćuje mnogobrojne hodočasnike. Stoga nije bilo iznenađujuće da je kongres, koji je izvorno nastao zbog Salone - XIII. međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju Split-Poreč 1994. - u vatikanskoj seriji maraka, kao zajednički nazivnik justinijanske epohe ponio na jednoj od svojih maraka Gospin lik.
Emilio Marin
</div>
<div type="article" n="29">
Maštovite kulise otvorenih slikovnica
Osmišljavajući scenografije za predstave, Radoičić je istodobno odredio prostor zbivanja sudionika dramske radnje, marioneta i ginjola, vizualno sagledavajući literarnu pozadinu događanja. Oblikuje interijere i eksterijere bilo da je riječ o poznatim ili izmišljenim urbanim ili rustičnim okružjima, dječjim sobama u potkrovljima kuća ili brodskim kabinama mornara u potpalublju
Dječje likovno stvaralaštvo neponovljiv je stvaralački čin u kasnijem razvoju čovjeka. Taj naivan i iskren likovni izraz bio je uzor mnogim umjetnicima koji su se u svojemu stvaralaštvu nadahnjivali njime. Načinu dječjeg tepanja (da-da) posvećen je čitav likovni pravac dadaizam. Ekspresijama linija i oblika dječjih motiva u povijesti umjetnosti inspirirao se španjolski umjetnik Joan Mirň, razvivši kreativnu poetiku punu lirizma i humora od nadrealizma do apstrakcije. Njegov je razvojni put kasnije bio ideja vodilja onim umjetnicima koji su u suptilnom dječjem svijetu vidjeli poticaje za razvoj vlastite kreativnosti.
Jedan od njih je i Vjekoslav Vojo Radoičić, koji se već desetljećima kreće unutar zacrtane infantilne poetike. Stoga nije čudno kako se, nakon što je afirmirao prepoznatljiv likovni rukopis, priklonio izradi scenografija dječjih lutkarskih kazališta. Potpisivao je scene za predstave, drame, balete, opere, operete i mjuzikle, te festivale u zemlji i inozemstvu. Radio je za kazališne kuće: Kazalište »Trešnja«, Satiričko kazalište Jazavac, HNK Ivana pl. Zajca, Kazalište lutaka Zadar, Istarsko narodno kazalište, Kazalište Mali Lošinj, Kazalište Marina Držića, Teatar »Rugatino« i druge. 
Od dramskih djela radio je scenografije za predstave »Duhi« Drage Gervaisa, »Bijeli jelen« Vladimira Nazora, »Avanture Čupija i Mupija« Marijane Nole, »Žena s mora« Henrika Ibsena, »Djevojčica i neman« Paje Kanižaja, »Tarampesta i Mototor« Antuna Šoljana, »Klupko« Pere Budaka, »Crvenkapica u gradu« Vesne Đikanović, »Ivica i Marica« Mire Gavrana, te za vlastitu »Ptica i brod«. Autor je scena za balete »Žar ptica« Igora Stravinskog, te »Dvoboj« Raffaella de Banfielda, za opere »La Traviata« Giuseppea Verdija, »Ljubavni napitak« Gaetana Donizettija, za mjuzikl »Bijela pustolovina« Richarda Simonellija i Alfija Kabilja, za operetu »Momci na brod« Ivana pl. Zajca i druge.
Osmišljavajući scenografije za predstave, Radoičić je istodobno odredio prostor zbivanja sudionika dramske radnje, marioneta i ginjola, vizualno sagledavajući literarnu pozadinu događanja. Radoičićev stvaralački put kretao se od crteža do slike, od reljefa do statue, od ilustracije do kulise. Drvene konstrukcije pili, reže i gradi, te naznačuje osnovni crtež buduće scenografije, koju potom boji, kolažira i lijepi. 
Prostori njegovih scena nalik su stranicama otvorene slikovnice što se sklapa i rasklapa na pregibima u obliku cik-cak linije iz koje izranjaju maštovite kulise. Takav pristup sceni odlikuje prostorna čistoća, a time i jasnoća likovne poruke. Na taj način pozornica se lako prenosi i prilagođava gabaritima prostora u kojem se predstava odvija. Preklapanjem njezinih dijelova i uvođenjem različitih elemenata scene umjetnik u pozadinu zbivanja unosi osvježenje u vizualnom doživljaju, omogućujući iščitavanje prostora uvijek novim likovnim jezikom. Tako oblikuje interijere i eksterijere bilo da je riječ o poznatim ili izmišljenim urbanim ili rustičnim okružjima, dječjim sobama u podkrovljima kuća ili brodskim kabinama mornara u podpalublju. Ravninu zadatog formata Radoičić aktivira prozorima, pa se vanjski svijet prožima s unutrašnjim. Iza prozorskih okana useljava se intimni svijet junaka skriven od pogleda izvana.
 Uz prozore čest gradbeni element Radoičićevih scenografija su vrata, stube i balkoni. Arhitektonika mu je ukrašena okomitim i vodoravnim raščlanjenjima, stupovima i vijencima, nadstrešnicama i rukohvatima. Krovove kuća opisuje valovnicama, prateći linije crijepova, dodajući im isturena podkrovlja i dimnjake. Prostornost u svojim djelima postiže skraćenjima, obrnutim perspektivama, nakošenim kućama, te toplo-hladnim kontrastima boja. Dubinu sugerira najčešće planovima nižući prizore jedan iznad drugoga. 
U takve prostore zna useliti i vlastite lutke, plošne od drva ili pak trodimenzionalne od papirplastike. Plošne mu lutke karakterizira neproporcionalnost, prevelika glava u odnosu na tijelo, nabrajanje njegovih dijelova, naročito prstiju ili trepavica, te neanatomski crtež, poput dječjeg načina prikazivanja. 
Pritom se služi dječjim kanonom kao što je glava u profilu, oko u en face, poprsje u en face noge u profilu, tj. u onim položajima u kojima su ti dijelovi najkarakterističniji. Likove u mirnom stavu ili raskoraku odlikuje statičnost. 
Posebna dimenzija Radoičićevih lutaka je njihova spolnost. Razodjevene dječje ili odrasle figure ne odlikuje spolnost na razini erotičnog, već spoznajnoga, razlikovnoga, edukativnoga. Tim činom Radoičić ne sablažnjava i zbunjuje, već djecu na primjeren način uči o tajnama muško-ženskoga svijeta i njihovih karakteristika. 
Pritom uvodi i neizbježnu dozu humora kada odrasloj ženi u kupaćem kostimu znaju nehotimično izviriti grudi. Lica takvih figura zaustavljena su u začudnoj grimasi zbog nepredviđenog trenutka u kojem su se našle. Gradeći svijet dječjih junaka Radoičić se zapravo igra. To je zabava djeteta koje ne želi odrasti. Radoičić se u toj radnji pojavljuje kao odrasli čovjek koji želi biti dijete.
Vlasta Tolić
</div>
<div type="article" n="30">
Zanima nas otvoreno, smionije i drugačije kazalište
»Osnovali smo WaxFactory da bismo mogli istraživati, povezati različite umjetničke discipline koje nas zanimaju. Željeli smo imati mjesto gdje nam nitko neće reći što i kako da radimo, gdje ćemo moći ujediniti teatar, ples, video..., gdje se neće moći reći ovo je koreografija, ovo režija, a ovo instalacija. Negdje smo između svega toga, kao što smo i između Europe i Amerike. Međunarodna smo kazališna skupina koja nastoji povezati ne samo raznolike umjetničke jezike, već i različite zemlje i krajeve«, ističu Erika, Dion i Ivan 
Popraćena velikim interesom publike i kritičara predstava »Kvartet 2.0« newyorške WaxFactory s uspjehom je izvođena na 48. splitskom ljetu, festivalu Zadar snova i dubrovačkoj Karanteni. Od Dioklecijanovih podruma preko bivšeg kina Zadar, do devastiranog hotela »Libertas«, ta je atraktivna kazališna tehnološko futuristička instalacija progovorila riječima Heinera Müllera o sudbini zadnjih protagonista ljudske vrste uništenih smrtonosnom pošasti.
 Trideset i dvogodišnji hrvatski redatelj Ivan Talijančić, koji živi i radi u New Yorku, i mladi newyorški glumci Erika Latta i Dion Doulis, osnovali su prije nekoliko godina WaxFactory s namjerom istraživanja mogućnosti teatra da iskaže opsesivne motive našeg vremena. 
Ivan Talijančić diplomirao je kazališnu umjetnost na Sveučilištu California u San Diegu i magistrirao režiju na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Erika Latta je glumica i fotograf. Nastupala je u projektima newyorške alternativne kazališne produkcije, a njezine fotografije objavljivane su u New Yorkeru, Village Voiceu, USA Today, Enterteiment Weekly... Nakon što je diplomirao filmsku umjetnost na NYU Tish School of the Arts, Dion Doulis glumio je u mnogobrojnim predstavama u New Yorku i Europi te podučavao glumačke tehnike.
»Studirajući na Sveučilištu Columbia, Erika i ja smo započeli osmišljavati neke zajedničke projekte i ubrzo nam se u postavljanju školske produkcije po Senekinu predlošku pridružio Dion. Erika je bila na odjelu vizualnih umjetnosti, Dion se bavio filmom, ja teatrom. Dakle iako smo došli iz različitih područja, okupili smo se oko zajedničkog koncepta kazališta. Naši profesori, američki redatelji Anne Bogart i Andre Sherban zainteresirali su nas za drugačije, nekonvencionalno kazalište, kazalište u kojem su glazba, pokret, riječi, svjetlo, video-projekcije... ravnopravni elementi, kazalište koje nije koncentrirano samo na tekst, već u svoj iskaz uključuje i druge umjetnosti. 
Kada smo završili studij, osnovali smo WaxFactory«, kaže Ivan Talijančić.
»Zanima nas otkrivanje novih formi izražavanja. Svatko od nas iz različitih perspektiva prilazi teatru, odnosno pojedinačnoj predstavi.
 Uvijek zadržavamo u našem radu te različite perspektive i to nas održava na životu. To nam omogućava da uvijek s istom znatiželjom pristupamo našim projektima. To našu borbu za teatar čini iznova zanimljivom«, pojašnjava Dion Doulis.
Erika Latta dodaje: »Osnovali smo WaxFactory da bismo mogli istraživati, povezati različite umjetničke discipline koje nas zanimaju. Željeli smo imati mjesto gdje nam nitko neće reći što i kako da radimo, gdje ćemo moći ujediniti teatar, ples, video..., gdje se neće moći reći ovo je koreografija, ovo režija, a ovo instalacija. Negdje smo između svega toga, kao što smo i između Europe i Amerike. Međunarodna smo kazališna skupina koja nastoji povezati ne samo raznolike umjetničke jezike, već i različite zemlje i krajeve«.
Predstava »Kvartet 2.0« praizvedena je u veljači ove godine u New York Center for Media Art. Američki kritičar Peter Franko istaknuo je kako izvedba efektno objedinjuje video i kazalište u zanimljivu umjetničku formu te pokazuje kako se nove tehnologije mogu koristiti i u teatru.
 Ivan Talijančić »Kvartet 2.0« naziva dekadentnim rekvijem za kraj stoljeća, a Hienera Müllera jednim od najutjecajnijih i najkontroverznijih europskih pisaca našeg vremena. Priču o Valmontu i Merteuil, koju je Müller posudio iz skandaloznoga Laclosovog romana »Opasne veze«, Talijančić je smjestio u zatvorenu arhitektonsku strukturu, dok se pozornica nadgleda s nekoliko kamera.
»Bilo je zanimljivo ovog ljeta pratiti izvedbe Kvartet 2.0 u različitim prostorima. U Splitu smo nastupali u Dioklecijanovim podrumima, u sklopu velikog institucionalnog festivala. U tom prilično klaustrofobičnom prostoru publika je bila iznimno koncentrirana, sve je mirisalo na prošlost. Bilo je sjajno postaviti u antički prostor futurističku scenografiju. 
Osim toga okolnosti su bile neuobičajene. 
Prva izvedba bila je odgođena zbog oluje, a podrumi su te večeri bili poplavljeni. 
Druga dva festivala razlikuju se od Splitskog ljeta, jer su alternativna, rade bez velike pomoći grada ili institucija. 
U Zadru smo nastupali u kinu, u Dubrovniku u praznom i razrušenom hotelu. No, činilo se kao da je dio teksta upravo pisan za svaki od tih prostora«, ističe Talijančić.
Izvedba »Lulu« WaxFactory prošle je jeseni prikazana i u zagrebačkom Teatru ITD, a gostovala je u Italiji i Portugalu. Projekt »Le jardin aveugle« koprodukcija je WaxFactory i Begat Theatre Company iz Marseillea, »Clansed« po drami Sarah Kane rađen je u suradnji s Teatro dell'Elfo, a uz »Kvartet« tu je i još i predstava »Moliereovo čudovište«. »Većina naših izvedbi inspirirana je klasičnim tekstovima. Uzimamo poznati predložak, adaptiramo ga, mijenjamo... 
Preuzimamo dijelove iz teksta, montiramo ih, kolažiramo na različite načine«, kaže Doulis.
»U našim predstavama najčešće koristimo nove tehnologije. Naš je vokabular filmski – preuzimamo jezik filma i transformiramo ga u jezik teatra. Prepoznaje se to u načinu na koji predstavljamo slike, upotrebljavamo rezove, pretapanja. 
Zanima nas vizualno, tragamo za ljepotom i ružnoćom stvari i predstavljamo ih iz različitih kutova«, nastavlja Erika Latta. Ivan Talijančić dodaje:
 »Danas se često govori u utjecaju novih tehnologija na naš život. Ne smatram da bi one trebale biti nešto izdvojeno, stoga ih uključujem u teatar. One su dio dramaturgije naših izvedaba, pomažu u oblikovanju karaktera i prezentaciji predloška. Želimo biti otvoreni prema svemu što je novo i povezati to u jedinstvenu cjelinu sa starim, već prihvaćenim scenskim iskazom«.
WaxFactory zalaže se za drugačiji i novi teatar, teatar koji se razlikuje od vodeće struje američkoga mainstream kazališta. »Američko kazalište je komercijalno«, kaže Talijančić i dodaje: »Prosječni Amerikancu kada se kaže kazalište, misli isključivo na Broadway. Kazalište u Americi je izrazito konvencionalno. Teško je raditi istraživalački teatar koji uključuje nove forme. Ono što Ameriku zanima je tržište i zabava. Cijenimo rad Wooster Group. Njihov se teatar bavi i arhitekturom, vizualnim umjetnostima, filmom, plesom, cirkusom...«.
Bez obzira što nije lako u američkom teatarskom prostoru pronaći mjesto za eksperimentalne projekte Erika Latta naglašava: »Postoji nada. 
Osim toga teatarska umjetnost je otvorena prema mnogim utjecajima. Studirala sam glumačke tehnike u Japanu, Dion je mnogo radio u Europi, svi su naši susreti u različitim krajevima gdje radimo ili nastupamo iznimno zanimljivi i ocrtavaju se u našim predstavama.
 Svijet se danas čini mnogo manjim, nego što je bilo prije, lakše se putuje, susreće s drugim ljudima, razmjenjuju iskustva...No, ljudi iz različitih dijelova svijeta, kada je riječ o umjetnosti, postavljaju uvijek ista pitanja«.
O svojim iskustvima gostovanja u Hrvatskoj Talijančić kaže: »Amblematski je da je naša prva koprodukcija u Hrvatskoj bila upravo s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Splita, dakle s jednom institucijom. 
S druge strane, ovo je treća godina da se vraćamo u Dubrovnik, na Karantenu. Važno nam je da smo bili u prilici u Dubrovniku i Zadru upoznati se s lokalnom, alternativnom scenom i uklopiti se svojom izvedbom u njihovu borbu za drugačiji kazališni govor«.
Dubravka Vrgoč
</div>
<div type="article" n="31">
Horn: »Zagreb ponekad ima bogatiji kulturni program od nekih većih europskih gradova«
»Hrvatska je zemlja bogate kulturne tradicije koja je oduvijek bila ukorijenjena u europsko kulturno nasljeđe. Bez obzira na različitosti, povezanost naših zemalja postoji već stoljećima i postojat će i ubuduće kao prirodan i logičan slijed u kontekstu europskog kulturnog kruga kojemu pripadamo«, kaže Horn
Robert Horn, direktor Francuskog instituta u Zagrebu, nakon svojeg četverogodišnjeg mandata vraća se u Francusku. Bio je to povod da s njim porazgovaramo o proteklom mandatu. 
• Vaš se odlazak poklapa s 80. godišnjicom djelovanja Francuskog instituta u Zagrebu. Što biste mogli izdvojiti po dobrom sjećanju za vrijeme trajanja vašeg mandata u Zagrebu?
– Misija Francuskog instituta ne odnosi se samo na širenje francuske kulture već i na suradnju sa zemljom domaćinom. Naglasak smo stavili na razvoj, prije svega, partnerskih odnosa u kojima obje strane ravnopravno sudjeluju i međusobno se nadopunjavaju. Na kraju svojeg četverogodišnjeg mandata istaknuo bih uspješan odnos partnerstva između francuskih i hrvatskih kulturnih institucija, širenje djelatnosti Instituta diljem Hrvatske, otvaranje francuske Medijateke u prostorima bivše čitaonice kao i sve veći broj mladih koji prate naše programe i aktivno se uključuju u rad Instituta.
• Hrvatska i Francuska povezane su na različite načine, a s obzirom na njihovu različitost, kako vi vidite njihovu kulturnu povezanost?
– Hrvatska je zemlja bogate kulturne tradicije koja je oduvijek bila ukorijenjena u europsko kulturno nasljeđe. Bez obzira na različitosti, povezanost naših zemalja postoji već stoljećima i postojat će i ubuduće kao prirodan i logičan slijed u kontekstu europskog kulturnog kruga kojem pripadamo.
• U suradnji s MM centrom SC radili ste jedan veliki projekt, prikazano je 100 najboljih filmova francuske kinematografije u relativno kratkom vremenu od 18 mjeseci. Kako sada gledate na taj projekt?
– Suradnja s MM centrom je duga. I moji prethodnici su surađivali s centrom. MM centar je idealno mjesto za prezentiranje bogate francuske kinematografije. Od prošle godine u centru se prikazuje ciklus od 100 francuskih filmova koji su obilježili prošlo stoljeće. Radi se o velikom projektu francuskog Ministarstva vanjskih poslova i Ureda za filmove. Selekciju je napravio poznati francuski povjesničar. Dakle, radi se o osobnom izboru jedne osobe te ne čudi primjedba Dr. Ante Peterlića s Filmske akademije u Zagrebu da po njegovom sudu neki važni filmovi nisu uvršteni, a neke pak druge on ne bi uvrstio. U svakom slučaju, zagrebački filmofili, vjerujem, mogu biti zadovoljni. Filmovi su podijeljeni u četiri razdoblja; 1930.-1940. godine, novi val, 1970.-1980. i filmovi snimljeni nakon 1980. Uskoro stižu novi ciklusi filmova: ciklus filmova u režiji redateljica, filmovi Roberta Bressona, Jacquesa Tatia i dr.
• Osim što ste Hrvatskoj ponudili raznovrsne programe, isto tako pomogli ste i našim umjetnicima. Recite nam nešto o tome.
– Pomažemo koliko možemo jer nas, nažalost, sredstva u našem proračunu ograničavaju. Pomoć mladima pri odlasku u Francusku najčešće se ostvaruje preko Ureda za jezičnu suradnju kroz razne oblike stipendiranja. U Hrvatskoj smo otkrili mnoge talentirane umjetnike čiji je rad povezan uz francusku kulturu. Spomenuo bih izvrsnu Jasnu Bilušić u ulozi Edith Piaf u predstavi kazališta »Komedija«, kao i talentiranu plesačicu i koreografkinju Irmu Omerzo koja je godinama radila s Philipom Decouffleom, te Damira Fabijanića i Jasenka Rasola, renomirane umjetničke fotografe koji su izlagali u našoj Medijateci, Igora Lešnika, dinamičnog profesora Glazbene akademije koji će 24. listopada u Dubrovniku sudjelovati u izvedbi koncerta Ive Maleca pod nazivom Vibrafonietta. Kada već govorim o budućem programu, dopustite mi da najavim skorašnju izložbu Damira Kalogjere koji je godinama bio službeni fotograf Instituta. Bit će to izložba fotografija francuskih umjetnika koji su proteklih godina gostovali u Hrvatskoj, odnosno svojevrsna retrospektiva koja se odlično uklapa u program obilježavanja 80. obljetnice djelovanja Francuskog instituta u Zagrebu. 
• Imate li neki posebni afinitet prema određenoj vrsti umjetnosti. Koji vid umjetnosti vam je najdraži?
– To je, prije svega, suvremeni ples i glazba. Žao mi je što nismo bili u mogućnosti dovesti više plesnih družina iz Francuske, budući da njihova gostovanja iziskuju znatna financijska sredstva. U tome nam najviše pomaže AFFA, udruženje koje u okviru Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva kulture promovira francusku kulturu u inozemstvu. Bez obzira na osobne sklonosti, rekao bih da u našoj profesiji 'morate' voljeti i pratiti sve da biste mogli ponuditi što raznovrsniji i suvremeniji program.
• Osim u Zagrebu, Francuski institut je organizirao različite kulturne manifestacije i u drugim dijelovima Hrvatske?
– Da, bilo je veliko zadovoljstvo organizirati kulturna događanja u drugim gradovima Hrvatske od kojih mnogi imaju vjernu, frankofonu, i ne samo frankofonu publiku. Neka mi Zagreb ne zamjeri ako kažem da on ponekad iz ugodne pozicije glavnog kulturnog središta zaboravlja da se značajna umjetnička ostvarenja ostvaruju i drugdje. Vukovar, Osijek, Varaždin, Split, Zadar, Dubrovnik i mnogi drugi gradovi učinili su mnogo za hrvatsko-francusku kulturnu suradnju.
• Za vrijeme vašeg mandata došlo je do promjene vlasti u Hrvatskoj. Da li je to na neki način utjecalo na aktivnost Francuskog instituta?
– Ta promjena nije imala utjecaja na rad Francuskog instituta.
• Kako vidite hrvatsku kulturnu scenu u proteklom razdoblju i što mislite kakva će ona biti sljedećih godina?
– Dolazeći u Zagreb bio sam ugodno iznenađen bogatim kulturnim životom grada. Bilo je dana kada jednostavno nisam znao što odabrati od ponuđenih priredbi. Događalo se da sam u jednoj večeri otišao na otvaranje izložbe, potom požurio na koncert, a onda odjurio na završetak neke kasne filmske projekcije! Da, Zagreb ima bogat kulturni program, ponekad bogatiji od nekih većih europskih gradova. U lipnju su nas posjetili prijatelji iz Francuske i iznenađeni tolikim događanjima tijekom jedne večeri, zapitali su me, zar je to tako uvijek? 'Ponekad je i gore!' - odgovorio sam. Zagreb ima odlične umjetničke škole i akademije koje se hrabro nose s kompleksnim problemima prostora i financiranja. Poželio bih im njihovo što brže rješavanje.
• Kako ste počeli s poslom u Zagrebu?
– U Zagreb sam prvi put došao devedesetih godina kao lektor francuskog jezika. Poslije toga odlazim u Maroko i ponovno se vraćam u Zagreb prije četiri godine. Upravo ističe moj mandat u Hrvatskoj i vraćam se u Francusku nakon dugog niza godina provedenih u drugim zemljama. Vrijeme je da pogledam što se događa doma!
• Odlazite na novu dužnost. Da li će to i dalje biti posao u kulturi ili nešto posve drugo?
– Pretpostavljam da će moj sljedeći posao biti u Ministarstvu vanjskih poslova u Uredu za međunarodnu kulturnu suradnju.
• Ova su pitanja bila postavljena gospodinu Hornu, a sada pitanje za Roberta, našeg dragog suradnika i prijatelja koji odlazi iz Hrvatske. Što će vam najviše nedostajati kada odete iz Zagreba, prijatelji, zagrebačka špica i kavice ili naša lijepa Hrvatska?
– U posljednje vrijeme, možda zbog skorog odlaska, puno sam razmišljao kako je teško odrediti vlastite korijene. Moj je otac bio Nijemac iz Podunavlja, studirao je u Zagrebu, a majka je bila hrvatsko-mađarskog podrijetla. Ja sam se rodio u Beču, odrastao sam u Francuskoj, sad sam hrvatski zet, Zagreb je na neki način moj grad jer ćemo se ovdje jednog dana definitivno nastaniti. 
Kao što ste vidjeli, iz cijele ove moje obiteljske priče sve me vodi prema ovim krajevima i Zagrebu. Učinit ću sve da mi Zagreb ne bi nedostajao, to znači, često ću mu se vraćati.
Milana Paić
</div>
<div type="article" n="32">
Antiglobalisti u globalnoj koncertnoj areni
Iako potpuno različitih glazbenih usmjerenja, generacijske pripadnosti, zemljopisnog porijekla i kulturoloških utjecaja, Manu Chao i Laurie Anderson ipak imaju jednu dodirnu točku. Oboje se na svoj način bore protiv predvidljivosti pop-industrije i vladavine globalnog nad lokalnim, što je Chao demonstrirao i na nedavnom zagrebačkom nastupu. Koncerte odsvirane u New Yorku neposredno nakon terorističkih napada na WTC nebodere Laurie Anderson - koja je u Zagrebu gostovala 1990. - nije iskoristila poput Stinga koji je nad sudbinom Amerikanaca 'plakao' već iste večeri, 11. rujna u Italiji. Puno bliža stvarnoj atmosferi, Laurie Anderson ostala je vjerna vlastitim postavkama, taman koliko su drugi autori reagirali na uobičajen, često i predvidljiv način 
Ako je s Manu Chao s postavom Mano Negra otvorio vrata pariškog undergrounda i pripustio u njega razne stilove i žanrove, nakon rasformiranja matične grupe stekao je jake pozicije na rastućoj world music sceni koju je dobrano anticipirao vlastitim radom. Današnja globalna sklonost raznolikom rječniku, što je i sam odavno zagovarao, odvela ga je još koju stepenicu više i par metara dalje, što se iskazuje i na paklenim koncertima koji nisu samo promocija studijskih albuma već sasvim novo iskustvo koje u kontaktu s publikom daje glazbi još življu dimenziju. 
Koncertni album Manu Chaoa »Radio Bemba Sound System« (Virgin/Dallas) logičan je završetak sezone tijekom koje je francuski glazbenik nastupio na mnogim zemljopisnim dužinama i širinama, o čemu svjedoči iscrpan popis na ovitku albuma. I na zagrebačkom koncertu Manu Chao i prateći sastav pokazali su se kao uvjerljivi zagovarači sviračke transverzale širokog raspona, sastavljene od reggae, ska, latino, hip hop, calypso i drugih sastojaka. 
A baš je raznovrsnost glavno obilježje albuma koji u 29 pjesama spaja u sebi etiku punka, ljudske slobodoumnosti i pozitivnog anarhizma. Kao davni baštinik punk strategija, Chao je zadržao neposrednost narodne atrakcije, a izvrsno usvirana prateća postava u stanju je prodrmati bilo koji auditorij napetom smjesom punom različitih regionalnih začina. 
Ako ste lani tražili savršenu ljetnu ploču, nije trebalo ići puno dalje od Manuova zadnjeg albuma »Proxima Estacion...Esperanza«. Koncertni zapis istu bi priču mogao ponoviti i ove sezone, samo što će grijanje trajati tijekom jesenskih i zimskih mjeseci. Razlika između studijskog izdanja i nastupa uživo kod Manu Chaoa zapravo nije prevelika, jer ista količina spontanosti i izravnosti prevladava čim se omanji pjevač dohvati mikrofona. No, kad istu priču imate prilike čuti u uzavreloj atmosferi, skupa s još par tisuća poklonika, suvišno je reći da se radi o vrhunskoj energetskoj bombi koja vas teško može ostaviti ravnodušnima, kamoli hladnima. I na live albumu, u furioznom ritmu Manu Chao i prateći Radio Bemba Sound System obilaze širok glazbeni teren i mješavinom nekoliko žanrova stižu do očekivano frenetične sviračke eksplozije. 
Pored glazbene strane cijele priče, Manu Chao pripada imenima koja gorljivo zagovaraju svoju antiglobalističku vizuru i pritom ruše granice među žanrovima i barijere prema publici koja je vrlo dobro znala s kime ima posla. Izmjenjujući furiozne blokove pjesama s elektronskim 'stankama' klavijaturista/DJ-a, te jednim blokom melodičnih polulaganica latino usmjerenja, višečlana postava Radio Bemba već je samim fizičkim angažmanom i modificiranim pogo plesom istakla prolijevanje znoja i trošenje energije kao bitan sastojak katarzičnog koncerta.
 Svirački prečac između juga Europe, Mediterana i Afrike, Kariba i sličnih područja, postignut je s uvjerenošću i prirodnošću pravog svjetskog putnika, a uključena strast, koja se i doslovno može 'opipati', smanjuje na najmanju moguću mjeru otkliznuća prema kič upotrebi južne 'gramatike' i ljetne tematike. Manu Chao u ovom je trenutku najistaknutiji predstavnik cijelog vala imena koja promoviraju zbirke zvukova sa svih kutova planete, ali ga osobna priča čini vrlo jedinstvenom i prepoznatljivom pojavom. Novonastala 'čudna' mješavina, koja je i u Zagrebu na Šalati prouzročila furiozni rundekovski efekt 'ulja na vodi', i na live albumu pokazuje da se radi o jakom autoru, ali i superiornom koncertnom izvođaču.
Iako potpuno različitih glazbenih usmjerenja, generacijske pripadnosti, zemljopisnog porijekla i kulturoloških utjecaja, Manu Chao i Laurie Anderson ipak imaju jednu dodirnu točku, ne računajući podatak da su im koncertni albumi objavljeni u isto vrijeme. I jedan i drugi se na svoj način bore protiv predvidljivosti pop-industrije i vladavine globalnog nad lokalnim. Mnogi su glazbenici i javne osobe nakon napada na newjorške WTC nebodere pokušali 'objasniti' novonastalu situaciju i uključiti se u zajedničke 'programe' obraćanja naciji. Mimo svih službenih televizijskih emisija i skupnih koncerata, newjorška glazbenica i multimedijska umjetnica Laurie Anderson svoj je doprinos dala na za nju tipično netipičan način. Uostalom što bi drugo i mogli očekivati od autorice koja se oduvijek razlikovala od prevladavajuće matice i konvencija scensko glazbenog posla.
Laurie Anderson nesumnjivo je jedna od najznačajnijih autorica povijesti popularne glazbe. Sklonost artističkim probojima na svim frontovima - izvan udomaćenih matrica scenske prezentacije, kao i forme snimljene glazbe - bitno je pojačala kaloričnost suvremene popularne glazbe. 
Iako se tim formatom služila u podosta promijenjenoj formi i često bila na granici elitističkog, Laurie Anderson nepobitno pripada u kružok pop-glazbe, ponajviše zbog korištenja novog rječnika medija i svih tehnoloških prednosti elektronske civilizacije. Njeni slojeviti idejno/scenski proboji uspjeli su na zavidnoj razini pomiriti ambicioznost i emocionalnu izravnost koja nije patila od viška pretencioznosti 'ozbiljnih' autora.
 Svi koji su je gledali u zagrebačkom Domu sportova 1990., nakon albuma »Strange Sensations«, sjećaju se koliko je pažnje Laurie Anderson poklanjala sporazumijevanju s lokalnom publikom, pa su se na platnu iza pozornice vrtjeli tekstovi performancea prevedeni na hrvatski jezik. Upravo se želja za komunikacijom može istaknuti kao bitna sastavnica rada Laurie Anderson koja je ambiciozne umjetničke postavke redovito pokušavala zapakirati u razumljiv govor. 
Novi koncertni album »Live In New York« (WEA/Dancing Bear), osim što već i samom formom susreta uživo s publikom podrazumijeva komunikaciju, kontekstom u kojem je nastao upravo inzistira na razumljivosti. Nastupi održani 18. i 19. rujna lani u dvorani Town Hall, dakle neposredno nakon terorističkih napada, kontekst koncerta bitno su izmijenili spram uobičajenih, ako to za nju uopće možemo reći, scenskih pojavljivanja. No, glazbeni menu odsviran neposredno nakon što je javnost ostala šokirana tragedijom na vlastitoj polovici igrališta, Laurie Anderson nije iskoristila poput Stinga koji je nad sudbinom Amerikanaca 'plakao' već iste večeri, 11. rujna na koncertu u Italiji. Puno bliža stvarnoj atmosferi, Laurie Anderon ostala je vjerna vlastitim postavkama, taman koliko su drugi autori reagirali na uobičajen, često i predvidljiv način. 
Zapisom s nastupa u newjorškoj dvorani Town Hall Laurie Anderson ponovno svoje koncerte prebacuje na audio format, nakon »Ugly One With The Jewels« iz 1995., ali bez vizualnog dijela priče koji je u njenom slučaju često neizostavan dio ukupne slike. U koncertnu listu uvrštene su neke od starih skladbi koje je rijetko svirala nakon verzija na pridruženim turnejama, pokušavajući predočiti širi spektar značenja, prilagođen trenutku. Čak je i multimedijska, konceptualna konstrukcija njenih nastupa zamijenjena konvencionalnijim sviračkim pristupom, u kojem su Andersonovoj bitno pomogli klavijaturist, basist i perkusionist što cijelom albumu daje neočekivano organski feeling. Kloneći se kompjutora i synthesizera za vokal, Laurie Anderson ponudila je program koji, iako ne za svačije standarde, ipak zvuči prilično ovozemaljski razumljivo i 'netretirano'. 
 Repertoar starih kompozicija znakovit je i po tematskom odabiru, pa se na »Live In New York« našlo mjesta i za skladbe s diskova »United States I-IV« iz 1984., kolekcije koja je na netipičan način, kroz skoro pet sati trajanja četiri CD-a, problematizirala odnose u SAD i propitkivala upravo komunikaciju, razumijevanje i povezanost/podijeljenost. To da jedna od 'pravih' Newjorčanki, iako je rođena u Chicagu, osjeća puls grada i zajedno sa suprugom Louom Reedom ima što ponuditi tamošnjoj publici u trenutku šoka, teško da može biti sumnjivo.
 Baš zbog nastale nove situacije 'na terenu' Andersonova nije prekinula tadašnju turneju zadnjeg albuma »Life On A String«, već je, kao što kaže u uvodu koncerta, »posvetila glazbu velikoj prilici koja nam se ukazala, kako bi zaista pokušali shvatiti događaje proteklih dana«. Jasno, u međusobnoj komunikaciji.
Hrvoje Horvat
</div>
</div>

<div type="part" n="7">
<head>Sport</head>
<div type="article" n="33">
Prvak s bodom odlazi iz Maksimira
Prvo ime gradskog derbija bio je Zagrebov vratar Vladimir Vasilj, obranio je nekoliko iznimno teških udaraca / Miroslav Blažević doista ne može biti zadovoljan samo jednim bodom utrženim u dvoboju protiv Zagreba. S obzirom na to da je samo par minuta prije kraja Zagreb bio u vodstvu, Ćiro bi zapravo morao pljeskati ovome bodu...
ZAGREB, 14. rujna
 – Čak niti sjajni i iznimno raspoloženi vratar Vladimir Vasilj nije uspio sačuvati pobjedu Zagrebovoj momčadi u gradskom prvenstvenom okršaju protiv Dinama u Maksimiru. Iako su »bijeli« vodili gotovo cijelo drugo poluvrijeme na kraju su ipak posustali i sami sebi ugurali loptu u mrežu za konačnih 1-1.
Na samom početku drugog poluvremena Frane Ćaćić je sjajnom minijaturom izvrtio svoga čuvara Sedloskog i loptu plasirao u mrežu za vodstvo Zagreba. Tek se nakon tog pogotka Dinamova momčad donekle okuražila i žustrije krenula k suparničkim vratima. Tri minute prije kraja Blaževićeva je momčad ipak uspjela dohvatiti bod nakon što je Vladimir Petrović sa sedam metara iz okreta smjestio loptu u mrežu. Zagrebov vratar Vasilj vjerojatno bi uspio prigrabiti i ovu loptu da ona na putu prema vratima nije okrznula jednog Zagrebovog braniča, promijenila smjer i tako prevarila vratara.
 A upravo je Vasilj bio prvo ime ove utakmice. Obranio je nekoliko iznimno teških udaraca. Maksimirski trener Miroslav Blažević doista ne može biti zadovoljan samo jednim bodom utrženim u dvoboju protiv Zagreba. Doduše, s obzirom na sam razvoj utamice i s obzirom na to da je samo par minuta prije kraja Zagreb bio u vodstvu, Ćiro bi zapravo morao pljeskati ovome bodu. No, trener »plavih« nikako ne može biti zadovoljan »kemijom« svoje momčadi uoči prvoga njenog izlaska na europsku scenu.
 Samo pet dana nakon ovoga derbija Dinamove igrače očekuje okršaj 1. kola Kupa Uefe protiv mađarskog Zalaegerszega. Subotnja prvenstvena utakmica trebala je biti svojevrsna generalna proba uoči premijernog eurpskog izleta u ovoj godini, a Dinamova igra zasad nema prepoznatljive konture. A može li Ćiro štogod promijeniti u ovih pet dana? I on sam se javno požalio kako je ovo prvi put u njegovoj karijeri da nakon tri mjeseca rada momčad ne pokazuje ono čemu trener teži. Pa, kada će to napokon pokazati!?
Ocjenu Dinamove igre, posebice u prvom poluvremenu, najbolje je dala zagrebačka publika. Žestoki zvižduci na isteku prvih 45 miuta zasigurno su upućeni objema momčadi. U tom, prvom dijelu utakmice, na maksimirskom travnjaku bilo je vrlo malo nogometa. Bezidejna igra, duga i okomita alibi-ubacivanja u suparnički kazneni prostor, preskakanje sredine terena glavna su obilježja ovog gradskog derbija. Štoviše na trenutak e se činilo kao da su se nogometaši obiju momčadi ponajviše ugledali na našu altetičarku Ivanu Brkljačić. Jer, uporno prebacivanje lopte s jednog kraja terena na drugi doista je ličilo kao na – bacanje kladiva. A gledatelji su reagirali kao da promatraju kakav teniski dvoboj; glavom su micali lijevo-desno. Takvoj igri doista malo tko može zapljeskati.
Svjedočili smo samo jednoj dobro izgrađenoj akciji, i to u izvedbi Zagrebovih nogometaša. Duro i Osibov su efektnim međusobnim proigravanjem uposlili Lovreka, kojega je u posljednji čas zaustavio Drpić. A upravo je Krunoslav Lovrek bio jedan od onih koji ove subote doista nisu bili raspoloženi za nogomet. Potkraj prvog poluvremena je upropastio sjajnu asistenciju Poldrugača. Sam je izbio pred Dinamova vratara Butinu, ali je posve neometan loptu poslao pored gola. Lopta se tako trapavo odbila od Lovrekove noge da nam se čini kao da ju je opalio potkoljenicom, a ne nogom. Ništa bolje Zagrebov napadač nije reagirao niti u posljednjoj minuti prvog dijela. Nakon dobre akcije Dure i Samardžića Lovrek je – opet neometan! – loptu sa 15 metara opalio na gornji dio sjeverne tribine. 
Maksimirski trener Blažević je, eto, i u drugom uzastopnom derbiju izveo eksperimentalni sastav. I dok je prije dva tjedna protiv Hajduka u Splitu možda i imao mogućnost izbora, ovaj put je bio primoran eksperimentirati. Na ovoj utakmici nije mogao računati na Marića, Krznara, Kranjčara, Polovanca, Smoju... Takav kvantitativni, ali i kvalitativni manjak igrača, doista je teško nadoknaditi, neovisno o tome što Ćiro uporno ponavlja kako u svlačionici ima dvije gotovo jednako snažne momčadi. Ovaj put je ulogu posljednjeg čovjeka obrane imao Dino Drpić, dok je na mjestu zadnjeg veznog zaigrao Spomenko Bošnjak. Ponovno je maksimirski trener pružio priliku i Bošku Balabanu, no »plavi« napadač niti ovaj put nije briljirao. Istina, upravo je on kreirao prvu Dinamovu priliku na utakmici. U 11. minuti je nakon Mujčinove asistencije, sjajnim okretom u mjestu prevario Ješea i opalio prema vratima. No, ondje je bio nepremostivi Vasilj. 
Nakon Zagrebova pogotka Dinamo se imperativno otvorio, znatno je ofenzivnije krenuo ka suparničkim vratima, no dojam je da su sve akcije uglavnom bile stihijske, negoli planske. Olić je, primjerice, u 64. minuti uneredio Zagrebov kazneni prostor, a svoja su vrata u posljednji trenutak spašavali Milinović i Vasilj. U nastavku akcije Mitu je snažno opalio u rašlje, činilo se da će lopta odsjesti u mreži, no Vasilj je sjajnim refleksom u posljednji trenutak loptu izbio u polje. Samo tri minute kasnije Petrović je mogao iskoristiti veliku grešku Zagrebove obrane. I Ješe je izgubio loptu, no Petrović je sa nekoliko traljavih pokreta upropastio ovu priliku koja je doista mirisala na izjednačenje. No, kasnije se ipak iskupio i svojoj momčadi osigurao jedan bod.
No, malo je nedostajalo da Zagreb i svojim drugim pogotkom zaključi subotnji derbi. Nedugo prije Dinamova izjednačenja snažno je loptom uzdrmao prečku...
Sve u svemu, maksimirski navijači doista ne mogu biti zadovoljni prezentacijom svojih nogometaša. Uostalom, u jednom su trenutku glasno uzvikivali »Jerko Leko! Jerko Leko!«, jasno aludirajući da je nedavni odlazak ovoga nogometaša itekako oslabio »plavi stroj«.
 l Stadion u Maksimiru
DINAMO – ZAGREB 1-1 (0-0)
DINAMO: Butina 6 – Drpić 6; Sedloski 5, Cesar 5.5 – Mikić 6, Mitu 6, Bošnjak 5.5, Mujčin 5.5 (od 75. Zahora – ), Agić 5.5 – Balaban 5 (od 62. Petrović 6), Olić 6.
ZAGREB: Vasilj 7.5 – Osibov 6; Ješe 5.5, Milinović 6 – Stavrevski 6, Poldrugač 6.5, Ćačić 6.5 (od 77. Milas – ), Spahić 6.5, Duro 6 (od 70. Štrok – ), Samardžić 6.5 (od 90. Verhas – ), Lovrek 5.
SUDAC: Novak (Kučan Gornji) 6.5. GLEDATELJA: 8.000.
STRIJELCI: 0-1 Ćaćić (47.), 1-1 Petrović (86.).
ŽUTI KARTONI: Bošnjak, Spahić, Lovrek, Cesar, Osibov, Mikić.
IGRAČ UTAKMICE: Vladimir VASILJ.
Miroslav Tomašević
</div>
<div type="article" n="34">
Nogometaš kažnjen zbog driblinga
RIO DE JANEIRO, 14. rujna
 – Brazilski nogometni sudac Leonardo Gaciba Junior definitivno će ući u povijest. Ono što je učinio u prvenstvenoj utakmici između Coritibe i Santosa zaprepastilo je čitavu brazilsku javnost.
Pred kraj susreta, pri vodstvu Coritibe 4-2, sudac je dosudio slobodan udarac za protivničku momčad zbog driblinga, tzv. »bicikla«, koji je izveo Jaba, napadač Coritibe. I umjesto da prizna svoju pogrešku, sudac je opravdavao svoj potez. 
– Pravila su jasna, igrač ne smije dovoditi u opasnost sebe ni protivnika. Ja sam ga, ustvari, zaštitio. Zamislite da mu je branič slomio nogu prilikom driblinga, svi bi kazali kako nisam učinio ništa da ga zaštitim, izjavio je sudac Gaciba.
Novinski komentatori, ali i bivši kolege suca Gaciba još uvijek ne mogu vjerovati da se to dogodilo. 
– Zamislite da su to sudili Garrinchi, pa danas više uopće ne bi bilo nogometa. Sreća je da je Gaciba mlad, pa još ima vremena da dođe k sebi, kazao je bivši nogometni sudac Jose Roberto Wright. (H)
</div>
<div type="article" n="35">
Nogometaš kojeg slijedi cijeli svijet
Što god Beckham odjenuo, to je novi modni trend, što god Beckham napravio, to postaje gotovo pravilo, kad je ozlijeđen, za njegov oporavak mole cijela Engleska i navijači u svijetu... Kamo god se okrenuli, Beckhama jednostavno ne možete promašiti
ZAGREB, 14. rujna
 – Nogometaš engleskog Manchester Uniteda, David Beckham jedna je od najpoznatijih svjetskih osoba.
 Njegova je popularnost globalna, slijede ga navijači od 7 do 77 godina. Što god Beckham odjenuo, to je novi modni trend, što god Beckham napravio, to postaje gotovo pravilo, kad je ozlijeđen, za njegov oporavak moli cijela Engleska i navijači u svijetu... Kud god se okrenuli, Beckhama jednostavno ne možete promašiti.
Kapetan engleske nogometne reprezentacije je, bez pretjerivanja, jedna od ikona današnjice. Od tinejdžerskih je dana član »crvenih vragova«, svojim je nogometnim talentom oduševljavao od svojih početaka i svi su mu proricali veliku karijeru. 
No, danas se o Beckhamu zna sve i ne samo zahvaljujući nogometu. Počelo je njegovim poznanstvom sa također planetarno poznatom »Posh Spice«, Victorijom Adams koja mu je kasnije postala ženom. Njihov prvi sin, Brooklyn je, pak, vjerojatno jedna od najslikanijih beba na svijetu. Cijeli svijet zna da je Beckhamov prvorođeni sin dobio ime po dijelu New Yorka gdje je začet. Pomalo su razočarali Beckhami svoje fanove kad su svom drugom sinu nadjenuli »obično« ime Romeo, jer su svi očekivali da, ako ne bude kćer Paris, sin dobije ime Trafford, po Manchesterovom stadionu.
Mnoge se pojedinosti iz tog nogometno-estradnog braka prepričavaju u domovima cijelog svijeta, jer Beckhamovi zapravo ništa ni ne skrivaju.
Mladi su, lijepi, uspješni, prepuni ljubavi jedno za drugo i za svoju djecu, bave se humanitarnim akcijama. Čini se da se sve čega se dotaknu pretvara u zlato. 
Koliki je njihov ugled i utjecaj pokazuje i to što u Engleskoj njihov dom nazivaju »Beckhingham Palace«, po uzoru na londonsku palaču Backingham u kojoj živi britanska kraljica. Jedino što bi im se moglo zamjeriti (ako ćemo cjepidlačiti) jest njihov ekshibicionizam, no to u krajnjoj liniji može štetiti samo njima.
Kako njegov život nalikuje bajci, lako je objasniti fenomen Davida Beckhama. Stoga nije ni čudno da ga mladi diljem svijeta slijepo prate. Slijede njegov stil oblačenja, a o frizurama da se i ne govori. »Beck« svake sezone izbaci novi trend, a kad ima inspiracije radi to i svakih nekoliko mjeseci. Potkraj 90-ih godina pola je svjetske muške populacije hodalo razbarušene izblajhane kose s dužim šiškama, zatim su to zalizali, pa su potom to obrijali, zatim su svijet preplavili Irokezi, da bi za vrijeme Svjetskog prvenstva u Japanu i Koreji nastala prava manija za inačicom irokezice, ali s mnogo više kose i posvijetljenim čupercima po sredini glave. Taj je model dobio ime – a kako drukčije – beckhamica! Koliko je Beckham jak, dokazuje da »beckhamicu« nosi i njemački nogometaš Stefan Effenberg koji je i sam poznat po svom ekscentričnom ponašanju. Trenutno Beckham nosi na glavi razbarušenu i izblajhanu grivicu.
Trend u kojem ga ipak mnogi dječaci, dečki i muškarci neće slijediti jest lakiranje noktiju. Na jednom od društvenih okupljanja (koje Beckhami u pravilu ne propuštaju) »Beck« se pojavio s ružičasto obojenim noktima. Oni koji ga ne vole (a ima i takvih) jedva su to dočekali i rekli da Beckham i nije muškarac. No, Beckham se jako dobro zabavio, opet je bio u središtu pozornosti i nimalo se nije uplašio za svoju muževnost. Ionako bi pola ženske populacije prodalo dušu vragu za pet minuta s njime.
Gledajući Beckhamovu rasprodanost na sve strane, čovjek se upita kakve sve to veze ima s nogometom. Ima, jer Beckham ne dozvoljava da mu sve to sa strane bude važnije od njegove ljubavi prema nogometu od koje jako dobro i zarađuje. Imao je Beckham i padova, ali nije izgubio ni trunke svojeg loptačkog umijeća. I dalje oduševljava i bori se, kao da mu je svaka utakmica najvažnija na svijetu. I zato je Beckham ponajprije – nogometaš.
Iva Markulin
</div>
<div type="article" n="36">
Barić pobijedio Blaževića
ZAGREB 
 – Otto Barić od petka je osobni promotor Hypo Alpe-Adria Banke u Hrvatskoj, sve angažiranije i u sportu. Barića će stoga tijekom cijelog mandata izbornika hrvatske nogometne reprezentacije vezati obveza sudjelovanja u sportskim i humanitarnim akcijama koje će spomenuta banka i dalje organizirati. Na radost sportaša, svojih klijenata i štediša, a ovom prigodom i članova Udruge roditelja djece s poteškoćama u razvoju.
Prva takva Barićeva obaveza bila je upriličena u petak 13. rujna na besplatno ustupljenom terenu Nogometnog centra Maksimir susretom dvije momčadi »limača« spomenutog centra. A da bi spektakl bio na razini pobrinuo se sam Barić. Brojnim nazočnima objasnio je zašto je treneru Dinama Miroslavu Blaževiću ponudio vodstvo jedne od dvaju sučeljenih momčadi:
– Bez njega, ovako poznatog, uspješnog i popularnog ne bi bilo osamdeset posto ovdje nazočnih. On je budući hypo-čovjek.
Zahvaljujući se Bariću na lijepim riječima Blažević je zauzeo mjesto na klupi svojih »limača«, a Barić svojih. Prije no što su klinci krenuli u beskompromisni boj, u kojemu je sa 3-0 (1-0) uspješniji bio Barić, osluhnuli smo trenerske savjete s klupe. 
– Nemamo što filozofirati, igramo svi za jednog, jedan za sve, smireno je govorio dječacima Blažević, a s druge strane Barić je bio nešto stručniji: 
– Igrate protiv jednog od najboljih trenera pa valja i malo misliti. Nemojte igrati previše na sitno, nego što više preko krila, pa na pridodavanje ostalih kad lopte budu dodate pred suparnička vrata, i sigurno ih imamo. 
Poslije 0-1 odmah u uvodu u utakmicu Blažević je zapalio prvu cigaretu, a pod poluvremenom je, dakako šaleći se, dobacio sucima da su – potplaćeni.
Barić se, pak, ispričavao srećom što je imao nešto bolje klince i tako dalje. Zadnja je ipak bila Blaževićeva, iako su »bijeli« pobijedili njegove »plave«:
– Morao sam pustiti Bariću kako bi doživio slast pobjede. Taj je osjećaj jako važno osjetiti uoči onog što ga čeka polovinom idućeg mjeseca, kad mu baš i ne bih bio u koži, rekao je Blažević, aludiravši dakako na kvalifikacijski susret u Sofiji protiv Bugarske 12. listopada.
Zlatko Abramović
</div>
<div type="article" n="37">
Cibalia-momčad sazdana od Vinkovčana
Nakon što je prošle sezone Milan Petković preuzeo trenersku palicu, Vinkovčani su nizali uspjeh za uspjehom. U 1. su kolu nastavka prvenstva pobijedili Čakovec s 2-0, a na leđa je bačen i kasniji prvak Zagreb (2-1). Izgubili su jedino od Varteksa, s minimalnih 1-2, što je do danas ostao jedini Cibalijin prvenstveni poraz u 2002. godini
VINKOVCI, 14. rujna
 – Nakon šest prvenstvenih kola, suprotno svim očekivanjima, vrh ljestvice Prve HNL drži vinkovačka Cibalia, momčad koja se izvrsnim proljetnim igrama izvukla iz živog blata. Naime, jesenski je dio prošle sezone »nebesko-modra« momčad završila na pretposljednjem, 15. mjestu. Bodovni zaostatak za momčadima iz sredine ljestvice bio je vrlo velik, za mnoge u se tom trenutku činio i nedostižnim. Primjerice, Cibalia je za Čakovcem, današnjim drugoligašem, zaostajala čak 10 bodova. Milan Petković, čovjek koji je nešto ranije od Davora Čopa preuzeo dirigentsku palicu, zasukao je rukave i uhvatio se u koštac s rudarskim poslom. Trebao je od skupine nesumnjivo darovitih, ali potpuno demoraliziranih momaka načiniti momčad koja će pokušati izboriti barem dodatne kvalifikacije. 
Mukotrpan rad na podizanju fizičke spreme, ali i postizanju psihičke stabilnosti urodio je plodom. Cibalia je u 1. kolu nastavka pobijedila Čakovec sa 2-0 i pobjedonosni se kotač pokrenuo. Vinkovčani su nizali uspjeh za uspjehom, na leđa je bačen i kasniji prvak Zagreb (2-1). Izgubili su jedino protiv današnjeg suparnika Varteksa (nedjelja, 16.30, HTV 3). Minimalnih varaždinskih 1-2 do danas je ostao jedini Cibalijin prvenstveni poraz u 2002. godini. U posljednjem su kolu neodlučenim ishodom u Osijeku (0-0) čak izbjegnute i neugodnosti dodatnih kvalifikacija, Cibalija je ostala prvoligaš.
– Ne, nisam imao nikakav čarobni štapić. Jednostavno, iz vrlo neugodnog položaja u koju smo upali, izvukli su nas red, rad i zajedništvo. Mnogo smo morali raditi i na tome da igrače uvjerimo kako nije ništa izgubljeno, otjeramo letargiju iz svlačionice i svi zajedno napravimo istinski zaokret u glavama. Išli smo korak po korak, gledali isključivo svaku sljedeću utakmicu i polako gradili pobjedničku atmosferu. Upravo nakon pobjede nad Zagrebom shvatio sam da je ostanak u Ligi naša realnost. Bila je to naša prekretnica, kaže Petković.
Jedna je od važnijih pretpostavki za idilu u svlačionici svakako i činjenica da su čak šesnaestorica prvotimaca rođeni Vinkovčani, a 18 ih je prošlo Cibalijinu nogometnu školu »Mravunac-Fegeli«. U slavonski mentalitet sjajno su se uklopili Mladen Bartolović, uostalom već pet godina stanovnik je grada na Bosutu, te neizbrušeni Dinamov dijamant Domagoj Abramović, koji na svakom koraku naglašava sjajan prijam u Vinkovcima, gdje se osjeća, kako kaže, kao doma. 
– Odgovorno tvrdim kako smo sigurno najbolja klapa u Ligi. Atmosfera kakva vlada kod nas je sjajna. Momčad je u pravom smislu riječi sastavljena od mladosti i iskustva, ali generacijski se jaz između starijih Ivice Marića, Darka Jozonovića, Jure Jurića, Miroslava Bojka i mene nasuprot Ivana Žgele, Hrvoja Kovačevića ili Nine Parmakovića ne osjeća. Nema nikakvih pojedinačnih iskakanja, funkcioniramo kao cjelina, kao vrlo složna obitelj, kaže Dražen Pernar, 31-godišnji vinkovački kapetan, naglašavajući skromnost momčadi kojoj je predvodnik. 
Ove je sezone Cibalia nastavila izvrstan prošlosezonski niz. Nakon šest kola, jedini je prvoligaš koji nije doživio gorčinu poraza. Uprava kluba sada je na slatkim mukama, jer kako isplatiti premije za uspjehe na nogometnom travnjaku? 
– Istina, klub duguje igračima premije još od 2000. godine, ali nitko oko toga ne pravi poseban problem. Strpljivi smo, potpuno razumijemo tešku gospodarsku situaciju. Čelnici kluba troše veliku energiju kako bi osigurali redovitu isplatu plaća, a valjda ćemo uspjeti pronaći nekakav kompromis oko isplate premija, dodao je Pernar.
Cibalijini igrači nemaju astronomske premije. Primjerice, za veličanstvenu pobjedu nad Hajdukom inkasirat će po 200 eura. U usporedbi s nekim drugim klubovima, to je ipak mnogo manje. 
Klupsko vodstvo, na čelu s Božom Galićem, također čini velike napore kako bi postojeću igračku garnituru ostavilo što dulje na okupu i stvorilo respektabilnu momčad koja će rezultatski stabilizirati klub. Bit će to vrlo teško, s obzirom na to da su pojedini igrači već zapeli za oko bogatijim klubovima. Tako je Mladen Bartolović ovog ljeta već umalo krenuo stopama svog prijatelja Ivana Bošnjaka i završio u Hajduku. Za pouzdanog stopera Marija Lučića, hrvatskog »U-21« reprezentativca, još je prošle sezone zanimanje pokazao francuski Strasbourg, dok se za vratara Ivicu Marića diskretno raspitivala poljska Wisla. 
Sudbina je malih sredina takva, produkcija igrača jedini je način preživljavanja. Za Cibaliju, prema svemu sudeći, problema ipak ne bi trebalo biti. Matična nogometna škola svake godine izbaci neko novo lice. Prije nekoliko sezona bili su to Bošnjak, Boris Leutar i Mario Čutura, prošle se afirmirao Mario Lučić, a predvodnici novog vala danas su Ivan Žgela i Hrvoje Kovačević. 
– U red prioriteta, uz zadržavanje igračkoga kadra, spada svakako i financijska konsolidacija kluba. Radimo u teškim uvjetima, ali sam vrlo optimističan. Želimo konačno i trajno izbjeći grčevitu borbu za opstanak, od koje smo svi - klupsko vodstvo, igrači i navijači - već pomalo umorni, izjavio je klupski direktor Ivan Kovač.
Podsjetimo, Cibalijin najbolji plasman u prethodnih 11 hrvatskih prvenstava bilo je peto mjesto, još u sezoni 1992./1993. Sve je ostalo za brzi zaborav, što se ponajprije odnosi na ispadanje iz Lige 1997. godine. 
David Beidenegl
</div>
<div type="article" n="38">
Ferenčina »zapalio« Koprivnicu
Hajduk je i u šestu godinu otišao bez pobjede iz Koprivnice, ovoga puta bodove im je odnio Roy Ferenčina
KOPRIVNICA, 14. rujna
 – Pogotkom Roya Ferenčine nogometaši Slaven Belupa pobijedili su gostujući Hajduk u dvoboju 7. kola prve HNL, prepunom grube igre i nesportskog ponašanja, a što je rezultiralo sa čak 12 žutih i dva crvena kartona.
Slaven je u utakmici protiv Hajduka bio bolji, jači i agresivniji, a Hajduk je bio bez istaknutog pojedinca i potpuno nadigran, a to nije bilo ni čudno jer su »bijeli« nastupili nekompletni. Andrić i Đolonga imali tri su žute kartona, a Pletikosa, Miladin, Bule i Računica su ozlijeđeni. Najviše je iznenadila ozljeda Pletikose koji se uoči utakmice pojavio u svečanoj loži u odijelu i kravati. U pitanju je bila ozljeda njegove zadnje lože. 
Kod Slaven Belupa nije mogao nastupiti ozlijeđeni Crnac. Hajduk je počeo napadati vrlo rano pa je Deranja pucao već u prvoj minuti, a Solomun vrškom prstiju izbacio loptu u korner. Sunara je teško pogriješio u 3. minuti kada je lopta došla do Kovačića koji je uputio u prazan gol, ali onda se na crti našao Vejić, pa je ova prigoda propala. U 9. minuti Kovačić je lijepo zaobišao Mišea, koji je pao na koljena, lopta je došla do Dodika, ali je Sunara udarac obranio.
U 14. minuti utakmica je bila riješena. Izvedena su dva kornera Kovačića za redom, a iz drugog ubacivanja Roy Ferenčina glavom je poput metka uputio loptu u mrežu u donji desni kut Sunarina gola. Bilo je to 1-0 i veliko veselje na prepunom stadionu.
U 26. minuti, zbog nemilih scena, utakmica je prekinuta na čak šest minuta. Došlo je do naguravanja između Kosića i Neretljaka, a Carević je uhvatio za vrat Bošnjaka. Ovaj mu je, čini se, vratio jer je Carević ostao ležati na zemlji. Isprva se činilo kako je sudac dao crveni karton Kosiću, jer je ovaj skinuo dres i otišao prema svlačionici. Međutim, crvene kartone su dobili Pero Bošnjak, a potom i Vuković, koji je imao obračun s igračima sa domaće klupe. Sudac Marić dodijelio je žute kartone za tu gužvu Ferenčini, Kosiću, Careviću i Nereteljaku. Dojam je bio, barem s tribina, da su sucu pomogla vodstva oba sastava i obojica trenera. Nervoza je vladala igrom obje momčadi do poluvremena, koje je sudac je produžio za četiri minute.
U drugom poluvremenu nije bilo izglednijih prilika, igra je bila isjeckana najčešće prekršajima s obje strane. Prije kraja Slaven je doživio pljesak na otvorenoj sceni, bačena je jedna baklja iz Hajdukova dijela gledališta, a sudac je nakon tri minute dodatka odsvirao kraj i označio veliku pobjedu Slaven Belupa nad Hajdukom koji je tako i u šestu godinu otišao bez pobjede iz Koprivnice.
 l Gradski stadion
SLAVEN BELUPO – HAJDUK 1-0 (1-0)
SLAVEN BELUPO: Solomun 7.5 – Gal 6.5, S. Bošnjak 6.5, Božac 7.5 – P. Bošnjak 5.5, Ferenčina 8, Jurčić 7, Kosić 6.5 (od 56. Posavec 6), Višković 7 – Kovačić 7.5 (od 78. Geršak – ), Dodik 6 (od 34. Međimorec 6.5).
HAJDUK: Sunara 5.5, Vuković 5.5, Vejić 6.5, Neretljak 5.5 – Brgles 6.5, Srna 6, Carević 6, Miše 6, Pirić 6 (od 67. Gudelj 6) – Deranja 6.5, Krpan 6 (od 88. Vučko –).
SUDAC: Goran Marić (Zagreb) 6.5. GLEDATELJA 4000.
STRIJELAC: 1-0 Ferenčina (14).
ŽUTI KARTONI: Ferenčina, Kosić, Posavec, Geršak, Međimorec, Carević, Neretljak, Krpan, Miše, Gudelj, Brgles.
CRVENI KARTONI: P. Bošnjak, Vuković.
IGRAČ UTAKMICE: Roy FERENČINA.
Ivo Čičin Mašansker
</div>
<div type="article" n="39">
Besek: »Igrači su najzdraviji dio hrvatskog nogometa«
»Kod nas se sve radi preko noći, žele se rezultati na brzinu. Ja nisam takav, jer mislim da su za nečiju potpunu ocjenu potrebne dvije, tri godine kontinuiranog rada, da se igrači mogu priviknuti na trenera i suigrače te stvoriti homogenu cjelinu«
VARAŽDIN, 14. rujna
 – Varteks je ponovno u vrhu hrvatskog nogometa. Četvrto mjesto na ligaškoj ljestvici, lagan prolaz u 2. kolo Kupa Uefa uvjerljivim pobjedama protiv irskog Dundalka te rutinski obavljen posao u hrvatskom kupu opipljivi su rezultati kluba koji mnogi svrstavaju među najperspektivnije i najstabilnije nogometne sredine u Hrvatskoj.
Ove je sezone u klub vraćen trener Dražen Besek, Varaždinac sa sjajnom igračkom karijerom i čak 174 utakmice u dresu Varteksa. Nakon godina dokazivanja u Europi, Besek se kao prvi hrvatski trener-igrač vratio Varteksu da bi s njim prije četiri godine ostvario najveći klupski uspjeh: četvrtfinale Kupa pobjednika kupova. Besek ove sezone počinje po treći put. Nakon početnih poraza od Hajduka i Zagreba, Varteks je pod njegovim vodstvom ostvario nisku od sedam pobjeda zaredom. 
 • »Bijelo-plavi« igraju sve atraktivnije i pobjeđuju sve uvjerljivije. Jeste li dosegnuli razinu igre koju priželjkujete, je li to Varteks koji će ponovno pobjeđivati?
– Ne, to još nije taj Varteks ni ta igra koju želim doseći. Ovih sedam pobjeda zaista je premalo da bi donosio bilo kakav sud. Kod nas se inače sve radi preko noći, žele se rezultati na brzinu. Ja nisam takav, jer mislim da je za nečiju potpunu ocjenu potrebno dvije, tri godine kontinuiranog rada, da se igrači mogu priviknuti na trenera i suigrače te stvoriti homogenu cjelinu. Uostalom, kao igrač nisam volio često mijenjati trenere. Nadalje, rezultate jednoga kluba mora stvarati cijeli pogon logistike, uprave, sponzora, trenera i igrača kroz najmanje pet, šest godina. Tako dugo dok to ne shvatimo u hrvatskom nogometu neće biti velikih pomaka. Osim toga, u naš je nogomet zalutalo previše ljudi koji s malo novca preko noći žele doći do velikih rezultata. Mi smo u Varaždinu na dobrom putu i može nam se već ove godine dogoditi dobar rezultat. No, to neće biti mjerilo samo mog rada.
• Varteks u nedjelju igra derbi kola protiv Cibalije u Vinkovcima. Nisu li rezultati Vinkovčana pomalo začuđujući?
– Oni su se prošle godine borili za ostanak, jer su bili prisiljeni prodavati igrače, misleći da će s mladom momčadi držati korak. No, sada je Cibalia u svoje redove vratila sve što se moglo vratiti, igrače koji se nisu mogli nametnuti u drugim klubovima. Tu je i trener koji ih dobro poznaje pa su sada kompaktna cjelina, gdje je povjerenje između igrača i trenera uzajamno. Napravili su dobar start, pri čemu je snažno naglašena volja za dokazivanjem igrača. To će trajati još jedno vrijeme, no pritisnuti imperativom zadržavanja te razine igara i rezultata bit će im mnogo teže završiti sezonu pa ćemo tek tada moći vidjeti prave vrijednosti te momčadi.
• Varteks je loše startao, a sada se očigledno diže forma sastava. Može li i dalje biti u usponu?
– Imamo momčad sastavljenu od izuzetno kvalitetnih pojedinaca. To su igrači vrhunskih sposobnosti, neki od njih i reprezentativnoga kalibra. Ipak, dosad se nisu svi do kraja stavili u funkciju kolektiva i tu je problem. Na pripremnim utakmicama bio sam ugodno iznenađen koliko su brzo shvatili moje taktičke zamisli i bio sam zaista veseo gledajući ih kako interesu momčadi podređuju svoje individualne kvalitete. U prvim smo kolima igrali odlično protiv Hajduka i Zagreba, ali nismo ostvarili rezultate i tada je već okolina počela sumnjati u ispravnost naših odluka. No, ja i igrači bili smo strpljivi i, eto, rezultati su na sreću počeli stizati. To su uspjesi cijeloga kluba, cijele logistike i uprave. Hoće li se te kockice i dalje dobro slagati i hoćemo li već ove sezone »zagristi« do kraja i napraviti veći uspjeh, to još ne mogu sa sigurnošću reći, jer ne želim davati euforične i preambiciozne izjave. To me ne zanima, ja radim na duge staze...
• U svom ste prvom trenerskom mandatu u Vartekstu ostvarili najveći klupski uspjeh plasmanom u četvrtfinale europskoga kupa. Možete li s današnjim Varteksom napraviti više?
– Siguran sam da ova momčad može do velikih uspjeha, ali tu postoji nekoliko velikih »ako«. Ako se igrači nađu u sustavu i podrede se kolektivu, ovaj klub ima veliki potencijal. Vjerujem u te ljude, jer sam ih sam selekcionirao, a neki su došli i prije mene. Bit ćemo jaka, moderna momčad ako shvate da samo velikim žrtvovanjem mogu do velikih rezultata. Europa ima svoje nogometne zakonitosti, a jedna je od njih: koliko ulažeš, toliko ćeš i dobit. Ako to prihvatiš, tada možeš računati na značajnije pomake. l U Europi se uskoro susrećete s Midtjyellandom. Nedavno ste ih gledali u utakmici danskog prvenstva. Kakvi su Varteksovi izgledi za prolaz? 
– Mislim da s njima možemo igrati ravnopravno. Ako smo spremni mnogo trčati, prihvaćati dvoboje i biti uporni, tada ćemo biti spremni prihvatiti da smo bolji od svog suparnika. Igrao sam u Danskoj prije deset godina i upravo sam zbog toga imao predrasude o njihovoj igri. Sada sam imao prilike vidjeti momčad koja igra potpuno drugačije od primjerice Brondbyja, od kojeg je Varteks ispao iz Europe u prošloj sezoni. Midtjyelland igra sustavom 4-4-2, i to vrlo disciplinirano i odgovorno. U njihovoj momčadi ima mnogo šablona, jaki su u prekidima i žustri u skok igri. Međutim, vrlo su pokretljivi i teže igri po zemlji. Iz Engleske, odnosno Boltona pojačao ih je Bo Hansen, vrlo dinamičan napadač, koji u tandemu s Pim Pongom lako probija obranu. U veznom je redu Tomas Rathe, iskusan igrač koji se ubacuje iz drugog plana, a na boku From Kenneth, igrač koji odlično koristi slobodan prostor. Sve u svemu, vrlo respektabilna momčad. Naša je želja nametnuti se svojim stilom igre. Cilj mi je svoje igrače uvjeriti da se Danci moraju prilagoditi našem načinu igranja i ako u tome uspijemo na terenu, naše su snage podjednake. 
• Što mislite o hrvatskom nogometu?
– U hrvatski je nogomet ušlo previše ljudi koji su zbog svoje promocije i čudnih interesa namjerno zalutali u taj posao. Najzdraviji dio te priče su igrači, od mlađih kategorija do prvoligaških profesionalaca. No, oni su potpuno nezaštićeni kao, uostalom, i treneri prvoligaških klubova. Nitko ne štiti igrače ni trenere, pa se tako primjerice, ništa ne događa ako klubovi ne podmiruju svoje obaveze prema njima nekoliko mjeseci, a istodobno govorimo o profesionalnim odnosima u sportu. Na sreću, kod nas je u Varaždinu nešto drugačije, odnosi su tu mnogo korektniji i jasniji. Ako u Hrvatskoj želimo sačuvati ono što nam je najvrijednije i neosporno, a to je neizmjeran sportski talent mladih generacija, tada se u skorije vrijeme moramo izboriti za odnose kakvi vladaju u europskom nogometu. 
• A kakav je vaš stav prema reprezentaciji?
– Nažalost, izbornik Barić do sada nije ponudio argumente zbog kojih bih mogao vjerovati kako će se Hrvatska plasirati na Europsko prvenstvo. Odgovornost izbornika zaista je velika, a kritičara je uvijek bilo previše i svjestan sam da nakon samo dvije utakmice nije moguće stvoriti valjani sud o nečijem radu. Ne želim reći ništa ružno što bi štetilo izborniku ili reprezentaciji, ali nijedna od tih utakmica, protiv Walesa i Estonije, nije bila na razini dosadašnjeg ugleda hrvatskog nogometa. Mislim da je Barićev problem to što kao izbornik zbog vlastitog opstanka mora zadovoljiti mnoge, različite interese ljudi koji se vrte oko reprezentacije i nogometnog saveza. Izbornik ne bi smio popuštati takvim pritiscima, treba ga ostaviti da u miru završi ciklus kvalifikacija u skladu sa svojim zamislima i tek tada ocijeniti njegov rad i uspjehe. Mene smeta to što se u reprezentaciji nastavlja podcjenjivanje igrača iz Hrvatske lige među kojima ima onih koji zaslužuju mjesto u reprezentaciji. Želio bih u reprezentaciji vidjeti igrače koji nose Hrvatsku ligu, zaključio je Varteksov trener Dražen Besek. 
Dražen Dretar
</div>
<div type="article" n="40">
Potraga za autoritetom
Uistinu, treba biti ili neupućen ili zločest, pa pokraj svih tih plivača, veslača, atletičara i Kostelića stalno trubiti o krizi hrvatskog sporta. Hrvatski sport, baš kao i cijelo hrvatsko društvo, ima velikih problema samo s ljudima i njihovim nevjerojatnim talentom za destrukciju. Nužno je, tako, u našem sportu, po uzoru na Diogena, svijećom tražiti čovjeka
Iako će neki višemjesečno natezanje oko izbora glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora, pa i učestale štrajkove hrvatskih odbojkaških reprezentativaca, protumačiti kao krizu hrvatskog sporta, upravo ta dva slučaja – paradoksalno je – portvrđuju da tome nije tako. Nije nam, naime, u krizi sport, već ljudi!
Uistinu, treba biti ili neupućen ili zločest, pa pokraj svih tih plivača, veslača, atletičara i Kostelića stalno trubiti o krizi hrvatskoga sporta. Hrvatski sport, baš kao i cijelo hrvatsko društvo, ima velikih problema samo s ljudima (da ne kažemo s kadrovima) i njihovim nevjerojatnim talentom za destrukciju. Nužno je, tako, u našem sportu, po uzoru na Diogena, svijećom tražiti čovjeka. Ne bilo kakvog, već onog koji će svojim znanjem i autoritetom moći trenutno prekinuti anarhiju i uvesti reda tamo gdje se zatekne. Svakim danom nam se, međutim, sve više čini da takvih kod nas nema ili se, pak, ne žele prihvatiti posla u kojem će već na prvom koraku biti »sasječeni«. 
Kada je riječ o Hrvatskom olimpijskom odboru, odnosno o eventualnom novom predsjedniku krovne udruge hrvatskoga sporta, sada se, eto, ponovno nagađa s imenom Lucijana Sušnja. Budući da je poznato kako pamćenje na ovim prostorima nije nešto čime bismo se mogli pohvaliti, podsjetimo da je Sušanj, zapravo, i trebao biti predsjednik HOO-a. On je, naime, prvotno bio određen za protukandidata Antunu Vrdoljaku, no tada se iznenada u Statutu HOO-a »ukazao « članak prema kojem predsjednik HOO-a mora imati visoku stručnu spremu, a Sušanj je završio Pedagošku akademiju, dakle ima višu školsku spremu. Tek kao »rezervno rješenje« nakon toga se za predsjedničko mjesto pristao kandidirati dr. Zdravko Hebel. Onaj koji prije dvije godine »nije valjao« ni kao kandidat (Sušanj, op.a.), sada bi, dakle, ako pristane, trebao biti »spasitelj digniteta HOO-a«. Tako je to s kadrovskom politikom u Hrvata.
U potrazi za autoritetima i spasiteljima HOO-a, neki posežu još dublje u prošlost, pa spominju Mirka Novosela, Mladena Vedriša, pa čak i - Antuna Vrdoljaka. Nitko, uglavnom, ne spominje neko novo ime jer, činjenica je, Hrvatska ni nema toliko ljudi da bi ih mogla nemilice trošiti kao što ih troši. Voljeli bismo da to nije istina, no čini se da ćemo uskoro olako potrošiti još dvojicu. U nadmetanju za mjesto glavnog tajnika HOO-a, obje zainteresirane strane – Guberinina i Stošićeva – pripremaju, navodno, novu rundu objeda na račun one druge strane. Pritom će, kažu, biti izneseno toliko »prljavog veša« da će to za oba kandidata biti – kraj. Pritom će i jedni i drugi to napraviti »samo ako bude potrebno«. Neće biti potrebno jer nikad nije potrebno »pokopati« protukandidata, naročito kada si i sam u istoj jami. Osim toga, tako se ne može izgraditi spomenuti autoritet, očito toliko nužan u hrvatskome sportu.
Upravo je Hrvatski olimpijski odbor najbolji dokaz te nužnosti. Najbolje je, naime, funkcionirao onda kad su mu na čelu bila dva neosporna autoriteta – Antun Vrdoljak (samo) u prvim godinama svog predsjednikovanja i Andrija Mijačika za svoga kratkog boravka na mjestu glavnog tajnika. Često imamo priliku pročitati kako je Ćiro Blažević bio neosporni autoritet u vrijeme najvećih uspjeha hrvatskih nogometaša, kako je Ante Kostelić kao trener i kao otac neosporni autoritet Janici i Ivici, itd. Raspišimo, zato, natječaj sa samo jednim uvjetom: Traži se autoritet!
Marin Šarec
</div>
<div type="article" n="41">
Brazil ipak stiže u Hrvatsku!?
U pregovorima oko dolaska »Carioca« sudjeluje i glavni sponzor brazilskoga Saveza – Nike. Njihov je ugovor vrijedan 150 milijuna eura! Nike je, uzgred, dobavljač opreme i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji...
ZAGREB, 13. rujna
 – Hrvati su se ipak »smilovali« Brazilcima. Tek su u petom pokušaju prihvatili poziv svjetskih prvaka za odigravanjem međusobne prijateljske utakmice. Tako će, eto, »Carioce« u svibnju ili lipnju sljedeće godine najvjerojatnije gostovati u Hrvatskoj. U pregovorima oko njihovog dolaska sudjeluje predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, a u razgovor je uključen i glavni sponzor brazilskoga Saveza – Nike. Njihov je ugovor vrijedan 150 milijuna eura! Nike je, uzgred, dobavljač opreme i hrvatskoj reprezentaciji...
Prvotna je ideja bila da Brazil bude domaćin hrvatskim nogometašima, no u HNS-u tvrde kako nisu mogli prihvatiti ponuđeni termin u zimi, pa je utakmica prebačena za sljedeće ljeto, a domaćin će biti Hrvatska. 
U petak je, uzgred, zasjedao i Arbitražni sud HNS-a, novoformirana sekcija koja je dosad nosila naziv Arbitražna komisija i bila pod okriljem Udruženja prvoligaša. Sud je, na Dinamov zahtjev, odgodio odluku o slučaju Miljenka Mumleka, koji od maksimirskog kluba potražuje 200 tisuća eura. Dinamo se u roku od 15 dana mora očitovati o Mumlekovim potraživanjima. 
Još jedan bivši Dinamov igrač, koji je, baš kao i Mumlek, karijeru nastavio u Varteksu, od maksimirskog kluba potražuje dugovanja putem arbitraže. Riječ je o Saši Bjelanoviću. No, on će svoj slučaj morati predati redovnom sudu, s obzirom da je trenutačno igrač talijanskog Coma, pa samim time više nije pod ingerencijom HNS-a. 
Nadalje, trener Stanko Mršić od Osijeka potražuje 51 tisuću eura, a sud je izdao rok od mjesec dana u kojem bi se dvije suprotstavljene strane trebale same dogovoriti oko rješenja ovog slučaja. Ukoliko u tome ne uspiju, konačnu će odluku donijeti sud u roku od tri dana. Zahtjev Osjekovog igrača Josipa Balatinca za raskidom ugovora je, pak, odbijen. M. T.
</div>
<div type="article" n="42">
Amerikanci gube utrku s ostatkom svijeta
»Za neuspjeh američkih profesionalaca postoji mnogo uzroka - neadekvatan pristup maratonskom sustavu natjecanja, nestandarizirana postava, selekcija igrača nije jamčila pobjednički karakter, a najvažniji je razlog što igrači preskaču koledž i tako gube na edukaciji razumijevanja košarke, odnosno temeljnih znanja igre«
SPLIT, 14. rujna
 – Gotovo je s pričom da je pobjednik NBA lige prvak svijeta. Nije čak ni doprvak. Zanemarujući taktiku, a oslanjajući se na individualne mogućnosti igrača, u prvom redu na fizičku snagu, Amerikanci gube utrku s ostatkom svijeta. Jugoslavija je ponovno svoju nadmoć izgradila momčadskim radom, kojem su svi igrači, ma koliko kvalitetni bili, podređuju. Hrvatske po drugi put zaredom nije bilo na košarkaškom SP-u. Mogli smo jedino uživati u lepršavoj argentinskoj košarci, ali i ljubomorno gledati amatere s Novog Zelanda, koje volimo nazivati ribarima i pastirima, kako se bore za medalju. Indianapolis je otvorio rane košarkaškoj velesili SAD-u, ali i dodao sol na ranu našoj košarci. 
Slavko Trninić, vrhunski košarkaški stručnjak i znalac, doktor košarke, izvanredni profesor na splitskoj visokoj školi, šef Stručne komisije, predsjednik trenerske udruge, ponovno nam je vodič kroz naša košarkaška bespuća. 
 • Što se dogodilo Amerikancima?
– Za neuspjeh američkih profesionalaca ima mnogo uzroka, a europski gledano prvi uzrok je neadekvatan pristup za maratonski sustav natjecanja. Sa samo 12 treninga nije se mogla postići ni uigranost ni utreniranost potrebna za odigravanje Svjetskog prvenstva, a što je također važno, nije bilo vremena za ispravljanje pogrešaka. Nisu standarizirali postavu, a sama selekcija igrača nije jamčila pobjedinički karakter. Naime, nijedan od izabranih igrača nije nikad osvojio NBA prvenstvo. Dodajmo tome da je nedostatak zanimanja javnosti u Indianapolisu utjecao na njihovu motivaciju. Ipak, američki košarkaši nastupaju pred punim dvoranama. Postoji i dublji razlog. Igrači preskaču koledž i tako gube na edukaciji razumijevanja košarke, odnosno temeljnih znanja igre. NBA je spektakl, šou, dok se na koledžu uči košarka. U europskim natjecanjima primaran je rezultat, a šou dolazi na kraju. Činjenica je da su Amerikanci imali najpotentniju selekciju, ali tri poraza, od Argentine, Jugoslavije i Španjolske, nisu slučajni i upozoravajući su za čelnike američke košarke. 
 • U čemu je tajna uspjeha jugoslavenske reprezentacije? 
– Tajne nema. Jugoslaveni igraju najkvalitetniju momčadsku košarku, respektiraju loptu, odnosno njihov kontrolirani stil igre nameću suparniku. Nisu odigrali najbolje na ovom prvenstvu, nedostajalo je kontinuiteta, ali su pokazali veliku mentalnu snagu. Dva poraza, protiv Portorika i Španjolske nisu ostavila traga na igračima, ali su uvijek imali pojedinca koji bi dobro odigrao, iskočio. Eto, Divac nije briljirao na turniru, ali je fantastično odigrao protiv Amerikanaca. Jugoslavenska selekcija ima dva polivalentna igrača, što druge momčadi nemaju - Bodirogu i Stojakovića. 
 • Prve je košarkaške korake Bodiroga, danas košarkaš koji donosi trofeje, učio s vama. 
– Bodiroga je sa 15 i pol godina došao u Zadar i pokazao tada veliku strast za košarkom. Mentalna čvrstoća čini ga boljim od ostalih, u kriznim trenucima utakmice odigrava najbolje. Ima najveći stupanj razumijevanja igre i kontrole ritma utakmice. Prošao je osnove košarke s Ćosićem, Grdovićem, Tanjevićem (kada je igrao za Stefanel iz Trsta) i sa mnom. Izgrađivao se, krvavo trenirajući. Samo tijekom jutarnjeg rada trenirao bi dva sata s vanjskim igračima, pa bi nastavio još dva sata s visokim igračima. Tako je savladao tehniku i bekova i centara. No, njegova je snaga psihička stabilnost. 
 • Posljednje su sezone odigravanja prvenstava u bivšoj državi hrvatski klubovi Jugoplastika (danas Split CO), Cibona i Zadar dominirali. Temelji su slični, a danas »njihova« reprezentacija hara, dok nas nema nigdje. Što oni tamo znaju, a mi ne?
– Razloge što jugoslavenska selekcija osvaja medalje već smo nabrojali, s tim da treba naglasiti da u Indianopolisu nisu nastupili u najboljem sastavu. Nedostajali su Đorđević, Obradović, Rebrača i Tarlač. Čak 80 posto uspjeha rezultat je načina treniranja. U nas je danas dominantna kategorija dokono brbljanje. Nema strasti u radu, želje za stvaranjem i traganja za znanjima. Od Kukoča, Rađe i Komazeca nismo stvorili polivalentnog igrača, već naša sadašnja škola nudi samo jednodimenzionalne igrače, koji imaju upitan status u reprezentaciji. Stoga smatram da Stručni savjet mora imati veće ovlasti u selekciji igrača, i to u završnoj fazi. Potreban nam je, što je iznimno važno, razvojni sustav natjecanja, ali i da igrači prolaze razvojene treninga. Samo kvalitetnim treningom i natjecanjem možemo očekvati da se hiperpotetntni mladići Ukić, Pašalić, Omerhodžić, Kralj i Trepalovac razviju u vrhunske košarkaše. 
 • Kako tumačite briljantan nastup Argentine i košarkaša s Novog Zelanda? 
– Argentina je igrala »dalmatinsku« košarku. Tehničkoj i taktičkoj perfekciji dodala je i kreativnost te iznimnu tranzicijsku brzinu. Osim toga, imala je i veliku rizičnost u odigravanju. Uvjeren sam, da je u finalu protiv Jugoslavije nastupio zdravi Ginobili, da bi Argentinci pobijedili. Kada već nije bio spreman Ginobili, koji svoju osobnost prenosi na momčad, nije ga se trebalo ni staviti u igru. Naime, nesvjesno je ostatak momčadi transformirao odgovornost na njega. Moram kazati da većina Argentinaca igra u Europi i da treniraju teško te da su naučeni pobjeđivati. Novi je Zeland pak pokazao najveći nacionalni naboj s kojim su kompezirali neke svoje košarkaške nedostatke. 
 • Temelje trofejne žetve Splićana udarili ste sredinom osamdesetih i znate put do vrha. Koje su, stoga, tajne uspjeha koje moramo ponovno oživjeti? 
– Prvo moramo paziti kod selekcije igrača, postaviti da je momčad iznad pojedinca, izabrati prave načine treniranja, u igri se koristiti principima jednostavnosti. Prije dvadesetak godina eksperimentirali smo tražeći nove putove razvoja i bili smo avangarda. Učili smo igrače razumijevanju igre, ali i ponašanju. Treba postaviti norme ponašanja u A selekciji, odrediti ovlasti i odgovornosti igrača, paziti na režim života i izgradnje igrača, koji se reflektiraju na taktičkoj disciplini i odgovornosti. Važno je da se kod selekcije pazi i na budućnost te moramo precizno odrediti ciljeve i na osnovu toga programe. S momčadi Splita godinu smo dana provodili razvojne treninge. Da bi imali širok program utakmica i vremena za rad, važno je da imamo profesionalnog trenera u Savezu, ali i da ovlasti Stučnog savjeta budu veće sa snažnijim uplivom u izvršenje programa. Suradnja svih u košarci, komunikacija, mora biti na punoj višoj razini nego dosad, zaključio je Slavko Trninić.
Renco Posinković
</div>
</div>

<div type="part" n="8">
<head>Svijet</head>
<div type="article" n="43">
Na godišnjicu napada na SAD uhićen ključni član Al Qaide 
KARACHI, 14. rujna
 - Ključni pripadnik Al Qaide Ramzi Binalshibh uhićen je nakon dugotrajne pucnjave u Pakistanu na prvu godišnjicu napada protiv SAD-a 11. rujna, koji je, prema optužbama, pomogao isplanirati, izjavili su u subotu američki i pakistanski dužnosnici. Binalshibh, kojeg traži Njemačka zbog njegove navodne uloge u planiranju i izvršavanju napada otetim zrakoplovima na SAD, jedan je od najvažnijih članova Al Qaide dosada uhićenih. Jedan američki dužnosnik izjavio je da su pakistanske vlasti uhvatile Binalshibha u Karachiju uz pomoć FBI-a i CIA-e.
 Pakistanska je policija priopćila da su ga američki agenti pratili do jedne trokatnice u gradu, a da su mu ušli u trag zahvaljujući pozivu preko satelitskog telefona. Međutim, agenti sigurnosnih i obavještajnih službi naišli su na oružani otpor prilikom upada u kuću u srijedu i uspjeli su uhititi Binalshibha tek nakon trosatne pucnjave, u kojoj su dva pripadnika Al Qaide ubijena, a šest policajaca i jedna četverogodišnja djevojčica ranjeni.
 Američki dužnosnici su rekli da se Binalshibh, državljanin Jemena kojemu je odbijen zahtjev za američku vizu barem četiri puta prije 11. rujna 2001., želio pridružiti otmičarima umiješanima u prošlogodišnje terorističke napade na New York i Washington. On je dijelio stan zajednom s Mohamedom Attom, vođom otmičara, u Hamburgu u Njemačkoj. Binalshibh je također poznat pod imenom Ramzi bin al-Shaibah. Osumnjičen je da je pomogao u planiranju napada i bio je vrlo istaknut u hamburškoj ćeliji Al Qaide. Smatra se da je njegovo uhićenje značajan pomak u ostvarivanju američkog cilja - uništenja terorističke mreže, rekli su dužnosnici.
 Binalshibhovo uhićenje je provedeno samo nekoliko dana nakon što je jedan novinar arapske satelitske televizije al-Jazeera rekao da je razgovarao s državljaninom Jemena na području Karachija. Binalshibh, koji je bio koordinator napada, i još jedan važan član al Qaide navodno su potvrdili da je Osama bin Laden bio osobno uključen u planiranje napada 11. rujna u kojem je poginulo više od 3.000 ljudi. Binalshibh se nekoliko puta spominje u optužnici protiv Zacariasa Moussaouija, jedine osobe koja je optužena u SAD-u u svezi s terorističkim napadima 11. rujna. (H)
</div>
<div type="article" n="44">
Zabrinutost zbog razvoja događaja vezanih uz Irak
Hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula razgovarao je s ministrima vanjskih poslova Mađarske, Islanda, Norveške, Luksemburga, Australije, Ukrajine i Novog Zelanda te šefom palestinske diplomacije 
NEW YORK, 14. rujna
 - Desetak bilateralnih razgovora koliko je u petak u New Yorku imao hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula obilježeno je općom zabrinutošću zbog mogućeg razvoja događaja u vezi s Irakom. Osim toga zajedničkog nazivnika, sa svakom od zemalja vođen je i posebni dijalog o najvažnijim pitanjima međusobnih odnosa.
 Mađarsku Picula uvrštava u skupinu zemalja koje su pri samom kraju tranzicije. Bilateralni odnosi su odlični s kontinuitetom koji nije poremećen promjenom vlade u Budimpešti. Hrvatski ministar vanjskih poslova uskoro će, nakon lokalnih izbora u Mađarskoj, u listopadu u Zagrebu ugostiti svojega mađarskog kolegu Laszla Kovacsa. U razgovorima u petak potvrđena je želja za proširenjem gospodarske suradnje, a Hrvatska nastoji uravnotežiti trgovinsku bilancu koja je za našu zemlju sada izrazito nepovoljna.
 S bosanskohercegovačkim ministrom vanjskih poslova Zlatkom Lagumdžijom Picula je nastavio dogovore o pitanjima granica. Bosanska strana potaknula je dogovor o sjedištu Povjerenstva za Savu, koje bi imalo dužnosti slične onima Dunavske komisije. Njihova je želja da sjedište toga povjerenstva bude u BiH, najvjerojatnije u Brčkom. Dvojica ministara razgovarala su i o predstojećim izborima u BiH, a Picula je ranije kazao da neka od otvorenih pitanja moraju čekati da ti izbori prođu, »jer ne postoje dovoljni politički uvjeti da se u njih zagrize«.
 S ministrima vanjskih poslova Islanda Halldorom Asgrimssonom i Norveške Janom Petersenom Picula je razgovarao o tzv. trećoj fazi proširenja NATO-a, nakon praškog summita. Luksemburška ministrica Lydia Polfer upoznata je s namjerom Hrvatske da početkom slijedeće godine preda molbu za prijam u Europsku uniju.
 U susretu s ministrom vanjskih poslova Australije Alexanderom Downerom posebno je bilo riječi o potpisivanju ugovora o socijalnom osiguranju koji bi omogućio prijenos mirovina hrvatskih državljana, a s novozelandskim ministrom Phillipom Goffom je dogovaran sadržaj ugovora o gospodarskoj suradnji i o zdravstvenom osiguranju. Bilo je također riječi o posjetu hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića Novom Zelandu slijedeće godine. Za oko mjesec dana gost Hrvatske trebao bi biti ukrajinski predsjednik Leonid Kučma. Stoga su Picula i ministar Anatolij Zlenko razgovarali o okvirima sporazuma o suradnji dviju zemalja koji bi tada trebao biti potpisan. Kijev i Zagreb dogovorili bi širu gospodarsku suradnju, a Ukrajina je zainteresirana za zaključenje sporazuma o slobodnoj trgovini i viznog režima.
 Ministar Picula sastao se u New Yorku i sa šefom palestinske diplomacije Farukom Kadumijem koji ga je upoznao sa sadašnjim teškim prilikama na Srednjem istoku i izrazio nevjericu u mogućnost skorog uspješnog rješenja krize. Dogovorili su se da se ojačaju diplomatski kontakti Hrvatske i palestinskih vlasti. (H)
</div>
<div type="article" n="45">
U nedjelju Makedonci glasuju za rat ili mir 
ZAGREB, 14. rujna
 - »Ne možemo ponovno dopustiti građanima da se suoče s pitanjem: može li država preživjeti? A to znači da strahuju za budućnost svoje djece. U biti, nedjeljni su izbori ključ za preživljavanje Makedonije kao neovisne države«, rekao je Boris Trajkovski, predsjednik Republike Makedonije, u nekoj vrsti predizbornog »proglasa naciji«. Time je pokazao da je zabrinut dramatičnim stanjem u kome se nalazi država a građani Makedonije, odnosno Makedonci i Albanci, suočeni su s trenutkom istine.
Ove se nedjelje na sudbonosnim parlamentarnim izborima, zapravo, odlučuje: hoće li u Makedoniji napokon zavladati mir, hoće li novi međuetnički, makedonsko-albanski sukobi dovesti zemlju do ruba pravoga rata ili čak dovesti u pitanje njezin opstanak kao cjelovite države? Naime, ako se i nakon izbora ponove ili čak pojačaju krvoprolića, neprijateljsko ozračje i sukobi, onda će se ozbiljno postaviti pitanje vjerodostojnosti samostalne Makedonije, koja zatvorena između Grčke, Bugarske, Jugoslavije odnosno Srbije i Albanije, živi u osjetljivoj i labilnoj ravnoteži.
 U najbližoj su prošlosti susjedi osporavali nacionalni identitet Makedonaca, njihovo ime, jezik i povijest. A mnoge su od tih stvari još otvorene u međusobnim odnosima sa susjednim državama. To je počelo s činjenicom da se Makedonija, golemom većinom, 8. rujna 1991., na referendumu izjasnila za samostalnu državu, ali je sve do prosinca 1993. čekala priznanje, i to uglavnom zbog protivljenja Grčke. Ipak, kada je, zbog insistiranja Atene, morala prihvatiti apsurdno i nepravedno službeno ime Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (na engleskome: FYROM), sve je do prošle godine uspjela izbjeći krvave ratne sukobe koji su harali Hrvatskom, u BiH, a zatim i susjednim Kosovom. No, u proljeće 2001., pod utjecajem rata na Kosovu, sukobi su se prenijeli na Makedoniju: albanski su se gerilci sukobili s makedonskim snagama sigurnosti, a poslije i s oružanim snagama, šireći strah od izbijanja rata i podjele zemlje.
Šestomjesečnu dramatičnu krizu prekinula je intervencija međunarodne zajednice, ponajprije Zapada, koji je nametnuo mirovni ugovor, tzv. Okvirni sporazum iz Ohrida, koji je, uz ostalo, zajamčio veća prava Albancima, koji čine trećinu pučanstva Makedonije i žive, kao velika većina, u zapadnome dijelu zemlje, što graniči s Albanijom. Upravo ta činjenica pojačava strah i strepnje Makedonaca da će se Albanci, zajedno sa zemljacima na Kosovu, kad-tad izboriti za »Veliku Albaniju«.
No, sada pa sve do kraja ove godine taj »mir« čuva oko 700 pripadnika NATO-snaga. A nedjeljne će izbore nadgledati i nadzirati 800 »promatrača« OESS-a. Sada je jasno: uspjeh nedjeljnih izbora, kako kaže i legendarni književnik Čašule, ključan je za mirovni proces, bez obzira na to koja će od suparničkih makedonskih i albanskih stranaka postići najveći uspjeh kod birača. 
Posljednjih je dana pojačan strah od novih (među)etničkih sukoba, jer se »incidenti« događaju gotovo svaki dan. Tako, nakon što je u srijedu u Tetovu ubijena zubarica Albanka, u četvrtak je u policijskoj postaji u selu Bogovinji, u zapadnoj Makedoniji, ubijen makedonski policajac kada je naoružani napadač, vjerojatno Albanac, pucao iz strojnice. A u petak je, na granici s Kosovom, napadnuta ophodnja makedonske vojske. No, izbori će se ipak održati ove nedjelje, iako su neki nastojali da ih izazivanjem sukoba onemoguće.
U tome je, navodno, važnu igru igrala i sada vladajuća desno-nacionalistička koalicija, koju vodi VMRO-DPMNE i premijer Ljubčo Georgievski: u paničnome strahu da će izgubiti izbore, izazivali su incidente kako bi odgodili izbore. Tako su njihove pristaše, uz ostalo, silom spriječili održavanje predizbornoga zbora oporbenoga Socijaldemokratskoga saveza (SDSM) u Prilepu, iako je Georgievski to osudio.
Sada je bitno pitanje: tko će pobijediti na izborima u Makedoniji i tko će nakon toga sastaviti koalicijsku vladu? U razmjernome sustavu u jednome krugu bira se 120 zastupnika Sobranija (makedonskog parlamenta). Na izbore izlazi četrdesetak stranaka i pojedinačnih kandidata, ali će odluka pasti između dviju stranačkih koalicija na makedonskoj strani i triju albanskih stranaka. 
Prema posljednjim istraživanjima javnoga mišljenja znatna većina Makedonaca, njih 67 posto, želi promjenu vlasti, a prema istraživanju skopskog »neovisnog« Instituta za demokraciju i civilno društvo koalicija »Za Makedoniju zajedno« dobila je 36,7 posto glasova, a tek 21,6 posto glasovalo bi za sada vladajuću koaliciju VMRO-DPMNE i liberala (LP). Od tri albanske stranke, većinu od 11 posto dobila je Demokratska unija za integraciju (DUI), koju vodi ozloglašeni Ali Ahmeti, koji je bio vođa »albanske pobune« prošle godine, ali je bio amnestiran i okupio u svojoj stranci mnoge »gerilce«. Time su mnogi Makedonci ogorčeni: umjesto da leže u zatvoru, Ahmeti i njegovi »partizani« sjedit će, možda, u vladi! To je nova zamka miru i opstanku Makedonije.
Mihailo Ničota
</div>
<div type="article" n="46">
Gruzija povećala vojni proračun unatoč krizi
MOSKVA, 14. rujna (Od Vjesnikova dopisnika)
 – Unatoč teškoj financijskoj i ekonomskoj krizi u zemlji gruzijski je parlament u subotu na izvanrednom zasjedanju povećao ovogodišnji vojni proračun za šest milijuna dolara. Ta će sredstva biti upotrebljena za hitnu kupovinu oružja na Zapadu. Oružane snage 5-milijunske Gruzije imaju 16.800 ljudi od kojih je 10.400 ročnika a 1578 pripadnika nacionalne garde (ostalo su časnici). Armija je krajnje skromno naoružana. Raspolaže s ukupno 90 tenkova T-55 i T-72 te 104 oklopnih transportera različitih tipova. Zračne snage imaju sedam lovaca Su-25 (od kojih pet ne radi), sedam helikoptera sovjetske propizvodnje Mi-24 i Mi-8 te deset američkih helikoptera UH-1H koje je Washington dao Tbilisiju u okviru humanitarne pomoći. 
Donošenje odluke o povećanju vojnog proračuna gruzijski parlament objasnio je ne samo posljednjim zaoštravanjem političkih i vojnih odnosa sa susjednom Rusijom, već i pripremama zemlje za eventualno primanje u članstvo NATO-a. 
Istovremeno, i službena Moskva nastavlja svoje zaoštravanje odnosa s Tbilisijom. Tako je glavni vanjskopolitički savjetnik predsjednika Putina Sergej Prihodka optužio rukovodstvo Gruzije da »potpuno ignorira« zahtjev Rusije da se Pankijska klisura očisti od čečenskih terorista. »Od Gruzije očekujemo konkretne korake a ne riječi«, izjavio je Prihodka, zamjerajući Tbilisiju i što ne izručuje Moskvi već uhvaćene i pritvorene čečenske teroriste.
 Posebno nezadovoljstvo ruskog državnog i vojnog vrha izazvala je i namjera Gruzije da čečenske borce preda nekoj trećoj zemlji a ne Rusiji. Tako je ljetos postupila Palestina izručujući Italiji osumnjičene za izvršene terorističke akcije u Izraelu. Međutim, kako je u subotu potvrdio zamjenik tajnika za nacionalnu sigurnost Gruzije Rusudam Beridze, njegova vlada zasad ne može naći treću zemlju koja bi htjela primiti čečenske separatiste.
Bogoljub Lacmanović
</div>
<div type="article" n="47">
Schengen se neće širiti prije 2005.
KOPENHAGEN, 14. rujna
 - Europska unija u petak je priopćila da će proširiti šengensku zonu kako bi se uključile nove članice, ali da se to vjerojatno neće dogoditi prije 2005., budući da treba unaprijediti sustav dijeljenja policijskih podataka. Planirano proširenje kojim će neke istočnoeuropske zemlje 2004. ući u EU, vanjsku bi granicu Unije pomaknulo do Ukrajine i Bjelorusije. Mnoge zemlje kandidati za članstvo u Europskoj uniji tranzitne su točke preko kojih krijumčari droge i prostutitke ulaze u Uniju. Od zemalja poput Poljske očekivat će se, piše agencija Reuters, da ojačaju granične ophodnje prema Ukrajini i Bjelorusiji, a tek će onda ući u schengensku zonu osnovanu 1985. radi ukidanja nadzora unutrašnjih granica EU-a. »Uz današnji sustav nije moguće (proširiti) Schengen«, rekla je Lene Espersen ministrica pravosuđa Danske koja trenutačno predsjeda Europskom unijom. Prema njezinim riječima, treba unaprijediti tzv. Šengenski informativni sustav, bazu podataka koju policije dijele. To se, kaže danska ministrica, ne može obaviti prije 2005. »(Ali) velik ste optimist ako mislite da će neka od tih zemalja prije i biti spremna«, dodala je na konferenciji za novinare i rekla da je prioritet uključivanje Irske i Britanije u Schengen. Te su dvije zemlje jedine članice Unije zasad izvan šengenske zone. (H)
</div>
<div type="article" n="48">
Licemjer sa srcem i optužnicom 
Tek kad počne suđenje za rat u Hrvatskoj i potom za onaj u Bosni i Hercegovini, počet će se rasplitati konci balkanske tragedije i rasvjetljavati uloga Slobodana Miloševića kao čelnog čovjeka »zajedničkog kriminalnog poduhvata«... Svjedoci su osobe na najvišim funkcijama u tadašnjem vrhu raspadajuće federacije, mnogi krunski svjedoci su i krunski optuženici: bit će zanimljivo pratiti kojom je cijenom Biljana Plavšić platila svoje privremeno oslobađanje do početka procesa
U hladnjačama bačenim u Dunav nisu bili Kurdi, kako je tvrdio Milošević, niti ubijeni pripadnici UCK (jer je među leševima bilo djevojaka i djece, a rečeni nisu najpodobniji za praktičnu provedbu »albanskog separatizma«), niti su se na Kosovu događali »izmišljeni i namješteni masakri«: zadnji tjedan iznošenja dokaza optužbe protiv Slobodana Miloševića – u »kosovskom« dijelu optužnice – dao je dovoljno snažne dokaze da se potvrde navodi optužnice o odgovornosti optuženoga u »zajedničkom kriminalnom poduhvatu«.
 Milošević je u prvom dijelu procesa zaista, štono se kaže, dao papra optužbi, i istupi svjedoka često su bili nespretni, nezgrapni i ponekad konfuzni, čak i kada su iznosili detalje osobne tragedije. Po Miloševiću, na Kosovu se nije događalo ništa što bi bilo vrijedno pažnje međunarodne javnosti, do li legitimne akcije, legitimnih oružanih snaga, legitimne države u smirivanju pobune. Pritjeran uz zid činjenicama, nastavljao je igru izražavajući iskrenu ljudsku sućut nad žrtvama.
 »Ne trebate mi se izvinjavati, ja tu vašu ispriku ne prihvaćam, moja je obitelj pobijena od vaših ljudi po vašem nalogu«, odbrusila mu je svjedokinja koju je u klupu za svjedoke u haaškoj sudnici dovela akcija čišćenja srpskih snaga pri čemu je doslovno pometeno pola njezine obitelji uključujući djecu.
 Političari su u ovome možda najlošije prolazili i bili najmanje kvalitetni svjedoci: u politici nema ni crnog ni bijelog i mnogo je trgovine, obećanja, ustupaka. Stručnjaci, forenzičari, vojni eksperti dodavali su detalje u mozaik dokaznog materijala, optužba je tek u finalu uhvatila pravi ritam radi kojega čak ni Washington Post neće gunđati glavnoj tužiteljici da su joj ljudi šlampavo obavili posao.
 Milošević se u srazu s vojnim ekspertima izvlačio da nemaju materijalnih dokaza da je on osobno naređivao akcije ili taktike. Dokaza nema: malo će koji vrhovni zapovjednik jedne, kako ju je svjedok-ekspert s četiri desetljeća vojnog staža general Peter de la Billiere opisao, »disciplinirane vojske ići u detalje poput pisanih naredbi »terenu« da se civili moraju posmicati.
 Zaštićen nepoznatom adresom i davanjem iskaza satelitskom video-vezom svjedok, ročnik iz Vojske Jugoslavije, govorio je kako je čišćenje izgledalo u praksi. »Ovako se ubija«, učio je vojsku niži časnik. Zaštićeni svjedok s nepoznate adrese govorio je da se na svjedočenje odlučio »da olakša savjest« – kao što je to svojevremeno učinio Dražen Erdemović, koji je bio i svjedok za Srebrenicu i optuženik jer je, izvršavajući naredbe, sudjelovao u masakru koga će kasnije optužnica graduirati do genocida. 
 Svjedokov zaštićeni identitet dijelom je – da li baš nenamjerno? – otkrio Milošević, pomalo ga je »otkucao« i naglašeni crnogorski akcent, Milošević je pokušao diskreditirati priče o konkretnom zločinu u konkretnoj situaciji podacima da je »nepoznati zaštićeni svjedok« ubojica i razbojnik, na što je ovaj odgovarao da se radi o lažnim optužbama. Kakav god aranžman bio, čovjek je potvrdio da su ubojstva civila bila dio naredbe, da su ih izdavali časnici »visoko istrenirane, disciplinirane vojske«... uz »otvoreno pitanje«, dodat će svjedok – ekspert Sir de Billiere, »tko je naređenja izdavao«.
 Milošević možda i nije – iako je znao što se zbivalo, o čemu su svjedočili i ljudi iz EU-a, iz NATO-a, UN-a, nevladinih organizacija. Haaška optužba spominje i »nereagiranje na informacije o zlodjelima«. Posebno je pažnje vrijedan dio izlaganja vojnog eksperta u kome je obrazlagao doslovnu poplavu naloga da se poštuju zakoni i običaji rata: u istreniranoj i uhodanoj vojsci kao što je JA, kao i svim sličnim uhodanim vojskama s tradicijom, poštivanje prava i običaja rata ugrađeno je u vojnu doktrinu, stoga se »dobro izvježbanoj i discipliniranoj vojsci te stvari ne trebaju ponavljati«. Napadno naglašeno ponavljanje je »izazvalo sumnje«, potvrdio je ekspert. General je optužbi predstavljao dragocjenog svjedoka i stoga što je sa stručne točke gledišta potvrdio, temeljem analize strukture i vojne doktrine jugoslavenske vojske kao i odnosa u državnom aparatu, da su sve ili makar velika većina akcija sprovedene na način kako ih sprovode »izvježbane, uhodane armije«, dakle akcije su planirane i provođene unutar određenog sustava, tako da je general odbacio ideje da se na Kosovu radilo samo o »izdvojenim incidentima«, »operacijama odmetnutih jedinica« ili »podivljalim, pobješnjelim lokalnim zapovjednicima u osvetničkim misijama«.
 Priča koja je potresla svijet bila je ona o skrivanju leševa i postala je medijski raširena nakon što je Dunav izbacio hladnjače, i s promjenom vlasti počela otkopavanja masovnih grobnica u široj okolici Beograda. Forenzičari su rezultatima testova žrtava negirali, do neukusa infantilne teze o »Kurdima«, što je neko vrijeme bila Miloševićeva obrana od optužbe da je režim skrivao tragove zločina iz čega slijedi i da je za njih znao.
Potencijalni je krunski svjedok za priču o hladnjačama sam sebi presudio spektakularnim samoubojstvom ispred Skupštine u Beogradu – ministar unutarnjih poslova Vlajko Stojiljković izabrao je metak umjesto haaške sudnice, makar se u njoj pojavio samo u klupi za svjedoke. (Optuženik za Vukovar Dokmanović također je sam sebi presudio prije nego što su to učinili haaški suci objesivši se u ćeliji UN-ove jedinice za pritvor u Scheveningenu, a samoubojstvom je završio i lider Republike Srpske – Koljević...). Ostali su svjedoci za ovu malu epizodu potvrdili da su upute o postupanju s hladnjačom punom leševa – »sakrij je, zamaži oči medijima i potom sve zaboravi!« – dobili od ministra, a ministar, kao dio političkog vrha, baš ne bi trebao djelovati sam u sustavu čak ni u tako rastrganoj zemlji kakva je bila Miloševićeva Srbija.
 Svjedok-ročnik istupio je sa svojim iskazom kako bi »olakšao savjest«, svake noći u san mu se vraća vrištanje djeteta koje je na pragu života stradalo u grupi civila osuđenoj na »satiranje«. Bilo ih je dovoljno da bi međunarodna pravda to pročitala kao »ratni zločin«, premalo da bi u njemu otkrila elemente »genocida«. 
 »Genocid« je rezerviran za bosansku tragediju. Optužba će mnogo ovakvih svjedoka imati u drugom dijelu suđenja koje počinje za desetak dana: »hrvatski« i »bosanski« dio optužnice opširniji je i ozbiljnije sređen od »kosovskoga«, u njezin je sadržaj uključeno i mnogo dokaznog materijala i iskaza prikupljenih tijekom ostalih sudskih procesa. Kosovo je bilo kratkotrajna epizoda: tek kada u sudnicu stigne višegodišnji rat u Hrvatskoj i potom u Bosni i Hercegovini, počet će se rasplitati konci balkanske tragedije i rasvjetljavati uloga Miloševića kao čelnog čovjeka »zajedničkog kriminalnog poduhvata«. 
 Obrazloženje Tužiteljstva za svaku od 66 točaka optužnice šire je i preciznije u »hrvatskom« i »bosanskom« dijelu. I svjedoci će biti »ubitačniji« od albanskih starčića kojima su pred očima ubijali susjede. 
Svjedoci su osobe na najvišim funkcijama u tadašnjem vrhu raspadajuće federacije, neki su napisali knjige i tako sami sebi ispunili materijale za moguću optužnicu, neki su davali intervjue ili se, jednostavno, nadmoćno hvalili medijima, držeći da je sklapanje konstrukcije Velike Srbije gotov posao i da nema razloga skrivanju kada je trijumf pred vratima.
 Krunski svjedoci su i krunski optuženici: bit će zanimljivo pratiti kojom je cijenom Biljana Plavšić platila svoje privremeno oslobađanje do početka procesa. U sudnici neće biti Karadžića i Mladića, dvojice gospodara života i smrti. Sa devedesetak tisuća stranica dokaznog materijala – za pročitati ih treba godina dana, kukao je Milošević preko svoga beogradskog odvjetnika tražeći sućut među zemljacima – govorit će i transkripti razgovora mrtvih usta, možda ćemo saznati da li se Bosna zaista dijelila u Karađorđevu i kakve su sve aranžmane sklapale hrvatska, bosanska i srpska strana u »humanom preseljenju« stanovništva ili u trgovini teritorijima i skupa s njome, ljudskim sudbinama.
 I što su nosile američke, europske, britanske, francuske ponude, a odnosile trgovine istima. Ono na što dokazi Tužiteljstva primarno upućuju jest zastrašujuće organizirana narav srpske »spontanosti«, mnogo je akcija pripremano godinama i tek sada, kada se stvari stave na jedno mjesto i predoče osobi koja je radi svoje pivotske role zaradila i nadimak »balkanskog krvnika« makar od zapadnih novinara, javnost će dobiti ne samo analizu odgovornosti pojedinca nego i analizu svega što je vodilo raspadu Jugoslavije i krvavoj drami potom.
 Dokumenti vele da je uoči »spontanog izbijanja balvanske revolucije« u Hrvatskoj lokalni lider – zubar, ne policajac! – otišao u Beograd po »svoje« mišljenje i potom su se »spontanosti« nastavile sve do Daytona. Istražitelji su prerovali planine dokumenata, oni su se bavili pismima Miloševiću u kojima seoski gospodari rata mole za intervenciju. Pisma nisu imala tekstualnog odgovora ali su na zahtjev stizali – ili JA ili paramilitarci ili, najčešće, zajedno u punoj suradnji i koordinaciji.
 Arkan sa svojim razbojnicima bio je dio vojne mašine o čemu su govorili i izvještaji najviših vojnih dužnosnika s terena tipa »obavili su zadatak« ili »na zadatku su«. Svjedoci optužbe trebali bi biti prizvani i kao svjedoci obrane: najbolji je primjer Richard Holbrooke čije će se izlaganje detalja koji nisu u knjizi o kovanju Daytona upotrijebiti u korist optužbe što očekuje glavna tužiteljica ili možda, u što je pak uvjeren Milošević, u korist obrane.
 Milošević nije izravno odgovoran što je vojska koju je vojni ekspert hvalio kao »dobro izvježbanu« dala sebi malo dopunskog, ne baš vojnog posla i što je, prema svjedocima za drugi dio optužnice, crnogorski dio JA dokazivao i praktično potvrđivao povijesno višestoljetno razvikano »čojstvo i junaštvo« sustavnim pljačkanjem okolice Dubrovnika, uključujući i gomilanje osobnih automobila – još uvijek s dubrovačkim registracijama – unutar vojarni.
 Milošević nije odgovoran ni za onu strašnu epizodu gdje na TV-ekranu opljačkana žrtva prepoznaje svoj nakit oko vrata gospođe Arkan, što je sve skupa išlo pod pojam »obrane srpstva« i »svih Srba u istoj državi«, valjda kao i smaknuće Arkana kada se isuviše osilio, možda i zabrinuo i počeo trgovati informacijama za sigurnost.
 Milošević nije odgovoran ni za Srebrenicu, niti za genocid: on nije bio na čelu jedinica oko enklave, dakle nije zapovijedio tragediju za koju će najnoviji banjolučki uradak kolektivne amnezije tvrditi da nije postojala, da je izmišljotina, naravno propagandna, i da je smaknuto »samo« dvije, tri tisuće do zuba naoružanih mudžahedina. 
Milošević je bio samo vrhovni zapovjednik VJ na čijoj je platnoj listi i kasnije u zaštiti bio Mladić. Milošević je uvjerio svjedoka da laže jer on nikada ne pije rakiju, »pili smo kruškovac« odlicitirao je umirovljenom NATO-ovom generalu Klausu Naumannu – ali nije odgovorio što je učinio da spriječi nasilje.
 Bit će zanimljivo, rat u Bosni je, podsjetimo se, bila unutarnja stvar zemlje i bosanski građanski rat, no što su u Tesliću radile »crvene beretke« Vojske Jugoslavije govorit će svjedoci. Ne, nitko nije imao nikakve veze: možda je još jedna od ružnih namještaljki velike zavjere protiv Miloševića sitnica koju su prvo otkrile indiskretne TV-kamere kad su snimile oklopno vozilo nizozemske proizvodnje oteto nizozemskim »plavcima« nakon pada Srebrenice, u punom radnom pogonu unutar voznog parka Vojske Jugoslavije, na terenu Kosova.
Nizozemska je vlada, europejski uljudno i kako to priliči pravoj diplomaciji, zatražila od Beograda povrat imovine. U cijeloj gruboj, tužnoj priči saznali smo da optuženi ipak ima srce: liječnici su, naime, toliko zabrinuti za stanje Miloševićevog kardiovaskularnog sustava da su suci, zbog zaštite zdravlja optuženoga, uveli redovne stanke u procesu. 
Lada Stipić-Niseteo, Bruxelles
</div>
<div type="article" n="49">
Televizija »zaglupljuje«, ali ipak nema presudan utjecaj na birače 
Je li televizija doista manipulacijski stroj u izbornim kampanjama? O toj se teoriji naveliko raspravlja. No, ozbiljni TV-autori tvrde da ona nije vrijedna nijedne rasprave te da je odlučujuća uloga televizije u vrijeme izbora samo mit. Kao ključni argument navode činjenicu da trenutačno u Njemačkoj postoji oko 40 TV-kanala i da se o jednoj televiziji više ne može govoriti
Televizija ne manipulira, ali zaglupljuje. Naravno o njoj se mogu imati različita mišljenja: od oduševljenja TV-programom i svim njegovim sjajem, do razočarenja, dapače, gnušanja plitkošću TV-ponude. Gledatelj obični, ako pripada prvoj kategoriji jednostavno TV-prijemnik ne mora uključivati ili može jednostavno »zapečatiti« televizor – i ne plaćati TV-pretplatu. Ali, ima onih koji radikalno iskazuju svoj gnjev »načinom na koji televizija zaglupljuje cijelu naciju« ili manipulira gledateljstvom u aktualnoj njemačkoj predizbornoj kampanji. 
Prvi primjer radikalnog prosvjeda »protiv zaglupljivanja cijele nacije« bio je prilično drastičan. Naime, docent za njemačku književnost s berlinskog Slobodnog sveučilišta Christian G. i njegova prijateljica Caroline iz Manchestera, prošlog su petka oko 22.30 sati, nakon što su u kratkoj raspravi, uz pivo, zaključili da je TV-program sredstvo zaglupljivanja – bacili svoj televizor iz stana na trećem katu na ulicu. Dogodilo se u Berlinu.
Slučaj vjerojatno ne bi dospio na stupce crne kronike da komadići razbijenog televizora nisu ozlijedili dva slučajna prolaznika. Docent Christian G. je policiji rekao da mu je žao što je povrijeđen prolaznik, ali zaglupljujuće TV-programe jednostavno više ne podnosi, ni on, ni Caroline. Mnogi su Christianu u novinskoj anketi koja je slijedila, zamjerili što je bacanjem televizora kroz prozor povrijedio prolaznike, ali nitko zbog mišljenja da televizija zaglupljuje. 
Drugi primjer je manje radikalan i govori kako se ulozi televizije u političkom životu upućuju prigovori slični onima koji se upućuju u tranzicijskim zemljama. Nije riječ o prosvjedu običnog gledatelja, nego onih koji u predizbornoj bitci strastveno »drukaju« za svoga kandidata i za svoju političku stranku. I to ne prosvjedu protiv privatne televizije, nego protiv javne televizije, točnije Drugog programa njemačke televizije (ARD). 
Među ostalim, kolumnist dnevnika »Bild« Mainhardt Nayhauss, prigovorio je ARD-u da kandidata za njemačkog kancelara kršćanskog demokratu Edmunda Stoibera prikazuje nesimpatičnim, dok istodobno aktualnog kancelara, socijaldemokrata Gerharda Schrödera prikazuje simpatičnijim. 
Povod za TV-kritiku novinara koji je izbliza pratio sve njemačke poratne izbore za kancelara, bili su portreti kandidata za kancelara koje je emitirao ARD. Nayhauss je svoju kritiku potkrijepio podsjećanjem na rašireno mišljenje da je socijaldemokratima naklonjeniji ARD, dok je Drugi program njemačke televizije (ZDF) skloniji kršćanskim demokratima. 
»Bildova« kritika najavljuje da bi se na televiziju nakon izbora 22. rujna mogao obrušiti gnjev gubitnika. Na temelju dosadašnjih reakcija poznavatelji prilika u izbornim stožerima tvrde da se može predvidjeti: ako Stoiber izgubi, glavni tajnik CDU-a Laurenz Meier mogao bi jadikovati da je svemu kriva televizija koja je dala prednost »medijskoj inscenaciji« Schrödera. Tako bi se moglo odigrati navečer 22. rujna u stranačkoj središnjici CDU-a u Berlinu. 
Ali i suprotno, ako Schröder izgubi. Tada bi glavni tajnik Franz Müntefering mogao svu krivnju svaliti na televiziju koja je uljepšala »starog bavarskog konzervativca Stoibera«. Ako pobjedi Schröder Münterfering vjerojatno neće ni spomenuti televiziju, a zaslugu za pobjedu će pripisati uspješnom timu koji je protekle četiri godine uspješno vodio Njemačku. 
Utječe li, dakle, televizija odlučujuće na izbornu pobjedu? Ako je gore navedeno točno predviđanje onda to znači da odgovor ovisi o perspektivi promatrača, točnije od njegove političke koristi. Još točnije od stanja njegove stranke. Objektivna mjera TV-utjecaja na izbore, naime, ne postoji. 
Istina postoje brojne lijepe teorije. Jedna je o tzv. šutećoj spirali prigodom izbora 1979. godine, koja pokušava objasniti da se simpatizeri izazivača Helmuta Kohla nisu usudili priznati da stoje uz njega jer ih je televizijski manipulacijski stroj uvjerio da kandidat ionako nema nikakve šanse. 
Je li televizija, doista, manipulacijski stroj u izbornim kampanjama? O toj se teoriji u ovdašnjim časopisima i medijima naveliko raspravlja. S druge strane pak neki TV-autori tvrde da ona nije vrijedna nijedne rasprave, te da je odlučujuća uloga televizije u vrijeme izbora samo jedan mit. 
ao ključni argument za to se navodi činjenica da trenutačno u Njemačkoj postoji oko 40 TV-kanala i da se o jednoj televiziji više ne može pričati. 
Izvještaji (i portreti kandidata) na ARD-u i ZDF-u nisu samo ono što se pojavljuje u tzv. vrućoj fazi predizborne kampanje. Sve što je u vijestima i drugim dijelovima informativnog programa tijekom godine objavljeno služi za orijentaciju i oblikovanje vlastitog mišljenja. Po ovoj teoriji, televizija utječe na glasače kao i novine, razgovor sa susjedima i iskustvo s vlastima; da se o utjecaju kao što je vjerska pripadnost, obitelj i socijalnom sloju ne govori. 
Stranačke stožere i političke analitičare ponajviše zanima odlučuje li televizija izbore? TV-novinar i višegodišnji urednik ZDF-a Klaus Bresser kategorički tvrdi – ne! Po njegovoj teoriji prijeporni portret bavarskog premijera nije odlučujući za njegovu sliku u biračkom tijelu. Također Stoiber nije izgubio u drugom TV- dvoboju zato što je imao za nijansu tamniju kravatu, nego zato što je bio nesiguran i neuspješan u uvjeravanju javnosti da je bolji za Njemačku od svoga protivnika Schrödera. 
Političari nisu samo lutke za TV- manipulaciju. Političari imaju puno toga u svojoj ruci. Televizija samo posreduje njihovu sliku, vještinu, inteligenciju i vjerodostojnost. Ali odluku donose glasači 22. rujna, a njih nije uputno podcijeniti. Zapravo, prema jednom ispitivanju javnog mnijenja, njih 70,3 posto još prije početka »vruće faze« predizborne kampanje znalo je za koga (ne)će glasovati. 
Ipak, stranački stožeri (i strastveni navijači) nipošto neće poručiti da sve to znači da televizor treba isključiti (ili izbaciti kroz prozor poput docenta Christiana G.). Televizija, naime, bez obzira manipulira li, ili zaglupljuje, nije nevažna. Naprotiv. Koliko je njemačka javna televizija važna svjedoči i činjenica da je posljednji TV-dvoboj Stoiber– Schröder – izravno prenošen od ARD-a i ZDF-a – promatralo oko 16 milijuna Nijemaca.
Branko Madunić, Berlin
</div>
</div>

<div type="part" n="9">
<head>Vaša pisma</head>
<div type="article" n="50">
Busek ohrabruje Zagreb i Ljubljanu da nastave dijalog
U Nedjeljnom Vjesniku od 8. rujna 2002. objavljen je razgovor s posebnim koordinatom Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu Erhardom Busekom (»U procesuiranju ratnih zločina Hrvatska je predvodnik u regiji«) u kojem se kaže: »Kao Austrijanac vrlo sam dobro upoznat sa slovenskim prijetnjama vetom Hrvatskoj, no to neće moći biti ostvareno« te da Hrvatska i Slovenija granični spor »moraju riješiti prije ulaska u Europsku uniju«. 
Ove opaske Erhard Busek nikada nije dao i čini se da su slobodna mješavina pitanja novinara i Busekovih odgovora. Na pitanje o vetu, Busek je zapravo rekao: »Kao Austrijanac, znam dobro da prijetnje vetom nisu učinkovite« (misleći na debatu koja se vodila u Austriji oko češke elektrane u Temelinu). Na pitanje o graničnom sporu, Busek je rekao: »U prošlosti i kao pravilo uobičajeno je da zemlje riješe bilo kakva izvanredna pitanja sa svojim susjedima prije ulaska u EU«. Drugim riječima, na potpuno nepristran način Busek ohrabruje Zagreb i Ljubljanu da nastave dijalog. 
ROLAND BLESS
glasnogovornik posebnog koordinatora Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu
</div>
<div type="article" n="51">
IFC o najavama spajanja Poštanske i Croatia banke
Budući da se nakon objavljivanja članka »IFC zatečen najavama o spajanju Poštanske i Croatia banke« objavljenog u Vjesniku 11. rujna 2002., u dijelu javnosti stvorilo određeno mišljene koje prejudicira i neke buduće odluke IFC-a, smatram da je važno napomenuti da objavljeni tekst ne predočava u potpunosti istiniti stav IFC-a prema privatizacijskim procesima u Hrvatskoj, odlukama i stavovima Vlade Republike Hrvatske, te postojećim i potencijalnim klijentima Međunarodne financijske korporacije, IFC-a. 
VEDRAN ANTOLJIĆ
IFC ured u Zagrebu
</div>
<div type="article" n="52">
Gospodin Sabo je hrvatski državljanin kad mu treba za tužbe protiv Hrvata
Ništa od onoga što je navedeno u članku novinara Mladena Bokulića objavljenom u Vjesniku od 9. rujna 2002. pod naslovom »Hrvat iz Australije kazneno goni bivšega hrvatskog konzula Vukasa«, ne odgovara istini. Gospodin Darko Sabo je hrvatski državljanin kad mu treba za tužbe protiv Hrvata, a Australac kad se predstavlja, i to lažno. Mojom provjerom i privatnom tužbom koju sam podnijela protiv njega u Australiji doznajem da je dobro znan po kriminalnim radnjama i kao takav nastavio je aktivnosti i u Hrvatskoj. Strašne su njegove optužbe o »krađi novca dok je spavao«. I unatoč odbijanju njegove kaznene prijave protiv mene od strane Općinskoga državnog odvjetništva, ponovo javno govori i blati moje ime i ugled mene i moje djece.
JADRANKA TOMLJENOVIĆ
 dipl. oec., Zagreb
</div>
<div type="article" n="53">
Vukovarcima dugujemo više pažnje i društvene skrbi
Bomba koja je bačena 6. rujna u dvorište vukovarskog gradonačelnika Vladimira Štengla, uza svu suosjećajnost posljedica kakve jesu i kakve su mogle biti, nedvojbeno upozorava da su međuljudski odnosi i tolerancija u Vukovaru još uvijek na niskom stupnju razvoja.
Možda taj teroristički čin, koji podsjeća na naslov predratne serije »Kuda idu divlje svinje« (?), nameće pitanje kako dugo i kako strpljivo još treba pozivati vlasnike ilegalnih oružja da ih predaju bez »ikakva straha« od eventualnih posljedica. Nije li i ova bomba trebala »slijediti« takve upute? Ponekad nam se čini da se pomalo gubi smisao za zakon i pravo.
Vukovar je bio poprište tragedija i upravo zbog toga treba Vukovarcima pružiti više skrbi i pažnje u ostvarenju društvenog napretka i kvalitetnijeg života. Jer napokon ne možemo samo u mašti projektirati budućnost Vukovara dostojniju čovjeka.
Vjerujemo da će učinkovita istraga uskoro otkriti počinitelja nedjela i dovesti ga pred lice pravde. 
OLGA CAREVIĆ
</div>
<div type="article" n="54">
Salonski teolozi još uvijek progone »heretike« 
Gospodin Miško Šuvaković, diplomirani filozof i teolog, u svojoj reakciji (»Jalova apologetika 'seoskoga župnika', Vjesnik, Pisma čitatelja, 13. rujna) na moj tekst u Stajalištima o podlisku akademika Ivana Supeka pokušao je onako »svisoka« održati kratku lekciju »seoskom župniku« upućujući na »nesuvislo korištenje teološko-filozofskih termina«, a svojim se praktičnim neznanjem ubacio u klopku.
Da ste malo bolje studirali ekleziologiju (to možda nije u skladu s Vašom teološkom »slobodoumnošću«), mogli ste naučiti da unutar drugoga stupnja sakramenta sv. reda postoji služba župnika i kapelana. Ja, za Vašu informaciju, obnašam službu kapelana. U pluralnom društvu ničiji »diskurs« ne mora »odisati tamjanom«, ali mora odisati bar određenim minimumom pristojnosti i uvida u ono o čemu se piše.
Isto tako, kada mi insinuirate »gazdinstvo«, a onda spuštate na razinu »seoskog župnika« i indirektno podcjenjivački govorite o mojim župljanima, »lišeći se užitka raščlanjivanja« mojih »hereza« koje se ne uklapaju u Vašu slobodoumnost, to govori o Vama. Mene osobno raduje i ponosi život s mojim župljanima i nastojim im s ljubavlju pomoći olakšati život u ovim teškim vremenima, za razliku od Vas salonskih pseudoteologa (jer ovaj podcjenjivački stav izaziva pitanje da li ste vjernik ili imate samo diplomu teologa i filozofa) koji iz svoje komotnosti dijelite lekcije nama »seoskim župnicima«. Što se tiče teologa Künga, mislim da dovoljno poznajem njegov intelektualni genij čitajući njegova djela i slušajući genijalna predavanja prof. Kušara, ali vidim da ste ga i Vi slobodoumni uzdigli na razinu dogmatizma, pa nitko njegove vrline ne smije dovesti u pitanje. Žao mi je što ste se »lišili užitka« da raščlanjujete moj tekst, jer bi mi bilo veliko zadovoljstvo raskrinkavati Vašu pseudoteologiju. Ja sam spreman, da li je spreman gospodin Šuvaković?
PAVLE PRIMORAC
 kapelan, Novska
</div>
<div type="article" n="55">
Državno je odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu i obustavilo postupak 
U Vjesniku od 9. rujna 2002. objavljen je članak novinara Mladena Bokulić pod naslovom »Hrvat iz Autralije kazneno goni bivšeg hrvatskog konzula Vukasa«.
Izjavljujem da nema ama baš nikakve istine u optužnom prijedlogu gospodina Darka Sabe, prenesenom u članku novinara Mladena Bokulića.
Svi navodi u spomenutom optužnom prijedlogu lažni su i predstavljaju iskonstruiran i tendenciozan uradak njegovih političkih mentora, s ciljem daljnjeg progona mene, blaćenja moje obitelji kao i diplomacije RH.
Općinsko državno odvjetništvo zaprimilo je kaznenu prijavu od gospodina Darka Sabe u lipnju 1998. s istim navodima. Nadležna istražna tijela u RH detaljno su provela istragu u RH i u Australiji, te je nakon toga Općinsko državno odvjetništvo u travnju 2002. utvrdilo potpunu neutemeljenost kaznene prijave i obustavilo daljnji postupak.
Dužan sam izvijestiti da sam radi zaštite građanskih prava bio primoran protiv gospodina Sabe i njegovih pomagača podnijeti kaznene prijave zbog lažnih navoda, lažnog prijavljivanja, lažnog predstavljanja, krivotvorenja i prijevare u više navrata.
Izražavam žaljenje što vaš novinar u predmetnom članku nije primijenio kodeks novinarskog ponašanja o kontaktiranju obiju strana.
Mr. sci. JERKO VUKAS
</div>
</div>

<div type="part" n="10">
<head>Crna kronika</head>
<div type="article" n="56">
Bez ranjenih u pucnjavi ispred »Superkonzuma«
ZAGREB, 14. rujna
 – U pucnjavi ispred »Superkonzuma« u Vukovarskoj aveniji u subotu oko podne srećom nije bilo stradalih. Kako smo saznali na mjestu događaja nakon svađe između nekoliko osoba poznati zagrebački kockar Nenad Šečić ispalio je u zrak pet hitaca iz pištolja, a zatim sjeo u automobil i pobjegao. Kako smo neslužbeno saznali Šečić je odjurio u »golfu« registracijskih oznaka ZD 778 - CI. U trenutku pucnjave bio je prepun kupaca, a ispunjena je bila i terasa kafića ispred zgrade marketa. Policija je odmah izašla na mjesto događaja i obavila očevid, a za »revolverašem« se traga. D. G.
</div>
<div type="article" n="57">
Autobusom skrenuo na suprotni trak i usmrtio vozača
SISAK, 14. rujna
 – Na području Kutine na županijskoj cesti broj 3124 kod mjesta Velika Ludina u petak oko 16 sati dogodila se teška prometna nesreća u kojoj je poginula jedna osoba, a sedam ih je lakše ozlijeđeno. 
Upravljajući autobusom registracijskih oznaka KR 833-CN, Marijan M. (33) je zbog neprilagođene brzine kretanja i nedržanja potrebitog razmaka, kako bi izbjegao nalet na vozilo ispred sebe, naglo prešao na suprotnu stranu kolnika i udario u prednji dio osobnog vozila registracijskih oznaka ZG 6613-E, kojim je iz suprotnog smjera upravljao Vjekoslav Grečan (51).
Vjekoslav je u sudaru poginuo na mjestu nesreće, dok je u autobusu sedam putnika lakše ozlijeđeno pa im je medicinska pomoć pružena u kutinskom Domu zdravlja.
</div>
<div type="article" n="58">
Policajac švercao 25 kilograma marihuane 
SPLIT, 14. rujna
 – D. D. (28) iz Malog Prologa pokraj Metkovića, službenik Policijske uprave dubrovačko-neretvanske i F. Č. (35) iz Nove Mokošice uhićeni su u petak na splitskom teretno-transportnom terminalu u Stobreču s 24,6 kilograma marihuane. Da su je uspjeli preprodati, za nju bi na narko-tržištu postigli cijenu od 30.000 eura. Inspektori Odjela za suzbijanje zloporabe droga, temeljem prikupljenih informacija, dvojicu su dočekali na terminalu i zatekli ih pored kamiona dubrovačkih registracijskih oznaka u kojem je skrivana droga. Dvojac je priveden istražnom sucu koji im je odredio 48-satni pritvor do saslušanja. 
Osim kaznene prijave za udruženu preprodaju droge, policajac je suspendiran sa svoje dužnosti i protiv njega je pokrenut stegovni postupak. I. D.
</div>
<div type="article" n="59">
Kamionom usmrtio češku biciklisticu
PULA, 14. rujna
 – Na raskrižju pulske Ulice Mate Vlašića i županijske ceste broj 5002, u petak oko 17 sati, dogodila se prometna nesreća u kojoj je poginula češka državljanka Ludmila Hrabetova (19). Do nesreće je došlo kad je Čedomir J. (49), upravljajući teretnim vozilom marke »volvo«, registracijskih oznaka RI 3333-KT s prikolicom, došao do raskrižja sa semaforima i skrećući udesno na zeleno svjetlo oduzeo prednost prolaska te udario u biciklisticu, Ludmilu Hrabetovu (64), usmrtivši je na mjestu nesreće.
</div>
<div type="article" n="60">
Na »petak trinaesti« opljačkane dvije Inine crpke
ZAGREB, 14. rujna
 – »Petak trinaesti« bio je nesretan dan za djelatnike benzinskih crpki Ine. Tog dana su opljačkane dvije crpke i to u Vukovarskoj te u Držićevoj aveniji. Kako je priopćila zagrebačka policija, oko 20 sati maskirani muškarac naoružan pištoljem upao je u prodajni prostor Ine u Vukovarskoj ulici te od prodavača zatražio novac. Kada je u prostoriju ušao i djelatnik Želimir M. (52), razbojnik je, iznenađen njegovim ulaskom, ispalio hitac i pogodio u lijevu ruku, lakše ga ozlijedivši. Potom je pobjegao, oštetivši Inu za pet tisuća kuna. Drugo razbojništvo dogodilo se petnaest minuta kasnije u benzinskoj crpki na Držićevoj aveniji. Maskirani razbojnik naoružan pištoljem upao je u prodajni prostor crpke te uperio pištolj u prodavače. Sam je posegnuo u ladicu blagajne i iz nje izvukao oko 15 tisuća kuna nakon čega se dao u bijeg. V. M.
</div>
<div type="article" n="61">
Opljačkao poštu u Donjoj Lomnici 
ZAGREB, 14. rujna
 – Naoružani razbojnik opljačkao je u petak oko 13.30 sati poslovnicu »Hrvatskih pošta« u Stepanskoj ulici u Donjoj Lomnici. Razbojnik je ušao u poštu kada se tamo sama nalazila službenica Gabrijela B. (28), te je zaprijetivši pištoljem zatražio novac. Kada mu je službenica predala novac, razbojnik se trčeći udaljio do osobnog vozila gdje ga je čekao pomagač, te su pobjegli oštetivši HP za oko 75 tisuća kuna. V. M.
</div>
<div type="article" n="62">
Ispao iz »alfe« na oranicu i izgubio život
VINKOVCI, 14. rujna
 – U Babinoj Gredi u Ulici Mijata Stojanovića u subotu oko 1 sat ujutro dogodila se prometna nesreća u kojoj je poginuo vozač Mirko Babić (1966.) iz Babine Grede. Mirko Babić je, upravljajući osobnim vozilom marke »alfa romeo« registracijskih oznaka ŽU 431-AC, pri izlasku iz blagog lijevog zavoja, zbog neprilagođene brzine kretanja izgubio nadzor nad vozilom te sletio izvan kolnika na oranicu, gdje je ispao iz vozila i poginuo na mjestu nesreće. V. M.
</div>
</div>

<div type="part" n="11">
<head>Gospodarstvo</head>
<div type="article" n="63">
Hrvatska se ne mora pribojavati konkurencije s juga
Strahovanja dubrovačkih turističkih radnika od susjednih crnogorskih hotelijera koji su im, kako se nagađalo, mogli preoteti dio deviznog turističkog kolača, pokazala su se posve neosnovanima!
Turistička sezona u Crnoj Gori je propala. To je gotovo jedinstvena ocjena mnogih crnogorskih ugostitelja kada govore o financijskim rezultatima ovogodišnje sezone 
Gostiju ove godine nije bilo puno, od cjelokupnog broja, najviše je domaćih, gotovo 85 posto. Slijede Mađari i Poljaci, Slovaci i Česi, svi uglavnom slabije platežne moći. Talijani, Nijemci i Francuzi ove su se godine na crnogorskoj obali mogli izbrojati gotovo na prste. Razlog ovogodišnjeg kraha crnogorskog turizma prvenstveno je u visokim cijenama. Naime, smještaj na crnogorskoj rivijeri je relativno skup, čak i za hrvatske pojmove. Noćenje s doručkom u Budvi, Herceg Novom ili Kotoru u hotelima niže B kategorije, kako se tamo kategoriziraju hotelski kapaciteti s dvije do tri zvjezdice u prosjeku košta preko 30 eura. No, to nije sve, velika većina tamošnjih hotela vape za obnovom, što je, kako se može čuti, otjeralo turiste iz BiH koji su tradicionalno odlazili na taj dio Jadrana. 
Kotorski hotel »Fjord« mogao bi biti idealan primjer stanja crnogorskih smještajnih kapaciteta. Izgrađen u središtu Kotora uz more, nakon potresa 1979. godine, »Fjord« samo izvana djeluje reprezentativno. Unutrašnjost njegova zdanja krije zapravo pravu sliku crnogorskog turizma. 
Sobe bez telefona i televizora pune su crvenih mrlja na zidovima. Borba s komarcima tu se rješava na tradicionalan način. No, zidovi se nakon toga ne boje, kao što se ne popravlja niti inventar tog, tvrde, nekada prelijepog hotela.
Smještaj na crnogorskoj rivijeri je, uz rijetke (skupe) izuzetke, izvan svakog standarda, jer u hotele, kako kažu i sami radnici, deset godina nije ništa ulagano osim sitnog inventara. U iščekivanju privatizacije crnogorskih hotelskih resursa, većina nekada solidnih hotela propada. 
 Iako se u crnogorskim medijima pojavljuju različite informacije o broju gostiju, zajednička je procjena kako je ove godine zabilježeno dva posto više noćenja nego prošle godine. Ugostitelji i hotelijeri pak takve napise smatraju glupošću, naglašavajući da turistička sezona 2002. nije ni sjena prethodnoj. Kao jedini mogući izlaz iz krize vide privatizaciju, željno očekujući nove vlasnike koji će sanirati dotrajale hotelske objekte i ponovno vratiti poodavno izgubljeni sjaj crnogorskom turizmu. 
Kolika je apsurdnost cijena smještaja u Crnoj Gori, govori i podatak da u nekada reprezentativnom, a danas samo solidnom hotelu »Crna Gora« u Podgorici, (koja zasigurno nije turistički grad, a službeno nije još ni glavni), noćenje s doručkom, za strance košta 200 eura. Domaći gost plaća 50 posto nižu cijenu, a hotel, usprkos svojevrsnoj grandioznosti, ne može se mjeriti niti s jednim hotelom u europskim metropolama, koji nude više, a cijene spavanja su kudikamo niže.
Međutim, na Crnogorskoj rivijeri postoji mjesto koje nikada nema problema s gostima. Riječ je o Svetom Stefanu. To nekada davno, ribarsko selo, koje je još u doba bivše Jugoslavije pretvoreno u najelitnije okupljalište svjetskih zvijezda, radi i danas bez ikakvih problema usprkos visokim cijenama. 
Na Sv. Stefanu, naime, noćenje s doručkom u sobi košta preko 100 eura, ovisno da li se radi o sobi s pogledom na more, dok noćenje u apartmanu, također ovisno o kvaliteti i njegovom uređenju, košta do 170 eura. No, u rujnu cijene su se na Sv. Stefanu spustile i do 30 posto, a gosti su glavnom bogati Rusi. Domaćih gostiju nema, tek pokoji zalutali domaći turist koji će jedva platiti pet eura ulaznicu kako bi razgledao otočić. Ili novih pet eura za ulazak na doista jedinstvenu plažu Svetog Stefana. Na njoj se doduše može čuti prepoznatljivi akcent beogradskih turista koji se uglavnom odmaraju u kilometar udaljenom Miločeru i tamošnjem ekskluzivnom hotelskom kompleksu. Riječ je o, za crnogorske prilike, pravim malim bogatašima, koji za polupansion izdvajaju oko 80 do 100 eura.
Budva, udaljena smo nekoliko kilometara sjevernije od Sv. Stefana, goste privlači noćnim životom. Kao i u Herceg Novom, zabava traje do kasno u noć, a iz brojnih kafića, obično smještenim u poprilično čudnim objektima od cerada i metalnih cijevi koje podržavaju konstrukciju, trešti glazba. Od jazza do narodnjaka, žive glazbe do neizbježnog dancea. Miris leskovačkog roštilja sukobljava se na crnogorskoj rivijeri sa zanosnim mirisima ribe, trešteći zvuk narodnjaka s Oliverom Dragojevićem, Ceca Veličković s novim Red Hot Chilli Pappersima...
Usprkos činjenici što na prvi pogled i Budva i Herceg Novi izgledaju puno živahnije od Dubrovnika ili Hvara naprimjer, hrvatski se turistički radnici ne moraju pribojavati konkurencije iz Crne Gore. Činjenica jest da turistički autobusi redovito prelaze granicu na Debelom brijegu, no uglavnom se radi o jednodnevnim izletima u Dubrovnik ili Boku Kotorsku. Pad broja turista u Crnoj Gori objašnjavaju i prelaskom s marke na euro koji je u Crnoj Gori jedina službena valuta. 
Cijene su porasle između 70 i 80 posto, što je za zemlju gdje se prosječna plaća kreće između 150 do 200 eura, veliki gospodarski šok. U zemlji poznatoj kao kolijevci šverca cigareta, i cigarete su skupe. Cijene su uglavnom kao i u Hrvatskoj, iako se cigarete kupuju uglavnom od švercera. Atmosferi treba pridodati i pomalo napetu političku situaciju. Crna Gora se očajnički želi odvojiti od Srbije, no to joj, usprkos brojnim prilikama od pada Miloševića na ovamo, nije uspjelo. Glavni je cilj imati vlastitu državu, što je barem zasada, zahvaljujući Beogradskom sporazumu i Ustavnoj povelji, čije se usvajanje očekuje, zamrznuto na barem tri godine. 
U zemlji s malim industrijskim kapacitetima, turizam je gospodarska grana u koju se polažu velike nade. No, bez većih ulaganja u devastirane smještajne kapacitete i niže cijene, Crna Gora ne može biti po ničem konkurentna susjednim turističkim zemljama, prvenstveno Hrvatskoj. 
Milan Jelovac, Dada Zečić
</div>
<div type="article" n="64">
Ni najbolji hoteli ne mogu »vaditi« sadržajima siromašna odredišta!
Većina promašaja u našem cjelokupnom turističkom poslovanju uglavnom su posljedice krivih ili površnih procjena stanja i kretanja na tržištu kao i na domaćem terenu. Tu počinje i završava priča o našoj turističko-poslovnoj politici. Što rade toliki domaći instituti i zavodi te inozemna turistička i diplomatska predstavništva, pita se doajen našega hotelijerstva Branko Jakopović
Nijedna turistička sezona nije ista niti može biti, a to praktično znači da u pripremama presuđuju temeljitije procjene stanja i (ne)prilika. Nama se često događa da su te procjene manjkave i površne i tu počinje priča o našoj turističko-poslovnoj politici. Što, na primjer, da urade hotelijeri ako im stručna operativa ne daje vjerodostojnije podatke o stanju na tržištima, kako da se prilagode i, posebno, kako da prilagode cijene? Često se pitam što rade toliki instituti, zavodi, ekonomisti, naša turistička i diplomatska predstavništva vani? Ako »teren« ne raspolaže stručnim podacima i pregledom stanja, onda su krivi potezi, a mi smo ih imali dosta i ovoga ljeta, sasvim mogući i očekivani!
To je mišljenje doajena hrvatskoga hotelijerstva 75-godišnjeg Branka Jakopovića koji je hotelijerski zanat počeo 1940. u zagrebačkoj »Esplanadi« i u toj kući bio sve do '75. kad je preuzeo novi hotel »Intercontinental-Zagreb« kojega je vodio do '88, a službenu karijeru završio je u »Hollidayu« kojim je upravljao devet godina. Ne miruje ni danas: vodi zagrebački restoran »Slavonija« koji sad pripada skupini poznatijih.
Branko Jakopović i dalje ustraje u svome uvjerenju i tvrdnjama da smo nedopustivo površni, i to ponajprije u procjenama stanja, brzopleti u donošenju odluka i kratkoročnih rješenja, ali i da je hotelijerstvo tek dio (istina, vrlo bitan) turističke ponude jer »...što vrijede i najbolji hoteli, ako je odredište ispod te razine, a to u nas i nije baš rijetkost«.
Površni smo, smatra Jakopović, u jako važnom sektoru koji se zove ispitivanje ili istraživanje tržišta, a to je posebno štetno kad je sasvim jasno da je klasika (toplo sunce, plavo more, lijepe plaže...) u turizmu prošlost i da sve manje vrijedi u uvjetima prevlasti poslovnog pravila »vrijednost za novac«. »Mislim i vjerujem da nas poslovni partneri gledaju upravo kroz tu prizmu«, a poznato je da u ozbiljnu poslu ne prolazi – neozbiljnost...
Stjecajem vrlo određenih okolnosti danas nema niti može biti turističkih razgovora, a da se ne spominju tzv. pretvorba ili privatizacija hotela. Što o tome misli naš doajen Jakopović? »Riječ je, na žalost, većinom o običnim rasprodajama tih naših dobara i mišljenja sam da bi Vlada trebala to stopirati! Zašto prodavati kuće, čak i u bescjenje, ako bi bilo pametnije tražiti kredite koje bi promet i zarada od turizma bez velikih teškoća vraćali. Ovako ćemo ostati bez objekata, bit ćemo sirotinja koju će stranci 'oderati' jer njih naše 'lijepe oči', naravno, ni najmanje ne zanimaju«.
Na napomenu da je, usprkos svim krivinama i nedorečenostima, aktualna sezona prema službenim pokazateljima ipak fizički (a možda i financijski?) nešto bolja od dobre lanjske, Branko Jakopović je kratko uzvratio da »...što bi tek bilo da nije krivina i nedorečenosti?! Eto, na primjer, da Vlada napokon prilagodi famozni PDV turističkoj stvarnosti. Ovako? Bit će velika šteta ako ovu priču ponovimo i dogodine«.
Pero Gabrić
</div>
<div type="article" n="65">
U omiško turističko naselje uloženo pet milijuna kuna 
OMIŠ, 14. rujna
 – U adaptaciju, obnovu i modernizaciju poznatog turističkog odmarališta »Mala Luka« kraj Omiša uloženo je pet milijuna kuna nakon 11 godina koliko su njegovi objekti bili napušteni i zapušteni. Svi kapaciteti, 120 postelja u dvadesetak renoviranih i luksuzno uređenih dvosobnih bungalova te apartmana, su i sada popunjeni. Odmaralište poglavito koriste individualni gosti iz Austrije, Češke, Italije, Njemačke, Slovenije, Poljske, Slovačke.
To je rekao mladi kanadski poduzetnik Leo Marasović, inače direktor Turističkog naselja »Mala Luka«, koji je rođen i odrastao u Dugopolju u splitsko-solinskom zaleđu. Ističe kako će se ovogodišnje jeseni proširiti ponuda toga naselja, podizanjem kaskadnog dijela s dodatnim posteljama, rekreativnim sportskim terenima te nizom drugih pratećih i zanimljivih sadržaja. Međutim, tu je već postavljena i javna rasvjeta, uređene i proširene prilazne ceste, pa i proširen parkirališni prostor.
»Nismo očekivali toliku navalu turista, poglavito stranih. U početnoj fazi obnove ulagali smo u popravak i adaptaciju postojećih objekata te smo nastojali stvoriti pretpostavke za rad 'Male Luke'. Zadovoljan sam dosadašnjim uspjehom, odnosno poslovanjem ovog turističkog naselja u protekla tri i po mjeseca kako je otvoreno i za to cijelo vrijeme neprekidno je radilo te bilo na usluzi svim gostima, gotovo danonoćno. Ovdje uistinu postoje izvanredni uvjeti za odmor, kupanje, sunčanje i rekreaciju. Kompletno je opremljen, infrastrukturno i komunalno, smješteno u prekrasnoj primorskoj uvali između Nemire i Stanića gdje u izobilju ima i sunca, uz čisto i bistro more«, ističe Leo Marasović, dodajući kako očekuje još bolje uspjehe do kraja ove turističke (pod)sezone.
Inače, bivši vlasnik Turističkog naselja »Mala Luka« bila je tvrtka HTP »Dalma-hotel«. Njegov novi vlasnik Leo Marasović je postigao puni pogodak »u sridu«, kazano alkarskim rječnikom. Marasović ističe kako se ove godine turizam pokrenuo i na području Omiša i cijele omiške rivijere, posebice u primorskom dijelu toga grada. I on očekuje još bolje uspjehe i poslovanja u turizmu za što, podsjeća, i cijelo područje Omiša ima vrlo pogodne uvjete. Samo u turizmu, veli Marasović, treba neusporedivo više raditi i sustavno ulagati, naravno uz podršku države, odnosno odgovarajućih ministarstava. N. M.
</div>
</div>

<div type="part" n="12">
<head>Događaji</head>
<div type="article" n="66">
Hrvatska u Cefti do kraja godine 
Hrvatsko gospodarstvo članstvom u Cefti dobiva mogućnost pristupa na srednjoeuropsko tržište s manje barijera i više zajedničkih programa. Organizacija je važna i kao integracija u kojoj se sve njezine članice pripremaju za članstvo u EU, istaknuo je Linić 
BRATISLAVA, 14. rujna 
 - Premijeri zemalja članica srednjoeuropske zone slobodne trgovine (Cefta) su u subotu na sastanku u Bratislavi izrazili želju da Hrvatska bude primljena u tu trgovačku integraciju do kraja ove godine.
 »Premijeri (zemalja članica Cefte) pozdravljaju činjenicu da su pregovori o pristupu Hrvatske Cefti gotovo okončani. 
Premijeri potiču sve sudionike da ubrzaju pripremu svih dokumenata i da ulože sve napore kako bi se potpisivanje ugovora o članstvu Hrvatske u Cefti dogodilo do kraja ove godine«, navodi se u završnoj deklaraciji objavljenoj na kraju summita.
 Hrvatska je u subotu u Bratislavi uklonila i posljednju prepreku za ulazak u Ceftu okončavši pregovore s Rumunjskom o sklapanju sporazuma o slobodnoj trgovini.
 Na sastanku u Bratislavi Hrvatsku su predstavljali potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Slavko Linić, pomoćnica ministra gospodarstva Olgica Spevec, i zamjenik ministra poljoprivrede Miroslav Božić.
 Linić je u govoru koji je održao sudionicima summita istaknuo gospodarsku važnost te regionalne trgovačke integracije na području srednje Europe. 
 »Značenje i ulogu Cefte kao regionalne trgovačke integracije Hrvatska vidi u daljnjem jačanju i poticanju trgovinskih odnosa između zemalja srednje i istočne Europe, ali i u produbljivanju i širenju međusobne suradnje na ostale gospodarske sektore«, rekao je on.
 Hrvatsko gospodarstvo, istaknuo je Linić, članstvom u Cefti dobiva mogućnost pristupa na srednjoeuropsko tržište s manje barijera i više zajedničkih programa. On je također istaknuo važnost ove organizacije kao integracije u kojoj se sve njezine članice pripremaju za članstvo u EU-u. 
 Hrvatskoj još predstoji formalno potpisivanje ugovora o punopravnom članstvu Cefti a Linić je predložio da se to organizira do kraja godine na ministarskoj razini u Zagrebu.
 Premijer Slovačke Mikulas Dzurinda, koji ove godine predsjeda Ceftom, istaknuo je kako članstvo u toj organizaciji svakoj članici omogućuje razvoj gospodarstva i poboljšanje vanjske trgovine. Kako je kazao, on vjeruje da će Hrvatskoj članstvo u Cefti donijeti nove mogućnosti koje će se odraziti na vanjsku trgovinu i ukupno stanje gospodarstva. Linić i hrvatsko izaslanstvo će se u subotu sastati s predstavnicima vodećih hrvatskih tvrtki u Slovačkoj. 
(H)
</div>
<div type="article" n="67">
Neraspoređeni policajci ostaju (zasad) u kapelici
ZAGREB, 14. rujna
 – Prema riječima jednog od šestorice neraspoređenih hrvatskih policajaca koji se od utorka nalaze u kapelici Crkve sv. Marka na Markovom trgu, petak uvečer i subota prijepodne prošli su mirno i bez ikakvih incidenata, tim više što je jedan od neraspoređenih policajaca Željko Spolodor, u subotu slavio 29. rođendan.
 U dobrom raspoloženju prosvjednici su poručili kako ostaju kod svojih zahtjeva; odnosno da će se razići jedino pod uvjetom ako se 33 neraspoređena policajca vrate na posao, te ako se njihovom vođi Filipu Laciću, koji je priveden i koji se zbog ozljeda prilikom privođenja nalazi u Traumatološkoj bolnici, omogući povratak u kapelicu. Pripadnici interventne policije napustili su Markov trg, na kojem su jedino ostali policajci u civilu. Slavljenika Spolodora tijekom subotnjeg prijepodneva posjećivali su u kapelici svi koji podržavaju zahtjeve neraspoređenih hrvatskih policajaca. (D.D.)
</div>
<div type="article" n="68">
Održana konferencija predsjednika Rektorskih zborova 
RIJEKA, 14. rujna
 – Rektorat Sveučilišta u Rijeci u subotu je bio domaćin jednodnevne četvrte konferencije predsjednika Rektorskih zborova Centralne Europe koju čine Austrija, Češka, Slovačka, Slovenija, Mađarska i Hrvatska. Poticanje transgranične suradnje zemalja Centralne Europe u smislu izlaganja aktualnih tema, razmjena iskustava i rasprava koje se tiču razvoja znanosti glavni su ciljevi održavanja ovogodišnje konferencije. Ministar znanosti i tehnologije, prof. dr. sc. Gvozden Flego na konferenciji za novinare u Rijeci kazao je kako je okupljanje predsjednika Rektorskih zborova ponovno eksplicitno i implicitno potvrdilo tezu da ćemo kroz regionalnu suradnju prije doći u Europu, nego kroz vlastita nastojanja. 
Jedan od glavnih zaključaka skupa je, kazao je domaćin akademik Daniel Rukavina, kako je dužnost svih članica raditi na stvaranju srednjoeuropske istraživačke unije. Rektori su raspravljali o »Šestom okvirnom programu« koji se izvodi u sklopu jednog od tri glavna programa Europske unije »Cordis« koji obuhvaća sve informacije vezane za projekte EU-a na polju znanstvenog istraživanja. Svi programi posljedica su mobiliziranja širokog raspona disciplina s ciljem rušenja međusobnih barijera i čvršćeg povezivanja europskih zemalja. Namjera još uvijek konstituirajuće EU je prepustiti znanstvenicima odabir načina za osnivanje unificiranog razvoja i znanstvenog umrežavanja s ciljem ostvarivanja najdinamičnije i najkonkurentnije, na znanosti bazirane, ekonomije u svijetu. Raspravljalo se i o »Osiguranju kvalitete u visokom obrazovanju«, što se vezuje na pet ključnih razvojnih deklaracija u posljednjih pet godina; od Magne Charte Universitatum preko Sorbone, Bologne i Salamance, pa do Praške deklaracije. Njime Asocijacija europskih sveučilišta (EUA) potvrđuje glavnu ulogu u kvaliteti u visokom obrazovanju i njenom procjenjivanju. Lj. P.
</div>
<div type="article" n="69">
Privedena dva osumnjičenika zbog ubojstva u Paulinu Dvoru 
Jedna 43-godišnja vojna i 33-godišnja civilna osoba privedeni su u Istražni centar Županijskog suda u Osijeku zbog sumnje da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Paulin Dvoru. Prema neslužbenim podacima pretpostavlja se da bi u osječki Istražni centar uskoro moglo biti privedeno još oko deset osoba, rođenih između 1970. i 1971. godine 
OSIJEK, 14. rujna
 – Nešto poslije 13 sati u subotu u Istražni centar Županijskog suda u Osijeku privedene su jedna 43-godišnja aktivna vojna osoba i 33-godišnja civilna, a u dvorište Istražnog centra dovezeni su vozilima Vojne i Temeljne policije. 
O privođenju se oglasilo i Ministarstvo vanjskih poslova. Glasnogovornica MUP-a Zinka Bardić je u izjavi za javnost naglasila da se spomenute osobe sumnjiče da su u vrijeme Domovinskog rata u Paulin Dvoru kod Osijeka, 11. prosinca 1991. godine, u večernjim satima kao pripadnici 130. pričuvne brigade HV, nalazeći se u tom trenutku izvan dužnosti, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
 Naime, pojašnjava se da je u ovoj fazi kriminalističke obrade vezane uz rasvjetljavanje činjenica počinjenja ovog kaznenog djela, odnosno ubojstva 19 civila, utvrđeno kako postoje osnovane sumnje da su privedeni, zajedno sa zasad neutvrđenim brojem nepoznatih osoba, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Kriminalistička obrada će biti nastavljena s ciljem otkrivanja ostalih počinitelja zločina i okolnosti oko njega, posebno s ciljem utvrđivanja činjenica vezanih za izmještanje tijela s područja Osječko-baranjske županije.
Dežurni istražni sudac u subotu je bio Ilija Bernatović, koji je odredio da se privedene osobe zadrže u pritvoru 48 sati. Do toga roka Državno odvjetništvo mora, naime, podnijeti zahtjev za istragu. 
Prema neslužbenim podacima pretpostavlja se da bi u osječki Istražni centar uskoro moglo biti privedeno još oko deset mlađih osoba, rođenih između 1970. i 1971. godine. Mještani Vladislavaca stoga ovih dana sa strahom i gotovo u panici očekuju nova uhićenja. Zbog toga s neprikrivenim nezadovoljstvom »dočekuju« novinare i fotoreporteri koji prate ovaj slučaj. 
U priopćenju koje je potpisala glasnogovornica MUP-a Zinka Bardić dodaje se da opsežnu kriminalističku obradu provode policijski službenici Policijske uprave Osječko-baranjske u suradnji s Vojnom policijom, a u koordinaciji s Upravom Kriminalističke policije MUP-a i glavnim državnim odvjetnikom, Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku i uz pomoć drugih nadležnih službi. Posebno se ističe da će o svim daljnjim rezultatima javnost biti izvještavana. Zbog odredbi članka ZKP-a podaci koji mogu upućivati na identitet osoba protiv kojih se podnosi kaznena prijava smatraju se službenom tajnom.
Snježana Čanić Divić
</div>
<div type="article" n="70">
Mesić završio posjet Rumunjskoj
BUKUREŠT, 14. rujna
 - Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić završio je u subotu posjet Rumunjskoj obilaskom zimskog dvorca prvog rumunjskog kralja Karla u mjestu Simaia u centralnim Karpatima. Mesić je subotu, umjesto u obilasku karpatskih dvoraca, trebao provesti u zapadnoj Rumunjskoj na susretu s tamošnjom hrvatskom manjinom. Na prijedlog rumunjske strane taj je posjet otkazan zbog sigurnosnih razloga. Naime, prije nekoliko dana iz vojarne u blizini Temišvara ukradeno je nekoliko komada automatskog oružja pa je službeni Bukurešt predložio da se iz opreza posjet otkaže.
 Jedan je rumunjski senzacionalistički list taj događaj povezao s pripremom pokušaja atentata na Mesića, navodeći čak da su oružje ukrali bivši pripadnici Arkanovih »Tigrova«. Ozbiljniji rumunjski dnevnici u subotnjim izdanjima navode da se radilo o manjim unutarnjim razmiricama među rumunjskim vojnicima koji s Mesićevim dolaskom nemaju nikakve veze, a konstrukciju o pokušaju atentata nazivaju »napuhanim abrakadabra pričama«.
 U petak navečer u hrvatskom je Veleposlanstvu u Bukureštu priređen svečani prijem povodom posjete predsjednika Mesića na kojemu se pojavio i njegov rumunjski kolega Ion Iliescu, što se smatra posebnom gestom dobre volje.
 Mesić se u subotu popodne vraća u Zagreb, a tijekom boravaka u Bukureštu razgovarao je s cjelokupnim rumunjskim državnim vrhom, predstavnicima hrvatske manjine i sudjelovao u radu rumunjsko- hrvatskog Gospodarskog foruma. (H)
</div>
<div type="article" n="71">
Ivić Pašalić osnovao novu stranku 
Prvi opći sabor Hrvatskog bloka održat će se 27. listopada u Koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski«, a do tada će potpredsjedničke dužnosti u novoj stranci obavljati Milan Kovač, Jozo Meter i Branimir Lukšić
ZAGREB, 14. rujna
 – Hrvatski blok – pokret za modernu Hrvatsku, nova je politička stranka kojoj je na čelu dr. Ivić Pašalić, a predstavljena je u subotu na osnivačkoj skupštini u Hrvatskom novinarskom društvu. Pašalić je najavio kako će Hrvatski blok uskoro postati vodeća politička snaga u Hrvatskoj, slijedeći put dr. Franje Tuđmana. Također je pozvao sve intelektualce i izvanstranačke stručnjake da pomognu novoj stranci.
 Prvi opći sabor Hrvatskog bloka održat će se, najavio je predsjednik Pašalić, 27. listopada u Koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski« kao, rekao je, simboličnom mjestu novog početka. Do tada će potpredsjedničke dužnosti u novoj stranci obavljati Milan Kovač, Jozo Meter i Branimir Lukšić (mladi stručnjak iz Istre), a izabrana su i tri člana Predsjedništva – Ivan Brleković, Hrvoje Sardelić i Ernestina Novy-Radonić. Nakon osnivanja Hrvatskog bloka, a potpisana je 291 pristupnica, slijedi postupak registracije nove stranke u nadležnom ministarstvu. 
Često prekidan pravim ovacijama u prepunom Novinarskom domu, Pašalić je podsjetio da je na put osnivanja nove stranke krenuo sa svojim prijateljima, istomišljenicima, »nakon svih šikaniranja i maltretiranja od strane sadašnjeg vodstva HDZ-a«. Kazao je i da HDZ, upravo zbog takvog vodstva u posljednje tri godine, više ne predstavlja snagu kakvu je imao, te da su postali »tihi saveznici pretuđmanizatora u vlasti«. Pašalić je istaknuo i da je HDZ sada »stranka bez boje, okusa i mirisa« i da je samo »sredstvo nekolicini u vodstvu da se dočepaju vlasti«. 
No, Hrvatski blok će se izgrađivati na sintezi tuđmanizma, tražeći i pružajući odgovore na najvažnija pitanja u društvu, obećao je Pašalić, podsjećajući kako je temeljni cilj stranke okupljanje najboljih ljudi, a nikako ne najpodobnijih. Naglašavajući da je Hrvatski blok ideja stara koliko i višestranačje u Hrvatskoj i da ona korijene vuče iz djela pokojnog Franje Tuđmana, Pašalić je također ocijenio da aktualna vlast ugrožava temeljne nacionalne interese, pa čak i cjelovitost hrvatske države. 
»Jedino što rade jest vraćanje iz penzija provjerenih komunističkih kadrova na određena mjesta«, reo je Pašalić. Ocijenio je da će se u Hrvatskom bloku okupljati ljudi neopterećeni karijerom i uhljebljenjem u politici, a koji se neće baviti kadrovskim križaljkama i rasporedom fotelja, kao što je to slučaj u HDZ-u. Hrvatski blok će štititi i dignitet Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, Hrvata u BiH, te raditi na povezivanju Hrvata u domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj.
»Hrvatska mora postati zemlja ponosa i nade u kojoj će svi moći živjeti od svog rada, mladi će imati perspektivu a umirovljenici redovito dobivati mirovine od kojih će moći živjeti«, rekao je Pašalić. Naglasio je kako će Hrvatski blok davati odgovore na stvarne i ključne probleme u državi, a neće se baviti pitanjima od uskog stranačkog interesa. 
Andrea Latinović
</div>
<div type="article" n="72">
»S diplomom smo 'višak', a druge se prima samo s osnovnom školom«
Policajci su ogorčeni jer su posljednji 'višak' iz PU vukovarsko-srijemske koji nije zbrinut. Još više ih boli činjenica jer su na radnim mjestima ostali, ali i posljednjih mjeseci primljeni brojni policajci koji su završili samo osnovnu školu
VINKOVCI, 14. rujna
 - Svakodnevnim mirnim prosvjedom ispred zgrade PU vukovarsko-srijemske, sedam neraspoređenih policajaca svoje bivše nadređene upozoravaju na činjenicu kako su i dalje bez posla, dok s druge strane, imaju pisane potvrde kako su posljednjih mjeseci u službu vraćeni policajci srpske nacionalnosti koji imaju završenu tek osnovnu školu! 
 Mladići starosti između 20 i 30 godina, od ponedjeljka svakoga dana u vrijeme radnog vremena, od 8 do 16 sati, svojom nazočnošću pred zgradom Policijske uprave žele skrenuti pozornost na, kako su rekli, nepravdu i nepravilnosti koje su se dogodile novim ustrojem rada. Naime, sistematizacijom koju je prije 14 mjeseci proveo MUP, oni su ostali bez posla iako su na Policijskoj akademiji završili srednju policijsku školu. Posjetivši neraspoređene policajce tijekom jednog njihovog prosvjeda, zatekli smo ih kako sjede na podu ispred porte u zgradi Policijske uprave. Ogorčeni su, jer su oni posljednji policijski 'višak' iz ove Uprave koji nije zbrinut. Još više ih boli činjenica jer su na radnim mjestima ostali ali i posljednjih mjeseci primljeni brojni policajci koji su završili samo osnovnu školu.
 Kako su nam objasnili, ukupno je trinaest policajaca iz ove Uprave ostalo nezbrinuto. Međutim, preostala šestorica ne prosvjeduju iz straha da će im to naškoditi, te da zbog toga neće dobiti posao. »Naš prosvjed nikoga ne ometa. Samo stojimo ispred zgrade Policijske uprave kako bi podsjetili odgovorne da smo i dalje bez posla. Stoga ne vidim razloga da bi se ovakvim činom mogli nekome zamjeriti«, kazao je dvadeset i jednogodišnji Dražen Mikulić, koji je sa svojim neraspoređenim kolegama u svibnju prosvjedovao i na Markovu trgu u Zagrebu.
 »Tada nam se obratio i premijer Ivica Račan koji nam je obećao da ćemo, odlukom Vlade RH, za desetak dana biti vraćeni u službu. Iako je prošlo više od tri mjeseca još uvijek smo bez posla. Mi smo školovani za policajce, a MUP je za obrazovanje mene i mojih kolega koji sa mnom prosvjeduju uložio više od 50.000 DEM«, objasnio je Mikulić. Među vinkovačkim prosvjednicima ima i branitelja iz Domovinskog rata, nekoliko ih je oženjeno i imaju malu djecu, a ostali su bez posla i izvora prihoda. Kažu kako ih, sa diplomom završenog policajca nitko ne želi zaposliti.
 Načelnik PU vukovarsko-srijemske Marijan Tomurad kazao nam je kako je više puta razgovarao s dečkima koji prosvjeduju te ih zamolio da se strpe. »Posla će za njih biti i to uopće nije u pitanju. Samo sam ih zamolio da ne naprave nekakvu glupost koja bi spriječila da se vrate u policiju«, rekao je Tomurad.
Maja Sajler
</div>
<div type="article" n="73">
Nesretni hrvatski kralj dobio spomenik nakon 900 godina
Na uzvisini iznad Krke otkriven monumentalni spomenik posljednjem hrvatskom kralju i izvedena opera-oratorij »Petar Svačić« Jakova Gotovca
MILJEVCI, 14. rujna
 – Bio je to događaj za pamćenje za sve stanovnike Miljevaca i drniškog kraja koji su u petak na području Drinovaca, na lokalitetu Visovačka brina, nazočili velikom kulturnom okupljanju i događaju. Na početku, akademik Ivo Padovan, predsjednik HAZU, otkrio je monumentalni spomenik posljednjem hrvatskom kralju Petru Svačiću, rad kipara Kažimira Hraste. Tim je činom obilježena 900. obljetnica Svačićeve smrti. Osim akademika Padovana, koji je podsjetio na veliku ulogu HAZU-a na rasvjetljavanju uloge, značenja i mjesta posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, te na njegov osobni doprinos odupiranju tuđinskoj vlasti po cijenu vlastita života, govorili su i Jasna Skelin Duboković, najstarija članica Vijeća za obilježavanje ove visoke obljetnice, te Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske.
– Nije slučajno da sa 900 godina zakašnjenja podižemo ovaj spomenik, jer je trebala slobodna domovina da se to dogodi. Petar Svačić je značajna figura hrvatske povijesti. Dižemo spomenik ponovo jednom velikom hrvatskom gubitniku, ali čovjeku koji je u trenucima najveće hrvatske nesreće – razjedinjenosti, znao izabrati pravu stranu i tako se suprotstavio i Mađarima i Hrvatima koji nisu bili za hrvatsku vlastitu državu. Ono što je najljepša pouka mrtvoga kralja jeste to da ovom narodu treba sloge ako ne želi poginuti, pasti, nestati sa scene. Pomoći nema nego u nama samima, rekao je Zidić, pred oko dvije tisuće posjetitelja koji su došli pozdraviti podizanje spomenika koji dominira Visovačkom uzvisinom nad Krkom.
 Pogleda uprtog u Krku kralj Petar, koji u jednoj ruci drži mač, a u drugoj štit, simbolizira stradanje za domovinu. Nakon 900 godina kralj Petar došao je ponovo na područje na kojem se rodio. Naime, Svačić se rodio u povijesnom gradu Kamičku nedaleko Visovačke brine, a ovaj će se lokalitet idućeg tjedna početi istraživati.
Na otvorenom prostoru Visovačke uzvisine nad kanjonom Krke, praizvedena je opera-oratorij u jednom činu »Petar Svačić« skladatelja Jakova Gotovca, za koju je libreto napisao Zlatko Tomičić. Dvjestotinjak članova Simfonijskog orkestra i Mješovitog zbora HRT-a, te više uglednih solista HNK iz Zagreba, unatoč jakoj buri koja se uvlačila pod kožu, maestralno su uprizorili »Petra Svačića« i na kraju zaradili topli i dugi pljesak svih nazočnih. Radnja opere kojom je dirigirao Nikša Bareza odvijala se pred ratnim šatorom na planini Gvozd, u proljeće 1097. godine kada je u boju s nadmoćnijim neprijateljem Svačić poginuo. 
– Opera-oratorij »Petar Svačić« vrlo je prigodna ovom trenutku i ovom mjestu. Istina, ovaj jaki vjetar malo nas je ometao, ali smo ipak izuzetno zadovoljni izvedenim programom o čemu govori i prijam kod publike koja je unatoč hladnoći otvorenog prostora operu odgledala do kraja. »Petar Svačić« reprezentativno je djelo domaćeg stvaralaštva, opera je vrlo zahtjevna i originalna u oratorijskoj formi. U prvom planu je tekst koji je prepun informacija iz hrvatske povijesti. Moglo bi se zapravo ovu operu nazvati i »Mukom po Svačiću«, rekao je Nikša Bareza, ne krijući zadovoljstvo izvedenom operom. 
Jadranka Klisović
</div>
<div type="article" n="74">
Željka Antunović: Učite kako se poštuje i brani domovina
ZAGREB, 14. rujna
 – Naučiti kako se poštuje domovina, ali i steći potrebna znanja za njezinu obranu ako to ikada više bude potrebno – obaveza je koju ste danas preuzeli na sebe, poručila je ministrica obrane Željka Antunović, čestitajući u subotu 44. naraštaju novaka Hrvatske vojske položenu svečanu prisegu.
U subotu su prisegnuli novaci u središtima za obuku pješaštva u Puli, Požegi, Koprivnici i Sinju, a ministrica Antunović je bila prisutna svečanosti koja je tim povodom održana u Središtu za obuku i odgoj logističke struke u Zagrebu. 
»Hrvatska vojska ima snažnu tradiciju na koju smo svi ponosni. Ona, nažalost, počinje s ružnim i nametnutim ratom, no ta nam iskustva omogućuju da s novim vojnim znanjima, u miru gradimo suvremene oružane snage«, naglasila je u prigodnom govoru Željka Antunović. 
Obraćajući se roditeljima ročnika, poručila im je kako ne trebaju strahovati jer se o njihovoj djeci koja služe vojnu obvezu, brinu odgovorni časnici HV-a. »Sve ostalo treba razvijati, ali briga o sigurnosti i zdravlju ročnika prvi je prioritet i najvažnija obveza na koju i ovim putem upozoravam sve zapovjednike u Hrvatskoj vojsci«, rekla je ministrica Antunović. Govoreći o potrebi pomlađivanja sastava oružanih snaga u idućem razdoblju, ministrica je uputila otvoreni poziv svim novacima da nakon vojnog roka nastave školovanje za vojni poziv, ako to žele.
Ročnicima su čestitali izaslanik načelnika Glavnog stožera stožerni brigadir Mate Ostović, a u ime zagrebačke gradonačelnice obratio im se i Milan Bandić. On je mlade novake podsjetio na odgovornost koju su preuzeli na sebe. »Postali ste sljednici hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata«, poručio je Bandić čestitajući ročnicima svečanu prisegu u ime zagrebačke gradonačelnice.
Mile Franičević
</div>
<div type="article" n="75">
Liječnici traže »prijelazni« rok za otpremu viška svojih pacijenata
ZAGREB, 14. rujna
 – Mnogi liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nezadovoljni su ponuđenim ugovorima koje bi trebali potpisati s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (HZZO) za razdoblje od 1. srpnja do kraja godine. Osobito su zabrinuti oni koji imaju više pacijenata nego je to u HZZO-u određeno. Stoga od svog ceha, Hrvatske liječničke komore, kojoj se svakodnevno obraćaju, traže zaštitu i pravilno tumačenje odredaba Odluke o ugovaranju glavarina (odnosno o osnovama za sklapanje ugovora s liječnicima) za razdoblje od 1. srpnja do kraja godine.
 »Riječ je, štoviše, o zaštiti prava pacijenata i načela slobodnog odabira liječnika što je doslovnim tumačenjem odredaba Odluke dovedeno u pitanje kao i funkcioniranje ukupne primarne zdravstvene zaštite«, rekao je u subotu prim. dr. Egidio Čepulić, predsjednik Hrvatske liječničke komore, na sastanku tim povodom s novinarima, kojeg je sazvao zajedno s dr. Željkom Zubovićem, predsjednikom Hrvatske stomatološke komore. 
Osiguravatelj je, naime, odredio minimalni i maksimalni broj pacijenata za koje će plaćati glavarine (maksimalni je 2040 za opću praksu, 1200 za pedijatre, 7200 za ginekologe i 2640 za stomatologe), što znači da bi liječnici »višku« trebali otkazati.
 U praksi to pak znači vratiti pacijentu karton i reći mu da se snađe što, možda u gradovima gdje se može potražiti drugog nije toliki problem, u odnosu na sredine gdje je premalo timova primarne zdravstvene zaštite. HZZO je obećao da će se takvi slučajevi rješavati arbitražom i da ni jedan pacijent neće ostati bez zdravstvene zaštite, ali sudeći prema ponuđenim ugovorima i tumačenju koji liječnici dobivaju u izravnom kontaktu s HZZO-om, odlučno se odbija financiranje iznad maksimalnog broja osiguranika. Drugim riječima, dogovoreno je jedno, a administracija provodi drugo.
Prema evidenciji Liječničke i Stomatološke komore ukupno je oko 430 timova koji bi prema »cenzusu« HZZO-a trebali otkazati višku svojih pacijenata: oko 260 opće medicine, 110 pedijatara i pedesetak ginekologa i 30 stomatoloških timova. Prema prvotnom tumačenju Odluke riječ je o tome da liječnici s »viškom« ne mogu primati nove pacijente (osiguranike) sve dok taj broj neće biti manji od maksimalnog, te da će se sve glavarine, u punom iznosu, plaćati dok pacijenti (osiguranici) ne pronađu neke nove doktore, dok se - tamo gdje ih nema - ne otvore nove ordinacije. U tom smislu, kaže dr. Čepulić, dogovoreno je prijelazno razdoblje u kojem bi lokalne zajednice što prije trebale omogućiti otvaranje novih ambulanti uz neke olakšice (kupnja prostora, opreme), jer danas je rizično upuštati se u velike kredite posebno u manjim mjestima i siromašnijim regijama
Biserka Lovrić
</div>
<div type="article" n="76">
Seljaci sumnjaju u makinacije 
NOVSKA, 14. rujna
 – Prije negoli je ugledao svjetlo dana oko budućeg programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države na području Novske, počela su se lomiti koplja i voditi žučne rasprave. 
Budući se 25. travanj do kad je program morao biti završen približavao iz Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog seljačkog saveza već tada su upozoravali na kašnjenje, ali i moguće makinacije pri izradi programa i njegovoj realizaciji, optužujući za sve to lokalnu vlast. Seljaci su tražili da na zemlju isključivo pravo imaju obiteljska gospodarstva i branitelji, a iz grada nisu ih htjeli ni pozvati na prvu raspravu, a kamoli HSS i Hrvatski seljački savez o tim pitanjima konzultirati. O mogućim makinacijama upozoreno je i Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, a nakon višemjesečna zakašnjenja na Gradskom poglavarstvu po prvi put se razgovaralo o nacrtu programa. 
Tom prigodom rečeno je da Novska spada u sredine u kojima je udio poljoprivrednog zemljišta vrlo visok, čak 36 posto, te da je 4911 hektara namijenjeno za prodaju, privatizaciju, zakup i koncesiju i da će zemlje za sve biti dovoljno.
Međutim, član Poglavarstva Darko Movrić posumnjao je u kvalitetu prethodne rasprave pa i u provedenu anketu navodeći da su u tome sudjelovali svega 52 fizičke i dvije pravne osobe, a interes kod ljudi je znatno veći. Stoga je zatražio da se rasprava ponovi i pozovu svi zainteresirani kao i predstavnik Ministarstva poljoprivrede. U načelu to je i prihvaćeno. 
No, gradonačelnik Antun Vidaković na to je odgovorio: »Bit će onako kako se mi koalicijski partneri dogovorimo.«
Naglašavajući da HSS ucjenjuje vijećnike Vidaković je rekao: »Jednom našem vijećniku rečeno je da neće dobiti zemlju ukoliko ne prijeđe u njihove redove.«
Tu izjavu energično je demantirao predsjednik Hrvatske seljačke stranke Novska Franjo Ivičić, tvrdeći: »U HSS-u takvim stvarima nikada se nismo i nećemo služiti.« »No«, dodao je Ivičić, »inzistirat ćemo na našim stavovima i uključivanju svih zainteresiranih te ćemo spriječiti svaku moguću zlouporabu kad je riječ o predstojećem raspolaganju s poljoprivrednim zemljištem.«
Nacrt programa bit će proslijeđen vijećnicima, a konačna riječ bez obzira što o tome odlučila gradska koalicija, bit će ona od Ministarstva. Do tada, sve na to ukazuje, o raspolaganju s poljoprivrednim zemljištem u Novskoj i dalje će se žučno raspravljati te međusobno optuživati. 
Zdravko Sever
</div>
</div>

</body>
</text>
</TEI.2>

with extensions by D. Ćavar