U pogledu tehničkog dijela treninga, t. j. učenja i usavršavanja tehnike, treba računati s postepenošću izvođenja i sa sistematskim radom. Naši bacači često uvelike griješe u tome, što im svaki trening nije vježbanje, uočavanje i ispravljanje griješaka, već natjeravanje tko će dalje baciti. To ponavljaju neprekidno 50―100 puta na jednom treningu. Na svakom treningu žele postići svoj lični rekord, pa ako taj rekord i idućeg treninga ne prebace, onda su bez volje, pa trening nije bio koristanza njih.

Dakle, uspjeh se traži u rezultatu i množini izbačaja, a ne u kakvoći izvođenja. Svaki bacač pri učenju bacanja mora dobiti pravilan osjećaj za pojedini pokret, a ako se baca cijelom snagom i to ponavlja mnogo puta, onda će taj osjećaj izostati. Osim toga lako se dolazi do griješaka, koje se ne ispravljaju, nego još više pogoršavaju, što je kasnije teško ili nemoguće ispraviti. Potrebno je da bacač kod svakog bacanja promisli zašto mu je izbačaj uspio ili ne. Za najboljim rezultatom nije potrebno ići sve dotle, dok se uči tehnika, a kad se jednom izuči i usavrši tehnika bacanja, kad se pojedini pokreti mehaniziraju, onda će doći i do uspjeha. Dobar rezultat nije posljedica stalnog naprezanja i bacanja na snagu, već skladno izvedenog i tehnički dotjeranog izvođenja, koje je postignuto pažljivim i sistematskim radom. Takvim treningom ne će izostati uspjeh, a bacač će osjetiti zadovoljstvo kad bude znao, da je svoje sposobnosti iskoristio do kraja.

BACANJE KUGLE

Bacanje kugle počelo je u Škotskoj, gdje se najprije bacao kamen a kasnije i željezna kugla. Postepeno se težina i oblik kamena i kugle ustaljuje, dok konačno nije dobila današnju težinu (7,257 kg). Prvi registrirani rezultat postavio je Englez Ston g. 1867., bacivši kuglu 11,12 m.