Ako je (modno) odijevanje zaista jezik, onda mora imati rječnik i gramatiku kao i drugi jezici (Alison Lurie). Njihova je struktura često jasna i čitka, ali češće „bježi” u aktualne podjezike, dijalekte, narječja, slengove, arhaizme i vulgarizme. Upravo jezik mode, odgovarajući karakteru mode koja je neuhvatljiva, najlakše izmiče standardizaciji, boreći se stalno za novi standard. Moda pokazuje zavidnu brzinu izbjegavanja standarda (oblika i značenja), uspostavljajući stalno nove nejasnoće, jezične i značenjske zamke. Kao i odjeća, jezik mode boluje od brze „pokvarljivosti”, novih značenja, stalnoga prerušavanja i zavaravanja. Moda je, kaže Lurie, stalna sloboda govora, iskaza. Upravo promjenljivost jezika mode govori o brzini promjenljivosti modnoga ponašanja. Koliko god je diktat modnih dizajnera ubrzavao modne promjene, jednako brzo modni jezik bilježi modnu seizmografiju. Kao što je primijetio James Laver, mode su samo odraz ponašanja u nekome vremenu: one su ogledalo, a ne original. I moda, i jezik mode, zrcale vrijeme, bez ikakve mogućnosti za „šminkanjem” stvarnosti. „U granicama koje je postavila ekonomija, odjeća se kupuje, koristi i odbacuje upravo kao i riječi, jer odgovara na naše potrebe i izražava naše ideje i osjećaje” (Lurie).

U današnje vrijeme identificirajući (stvarnu) modu identificiramo i (modni) jezik. No prepoznavajući njihovu zamjenjivost, mi ustanovljujemo i njihovo nepostojanje. Boreći se za svoju autonomiju, negirajući diktat, trpeći logiku proizvodno-tržišnog sraza, moda je, bježeći iz jezika u stalna nova narječja, i dalje odlučila ostati neuhvatljivom, iracionalnom, kontradiktornom, asocijalnom. U vremenu u kojem socijusa nema, nema ni transparentnosti mode, jezika mode. Slika „efemernosti” (Lipovetsky) mode ogleda se u horizontalnoj protežnosti. Moda je i dalje izvorno na ulici, sklanjajući se od diktata, u mnoštvu modernih urbanih plemena. Kao u kaleidoskopu, modne činjenice vrijede samo koliko i modni idiom određen za kratki trenutak strogo kodirane i izolirane pomodne egzibicije. Od modnoga, strukturiranog jezika, slenga, leksičkog ekscesa (koji više nitko ne može očitati), do značenjske konfuzije ili nejasnosti, ili čak beznačajnosti: moda je ponovno osigurala neku svoju čudnu ekskluzivnost: skrivajući se u ilegali urbanog tribalnog ponašanja, moda sebi dopušta iščeznuće. Strukturirani jezik mode, prestrukturirao se u svoju samozataju, u mimikriju. Moda se tako skriva, a da se ne očituje, u područje pojedinačnog mišljenja.

Sve pretpostavke da se ide „prema teoriji mode” time izgledaju definitivno relativizirane. Svaka teorija želi supstanciju na kojoj bi se „nastanila”. Moda, takva kakva jest, jedva da to osigurava. Čudesna moć mode potječe odatle što je svijet iz nje nepovratno iščeznuo, kaže Jean Baudrillard, jedan od mnogih koji nije odolio zovu mode na promišljanje.