subkulture u rasponu od rapa do transvestita, nego i na sredovječnog poslovnog muškarca oko čijeg je vrata vezana kravata s desenom slonića u fluorescentnim bojama. Evans i Thornton naglašavaju da kompjutorski generirane predodžbe i nove tehnologije remete „esencijalističke” veze između prirode, identiteta i tijela. U društvenoj situaciji izmještanja spola s tijela na odijelo, tijelo može danas posredstvom odjeće odglumiti bezbroj uloga (Evans i Thornton, 1989).

Teoretičari naglašavaju brzinu, promjenjivost, elastičnost, promiskuitet i nehijerarhičnost postmoderne misli koja dopušta miješanje najrazličitijih polja interesa. U situaciji koja je prave društvene konflikte zamijenila semiotičkim ratovanjem odjevnim znakovljem, estetika i politika mogu legitimno sudjelovati u samoproizvodnji osobnosti. Ted Polhemus ističe da današnje društvo omogućuje pojedincu da izabere tijelo koje želi. Tijelo i odijelo mogu se u postmodernom društvu „kupiti”u samoposluzi stilova, kojih jedinstveni raspon tjelesnih i odjevnih stilova obuhvaća svu povijest, zemljopis, sve kulture i sve civilizacije. Surfanje stilovima legitimna je postmoderna odjevna praksa (Polhemus, 1994, 1996).