masom od 2 g, a najveća ptica koja još može letjeti jest potrk (Ardeotis kori) s tjelesnom masom od 12 kg.

Sve mnogostanične životinje kreću se pomoću posebno diferenciranih mišićnih stanica koje sadrže kontraktilna vlakanca. Mišićne stanice mogu biti kontinuirano raspoređene ispod kože izgrađujući jedinstven kožno-mišićni sloj. Takve životinje obično nemaju posebne udove, nego se kreću gmizanjem, kao npr. gujavice, virnjaci i dr. Obična se gujavica kreće brzinom od 0,5 cm/s uz potrošnju 0,1 cm3 kisika po gramu tjelesne mase na sat. Kad bi gujavica imala veličinu čovjeka i gmizanjem se kretala brzinom od 5 m/s, trošila bi 200 cm3 kisika po gramu tjelesne mase na sat. Razvojem udova životinje se kreću brže uz manji potrošak energije. Najveću brzinu gmizanjem postiže zmija crna mamba (Dendroaspis polylepis), a iznosi 3 m/s, a gušterice koje se kreću udovima postižu veću brzinu.

Za stabilnost je organizma potrebno da se oslanja bar na tri točke. Pri tom je težište organizma točno u središtu zamišljenog trokuta na čijim se postraničnim vrhovima nalaze oslonci udova. Iznimku čini dvonožno kretanje (bipedija), gdje je broj oslonaca reduciran na dva. U tom slučaju težište mora biti iznad središta spojnice koja povezuje dvije točke oslanjanja. Kukci koji imaju tri para nogu pri sporu kretanju podižu od tla jedan ili najviše dva para nogu. Kad se kreće brže, kukac pokreće nogu u trojkama: prednju i stražnju na jednoj strani i srednju na drugoj strani tijela. Tako je zadovoljeno uvjetu stabilnosti pri čemu je potrebno da je tijelo oslonjeno bar na tri čvrste točke.

Manji broj udova u četveronožnih životinja smanjuje tjelesnu masu i potrošak energije, uz istodobno povećanje brzine kretanja. Osim broja udova, za stabilnost životinje je važan i njihov odnos prema tijelu. U kukaca i rakova udovi su sa strane tijela, dok su u sisavaca ispod tijela.

Veličina tijela i mijena tvari. Poznato je pravilo da se povećanjem obujma smanjuje površina, što je vrlo važno za čitav niz životnih procesa, kao što su izmjena plinova, optjecanje tjelesnih tekućina, mijena tvari itd. (sl. 6.6).

Opskrba kisikom ima važnu ulogu u mijeni tvari. Pri aerobnome disanju razgradnjom monosaharida na CO2 i vodu nastaje energija koja je dovoljna za stvaranje 39 molekula ATP-a, dok pri anaerobnome disanju oslobođena energija osigurava nastajanje samo triju molekula ATP-a. Potrošak se kisika povećava s porastom tjelesne mase i životinjine aktivnosti. Najveći potrošak kisika zabilježen je u mišićima kukaca koji pokreću krila, gdje iznosi 100 cm3/g na sat.

Neke životinje nemaju posebnih organa za disanje i optjecanje tjelesnih tekućina. U tom slučaju plinovi se izmjenjuju kroz kožu, a optjecanje je vrlo jednostavno. U plošnjaka je površina tijela razmjerno vrlo velika prema obujmu pa se običnom difuzijom kroz površinu tijela i malom udaljenošću do svih tkiva u unutrašnjosti mogu zadovoljiti sve potrebe za kisikom. Gujavice su veće životinje cjevasta oblika pa kod njih sama difuzija plinova nije dostatna da sva tkiva opskrbi potrebnim količinama kisika, jer je prevelika udaljenost od površine tijela do unutrašnjih organa. Zbog toga se u takvih životinja – koje nemaju posebne organe za disanje – morao razviti poseban optjecajni sustav koji opskrbljuje sve dijelove tijela dovoljnim količinama kisika.

Razvojem posebnog optjecajnog sustava koji prenosi plinove na veće udaljenosti pomaknuta je granica rasta organizma. Životinje s optjecajnim sustavom mogu narasti veće od životinja bez takva sustava. Ograničenje veličine u životinja bez optjecajnoga sustava uvjetovano je površinom kože ili posebnim strukturama kroz koje se odvija difuzija. Čovjek npr. ne bi nikada postigao veličinu koju ima da ne posjeduje pluća koja imaju aktivnu površinu oko 50 m2. Čak ni tako velika površina ne bi zadovoljila potrebe da se kisik jednostavno otapa u krvnoj plazmi. U pomoć priskače hemoglobin koji na sebe veže otopljeni kisik i tako njegovu količinu povećava od 0,3 cm3 u 100 cm3 krvi. Za difuziju plinova, osim tlaka i veličine površine preko koje se obavlja izmjena, vrlo je važna i veličina molekula koje difundiraju. Kisik i ugljikov(IV) oksid razmjerno su male molekule i lako se kreću. Međutim, molekule hranjivih tvari mnogo su većeg promjera i teže difundiraju u tkivima. Vjerojatno je to osnovni razlog zbog kojega u većine plošnjaka nalazimo razgranjeno probavilo koje umjesto

Previous page

Next page