Razvijanjem što idealnijega hidrodinamičkog oblika spomenute se popratne pojave znatno smanjuju (sl. 6.3). Mjerenjem je dokazano da tijelo pastrve (Salmo gairdneri), koje je prilagođeno životu u vodi, ima koeficijent trenja 0,3, a divlji golub (Columba livia), koji živi u zraku, 0,4 (sl. 6.4).

Te su vrijednosti dosta visoke u usporedbi s idealnim oblikom s koeficijentom od 0,05. Radi usporedbe možemo spomenuti da npr. golublje tijelo daje gotovo dvostruko manji otpor od kugle istog obujma.

Za razliku od spomenutih životinja, sitni planktonski oblici, kao što su neki praživi, ličinke mnogočetinaša, mekušaca, žiroglavaca, bodljikaša i dr., imaju više-manje kuglast oblik. S obzirom na male brzine kretanja (bičaš Polytoma oko 100 µm/s), ne dolazi do vrtložnog gibanja okolne vode, pa se organizam kreće bez većih teškoća. Osim toga, voda ne daje veći otpor maloj veličini tijela.

Prilikom leta važnu ulogu ima pojava podizanja (uzgona), koja nastaje zbog posebne gradnje krila. Naime, zrak pri sudaru s prednjim dijelom krila prolazi ispod i iznad krila. Poznato je da je krilo na prednjoj strani zadebljano zbog kostiju i mišića, a njegova je gornja strana zakrivljenija. Pri sudaru sa zrakom molekule plina moraju na gornjoj strani krila svladati dulji put nego s donje strane. Molekule plina koje se na gornjoj strani krila gibaju većom brzinom nego na donjoj strani, manje pritišću na površinu pa je rezultanta svih sila usmjerena tako da se tijelo diže gore (sl. 6.5).

Mogućnost i način leta krupnih i teških ptica razlikuje se od leta sitnih. Pri polijetanju krupne ptice moraju biti na povišenom mjestu (grane drveća, kamene litice i sl.) da bi sunovraćanjem u dubinu postigle potrebnu brzinu za uzlet. Za polijetanje s tla krupne i teške ptice koriste se trkom da bi lakše uzletjele. U takvih ptica nije zabilježen nijedan slučaj da bi mogle lebdjeti u zraku iznad jedne točke. Tek ptice srednje mase (oko 400 g) mogu lebdjeti oko 1 sekunde, dok kolibrići mogu ostati lebdjeći na mjestu 90 i više minuta. Budući da je potrošak energije pri lebđenju na mjestu triput veći nego pri normalnom letu, takve životinje imaju posebnu tehniku leta. Slično kukcima, kolibrići zabacuju svoja krila unazad, okrećući ih oko osi, tako da je efekt podizanja (uzgona) postignut u svakom smjeru kretanja krila. Kada bi se skupili svi efekti takve tehnike leta, pokazalo bi se da se energija teoretski ulaže samo za kretanje krila na jednome mjestu kao i u ostalih ptica, dok se povratni hod krila obavlja bez ikakva potroška energije. Među najmanje ptice ubrajamo kolibriće s tjelesnom

Previous page

Next page