To znači da mehanizaciji u konkretnom primjeru treba pristupiti promišljeno i s planom kao svakome upravnom poslu. Pojedini koraci pri tome su otprilike ovi:

„1) proučavanje posla koji se želi mehanizirati i pronalaženje materijala (strojeva) koji je za taj posao najprikladniji;

2) utvrđivanje, proučavanje i priprema novog načina poslovanja;

3) poduka osoblja;

4) uvođenje u praksu novoga načina” (P. Thomas, Les conditions d’une bonne mecanisation,izd. Institut etc. 1956).

Velika je pomoć u uvođenju mehanizacije standardizacija strojeva, pribora i dijelova. Brojni modeli poskupljuju upotrebu strojeva zbog otežanog popravka, većeg otpada, otežanog nadzora, davanja uputa i poduke osoblju. Tijekom pripremnih radova za mehaniziranje nekog posla trebalo bi naročitu pažnju posvetiti proučavanju sinkronizacije ljudi i strojeva radi maksimalne iskorištenosti. U tom pogledu korisno pomoćno sredstvo predstavlja tzv. grafikon paralelnih djelatnosti koji omogućuje da se na prvi pogled vidi kakva je zaposlenost ljudi i strojeva u vremenu na istom kombiniranom radnom zadatku (Barish, str. 191 – 193).

e) Prva i druga industrijska revolucija dogodile su se, kazali bismo, na području upravnog rada istodobno. Dok je mehanizacija uredskih poslova u većini upravnih sustava i za većinu područja tek u tijeku, naziru se već počeci automatizacije u nizu tek mehaniziranih operacija. Automatizacija znači zapravo zamjenu ljudskoga rada radom različitih strojeva. Prijelazom, npr. od pisaćeg stroja na stroj s bušenim karticama, na stroj za sortiranje, uspoređivanje, tabeliranje, računanje i, konačno, ispitivanje rezultata ne vrši se akcijom ljudi, nego posredstvom automatskih ili tzv. servo-strojeva. Princip tih strojeva upoznali smo pri opisu elektronskog računskog stroja. Instrukcije pohranjene u „memoriji” stroja omogućuju odabir između određenog broja alternativa. Obrada podataka u svih pet faza dobiva time neviđenu brzinu i nepredviđeni kapacitet.

Međutim, industrijske revolucije u upravi dostignute su i prestignute informatičkom revolucijom. Osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća u upravnim sustavima većine razvijenih zemalja mreže elektroničkih računala postaju glavnim sredstvom obrade podataka, pa tako i temeljem svake upravne djelatnosti.

5. PREDVIĐANJE U UPRAVI: PLANIRANJE

93. Jedno od osnovnih obilježja uprave kao djelatnosti u suvremenim upravnim organizacijama jest predviđanje ciljeva upravne djelatnosti i načina njihova ostvarenja. Stalan proces svjesnog predviđanja, odabiranja i razrade ciljeva i metoda rada, kao i prethodnog utvrđivanja kriterija za nadzor i ocjenjivanje rezultata naziva se planiranje.

Planiranje, kao konkretno utvrđivanje ciljeva, usko je povezano s interesnim odlukama i interesnim normama koje reguliraju upravljanje (v. t. 11). Planiranje, kao skup metoda racionalnog predviđanja i raspoređivanja, jedan je od najdinamičnijih sektora tehničkog odlučivanja u modernoj upravi.

Previous page

Next page