Kao i kod centralizacije i decentralizacije, i kod pojedinačnog i kolektivnog oblika česte su usporedbe prednosti i nedostataka jednog i drugog. Međutim, poredba na dulji rok pokazat će da se u različitim razdobljima nije jednako gledalo na odnos između pojedinca i kolektiva u organizaciji. Ranija upravna teorija više je naglašavala pojedinca. U svakoj se organizaciji precjenjivala vrijednost i uloga pojedinca. Veća društvena gustoća dovodi jasnijem uočavanju važnosti kolektivnog oblika rada i težište se, u svima zemljama, pomiče sve više prema ravnoteži jednog i drugog oblika.

Organizacija se sastoji od više ljudi. Ona je po svojoj prirodi skupina, i stoga je sve što organizacija radi zapravo skupni rad. Međutim, kolektivnost u radu organizacije ima i drugi, specifičniji smisao. Što je organizacija veća i složenija, što je jače nastojanje da u njezinu radu dođu do izražaja različita gledišta i interesi, to će se češće pojavljivati bilo stalna kolektivna tijela, bilo sastanak kao oblik trenutnog udruživanja ljudi na tom poslu.

a) Razmišljanja o međusobnom odnosu kolektivnog – u tom specifičnom obliku – i individualnog oblika rada u organizacijama relativno su starog datuma. Francis Bacon (1561 – 1626) daje u tom pogledu posve određenu preporuku: „Svaki se posao dijeli na tri dijela: priprema, raspravljanje nakon ispitivanja i izvršenje. Ako hoćeš brzinu, neka samo srednji dio bude djelo mnogih, a prvi i posljednji stvar pojedinaca.”

b) Klasična upravna teorija bavila se problemom odnosa kolektivnog i pojedinačnog rada u organizaciji uglavnom samo s aspekta vodstva, tj. je li na čelu organizacije pojedinac ili kolektiv. Ta je suprotnost poznata najčešće pod nazivom monokratskog i kolegijalnog principa, premda terminologija nije uvijek potpuno ujednačena. (Tako, na primjer, E. Forsthoff nazivlje monokratsku organizaciju vodstva büromässige Organisation,za razliku od Kollegialbehörde.Uruskoj terminologiji – npr. Jevtihijev – Vlasov, str. 33. – govori se o odinonačaliju kad se na čelu organizacije nalazi pojedinac.)

Max Weber čija su shvaćanja svojstvena upravnoj organizaciji u razvijenom kapitalizmu izričito daje prednost „monokratskom” načelu pred „kolegijalnim”: „Kolegijalno organizirani rad… uvjetuje trvenja i otezanja, kompromise među interesima i nazorima koji se sukobljavaju, i stoga se odvija manje precizno, nezavisnije prema gore pa zato manje jedinstveno i polaganije. Sav napredak pruske upravne organizacije bio je i bit će: napredak birokratskog, a napose monokratskog principa” (o. c., str. 661). Međutim, razvoj ide dalje.

c) Dijalektički karakter suprotnosti između pojedinačnog i kolektivnog rada u organizaciji, njihovu povezanost i istodobnost možemo pratiti u svima oblicima, u radu organizacije kao kolektiva, na sastancima i u stalnim kolektivnim tijelima.

U pojedinoj radnoj operaciji težište stalno prelazi – kao što je Bacon upozoravao – od pojedinca na kolektiv i obratno. U složenom poslu ne mogu se Baconovi elementi pripremanja, raspravljanja, odlučivanja uvijek dokraja odijeliti. I stoga, kao što posao predstavlja cjelinu, tako su u njemu cjelovito sintetizirani i prilozi pojedinaca i kolektiva.

Rad na sastanku, ako želimo da bude uspješan, traži individualnu pripremu. Bilo da je riječ o podrobnim pripremama voditelja sastanka ili jednostavno o prikupljanju podataka, o obavještavanju o predmetu raspravljanja, sudionik koji ne dođe pripremljen na kolektivni rad neće moći u cijelosti pridonijeti tom radu (v. t. 103).

A stalno organizirana kolektivna tijela zapravo su uvijek spoj kolektiva i pojedinca. Odnos između pojedinca i kolektiva u takvim tijelima pojavljuje se u tri varijante:

Previous page

Next page