| Welcome to the Croatian Language Corpus |  |
| home | Riznica | documentation | |
Đuro Benić [2001], Osnove ekonomije; 3., izmijenjeno i dopunjeno izdanje (Školska knjiga, Zagreb), 711 pp. [word count] [Benic_Ekonomija].
druge strane, keynesijanci smatraju da je V promjenljivo i da otud promjene u M ne moraju mijenjati ukupno trošenje. No, ako monetarna politika mijenja ukupno trošenje, po keynesijanskom shvaćanju valja očekivati mijenjanje svih rezultata. Kao što se vidi iz tablica 4–1 i 4–2, brzina optjecaja novca je odlučujuća za utjecaj ekonomske politike. Otud je presudno pitanje je li brzina optjecaja novca stabilna ili nije. Potrebno je razlikovati dugoročnu i kratkoročnu stabilnost brzine optjecaja novca. Brzina optjecaja novca (prema konceptu M2) teži stabilnosti u dužem razdoblju (za Sjedinjene Države kreće se oko 1,64 u razdoblju od 1960. do 1990. godine[ERROR: no reftable :] Vidi – isto djelo, str. 313. ) i otud monetaristi zaključuju da povijest potvrđuje njihovu pretpostavku o stabilnoj brzini optjecaja novca. Međutim, postavlja se pitanje kratkoročne stabilnosti optjecaja novca. Keynesijanci ističu kratkoročne varijacije brzine optjecaja novca (to kretanje za Sjedinjene Države iznosi od 1,78 u 1981. do niskih 1,56 u 1987. godini, što odgovara stotinama milijardi dolara u agregatnoj potrošnji[ERROR: no reftable :]Vidi – isto djelo, str. 313. ) i ističu obrazac po kojem brzina optjecaja novca opada u recesiji. Prema njima su upravo u toj situaciji primjenjivi poticaji fiskalne politike koji povećavaju brzinu optjecaja novca. Činjenica je da je brzina optjecaja novca u dužem razdoblju više stabilna nego u kraćem. Otud keynesijanci zaključuju da je fiskalna politika djelotvornija od monetarne u kratkom razdoblju. S druge strane, monetaristi zaključuju da nepredvidivost kratkoročne brzine optjecaja novca čini riskantnom svaku kratkoročnu politiku.No, potrebno je istaći sljedeće: Većina suvremenih ekonomista drži da i fiskalna i monetarna politika imaju znatan učinak na agregatnu potražnju i stabilnost gospodarstva. 2.4. Teorija racionalnih očekivanja Teorija racionalnih očekivanja ističe da je svaki pokušaj stabiliziranja gospodarstva samoporažavajući, a u nastojanju širenja i razvijanja gospodarstva rezultati su samo rastuća inflacija. Iz toga razloga sedamdesete i osamdesete godine zahtijevale su posve drukčiji pristup problemima makroekonomije od Keynesova pristupa ili pristupa njegovih sljedbenika.[ERROR: no reftable :] Škola racionalnih očekivanja javila se kao profinjena intelektualna reakcija na ekonomske neuspjehe sedamdesetih godina. L. C. Thurow, Opasni tokovi razvoja ekonomske teorije, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1987., str. 105. Najpoznatiji teoretičari škole racionalnih očekivanja su američki profesori R. Lucas, T. Sargent, N. Wallace i R. Barro.
Teorija racionalnih očekivanja polazi od dvije osnovne pretpostavke. Ljudi donose, prva je pretpostavka, svoje ekonomske odluke na osnovi
Đuro Benić [2001], Osnove ekonomije; 3., izmijenjeno i dopunjeno izdanje (Školska knjiga, Zagreb), 711 pp. [word count] [Benic_Ekonomija]. |
|||||
