dužinom roka uspješnost opada, pa rješenje problema nezaposlenosti i inflacije zahtijeva složenije mjere s više područja.[ERROR: no reftable :]

Ističući simplificiranost monetarističkog pristupa, u ekonomskoj literaturi posljednjih godina dolazi do keynesijanske protuofenzive postavljene na ideji da se nezaposlenost može rješavati samo stimulacijom agregatne potražnje od strane države, te kako su inflacija i nezaposlenost povezani (nasuprot tvrdnji monetarista da nisu), na taj način treba rješavati i inflaciju. Ipak, monetaristički pristup posljednjih godina i dalje ostaje osnovom ekonomskih politika razvijenih zemalja.

O različitim pogledima u suvremenoj makroekonomiji vidi – D. Begg, S. Fischer, R. Dornbusch, Economics, Fourth Edition, McGraw-Hill Book Company, London, 1994., str. 560 – 572.

Na kraju možemo usporediti djelovanje fiskalne i monetarne politike prema monetarističkom i keynesijanskom pogledu (tablice 4–1 i 4–2).[ERROR: no reftable :]

Prema – B. R. Schiller, isto djelo, str. 311 – 312.

Monetaristi i keynesijanci imaju vrlo različite poglede na utjecaj fiskalne politike. Monetaristi tvrde da promjene u državnom trošenju (G) i porezima (T) ne mijenjaju brzinu optjecaja novca (V). Kao rezultat toga fiskalna politika sama ne može mijenjati ukupno trošenje. Keynesijanci odbacuju ovaj pogled tvrdeći da je V promjenljivo. Oni zaključuju da smanjenje poreza i povećanje državnog trošenja povećavaju brzinu optjecaja novca i tako utječu na ukupno trošenje.

Kako monetaristi vjeruju da je V stabilno, oni tvrde da promjene u ponudi novca (M) moraju mijenjati ukupno trošenje. Međutim, cjelokupni monetarni utjecaj odražava se na cijene i nominalne kamatne stope, dok se stvarni odnosno realni output i realne kamatne stope ne mijenjaju. S

Previous page

Next page